Pandemija je još jednom pokazala da stvari najčešće nisu onakve kakvima se čine. Načelo se može primijeniti i na uporabu gotovine.
Kriptovalute, digitalne valute (najavljuje se čak i digitalni euro-cash uz novčanice i kovanice), novi načini plaćanja od kojih neki zaobilaze do sad neprikosnovene banke, države u Skandinaviji koje promiču bezgotovinske načine plaćanja, a cash postupno izlazi iz upotrebe; dolaze nove generacije navikle na app-ove, a ne na cash. Ove teme privlače veliku pažnju masovnih medija, pa je lako steći dojam kako se sve rapidno mijenja, a stari oblici novca i načini plaćanja odlaze u povijest.
Teško mi se sjetiti zablude veće od ove.
Gotov novac (kune) u optjecaju u kolovozu 2019. u Hrvatskoj iznosio je 32,3 milijarde kuna, a u kolovozu 2020. 34,8 milijardi ili 7,5% više. BDP (čitaj: potreba za transakcijama) je u međuvremenu pao za 10-ak posto, a turizam koji stvara veliku potražnju za gotovinom pao je oko 50%. To znači da omjer casha i BDP-a sada drastično raste.
Ne radi se o novom trendu koji je potaknut koronom. Prije pet godina, u kolovozu 2015., u optjecaju se nalazilo 21,5 milijardi kuna casha. Porast je u pet godina iznosio oko 62% ili oko 10% u prosjeku godišnje. Koliko ima industrija koje rastu po prosječnoj stopi od 10% godišnje?
Pogriješit ćete ako pomislite kako je riječ o još jednom specifičnom hrvatskom fenomenu. Euro novčanica u optjecaju ima u vrijednosti oko 1,4 bilijuna, čemu treba pridodati i oko 30 milijardi eura kovanica. I iznos stalno raste, a rast je u koronakrizi ubrzan.
Vrijednost euro banknota u optjecaju (u EUR)
Izvor: ECB
Poznat je i slučaj najvećih ljubitelja casha na svijetu – Japanaca. Iako je riječ o tehnološki možda najnaprednijoj naciji, Japanci koriste relativno najviše casha na svijetu (mjereno odnosom casha u cirkulaciji izvan banaka i BDP-a). Katastrofa u Fukushimi 2011. pokazala je kako nije riječ o crnom novcu kojim se služe mafijaške Trijade kao što se ranije nagađalo. Nakon prolaska cunamija, poplavljenim područjem plutale su vreće prepune casha koje su isplivale iz podruma obiteljskih kuća. Umjesto da novac odnesu u banku, Japanci su akumulirali gotovinu „u madracima“, baš kao što smo i mi radili s njemačkim markama u bivšoj državi u vrijeme visoke inflacije.
Kako u Japanu i širom svijeta nema inflacije, očito se radi o drugim razlozima. Kombinacija niskih kamatnih stopa, rasta fizičke sigurnosti i razvoja osjećaja subjektivne nesigurnosti, uz starenje stanovništva mogu objasniti što se događa s cashom. Ako objašnjenje u nastavku ima smisla, onda bi se i niz drugih gospodarskih i financijskih fenomena mogao objasniti sličnim, kako to ekonomisti vole kazati – fundamentalnim faktorima.
Starenje stanovništva, niske ili negativne kamatne stope, te razvoj subjektivnog osjećaja nesigurnosti mogli bi biti najuže povezani.
Iako se za razvoj subjektivnog osjećaja nesigurnosti u objektivno sve sigurnijem svijetu često krive masovni mediji, njihovo pecanje klikova uvjetovano je ponašanjem (ustrašenih) konzumenata. Kako je publika u prosjeku sve starija i podložnija strahovima, očito je da starenje populacije može voditi prema afirmaciji straha kao prevladavajućeg osjećaja u javnosti.
Niske kamatne stope dio su ista vrzina kola. Starenje i strah promiču potražnju za sigurnim utočištima, ne u fizičkom, nego u financijskom smislu. Bankovni depoziti, državne obveznice, takva se roba sve više traži što gura kamatne stope prema dolje. Središnje banke samo odgovaraju na tu situaciju gurajući sve više novca ljudima pod nos ne bi li ga ovi trošili ili ulagali, no ovi mrtvi-hladni odbijaju zaduživanje, trošenje i investiranje, akumuliraju sredstva iz opreza u najsigurnijim oblicima imovine. A kada kamatne stope padnu na nulu ili u minus, nije li bolje akumulirati cash? Kamatna stopa je nula, pa ako nema inflacije novac ne gubi kupovnu moć i ne treba ići u banku, plaćati naknade…
Doduše, držanje većih količina casha je rizik. Tako dolazimo do četvrtog uzroka: svo to akumuliranje casha ne bi bilo moguće da svijet, suprotno prevladavajućem staračkom osjećaju, nije sve sigurnije mjesto. Fizička sigurnost je u prosjeku sve veća, barem je tako bilo do korone. Ako koronakriza nešto promijeni i poveća stopu provalnih krađa (koja je samo od 2017. do 2018. u Hrvatskoj smanjena gotovo 20%), samo će doći do supstitucije casha depozitnim novcem koji će umjesto u kućnom madracu ležati na računu u banci.
Takav trend već pratimo. Kunski depozitni novac kod banaka iznosio je 120 milijardi kuna potkraj kolovoza 2020., što je za oko 17% više nego u kolovozu 2019. A kriza je! Što znači da novac stoji, ne obrće se. Ljudi čuče na novcu kao koke. Jer ih je strah. Taj strah je jednim dijelom fundamentalan – povezan je s time što su ljudi u prosjeku ostarjeli. Drugim dijelom strah je prolazan – pod utjecajem korone.
Znači li to da bi bujica novca mogla krenuti kad korona prođe?
Neki se boje inflacije. Drugi, poput Ive Bićanića, smatraju da će umjerena inflacija nakon korone dobro doći. Međutim, meni se čini da nema nikoga tko može podići novčanu ustavu. Strah neće otići s koronom. Starenjem se skraćuju vremenski horizonti i afirmira oprez, pa bi čak i oni nepopravljivi optimisti koji vjeruju da su starci sretniji trebali malo razmisliti o mogućnosti da zreli ljudi racionalno sagledavaju (sve kraću) budućnost u kojoj vrebaju i neke nove očite opasnosti, poput one povezane s mirovinskim sustavima. Demografske promjene, nulte kamatne stope i političke gluposti naše mirovine čine upitnima, pa možda imamo dobar razlog za zabrinutost?
Stoga i aktualne ideje s digitalnim cashom imaju ograničen domet. Moguće je, naime, da je netko zamislio digitalni cash kao supstitut za banknote i kovanice, pa kad se ljudi „navuku“ na digitalni cash koji će koristiti u appu središnje banke, onda će se pod krinkom raznih naknada moći de facto uvesti duboko negativne kamatne stope.
Zamislite da umjesto odlaska na bankomat samo “spustite” nešto digitalnog casha u HNB-ovu ili ECB-ovu aplikaciju za plaćanja tako što ćete taj cash kupiti 1:1 novcem sa svog bankovnog računa. Ali, što će vam digitalni cash kada već imate elektronski novac na svom računu? Zagonetka… osim ako netko nije naumio uništiti kartičare i dio prihoda banaka koji se uz to veže? Meni bi se doista isplatilo imati HNB/ECB-ov app s digitalnim cashom uz mali fee ako bi me to riješilo potrebe da lamaćem karticama iznad onih čudnih POS uređaja koji se nezgrapno u neredu gnijezde na blagajnama kao golubovi na stolicama kafića na gradskim trgovima.
Možda je netko doista zamislio da bi se mogla probiti takozvana donja nulta granica (engl. zero lower bound) koju postavlja cash, jer kao što smo rekli, čemu nositi novac u banku po negativnoj kamatnoj stopi (mi plaćamo banci za čuvanje vrijednosti umjesto ona nama) ako možemo „zaraditi“ nulu na banknotama? Ona bi se doista i mogla probiti u nekom malom dijelu postotka koji pokriva sve troškove banaka i kartičara, no to nije mnogo ako imate dosta novca. Međutim, ako ga nemate mnogo, digitalna valuta središnjih banaka mogla bi biti zanimljiva alternativa. Recimo da imate mirovinu 2 500 kuna mjesečno. Koliki dio mirovine odlazi na troškove kao što su održavanje računa, naknade za platne transakcije, naknade kartičarima? Stvara li se na taj način poticaj za nastanak valute digitalnih siromaha čijom se ponudom središnje banke mogu pokazati kao dio mreže socijalne sigurnosti?
Dakle, s jedne strane su ljudske potrebe koje mogu provocirati neočekivane odgovore, a s druge je judska snalažljivost koja ipak ograničava vlasti u njihovim zamislima provedbe velikih promjena “odozgo”. Naime, kada bi se appom središnje banke za digitalni cash doista pokušalo zamijeniti fizički cash koji bi se eventualno čak i zabranio, došlo bi do tektonske promjene i erozije moći država. Prvo, veliki dio aktualnog casha nastavio bi cirkulirati desetljećima. Novčanice se zamjenjuju kada se istroše, no povijest bilježi desetljećima dugu cirkulaciju banknota većih nominalnih vrijednosti koje služe čuvanju vrijednosti. U izoliranim kurdskim enklavama još uvijek se povremeno pronalaze novčanice od stotinu američkih dolara stare 40, 50 i više godina. Banknota je dakle žilavija no što se obično misli. Drugo, ljudi bi u većoj mjeri počeli koristiti privatni novac poput kriptovaluta, a kriptopoduzetnici bi vrlo brzo mogli odgovoriti na potražnju za sigurnošću nuđenjem savršenijih stabilnih kriptovaluta (engl. stablecoins) od ovih sumnjivih koje se danas nalaze u ponudi.
Zbog toga će promjene ići sporije no što entuzijastima izgleda. Ljudi, tj. potražnja za gotovinom, uvijek će svojim odlukama ograničavati zamisli vlasti o tome što bi sve mogli činiti s novcem. Ako malo bolje razmislimo, to znači da je novčarski sustav inherentno demokratska tvorevina. To je tema za jedan drugi tekst…