Izvođenje predviđanja i kasnija provjera njihove točnosti jedan od najčešćih, ali ipak naivnih načina potvrđivanja validnosti teorija i hipoteza. Mnogi ekonomisti u Hrvatskoj, među njima i autor ovih redaka, godinama upozoravaju (predviđaju) da će izostanak reformi javnog sektora i razmjerno visoka javna davanja i izdaci onemogućiti brži gospodarski razvoj. Nakon dugog niza godina, Hrvatska je u razmjeru prema dostignutom stupnju razvoja Europske unije uistinu zaglavila na oko 64% europskoga prosjeka, a to je razina na kojoj smo se nalazili i pred 12-13 godina. Na prvi pogled, to bi mogao biti dokaz da smo sve ove godine bili u pravu.
Isti podaci često mogu poduprijeti veći broj teorija
Prikazani način zaključivanja uz pomoć predviđanja može se označiti naivnim zbog toga što isti podaci mogu poduprijeti veći broj teorija. Na primjer, često se ističe da je rat uzrok naših gospodarskih poteškoća. U javnosti se nude i druga objašnjenja, što uključuje i ona suprotstavljena, a koja se – barem na prvi pogled – mogu pravdati podacima. Zbog ograničenog prostora i vremena zadržat ćemo se kratko na hipotezi o ratu kao glavnom objašnjenju relativne stagnacije hrvatskog gospodarstva nakon 2008., što će nas uvesti o probleme tumačenja trendova u pandemiji – to je glavna tema ovog teksta, samo malo strpljenja molim.
Naime, sve dok u proces izvođenja zaključka ne uključimo još nešto, neki kriterij, nećemo biti u stanju razlikovati teoriju prema kojoj je rat glavni uzrok, od teorije prema kojoj su izostanak reformi javnog sektora i razmjerno visoka javna davanja i izdaci glavni uzroci relativne stagnacije. Pitanje glasi što treba uključiti u proces donošenja zaključka da bismo mogli odabrati najbolju teoriju odnonsno objašnjenje?
Pokušajmo s ovim: ako je elemente nekog objašnjenja lako varirati, a predviđanje na temelju teorije pritom ostane nepromijenjeno, teorija vjerojatno nije validna. Nazvat ćemo to kriterijem varijabilnosti ili, suprotno, kriterijem koherentnosti objašnjenja (elemente koherentnog objašnjenja teško je varirati a da se predviđanje na temelju teorije ne promijeni). Pogledajmo taj kriterij pobliže prije nego što ga primijenimo na zaključke o pandemiji.
Kriterij varijabilnosti objašnjenja: Demetrina tuga
Jedan od začetnika kvantnog računarstva, fizičar David Deutsch, u ovom TED Talku ilustrira spomenuti princip lake varijacije objašnjenja uz pomoć grčkog mita koji objašnjava godišnja doba: Hladni dani nastupaju svake godine kada je božica zemlje i plodnosti Demetra tužna. Vladar podzemlja Had oteo je njezinu kćer Perzefonu, no Zeus ga je ipak prisilio da Perzefona svake godine provede šest mjeseci s majkom (u proljeće i ljeto kad je Demtra vesela, a zemlja plodna), a šest mjeseci s Hadom (u jesen i zimu kad je Demetra tužna).
Empirijski kriterij točnosti predviđanja ne možemo odbaciti kao kriterij prihvaćanja ili odbacivanja ove teorije. Naime, činjenica koju stari Grci nisu znali – da je u Australiji zima dok je u Grčkoj ljeto – dovoljna je da odbacimo teoriju o Demetrinu raspoloženju. No, puno je važnije što se isto predviđanje može izvesti i nakon značajne varijacije mita. To upućuje da mit ne predstavlja koherentno objašnjenje. Na primjer, možemo zamisliti da se Perzefona svake godine toliko naljuti na Hada da njezin bijes izazove valove vrućine koji probijaju na površinu u proljeće i ljeto, što traje sve dok se Perzefona ne umori i zaspe, kada nastupaju jesen i zima. Čak i kada bismo uzeli u obzir da je u Australiji sve obrnuto, mogli bismo izmisliti priču o odmetnutoj obitelji bogova koja je nastanila južnu hemisferu, i ponoviti istu priču s drugim bogovima. Ono što teoriju – mit čini bespredmetnom je laka varijabilnost elemenata koji ju tvore, a da se predviđanje uopće ne promijeni.
Nasuprot tome u danas prihvaćenom objašnjenju godišnjih doba nije moguće promijeniti bilo koji element, a da se predviđanje ne promijeni: nagib zemljine osi i vrtnja oko nje, gravitacija, kut pod kojim padaju sunčeve zrake odnosno kut koji sunce „prolazi“ između zimskog i ljetnog solsticija (47 stupnjeva), kretanje zemlje oko sunca; sve se lijepo uklapa u koherentnu cjelinu koja objašnjava zašto sunčeve zrake ljeti okomitije padaju na sjevernu hemisferu nego zimi, i pritom ju zagrijavaju.
U ovom objašnjenju nije lako varirati elemente jer je koherentno. A to nije teško shvatiti i bez poznavanja matematičkog modela koji opisuje pojavu i daje točna predviđanja temperaturnih i ostalih parametara. Zbog toga je ovo objašnjenje danas široko prihvaćeno. Prihvaćenost nije osigurana time što objašnjenje zagovara neki autoritet, primjerice gitarist Qeena Brian May koji je doktorirao astrofiziku na Oxfordu, nego time što je objašnjenje u skladu s opažanjima i – još važnije – koherentno je.
Dok razmišljate kako primijeniti ovaj princip na zaključivanje o tome je li Domovinski rat ili izostanak reformi javnog sektora i razmjerno visoka javna davanja i izdaci (ili nešto treće) uzrok relativne stagnacije Hrvatske u europskome okviru nakon 2008., pozabavit ćemo se primjenom opisanog principa spoznaje i zaključivanja na pandemiju.
Koherentno objašnjenje je ono čiji se elementi ne mogu proizvoljno mijenjati, a da predviđanje/zaključak nakon toga ostane nepromijenjen
Počeci
U samim počecima pandemije malo se toga znalo. Među donositeljima odluka, stručnjacima i u javnosti prevladala su dva stava.
Prvo, mortalitet covid-19 kretat će se između 0,5 i 1% (stvarno zaraženih, tzv. IFR – eng. infection fatality rate), što bi značilo da će u toku jedne sezone respiratorne bolesti u Hrvatskoj od covid-19 umrijeti između 15 i 20 tisuća ljudi. U to vrijeme (travanj 2020.) nije bilo disonantnih tonova u pogledu ove brojke: isto su tvrdili i Igor Rudan i Gordan Lauc čiji će se stavovi tek kasnije posve razići.
Drugo, bilo je opće prihvaćeno, osim na rubu društvenih mreža gdje sam tada najčešće obitavao, da se zaraza može kontrolirati metodom „čekića“ (radikalni lockdown wuhanskog tipa) i „plesa“ (postupna normalizacija života nakon što je širenje virusa suzbijeno, uz zadržavanje nekih mjera, ali i više-manje normalan život). Obećano je da će nekoliko tjedana lockdowna biti dovoljno da se širenje virusa stavi pod kontrolu (tako je prikazano u “modelu” a zapravo crtežu marketinškog stručnjaka Pueya koji je prihvatio i dio epidemiologa, a kod nas popularizirao Igor Rudan).
U toku 2020. pokazale su se dvije stvari. Prvo, zaraze i mortalitet (IFR) jako variraju među zemljama, regijama i u vremenu, a mortalitet je u prosjeku niži od spomenutog intervala i izrazito koncentriran u starijim dobnim skupinama, osobito među pretilim ljudima s komorbiditetima (izvori za to su brojni, a link na predavanje o tome možete pronaći u jednom mom ranijem tekstu na Labu – treba čitati drugi dio).
Drugo, radikalni lockdown nije toliko učinkovit da bi nakon brzog prolaska vala omogućio elegantan ples: lockdown mora jako dugo, zapravo nepodnošljivo dugo ostati lockdown, da bi omogućio ples. Podnošljivo kratak čekić prije plesa moguć je samo u izrazito restriktivnim uvjetima koje uglavnom nije moguće ostvariti osim u malobrojnim specijalnim slučajevima kao što je grad Wuhan, koji je u totalitarnoj Kini bilo moguće gotovo hermetički izolirati.
Tako se vrlo brzo nakon početka pandemije nametnulo ključno pitanje: koliko povremenim smirajima zaraze i mortaliteta kao na proljeće 2020. doprinose mjere (i koje mjere), a koliku ulogu treba pripisati prirodnim faktorima među kojima se ističu prirodna prokuženost (ranije preboljenje odnosno reakcija imunosustava nekih ljudi bez simptoma na virus – tzv. asimptomatski slučajevi), vlaga (virus se širi aerosolom, što mu je teže kada je zrak topao i vlažan) i UV zrake (koje dokazano smanjuju viralni naboj koji „pluta“ u zraku).
Kada se pokazalo da je „Čekić i ples“ (barem za ovaj virus i na globalnoj razini) puki mit poput onog o Demetrinoj tuzi, također je postalo očito da mjere poput zabrana velikih okupljanja i fizičkog distanciranja značajno usporavaju širenje virusa. Sve u svemu, nešto smo saznali, ali je potvrđeno i to da nemamo dovoljno dobre teorije koje točno predviđaju djelovanje (i interakcije) različitih vrsta mjera, promjena ponašanja ljudi, atmosferskih parametara i karakteristika virusa.
Zbog toga, kao i zbog činjenice da svaka mjera ima snažan učinak na živote i osjećaje ljudi, pokrenuti su veliki sukobi koji se još uvijek prelamaju kroz medije i društvene mreže. Nepostojanje cjelovite i potvrđene teorije o pandemiji čiji se elementi ne mogu lako varirati omogućili su ljudima da provjerljive teorije zamijene vjerovanjima – mitovima, varirajući ih pritom po volji. Kao u mitu Demetri.
Jesensko-zimski val 2020./2021.: i uspješna predviđanja nisu uspjela u svemu
Uvod u reinterpretaciju „vjerskog rata“ koji je uslijedio u vrijeme prošlog jesensko-zimskog vala zaraze (koji je u Hrvatskoj imao dva pod-vala) pružit će sljedeća slika. Ona prikazuje rijetko korištenu statistiku o tjednom broju novopridošlih covid-19 pacijenata u hrvatske bolnice (iz nepoznatog razloga svi izvještavaju o stanju u bolnicama što je indikator koji mjeri prošlost, a ne stvarni tempo s manjim vremenskim pomakom, što mjeri pokazatelj na slici).
Usput ću spomenuti da najrecentniji podatak iz tjedna koji je završio u nedjelju 11. srpnja izgleda jako dobro jer je bilo manje novopridošlih u hrvatske bolnice nego u istom tjednu 2020. kada je stanje također bilo dobro (-15,8%). No, glavni cilj predstavljanja brojki je vratiti se prvom i najvišem vrhuncu priljeva pacijenata u bolnice koji se dogodio u 50. tjednu 2020. Taj tjedan je završio 13. prosinca, što znači da je dnevni vrhunac novih hospitalizacija vjerojatno bio oko 10. prosinca.
Izvor: ECDC
U međuvremenu je utvrđeno da je medijalni broj dana inkubacije covid-19 oko 5-6, a medijalni broj dana od pojave simptoma do hospitalizacije 8-10 dana (vidjeti na primjer studiju ovdje). Stoga se s visokim stupnjem sigurnosti može procijeniti da je vrhunac zaraza u prvom jesenskom valu bio oko dva tjedna prije spomenutog vrhunca, tj. oko 1. prosinca. To je bilo prije nego što je većina restriktivnih mjera (kojima treba neko vrijeme da počnu djelovati) mogla proizvesti radikalan preokret trenda hospitalizacija koji vidimo na slici.
Indeks restriktivnosti mjera u Hrvatskoj je blago povećan 22. studenog prošle godine, što je dovoljno dugo prije procijenjenog vrhunca zaraza da mjere počnu djelovati oko 1. prosinca. Međutim, rast indeksa restriktivnosti mjera za Hrvatsku iznosio je svega sedam bodova (s 32 na 39 od 100). To je u ono vrijeme predstavljalo najslabiju restriktivnost mjera u EU, čak i nakon uvođenja restrikcija 22.-og.
Zbog toga je teško povjerovati da su tako slabe mjere mogle proizvesti snažan učinak koji je prikazan na slici. Ako jesu, onda je to znak da se razumnim mjerama (koje su puno slabije od početne teorije o radikalnom lockdownu i „čekiću i plesu“) može učiniti mnogo.
Međutim, mnogo uglednih znanstvenika je smatralo da su mjere ozbiljno preslabe te su i u prosincu, nakon sada očitog vrhunca vala, stvarali snažan pritisak da se mjere jako zaoštre (“rat znanstvenika“). U svakom slučaju, ex post znamo da kasnije mjere (one uvedene na samom kraju studenog, a osobito one uvedene oko Božića, kada su nakratko vraćene propusnice za putovanja između županija) ne mogu objasniti snagu prikazanog preokreta hospitalizacija nakon 50. tjedna 2020.
Prikazani razvoj događaja naveo je vodu na mlin Nenada Bakića. On je u vrijeme oko vrhunca jesenskog vala na društvenim mrežama približno točno predviđao opisani razvoj događaja. U isto vrijeme, Bakićev prognostički model, koji nikada nije objavljen, ali iz njegovih objava znamo da se služi i parametrom prirodne prokuženosti, dao je prognozu o 6,000 umrlih od covid-19 do 30.4. Danas znamo da je ta prognoza bila točnija od drugih (zapravo točnija od jedine alternativne koju je fizičar Vinković ponudio u to vrijeme, a mnogo točnija od onih ranije spomenutih s početka pandemije). Međutim, danas znamo i to da je ta prognoza sadržavala pogrešku od oko 16%. Za toliko je Bakić podcijenio broj umrlih do 30. travnja ove godine.
Prema tome, isti pristup sagledavanju procesa koji generira epidemiju (sada nije bitno hoćemo li to zvati „modelom“, „teorijom“, „hipotezom“ ili „objašnjenjem“) koji je dobro predvidio tempo epidemije u prosincu nije toliko dobro predvidio razvoj u kasnu zimu i proljeće (iako je to učinio bolje od konkurentnih predviđanja).
Rekonstrukcijom objava iz toga razdoblja može se utvrditi da je Bakićevo objašnjenje precijenilo ulogu prirodne prokuženosti; precijenio je prirodne prepreke širenju virusa u kasnu zimu 2021.
Osjetivši ovu slabost, zagovornici lockdowna ponovo su oštro napali.
S pravom su ukazivali na pogrešku u procjeni kasnog zimskog vala, ali su prešućivali dvije važne činjenice: (a) da druge prognoze nisu bile bolje i (b) da nema dokaza o tome da se val koji je kulminirao u travnju mogao spriječiti u tadašnjim uvjetima u Hrvatskoj. Danas znamo da tog vala nije bilo tamo gdje je cijepljenje u ožujku već bilo značajnije krenulo (npr. u UK), što u Hrvatskoj nije bio slučaj zbog kašnjenja s cijepljenjem u startu. Dakle, ako se ičime taj val mogao spriječiti, bilo je to cijepljenje. Alfa soj virusa bio je dominantan u to vrijeme.
Prešućivanje ovih činjenica omogućilo je zagovornicima lockdowna prikrivanje mitološke naravi teorija uz čiju su pomoć poimali pandemiju i zagovarali oštrije mjere. Stvorivši dojam kako se val mogao spriječiti mjerama koje su bile ne samo moguće, nego navodno i lako primjenive – na dohvat ruke, optuživali su Bakića (i Lauca koji je držao Bakićevu stranu) za nehumanost i žrtvovanje ljudskih života, što je zapravo bila indirektna optužba vladine politike. Nitko se nije potrudio analitički argumentirati tako teške optužbe. Kritičari su se oslanjali isključivo na poziciju autoriteta (osobito ako se riječi autoritet mogao pridati pridjev “inozemni”), koja im je omogućavala lak pristup medijima koji su nekritički prenosili njihove stavove.
Klatno se ponovo otklonilo na drugu stranu u travnju. Bakić je svojim najblaže rečeno osebujnim načinom komunikacije, točnije sprdnjom na društvenim mrežama, uspio isprovocirati dr. Polašeka da objavi prognozu koja nije izdržala ni dva-tri tjedna pokazavši se promašenom na razini predznaka smjera (prognoziran je rast, a dogodio se pad). Uz to, zagovornici lockdowna koji uvijek govore isto, pa nisu sagledavali djelovanje drugih faktora osim samih mjera, dugo su najavljivali kako samo oštre mjere na proljeće mogu zaustaviti širenje zaraze. Boris Lenhard je na fejsu tako najavio da će ljudi uz Jadran sami tražiti lockdown i hvatati druge ljude ne bi li se kratkim i oštrim mjerama očistili od virusa na vrijeme prije početka turističke sezone.
Travanj je bio mjesec prirodnog eksperimenta koji je upravo u Hrvatskoj (a napose u Primorsko-goranskoj županiji gdje je zaraza bila poodmakla) pokazao sezonalnost tada prisutnog alfa soja virusa i bolesti. Pogled na gornju sliku otkriva da je drugi niži vrhunac novih hospitalizacija u Hrvatskoj bio u 16. tjednu ove godine (tjedan koji je završio 25. travnja). Kada na to primijenimo ranije spomenute vremenske pomake inkubacije i perioda od simptoma do hospitalizacije, lako je izračunati da je vrhunac vala bio negdje početkom travnja, najkasnije oko 10.-og. A PGŽ, gdje je zaraza najbrže napredovala, uvela je mini-lockdown tek 12. travnja. Te mjere su mogle početi djelovati najranije između 15. i 20. travnja kada su zaraze već bile toliko pale da je za nekoliko dana počeo padati i priljev pacijenata u bolnice, iako je travanj bio neobično hladan mjesec pa je sve kasnilo nekoliko dana za razvojem događaja prošle godine. No, drugdje u Hrvatskoj situacija je bila još jasnija: sličnih novih mjera nije bilo, a statistika na gornjoj slici odnosi se na cijelu zemlju.
Dan prije stupanja na snagu mjera u PGŽ-u (11. travnja), u tekstu Točka preokreta? Ključna je brzina, koji je objavljen na Labu, objasnio sam što je prirodni eksperiment i kako se na temelju takvih situacija mogu izvoditi prilično pouzdani zaključci ako se unaprijed iskaže prognoza koja se podvrgava testu vremena. Zbog toga danas znamo da je taj val vjerojatno prirodno stao. Nisu ga mogle zaustaviti ni mjere (kojih uglavnom nije bilo, pa nisu mogle uzrokovati preokret), ni cijepljenje (koje je tada previše kasnilo da bi imalo važan utjecaj već u travnju).
Međutim, u priči o Demetrinoj tuzi smo prethodno pokazali da predviđanje nije jedini kriterij spoznaje i pametnog zaključivanja. Trebamo i koherentno objašnjenje da bismo svemu povjerovali. Dobrog objašnjenja još uvijek nije bilo. Spomenuti Bakić nikada nije objavio i na transparentan način rastumačio elemente svog modela (objašnjenja) kako bi se mogla ispitati koherentnost objašnjenja, što je umanjilo relevantnost i doseg njegovih prognoza izvan brojne skupine fejsbuk followera.
Nova bitka: cijepljenje
Interpretacija podataka uz pomoć koncepta prirodnog eksperimenta nije bila moguća u većem dijelu zemalja članica EU jer je previše drugih faktora bilo u igri. Kada se miješa puno različitih utjecaja ne možemo govoriti o eksperimentu jer kontrola utjecaja predstavlja samu srž toga postupka.
Drugdje u EU su mjere s početkom proljeća bile jače nego u Hrvatskoj, a procijepljenost je u travnju već bila dovoljno raširena tako da je mogla utjecati na tempo zaraze (jer su cjepiva učinkovito štitila i od zaraze dok je alfa soj bio prevladavajući – s deltom je drukčije, kao što ćemo komentirati u nastavku). Stoga nije bilo moguće razlučiti učinke mjera, cijepljenja i sezonskih faktora. Svatko je mogao ispričati neku površnu priču (mit) o nekoj zemlji i uzeti podatke koji podupiru taj mit ne bi li opravdao svoje ranije stavove. Demetrina tuga nastavila je vladati poimanjem svijeta i raspravama o pandemiji.
Pristup Demtrine tuge i dalje susrećemo posvuda: među protivnicima cijepljenja, kao i među zagovornicima čekića i plesa. Sa izbijanjem teme o cijepljenju u prvi plan počeo se afirmirati i anti-vakserski stav da cjepivo ubija kao i virus. Riječ je o još jednom mitu koji počiva na nekoherentnom objašnjenju, pa ga moramo prokomentirati.
Jasno je da će određeni broj ljudi, uglavnom starijih i zdravstveno ranjivijih, umrijeti nakon cijepljenja. Jedan mali dio njih možda umre i zbog nekog biološkog procesa koji ima veze sa samim cijepljenjem. Kako je velik broj najrazvijenijih zemalja tada već bio dostigao stanje u kojem se može smatrati da su svi zdravstveno ranjivi ujedno i cijepljeni, u spoznajnu svrhu možemo zamisliti slučaj zemlje u kojoj su svi cijepljeni i u kojoj će se zbog toga svakodnevno izvještavati o umrlima nakon cijepljenja kod kojih postoji naznaka moguće veze između cijepljenja i smrti. Na tom primjeru možemo objasniti da je anti-vakser osoba koja ovu činjenicu izvlači iz konteksta i prezentira kao razlog za strah od cijepljenja, te sebi i drugima tumači da je određeni broj ljudi umro (npr. uslijed kardio-vaskularne bolesti) od ili nakon cijepljenja. Na primjer, na sljedeći način: 0,1% ljudi je umrlo od/nakon cijepljenja, što je puno veći broj umrlih nego među onima koji nisu cijepljeni (0%) (vrlo često koriste neki arbitrarni broj, na primjer, 100, 500, 1000 mrtvih, više nego od drugih cjepiva ikad)!
Anti-vakser koji tako postupa ne vidi dobnu raspodjelu, udjel cijepljenih po dobnim skupinama i ne uspoređuje rizike cjepiva s rizicima bolesti bez cijepljenja. Međutim, ako je spomenutih 0,1% umrlih koncentrirano u 20% najstarije populacije, onda u 80% populacije mlađe i srednje dobi nije umro nitko uz sumnju u povezanost s cijepljenjem. U tom slučaju, u 20% najstarije populacije umrlo je 0,5% (jer je 0,5% x 20% = 0,1% x 100%), pri čemu, da se ljudi iz te skupine nisu cijepili, umrlo bi ih oko 10% ili 20 puta više (to znamo iz statistika prije cijepljenja). To pak znači da je cjepivo zapravo zaštitilo 95% ugroženih ljudi od najtežeg ishoda!
Iz ovog jednostavnog primjera vidimo kako se zaključak potpuno promijenio kada smo sve bitne varijable uključili u razmatranje. Ispuštanje bitnih elemenata objašnjenja jedan je od univerzalnih načina kako se stvara nekoherentno objašnjenje koje je onda lako varirati.
Brojke koje sam ovdje koristio ilustrativne su, da bi bilo što jasnije što želim reći kako treba procjenjivati rizike cijepljenja. Svatko bi na takav način trebao procijeniti vlastite rizike cijepljenja: ne kao apsolutni broj ili postotak nego kao omjer rizika cijepljenja naspram rizika oboljenja, hospitalizacije i smrti u slučaju ne-cijepljenja. Taj omjer jako varira s dobi, indeksom tjelesne mase i komorbiditetima, što su potvrdile mnoge studije.
Međutim, u politici i glavnim medijima nema pravog odgovora na širenje anti-vakserskih stavova. Problem je što političari i glavnostrujaški mediji u očima velikog broja ljudi nemaju kredibilitet. Nisu dovoljno radili na tome da steknu široko povjerenje, a olako pribjegavaju ismijavanju i nipodaštavanju.
Prvo, u javnosti se anti-vaksere olako proglašava idiotima, čime se antagoniziraju ne samo ljudi s dubokim uvjerenjima protiv cijepljenja nego i razumni, a sumnjičavi ljudi koji traže argumente, a ne uvrede koje ih odbijaju od daljnjeg praćenja teme. Drugo, sami nemaju kredibilitet, jer kako da sada političari i novinari koji su ranije odbijali svaku raspravu o razlici smrti od i sa covid-19 (nakon pozitivnog PCR testa) na vjerodostojan način objašnjavaju razliku između smrti od i nakon cijepljenja? Tko će im vjerovati kada su već godinu i više dana u kampanji u kojoj ne prezaju od manipulacija, uglavnom slijepi pred Demtrinom tugom kojom se pokušava objasniti pandemija i mjere?
Osim toga, kada se suoče s problemom koji ne mogu razborito svladati, oni odmah pribjegnu sili umjesto strpljivom tumačenju i informiranju, pa krenu koketirati s idejom propisivanja obveznog cijepljenja. To onda dodatno antagonizira najveći dio one tihe i velike društvene sredine u kojoj nema anti-vaksera nego dominira prirodan oprez i skepsa.
Sada se stvari s cijepljenjem dodatno kompliciraju (stvara se dojam da nitko ništa ne zna). Naime, izgleda da cjepivo doista slabije štiti od zaraze novim delta sojem (što još uvijek ne znači da slabije štiti od teških posljedica zaraze delta sojem, o čemu više kasnije). To, opet, reaktivira pitanje o sezonalnosti virusa i bolesti.
Idemo obrnutim redoslijedom: prvo o sezonalnosti. Danas je dobro poznato da se delta širi efikasnije (brže) od alfe, što znači da je širenje brže u zadanim uvjetima. Dio zadanih uvjeta su atmosferske prilike (temperatura, vlaga, izloženost virusa UV zrakama) i socijalno ponašanje ljudi koje također ima sezonska obilježja. Zbog toga pojava bržeširećeg soja ne znači da se on ljeti neće širiti (novi soj ne pripada familiji grčkih bogova), već znači da će se ljeti širiti sporije nego u jesen i zimu i imati blaže posljedice. Uistinu, bolnice i mrtvačnice puno su praznije i u zemljama gdje se delta soj poprilično proširio i dalje se brzo širi. To, naravno, ne znači da se to neće promijeniti kada se promijene spomenuti vanjski uvjeti i ponašanje ljudi, ali zasad ima mnogo argumenata u prilog vjerovanju da nećemo gledati reprizu mortaliteta iz prošle jeseni – jer cjepivo štiti.
Drugo, a to je važnije za našu priču, moguće je da se u uvjetima dominacije mutiranog delta soja javlja propusnost cjepiva razvijenih u vrijeme dominacije wuhanskog soja i kasnije inačice alfe. Propusnost koja se manifestira kroz zaraženost cijepljenih prikazana je na sljedećoj slici. Ona ne pokazuje samo da između procijepljenosti i širenja delta soja nema poveznice, već je očito da se delta soj virusa u prosjeku više proširio u zemljama gdje je procijepljenost veća. Slika prikazuje podatke za 27 članica EU, Noveršku i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje se delta soj prvo proširio.
Izvor: ECDC
Prikazana veza je slaba i ne može se tumačiti kao uzročnost. Teza „cijepljenje uzrokuje zarazu delta sojem“ također je Demetrina tuga jer se objašnjenje može lako varirati, a da se dobiju ista opažanja. Na primjer, desno su zapadnoeuropske zemlje koje imaju više kontakata s UK odakle se delta soj prelio na Europu. Stoga možemo postaviti hipotezu kako je sve što vidimo na slici geografski logičan uzorak širenja virusa, a slučaj je htio da su to ujedno i razvijenije zemlje koje su brže cijepile (Malta, Cipar i Grčka uklapaju se u objašnjenje iako su geografski daleko od UK, jer imaju velike doticaje s Otokom, mnogo veće nego zemlje srednje i istočne Europe gdje je zaraza i dalje uglavnom mirna i tek pokazuje prve naznake uzleta). Prema ovom tumačenju, delta je jednostavno bila brža od cijepljenja, no to još uvijek ne isključuje mogućnost da ju cijepljenje zaustavi kada se postotak ljudi koji su cijepljeni s obje doze poveća.
Ipak, podloga za sumnju da delta probija brane cjepiva je tu. Možda bi se delta širila i da je u UK cijepljeno 90% populacije s obje doze, a ne samo s jednom (s obje je oko 53%). Bilo bi glupo ignorirati mogućnost da delta soj probija brane cjepiva kada je riječ o zarazi; uostalom, upravo se provode mnoga istraživanja u kojima se testira ta hipoteza koja, ako je točna, ruši jednu od glavnih teza na kojima počiva kampanja cijepljenja.
Nova Laucova (provokativna) teza: analiza konteksta
Kampanja cijepljenja počiva na dva stupa. Prvi stup, koji nije upitan, utemeljen je na tezi da cjepivo štiti zdravstveno ranjive ljude od komplikacija i najtežih posljedica. Pravi test ove teze dolazi najesen i sljedeće zime (jer sada, koliko je meni kao laiku moguće znati, ne možemo biti sigurni u to koliko trenutno štite sezonski faktori koji utječu na virus, ponašanje i ljudski imunitet, a koliko cjepivo). Ipak, mirnoća mortaliteta u uvjetima višetjednog naglog širenja delta soja u zemljama s raspostranjenim cijepljenjem poput UK daje nadu da će studije koje pokazuju učinkovitost cjepiva protiv delta soja dugo držati vodu. Iz istog razloga možemo se nadati da će dovršetak kampanje cijepljenja uistinu zaštiti ljude, a ako delta probije do kraja, pa s prolaskom ljeta uzrokuje i znatno povećani mortalitet, ostaje nada da će dodatne mjere (što ne isključuje i docjepljivanje, kao kod gripe) zadržati mortalitet pod kontrolom.
Na stupu zaštite ranjivih počiva interpretacija statistike cijepljenja prema dobnim skupinama koju sam prikazao pred dva tjedna. Kako nitko prije toga nije široko dijelio i raspravljao te podatke, u javnosti je čuđenje izazvala niska procijepljenost naših građana u najranjivijim – najstarijim dobnim skupinama. U nastavku su prikazani ažurni podaci s jučerašnjim danom koji – vrlo zabrinjavajuće – pokazuju nastavak razmjerno niske procijepljenosti među zdravstveno najranjivijim starijim osobama (postotak je u dvije gornje dobne skupine narastao za svega 1 bod u puna dva tjedna koliko je prošlo od prve objave).
Izvor: https://vaccinetracker.ecdc.europa.eu/public/extensions/COVID-19/vaccine-tracker.html#age-group-tab
Očito je gdje se krije barem 95% pandemijskih rizika i na čemu bi trebao biti fokus: kako doprijeti do najstarijih i najranjivijih, te kako im cjepivo učiniti što dostupnijim, jer velik broj starijih izvan bolničkog sustava i sustava socijalne skrbi ne želi ili ne može stajati na suncu na Velesajmu kako bi primili dozu. Nasuprot tome, politika i javnost proteklih su se tjedana iscrpljivali u generalnoj kampanji cijepljenja koja cilja procijepljenost ukupne populacije te zbog toga u prvi plan gura mjere za povećanje cijepljenja među zaposlenima (to je dominantno skupina 25-49).
Takav odabir strategije nije stvar hira. To je rezultat ranije spomenog drugog, a u smislu namjere očito prvog stupa kampanje cijepljenja. Drugi stup kampanje cijepljenja počiva na tezi o mogućoj maksimalnoj kontroli virusa (po mogućnosti iskorijenjivanju), tj. stjecanju kolektivnog imuniteta kroz procjepljivanje dovoljnog broja ljudi. Mehanika je sljedeća: ako se virus zaustavi tamo gdje se prvo i najbrže širi (među umreženim, aktivnim ljudima), onda je svejedno ako netko od ranjivih nije cijepljen; virus do te osobe neće ni doći. Postavlja se pitanje je li takvo postavljanje drugog stupa kampanje cijepljenja kao prioritetnog u kampanji cijepljenja i pratećoj komunikacijskoj kampanji bilo pogrešno?
Ne treba brzati sa zaključkom. Puno je važnije shvatiti motive. Koliko sam mogao pratiti, čini se da je guranje drugog stupa kampanje cijepljenja u prvi plan (što nije bila samo hrvatska nego puno šira strategija!) jednim dijelom nastalo kao posljedica pogrešne ideje da se cijepljenje može provesti dovoljno brzo da zaustavi širenje novog soja (pa cijepljenje „spašava“ turističku sezonu), dok je drugim dijelom nastalo zbog straha od mutacija virusa: ako dovoljno brzo zaustavimo širenje, virus će imati manje prilika za promjenu karakteristika kroz mutacije. Mutacije su rizik.
Međutim, delta je bila brža: kao što je ranije prikazano, danas znamo da je delta zaraznija od alfe i prvotnog soja i da se ubrzano širi zemljama s relativno visokim stupnjem procijepljenosti populacije, a to pak znači da zemlje koje su brže cijepile unatoč tome ali ne i zbog toga imaju puno veću ugrozu svojih turističkih sektora (Grčka, Malta, Portugal…) nego mi (dakle ne zbog toga što su cijepile, nego unatoč tome što su brzo cijepile). Ako je ovo točno, onda je trebalo zaboraviti tu pogrešnu tezu da ukupan postotak cijepljenih ima neke veze s turističkom sezonom.
U uvjetima u kojima SARS-Cov-2 po svemu sudeći poprima karakteristike endemskog virusa, Gordan Lauc se javio s novom objavom na fejsu i ponovo stradao pod medijskim kotačima, ovoga puta ne od strane zagovornika lockdowna, već od strane zagovornika drugog stupa kampanje cijepljenja (što su vrlo često isti ljudi).
Podsjetimo: Lauc je napisao da antigen koji se u ljudsko tijelo unese cijepljenjem stvara fokusiranu reakciju imunosustava koji učinkovito suzbija aktualni virusni soj, no kod prirodnog preboljenja odnosno suzbijanja virusa, reakcija imunosustava obično pokrije širi spektar mogućih sojeva, pa je veća vjerojatnost da će ljudi koji prirodno prebole covid-19 biti otporniji i na buduće mutirane sojeve. Lauc je u objavi istaknuo kako prvi stup kampanje cijepljenja i dalje stoji (zaštita ranjivih), ali da bi prirodno reagiranje imunosustava zdravih ljudi (stjecanje prirodnog imuniteta) moglo pružiti učinkovitiju zaštitu od novih sojeva nego u slučaju da se svi, i mladi i zdravi, cijepe, a nove mutacije ipak “pobjegnu”.
Na žalost, dio ljudi (i medija – N1) interpretirao je ovu objavu kao „Laucovu relativizaciju cijepljenja“ i tezu da „cijepljeni stvaraju nove mutacije“.
Očito je da cijepljenje kao takvo nije relativizirano (ta teza je čista podvala dok se iz perspektive biologije i imunologije ne pokaže da je Lauc pogriješio u nečemu), a što se tiče pripisivanja teze da cijepljeni generiraju nove mutacije treba znati da u Laucovoj objavi stoji rečenica koja se može tako tumačiti ako se izuzme iz konteksta objave. Meni nikada ne bi palo na pamet iz Laucova statusa zaključiti da mutacije nastaju zbog cijepljenja (jer je virus mutirao i prošle godine kada nije bilo cijepljenja, što dobro znamo). Međutim, jasno mi je da parcijalno cijepljenje koje ne uspije posve zaustaviti virus može pogodovati razvoju novih varijanti u smislu njihova širenja u cijepljenoj populaciji, a ne u smislu nastanka, a širenje je onda učinkovitije suzbiti prirodnom barijerom kod zdravih ljudi.
Što nam je zapravo potrebno
Još nisam vidio da je neki biolog ili imunolog opovrgnuo Laucovu tezu. Prvi pokušaj ridikulizacije Laucovih teza objavljen je na Indeksu (novinar Danhauer), no od naslova do kritika znanstvenika nisam pronašao niti jedan stav koji uvjerljivo opovrgava Laucovu tezu:
- Naslov članka “Tvrdnja da je bolje preboljeti nego se cijepiti izaziva užas” već smrdi, jer Lauc uopće nije to tvrdio – on je istaknuo da to vrijedi samo za vrlo mlade i zdrave ljude.
- Farmakolog Trkulja polemizira s tezom da je problem u preopsežnom cijepljenju i da ne treba cijepiti ljude, što Lauc uopće nije izjavio, naprotiv.
- Boris Lenhard uobičajeno vrijeđa i divlja, kao što čini i na društvenim mrežama, daje prednost čimpanzi pred Laucom, pa ne zaslužuje daljnji komentar. Lenhard je primjer čovjeka koji čini sve što je u njegovoj moći da ljudima ogadi znanost i znanstvenike i trajno zacementira nepovjerenje u sve što ima pridjev koji počinje sa “zna..”. Ne vjerujem da čovjek sa znanstvenim backgroundom poput njegova ne zna što čini.
- Ambriović Ristov tumači da to što se cijepljeni mogu zaraziti nikako ne znači da cijepljenje nije učinkovito (ali isto tvrdi i Lauc), a s tvrdnjom da je bolje preboljeti nego se cijepiti polemizira kao da je izrečena kao univerzalno validna tvrdnja (što, vidjeli smo, nije bio slučaj). Ne daje argumente u prilog suprotnoj tezi zašto bi univerzalno vrijedilo za svakoga (npr. za djecu) da je bolje cijepiti se nego preboljeti, niti objašnjava zašto se onda nigdje ne cijepe mladi (ili se u dobi ispod 30 cijepe u vrlo malim postocima čak i u zemljama gdje je procijepljenost najveća).
- Stipan Jonjić odgovara na tezu da nas cjepiva uopće ne štite, što Lauc nikada ni blizu nije izjavio. Nada se da će Lauc shvatiti da bez cjepiva ne možemo zaustaviti epidemiju. Čovjek očito nije čitao objavu.
Vjerujem da vam je jasno kako uopće nemam potrebu braniti Lauca koji je već isto tako griješio, i kada je u travnju 2020. bez propitivanja pristajao uz dramatične procjene o 20.000 umrlih (nastup u 1 na 1 kod Bolkovića), i kada je kasnije proglašavao “kraj pandemije”. Međutim, mene ne zanimaju ljudi. Zanimaju me ideje, teorije i hipoteze, koje igrom slučaja evolucije ipak bolje formuliraju ljudi nego čimpanze, i njihovi dokazi. Kao zainteresirani laik pokušavam shvatiti tko je u ovoj intelektualnoj džungli u pravu, tražim argumente ili studije koje bi mogle dokazati da cjepivo i kod dokazano minimalno ugroženog dijela (mlade i zdrave) populacije stvara imunosni odgovor koji u pogledu vjerojatnosti odgovora na buduće mutacije ne zaostaje za imunosnim odgovorom koji se stvara u slučaju prirodne reakcije, što je bit Laucove teze. Odgovore na nju nisam našao unatoč trudu Indeksova novinara i Laucovih “kolega”.
Iz ovog primjera zaključujem da se “nadležni” znanstveni autoriteti međusobno ne čitaju, ne slušaju, ne komuniciraju, ne raspravljaju, mediji u sve to uliječu radeći još veći kaos, i onda luđak poput mene beskrajno troši vrijeme ne bi li se u svemu tome nekako snašao, jer ne vjeruje ni samome sebi, a kamoli nekakvim znanstvenicima jer su – znanstvenici. Ponajmanje vjerujem novinarima koji plasiraju znanost kao robu u mainstream medijima.
Jedino što je sigurno je da novinar ne može opovrgnuti Laucovu tezu; on može samo izvući nešto iz konteksta, doslovce interpretirati izvan konteksta i onda tražiti nekoga (premijera na primjer ili nekog znanstvenika) koji će opovrgnuti dekontekstualizirani komad rečenice. Međutim, dok sama centralna teza nije opovrgnuta, kao laik moram zaključiti da je kampanja cijepljenja u ozbiljnoj krizi i da nešto treba napraviti kako bi se povećala procijepljenost, makar najranjivijeg dijela populacije. Nemam dovoljno kompetencija da bih mogao znati što kao društvo trebamo napraviti (siguran sam jedino da treba povećati doseg cijepljenja među starijima), ali moram primijetiti da su se dvije centralne strategije u borbi protiv pandemije razbile u komadiće kada su udarile u prepreke koje nameće realnost moguće primjene (to se u pravilu događa s ekonomskim politikama pa možda imam neki generalni osjećaj za tu vrstu problema).
Prva strategija koja se raspala bio je lockdown kineskoga tipa prošle godine. Druga strategija koja upravo doživljava sličnu sudbinu je drugi stup kampanje cijepljenja koji počiva na pretpostavci da je populaciju moguće procijepiti dovoljno brzo i masovno da se virus iskorijeni zauvijek i spriječe daljnje mutacije. Gledano sa strane, izgleda mi da su obje ideje plod iste epidemiološke doktrine.
Sada izgleda da drugi stup kampanje cijepljenja neće biti moguće provesti ni u bogatijim i organiziranijim zemljama od Hrvatske, gdje je masovno cijepljenje počelo puno ranije. Čak i kada bi to bilo moguće postići u EU, postavlja se pitanje smisla takve zaštite kada ovaj virus može mutirati i preliti se natrag ne samo iz Azije, Afrike, Južne Amerike, nego i iz Bosne i Hercegovine, Albanije, Makedonije, Srbije, Turske … Moguće je da europski stratezi nisu adekvatno informirali javnost o planovima izolacije i kontrole EU spram drugih dijelova svijeta kada i ako su planirali uspješno suzbijanje zaraze cijepljenjem unutar granica Unije; moguće je da postoji neki master plan pretvaranja EU u otok poput Australije, Novog Zelanda ili Wuhana u Kini, ali ako je takav plan i postojao, možemo zaključiti da je bio račun bez krčmara.
Prilagođavanje strategija borbe protiv pandemije radi pronalaženja razumnih odgovora moguće je samo ako se jako puno analizira, modelira, raspravlja i ako se pritom stalno kontrolira Demetrina tuga te uz to pokušava izgraditi koherentno objašnjenje djelovanja svih čimbenika pandemije, koje će davati dobre prognoze u različitim situacijama i uvjetima. Još uvijek je sve prepuno mitova, ali ipak ima sve više varijabli, statistika, ozbiljnih radova i rasprava, kako među stručnjacima, tako i među laicima. A to je važno, jer je prilično jasno da nas ovaj virus nema namjeru tako skoro napustiti. Možda nam sprema i neka nova neugodna iznenađenja.
Zaključak
Panaceja ne postoji. Efikasan i radikalan lockdown u europskom okviru, kao i brza kolektivna imunizacija cjepivom koja će respiratornu bolest staviti pod kontrolu jednom zauvijek vjerojatno ne postoje. Teško je priznati da je „cijepi se – misli na druge“, inače tako plemenito zamišljena poruka, možda bila promašaj. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog vjerojatno veće učinkovitosti slogana „cijepi se – misli na sebe“ koji se mogao koristiti kao okvir za kampanju edukacije i informiranja koja bi usporedbom rizika na primjerima pokazala ljudima za koga je rizik zaraze mnogostruko veći od bilo kakvog zamislivog rizika cijepljenja.
Mnogima će biti teško prihvatiti i činjenicu da je ideja o cijepljenju kao kraju priče („evo nas ovdje, tulumarimo, svi cijepljeni, sve je kao nekada i boli nas briga za necijepljene kojima nisu dali ući!“) medicinska i moralna zabluda. Stvari su mnogo kompliciranije nego što su ih autoriteti predstavili na samome početku kampanje. Na užas onih koji se nisu cijepili radi zaštite zdravlja (vlastitog ili tuđeg) nego radi što bržeg povratka tulumarenju i turističkim putovanjima, izgleda da se delta efikasno širi i među cijepljenima.
Teško će biti priznati i da je svrstavanje svih skeptika među anti-vaksere i označavanje svih tih ljudi rasom niže vrijednosti, idiotima nižeg IQ-a, bio čisti fašizam koji kroz kulturne ratove u medijima i na društvenim mrežama potiho dobiva “pravo građanstva” na užas svake razborite osobe. Meni se u ovom času čini puno važnije zaustaviti širenje rasističkih i fašističkih stavova nego cijepiti mlade i zdrave i zaustaviti svako širenje virusa ako u međuvremenu uspijemo procijepiti sve zdravstveno ranjive osobe.
Iako se ponekad može steći dojam da bog podzemlja Had – onaj koji je na početku ovoga teksta oteo Perzefonu – vlada javnim prostorom, ljudi imaju dovoljno znanja i sposobnosti da se s ovom pandemijom (i nekom eventualnom sljedećom mutacijom virusa) izbore do kraja na način koji će uravnotežiti zdravlje, sigurnost i slobodu. Do takvog ishoda možemo doći ako ćemo više uvažavati jedni druge, više slušati i truditi se razumjeti tuđe stavove, čak i kada nas od njih isprva zaboli želudac. Jer, uvijek postoji netko koga zbog naših stavova također boli želudac. Stoga nije ni utopija ni idealizam podsjetiti kako smo svi skupa dužni pokušati umanjiti ukupnu količinu bola u društvu. To se osobito odnosi na one koji zarađuju od nimalo apstraktne ukupne količine ljudskoga bola.
Dovoljno je, za početak, naučiti osvještavati vlastito neznanje odnosno granice vlastitoga znanja, za koje se nadam da ih u ovom tekstu nisam prekoračio. Jasno je kako smo svi mi falibilni na svoj, ljudski način, a najbolji način umanjivanja utjecaja tog našeg svojstva je da ga osvijestimo i razvijemo strpljenje i kapacitet za samo-refleksiju i kontrolu pogrešaka. Alate za taj nadzor ne poznajemo dovoljno – o tome nas nisu učili u školama i na fakultetima. I mnoga se znanost uči i radi bez dovoljno metodološke edukacije u smjeru otklanjanja pogrešaka: poznato je da se u znanstvenom miljeu mnogo više cijeni rezultat koji potvrđuje početnu hipotezu ili neki pronalazak, nego „anti-rezultat“ koji opovrgava hipotezu ili pokazuje da neki izum ne radi kako je zamišljen. Uvijek je lakše ići niz dlaku nego protiv struje. To vrijedi i kad se zapakira u matematičke formule. Ipak, otkrivanje pogrešaka nalazi se u samoj biti napretka, a metodološki alati za to postoje. Priča Davida Deutscha o Demetrinoj tuzi i traženju koherentnih objašnjenja čije elemente nije lako varirati jedan je od takvih alata. Važno je primijeniti ga ne samo u znanosti, nego i u životu. Isto vrijedi i za ono početno pitanje o tome je li rat, ponašanje državnog sektora ili nešto treće uzrokovalo relativnu stagnaciju hrvatskog gospodarstva u okviru EU nakon 2008.
Na kraju je zgodno podsjetiti da je upravo znanost inspirirala poznate stihove iz pjesme The Scientist Coldplaya:
Running in circles, coming up tails
Heads on a science apart
Nobody said it was easy
It’s such a shame for us to part
Nobody said it was easy
No one ever said it would be this hard
Oh, take me back to the start
I was just guessing at numbers and figures
Pulling the puzzles apart
Questions of science, science and progress
Do not speak as loud as my heart
Chris Martin je jednom prilikom o tekstu Scientista proročanski kazao: “It’s weird that whatever else is on your mind, whether it’s the downfall of global economics or terrible environmental troubles, the thing that always gets you most is when you fancy someone.”