Sreća ne zavisi o novčanoj aktivi nego o cijeloj bilanci

Foto: Wikimedia Commons

Rastuća inflacija, američke kamatne stope i eskalirajući trgovački a potencijalno i valutni rat označavaju promjenu globalnog ekonomskog i financijskog režima. Iza svega stoji rastući američki fiskalni deficit, a rezultat su povećani rizici u srednjem roku.

Ad
Ad

Dok je populacija prošloga tjedna divljala po društvenim mrežama ne bi li što prije zatrla nogometnu euforiju i vratila nas u stanje normalnoga verbalnog i političkog konflikta, u zemlji i svijetu su se događale jako uzbudljive stvari.

Inflacija je nastavila probijati petogodišnje rekorde. Prema podacima za lipanj dosegnula je 2,4%, ponajviše zbog 6,6%-tnog rasta cijena prijevoza. Toksična kombinacija jačeg dolara i rasta cijene nafte kumovala je inflaciji koja dramatično nagriza realne povrate na štednju.

Lako je bilo zarađivati 1% na štednju dok su cijene padale; to je značilo da je realan povrat bio pozitivan. Sada rijetki sretnici zarade 1% na štednju, ali realni povrat je gotovo 1,5% u minusu kada se izuzme efekt inflacije.

S cijenama nekretnina stvari stoje još gore. Njihova je inflacija početkom ove godine iznosila 8,5%, a u Zagrebu 11,4%. Nema tog povrata na druga ulaganja koji u prosjeku može to stići.

U teoriji, ovakve situacije potiču ljude na alternativna ulaganja. Zbog toga sam se u petak veselio ručku sa starim prijateljima. Očekivao sam da će doajeni investicijske zajednice u Hrvata prštati od ideja i energije; nema bolje konstelacije od jeftina novca i rasta cijena imovina.

No, prvo je bilo riječi o superiornosti pažljivog ulaganja u umjetnine. Takvi predmeti unutar generacije nemaju trošak amortizacije, a tržišni rizik (rizik pada cijene), uz dovoljno mudar odabir, biva kompenziran estetskim zadovoljstvom koje umjetnina pruža vlasniku.

Bilo je riječi i o ulaganju u investicijske fondove u baltičkim državama i o tome da sreća ne zavisi samo o novčanoj aktivi nego o cjelokupnoj životnoj bilanci u čijoj se pasivi skrivaju i nemonetarni dugovi.

Na kraju ručka sam zaključio da je tržište kapitala u totalnoj banani. Inače se neki od najkompetentnijih hrvatskih investitora ne bi bavili ezoterijom. Pravo čudo da se nismo dotakli teme horoskopa. Da smo popili koju bocu više i ostali malo dulje, sigurno bi.

Posve je logično da u državnom ili, ako vam je draže, ortačkom ili rodijačkom kapitalizmu nema razvoja tržišta kapitala. Tržište kapitala je velika neprekidna aukcija na kojoj roba – dionice – ne ide rodjacima nego onima koji su spremni platiti najviše. Kako nepravedno! Kako isključujuće!

Jasno je da ortačka država takve stvari mora staviti pod kontrolu. Ona ne može dopustiti da svatko investira u bilo što; investicije treba staviti pod državni nadzor. I vlada ne može dopustiti da svaka firma samo tako propadne. Na primjer, ono brodogradilište iz Pule. Ministar gospodarstva je izvijestio javnost da su obje stvari prelomljene. Država se bavi pravim biznisom.

Državno spašavanje Uljanika je očekivano s obzirom na to koliko je vlada tamo umočena (pardon, izložena). Preko 600 milijuna eura jamstava skupilo se kroz široku ruku mnogih vlada spram brodogradnje. Kažu da tamo što direktno što indirektno radi 4,000 ljudi, što znači da vlada to jest svi mi jamčimo toj tvrtci s potpuno nestvarnih 150,000 eura po radnom mjestu. Možda i više ako je procjena indirektno ovisnih radnih mjesta prenapuhana što se u pravilu radi kada se nešto žica od države.

Da smo svi ravnopravni, ako imate malu IT firmu od deset zaposlenih, država bi vam trebala biti dužna izdati jamstva u iznosu od milijun i po eura u okviru programa Jamstva svima, ne samo njima.

U slučaju stečaja sva ta jamstva bi došla na naplatu. Bilo kakvo poslovanje je bolje od toga, misle. Ne spašavaju se, dakle, radna mjesta nego gomila para čije bi pretvaranje u dim značilo priznanje da je car gol.

A to ne dolazi u obzir. Zašto ne bismo nastavili bacati dobar novac za lošim dokle god postoji nada da će ovaj puta biti drugačije? Ta nada uvijek postoji na razini minimalne vjerojatnosti. Zbog toga bacanje dobrog za lošim novcem u pravilu nikada ne prestaje. Možda nas EU sada spasi od samih sebe?

Uostalom, povratak države na scenu je trend. Evo: što radi Donald Trump? Nije li on lučonoša koji pokazuje put?

Prvo je prošloga tjedna kritizirao FED jer podiže i namjerava dalje podizati kamatne stope. U tome vidi jedan od glavnih razloga jačanja dolara. To obara američku međunarodnu konkurentnost i uzrokuje trgovački deficit, najviše u korist Kine (ali vidi se i problem da iz Europe dolazi najviše njemačkih automobila, a ni Japan nije nimalo nevin).

Kao što je dobro poznato, Trump je na tragu protekcionističke doktrine prvo uveo carine na aluminij i čelik (EU i Kanadi malo kasnije nego Kini), zatim je proširio mjere na razmjenu vrijednu 34 milijarde dolara, a sada je izvjesno obostrano uvođenje carina na oko 200 milijardi dolara vrijednih roba (to je oko četiri puta više od hrvatskog BDP-a).

Prošlog je tjedna najavio i dodatno proširenje na više od 500 milijardi dolara vrijedne razmjene jer je američka administracija shvatila da Kineska središnja banka manipulira valutom – slabljenjem yuana gotovo u potpunosti kompenzira efekte carina.

Pri tome je Trumpova administracija u ratu sa svima. Zbog konkurentnih japanskih i europskih automobila, i Europa i Japan se trpaju u isti koš s Kinom i optužuju za manipulaciju valutom. Europi ne pomaže što je tečaj dolara za euro u zadnja dva mjeseca u kojima je yuan jako slabio bio razmjerno stabilan. EU i SAD su na istoj valutnoj strani spram Kine, ali to se prešućuje.

Tako se nastavlja kaotično zaoštravanje međunarodnih ekonomskih odnosa. Problem je što u svakoj igri milo za drago i svi protiv svih nema povratka na početak. Obično se događa promjena režima – fazna tranzicija odnosno prijelaz na neku posve novu povijesnu stazu. Osim toga, neizvjesnost je inherentna jer se nove figure stalno uključuju u igru. Spomenuta tečajna kompenzacija carina je tek prvi od uzgrednih kanala putem kojih će se manifestirati namjeravani ili nenamjeravani utjecaji i vući figure.

Ovaj tekst nije za neke duboke analize, ali evo jedan primjer spomenutih utjecaja.

Svi misle da Kina može naštetiti SAD-u tako što će prestati kupovati i/ili početi prodavati američke državne obveznice. Kina je njihov najveći pojedinačni kupac. Međutim, to bi značilo prodaju dolara (jer nema smisla prodati obveznicu koja nosi kamatu i zadržati dolar na računu koji nosi nulu). To bi značilo i pritisak na slabljenje dolara prema yuanu, a to je upravo ono što želi Trump. Zbog toga je vjerojatnije da bi Kina željela povećati kupnje američkih državnih obveznica. Osobito stoga što će zbog rastućeg američkog fiskalnog deficita (uslijed američke porezne reforme) biti dosta obveznica na ponudi. Prije toga će trebati kupiti dolare, a to će povećati potražnju i stvoriti pritisak na jačanje dolara. A to je ono što odgovara Kini. Kina dakle neće ići u rasprodaju američkih obveznica, sve dok vjeruje da SAD ne mogu defaultirati. A to još nije na vidiku.

Ako se malo zamislimo nad ovim odnosima, postavlja se pitanje: ne znači li to da je američki fiskalni deficit glavna sila koja pokreće stvari? Naravno; protekcionizam i retorički politički pritisak na FED samo su pokušaji naknadnih kompenzacija neravnoteže stvorene fiskalnom politikom (rastućim deficitom američkog proračuna).

Da je američki fiskalni deficit manji, pritisak na rast dolarskih kamatnih stopa bio bi manji i pritisak na jačanje dolara bi bio manji. Ovako, prešli smo u novi režim – terru incognitu u kojoj tržišna psihologija i očekivanja navođena političkom retorikom počinju igrati važnu ulogu. To je najveći rizik za rast u srednjem roku u ovom trenutku. Krajnji učinci će se mjeriti kada nestanu pozitivni učinci fiskalnih poticaja, a materijaliziraju se negativni učinci započetog trgovačkog, možda i valutnog rata. Za puno rasprostiranje utjecaja trebat će godinu do dvije dana.

Koja je pouka? Kao što u životu pojedinca sreća ne zavisi samo o novčanoj aktivi nego o cijeloj monetarnoj i ne-monetarnoj bilanci, tako i ekonomski uspjeh nacija ne zavisi samo o odnosu robnog izvoza i uvoza nego o cijeloj platnoj bilanci koja uključuje prekogranične usluge, transfere, investicije i zaduženja.

Štoviše, cijela ta bilanca je odraz fundamenata koji se svode na jednostavna pitanja kao što su: Ima li izgleda da se investicije isplate? Ima li Chrysler odgovore za Mazdu i Lexus, BMW i Audi, i ima li Boeing drugo tržište osim Kine na kojemu može prodavati zrakoplove u iznosima koji se mjere u milijardama?

Mnogi, pa i odgovorni ljudi u svim zemljama, a tako i u nas, ne poimaju svu složenost ekonomskih odnosa. Umjesto pronicanja u dubinu, pribjegavaju intuitivnim pojednostavljenjima, osobito ako su u biznisu pribavljanja glasova na izborima: naš izvoz je naš dobitak, naš uvoz je naš gubitak; slabija valuta znači rast, a carina znači sigurnu zaštitu domaćeg tržišta; optimizam i zajedništvo donose gospodarski rast. Vjerujte u to i spavajte mirno, dok vas nešto nespremne ne probudi iz sna.