Starenje (1. dio): pad, prilagodba, rast

Powerd by Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d.

Prvi iz serije od deset tekstova pod nazivom Mirovine za 21. stoljeće govori o demografskim promjenama i njihovom utjecaju na izdašnost mirovina. Pogledajte demografske projekcije za Hrvatsku, počitajte o tome kako bi se mogli mijenjati omjeri starijih od 64 i radnosposobnog stanovništva, i koje alternative povećanju mirovinskog doprinosa postoje. Jednom mjesečno u sljedećih deset mjeseci u okviru ove serije proći ćemo bitne makro i mikro aspekte funkcioniranja mirovinskog sustava, a knjiga koja će biti objavljena kada serija završi omogućit će čitateljima lakše snalaženje u ovoj zahtjevnoj temi koja se, prije ili kasnije, tiče svakoga od nas

Ad
Ad

Starenje je opsesija. Iako je riječ o prirodnoj pojavi, san o suprotnosti – “vječnom životu” – ugrađen je u kulturne obrasce zapadne civilizacije. Moderna znanost obećaje nove tehnologije koje će omogućiti dulji život povrh do sada ostvarenog očekivanog trajanja života. Slika 1.1 pokazuje da se očekivani životni vijek pri rođenju u ovome stoljeću u Hrvatskoj i EU produljio za oko 4 godine, ili za više od 5%.

Slika 1.1 Očekivani životni vijek pri rođenju 2002.-2019.

Izvor: Eurostat

S druge strane, umjetnici stvaraju zastrašujuće priče o kiborzima. Problematiziraju smisao opsesije starenjem: događaji i iskustva koji mogu oplemeniti ljudski život nisu neograničeni. U seriji After Life, Ricky Gervais vodi razgovor sa ženom u domu za starije u kojemu na brutalan način dekonstruira mitove o starenju.

Bez obzira kakav je vaš osobni odnos prema starenju i kakve moralne stavove gajite o odnosu među generacijama, razvijena društva (a Hrvatska je u tom smislu razvijena) bivaju sve “starija”. Starenje društva znači rast prosječne (medijalne) dobi stanovnika i rast udjela najstarijih stanovnika u ukupnoj populaciji (Slika 1.2).

Slika 1.2 Udjel stanovnika u dobi od 65g. i više u ukupnom broju stanovnika 2001. i 2020.

Izvor: Eurostat

Hrvatska je 2001. bila deveta najstarija država u EU-27 prema udjelu stanovništva od 65 godina i starijeg, koji je iznosio 16,1%. Godine 2020. bila je sedma, s procijenjenim udjelom od 21%.

Tri ključna demografska mehanizma pokreću proces starenja populacije. Pored spomenutog produljenja životnog vijeka, prosječna dob u kojoj žene rađaju sve je kasnija (Slika 1.3). Broj djece po jednoj fertilnoj ženi nalazi se u padu. To znači da su stope fertiliteta niske i u mnogim zemljama u prosjeku dalje padaju. U nekim manje razvijenim zemljama emigracija mladih ubrzava proces starenja populacije, kao što je slučaj u Hrvatskoj.

Slika 1.3 Prosječna dob žena u trenutku rođenja djeteta

Izvor: Eurostat

U historijskom smislu, radi se o novoj pojavi koja k tome ubrzava. Međutim, naše institucije (npr. mirovinski sustavi) kao i artefakti (npr. infrastruktura, gradovi) oblikovani su u razdobljima kada je broj stanovnika bio u porastu, a visoke stope gospodarskoga rasta pratile su urbanizaciju i industrijalizaciju. Kroz te procese oblikovan je svijet kakav smo naslijedili. Danas se taj svijet ubrzano mijenja.

Moderna društva tek počinju učiti što znače dugoročno niže stope gospodarskoga rasta do čega jednim dijelom također dolazi zbog starenja populacije. Učimo se prilagođavati i povećanim migracijama, što ponekad činimo na burne načine – kroz društvena i politička sukobljavanja. Učimo i kako organizirati obiteljski život kada većina žena više ne pristaje posvetiti svoj život samo četirima uglovima kuće; učimo i kako javne usluge, poput zdravstva i mirovina zasnovanih na međugeneracijskoj solidarnosti, prilagođavati sve većemu broju starijih ljudi.

Učimo li dovoljno brzo?

Proces prilagodbe društva starenju stanovništva prolazi kroz impulzivne faze nabijene emocijama i oštrim političkim sukobima. Na primjer, dio reakcija na migracije počiva na moralnoj panici zbog iseljavanja mladih ili useljavanja stranaca (“Nestajemo!”). Ugroza najstarijih u pandemiji također je izazvala eskalaciju panike i reakcije koje jednim dijelom nisu bile utemeljene na provjerama i dobro utvrđenom znanju. Javno zdravstvo je tema koja općenito izaziva valove snažnih emocija: od priča o dugovima bolnica, do priča o nedostatku lijekova koji spašavaju živote; sve to izaziva tjeskobu, a u nekim ljudima budi i bijes

Slično je s mirovinama. Od klišeja “mirovina je crkavica” do onog poznatog slogana “neće biti za mirovine”, okruženi smo (pre)jednostavnim idejama koje izazivaju tjeskobu i strah. Demografski procesi uzrokuju nove podjele, no nakon početnih podjela trebaju uslijediti promjene i prilagodbe.

Jer, kada prva emotivna reakcija prođe, pred očima se otvara spektar novih mogućnosti. Postoji niz rješenja koja naše starenje (i buduće mirovine) mogu učiniti mirnijim, izdašnijim, a društvo – doduše promijenjeno, “starije” – prosperitetnijim. Opcije za izbjegavanje zamki tjeskobne budućnosti postoje.

Izbjegavanje zamki tjeskobne budućnosti zahtijeva aktivnost i stav: informiranje, učenje i razborito odlučivanje. Ovo načelo jednako vrijedi za pojedince kao i za društvo u cjelini. Za pojedince je bitno prilagoditi se starenju prehranom i promjenom nekih životnih navika. Za društvo je bitno modificirati institucije. Kada je riječ o mirovinama, ne radi se samo o praktičnim odlukama o tome koliko i kako štedjeti i koji mirovinski fond odabrati. Važne su i fluidnije odluke koje je teže povezati s osobnim financijskim stanjem, ali koje u dugom roku utječu na to u kakvom ćemo društvu živjeti. Na primjer: kojem političkom obećanju povjerovati; koju najavljenu reformu podržati glasom na izborima, sve do naizgled banalne odluke kojoj objavi ili komentaru u medijima i na društvenim mrežama klikom ili lajkom dodijeliti digitalni glas. Svi ti postupci oblikuju našu budućnost.

Svrha serije tekstova Mirovine za 21. stoljeće je pomoći čitateljima da bolje razumiju stanje u kojem se nalazimo zbog starenja stanovništva. Tekstovi će se objavljivati mjesečnim tempom kroz sljedećih desetak mjeseci. U seriji će se moći pronaći i korisne servisne informacije, ali ne o prehrani ili o tome kako se autor u pedeset i petoj godini priprema za ostatak života (o tome više nekom drugom prilikom). Usredotočit ćemo se na teme kako planirati umirovljenje i mirovinu, kakve su opcije isplate mirovina (teme za starije čitatelje) i kako birati mirovinski fond (teme za mlađe čitatelje).

Do tih praktičnih tema ćemo doći nakon što u prvim nastavcima obradimo širi društveni kontekst i međunarodne usporedbe: Kojim tempom društva stare i je li Hrvatska po tome posebna? Kako društva mogu odgovoriti na izazove starenja stanovništva? Kakva je veza starenja stanovništva s monetarnom i fiskalnom politikom i kamatnim stopama? Što niske kamatne stope znače za načine štednje i ulaganja? Kakvi mirovinski sustavi postoje i koji su najbolji? Kako se u tom okviru pozicionira hrvatski mirovinski sustav čija je reforma započela početkom ovoga stoljeća, pa zastala; kako možemo ocijeniti dosadašnje rezultate reforme? Što još možemo učiniti da se ulaganja mirovinskih fondova bolje diversificiraju i da novac budućih umirovljenika doprinese ubrzanju rasta hrvatskih kompanija, odnosno, što možemo učiniti da društvo bude bogatije, a buduće mirovine realno veće?

Izlazak ove serije tekstova, za koju se nadam da će na kraju biti ukoričena i u knjizi, podupire Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.dTo poduzeće sam pred više od 20 godina pomogao osnovati i postao njegovim prvim predsjednikom nadzornog odbora. Profesionalni put me već 2002. godine odveo dalje, ali bavljenje mirovinskim sustavom i fenomenom starenja stanovništva u međuvremenu se redovito vraćalo na moj radni stol. Savjetovao sam međunarodne institucije i sudjelovao u gotovo svim domaćim javnim raspravama o mirovinskom sustavu; od onih o optimalnoj stopi izdvajanja za drugi mirovinski stup, preko rasprava o mirovinskom dodatku za korisnike kombiniranih mirovina iz prvog i drugog stupa, sve do oštrih rasprava o ulaganjima obveznih mirovinskih fondova.

Rasprave o ulaganjima „mirovinaca“ oduvijek su bile „najbučnije“: od rasprava o visokom udjelu državnih obveznica u portfeljima (što je provociralo pitanje smisla mirovinske reforme ako se novac samo „seli“ između prvog i drugog stupa) do rasprava o gubicima na pojedinim ulaganjima (što je u sprezi s prethodnim problemom provociralo pitanje o tome stvaraju li fond menadžeri dodanu vrijednost za buduće umirovljenike). Nakon dvadeset i više godina bavljenja spomenutim temama zaključio sam da tehnički izračuni predstavljaju tek manji dio priče o mirovinama za 21. stoljeće. Priča je mnogo šira, prije svega polit-ekonomska i etička: otvara ključno pitanje odnosa između državnih institucija i prevladavajućih društvenih normi međugeneracijske solidarnosti.

Zbog toga rasprava o mirovinskom sustavu ne može biti samo tehnička, već mora uključiti i političke i etičke teme; otvara pitanje odnosa između institucija i kulturnih normi međugeneracijske solidarnosti.

U prvom od deset eseja o mirovinama u 21. stoljeću bavit ćemo se uzrocima problema: demografskim trendovima (i projekcijama kojima ih nastojimo predvidjeti) te širim društvenim promjenama vezanim uz starenje stanovništva. Drugi dio, koji će izaći pod istim nazivom („Starenje (2. dio): pad, prilagodba, rast“) bavit će se užim ekonomskim temama: usporavanjem gospodarskoga rasta zbog starenja stanovništva i odgovorima tržišta rada, produktivnosti i tehnološkog napretka. Tržišta rada i kapitala bit će u fokusu narednih dijelova: u trećem i četvrtom dijelu bavit ćemo se mirovinskim sustavima i detaljno opisati model i evoluciju hrvatskog mirovinskog sustava. Peti i šesti dio serije bit će posvećeni štednji i mjestu štednje za mirovinu u osobnom portfelju ulaganja. Čitatelji će u tim dijelovima serije pronaći i korisne servisne informacije o ulaganjima, odabiru mirovinskih fondova i funkcioniranju upravljanja sredstvima na mirovinskim računima u drugom i trećem stupu mirovinskog osiguranja. Na to će se nadovezati sedmi i osmi dio, u čijem će fokusu biti funkcioniranje mirovinskih fondova, njihova ulaganja, rizici i povrati. Posebno su zanimljive teme međunarodne diversifikacije portfelja (jer su hrvatski mirovinski fondovi postali preveliki za Hrvatsku) i povezivanja ulaganja mirovinskih fondova s rastom i razvojem hrvatskih poduzeća, u čemu bi i politika trebala imati važnu ulogu kroz reformu sustava državnih poduzeća. Seriju će zaključiti dva teksta o isplatama mirovina. Čitatelji će tamo pronaći korisne servisne informacije o tome kakve su mogućnosti isplate mirovina u drugom i trećem stupu, postoji li „četvrti stup“ koji može pomoći, kako odabrati najpovoljniji trenutak odlaska u mirovinu, odnosno kako se zaštiti od rizika izlaska iz svijeta rada u nesretnom trenutku. U zaključku će se izvesti i preporuke – principi za donošenje razboritih osobnih i kolektivnih odluka o mirovinama u uvjetima kada društvo stari i traži nove motive, institucije i pokretače društvenog i gospodarskog napretka.

Zašto postoji problem: demografija i prvi stup međugeneracijske solidarnosti

Zamislimo zemlju u kojoj radi milijun ljudi s prosječnom realnom bruto plaćom od 1,500 eura, tako da ukupna masa bruto plaća iznosi milijardu i pol eura. U toj izmišljenoj zemlji živi i pola milijuna djece i pola milijuna umirovljenika, dakle ukupno dva milijuna stanovnika. Nazovimo tu zemlju Nizija. Omjer broja zaposlenih i broja umirovljenika u Niziji je 2 (=1,000,000/500,000). Premijer se zove “Bismarck”, prema stvarnoj povijesnoj osobi, ujedinitelju Njemačke Ottu von Bismarcku, koji je u vrijeme kada je bio kancelar (1862.-1890.) uveo državne mirovine – sustav međugeneracijske solidarnosti. U tom mirovinskom sustavu ljudi ne moraju sami brinuti za štednju za starost jer se državne mirovine isplaćuju iz sredstava prikupljenih doprinosima iz plaća zaposlenih. Mi ćemo pretpostaviti da je naš “Bismarck” uveo ukupna davanja za sve troškove države od jedne trećine bruto plaće. PDV-a i trošarina nema. Dakle, država uzima 500 eura svakom radniku (= 1/3 x 1,500), čija neto plaća tako iznosi preostalih realnih tisuću eura. Vlada preraspodjeljuje 500 eura dijeleći ih napola: 250 za školstvo, zdravstvo, policiju, vojsku i druge korisne funkcije države, a 250 za mirovine. Za mirovine se dakle izdvaja doprinos od 1/6 bruto plaće ili 16,67%. Sredstva za mirovine teku kroz mirovinski fond međugeneracijske solidarnosti (Bismarck ga se nije sjetio nazvati “prvi stup” kako se danas često naziva). Taj mirovinski fond svakoga mjeseca prikupi 250 milijuna eura iz plaća radnika (milijun radnika puta 250 eura) i podijeli ih na 500,000 umirovljenika. Tako svaki umirovljenik dobije po 500 realnih eura mirovine na mjesec (= 250 milijuna / 500 tisuća). Omjer prosječne mirovine i prosječne neto plaće je 50% (= 500/1000).

Tablica 1.1 NIZija – Naša Izmišljena Zemlja

 

Bismarck je razmišljao o tome da porez iz kojeg financira mirovine (nazvao ga je doprinos, jer današnji radnici uplatama za mirovine stječu pravo da neki budući radnici današnjima financiraju njihove buduće mirovine) umjesto 16,67% (=250/1500) iznosi 25% (=375/1500). U tom slučaju, omjer prosječne mirovine (750=375000000/500000) i prosječne plaće (875) iznosio bi 86% (= 750/875). No, to mu se učinilo pretjeranim. A i nekog osobitog političkog pritiska na povećanje mirovina nije bilo. Ljudi su bili jako zadovoljni ponuđenim rješenjem. Nikada ranije nisu vidjeli ništa slično.

Zamislimo zemlju koja je kao Nizija, osim po jednoj stvari: ima 20% manje zaposlenih (800,000) i za toliko više umirovljenika (500,000 + 200,000 = 700,000). Omjer broja zaposlenih i umirovljenika u Drugoj Izmišljenoj Zemlji, Diziji, je 8/7 ili 1,14. Zaposleno je samo 40% populacije (u Niziji radi 50% stanovnika). Dizija je slučajno slična Hrvatskoj. Vladari Dizije oponašali su susjednu Niziju, ali su ubrzo ustanovili da su mirovine “smiješno niske”. Naime, ukupan fond bruto plaća u Diziji iznosi milijardu i dvije stotine tisuća realnih eura (= 800,000 zaposlenih x bruto plaća 1,500), a za mirovine se također izdvaja 16,67% ili 250 realnih eura po zaposlenom, pa se u državnom mirovinskom fondu svakoga mjeseca prikupi dvije stotine milijuna (= 250 x 800,000). Kada se podijele na 700,000 umirovljenika, daju prosječnu mirovinu od 286 realnih eura:

Tablica 1.2 DIZija – Druga Izmišljena Zemlja

Demografska struktura određuje mogućnost da mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti (prvi stup) osigura adekvatne mirovine.

“Crkavica!”, povikaše ljuti Dizinjani koji su dobro znali da je mirovina u susjednoj Niziji gotovo dvostruko veća (500 eura). “Opet nas pljačkaju!”, pomisliše radnici koji su znali da su jednako produktivni kao radnici u Niziji.

Kako je u Diziji bilo mnogo umirovljenika, imali su svoje stranke u parlamentu. Zastupnici pozvaše vladu na saslušanje (Dizija je bila demokracija, a Nizija nije – “Bismarck” je vladao čvrstom rukom). Premijer Dizije je skinuo cipelu i lupao njome po drvenoj govornici dok je, iskreno uzbuđen, vikao: “Ne možemo, ljudi! Ne možemo iznad toga, inače bismo morali podići poreze toliko da bismo ugušili naše radnike!” “Koliko, reci koliko?!”, vikali su zastupnici, “Glasat ćemo!”. “Evo, reći će vam ministar Zvonko; daj Zvonko, izračunaj koliko treba da mirovine budu 500 eura, pa im kaži!”.

Premijer se okrene prema klupama iza svojih leđa gdje je naočit, mlad i vješt u matematici kao i u politici, ministar financija čekao uskočiti za parlamentarnu pozornicu: “Za prosječnu mirovinu od 500 eura za 700,000 penzionera trebam tristapedeset milijuna svaki mjesec, a sada imam dvjesta. Fali mi, znači, stotinu i pedeset milijuna, a to je više od 10%, to jest, samo malo …”, brzo će ministar tipkajući po svome pametnom telefonu, “… to je točno 12,5% koje moram dodatno uzeti ljudima iz mase njihovih plaća povrh ovih 16,67% koliko sada uzimamo! Pa neću valjda uzeti iz budžeta policije, vojske ili školstva! Želite li vi zaista glasati za toliko povećanje doprinosa?”

U dvorani nastade muk. No, trajao je kratko: “Lažeš, Zvonko!”, gustim zrakom secesijske dvorane poleti glas. Dubok, autoritativan, glas narodnog tribuna odisao je uvjerenjem i nakupljenom mudrošću generacija. Bio je to najstariji zastupnik, politički doajen Dizije čija je duga sijeda brada sezala do pasa: “Lažeš, Zvonko!”, ponovio je autoritativno, grmeći: “Možeš se zadužiti za naše mirovine!”

Javni dug

Otkud ideja o zaduženju za mirovine? Dizinjani su bili jako dobro obaviješteni o tome što rade Tizinjani. Tizija, Treća Izmišljena Zemlja u Izijskoj regiji bila je ista kao Dizija, a razlika među njima bila je samo jedna: prosječna mirovina iznosila je 400, a ne 286 realnih eura. Tizinjani su svake godine izdavali obveznice da pokriju razliku koju su ekonomisti zvali “deficit mirovinskog sustava”.

Ministar Zvonko je znao brojke u Tiziji. Jednom mjesečno je nakon partije tenisa večerao s tizijskim ministrom financija u malome restoranu pored granice. Znali su se još s fakulteta. Zajedno su studirali ekonomiju na Nizijskom državnom sveučilištu koje je bilo najbolje u regiji: “Koliko ćeš još moći ovako?”, pitao bi Zvonko prijatelja nakon što bi ovaj, umoran od tenisa i sit do grla naglo postao odsutan nakon naleta inzulina dok se davio u palačinkama s orasima: “Ne znam, Zvonko; skroz je suludo.”, odgovarao je Tizijski ministar rezignirano, hvatajući dah. “Tih 400 eura prosječne mirovine košta nas dvjestaosamdeset milijuna svaki mjesec, a ja u fondu skupim jedva dvjesta. Osamdeset milijuna deficita na mjesec, eeej! Deficit jednak 6,7% ukupne mase bruto plaća, skoro pet posto džidipija! Čekam da mi kupci obveznica jednoga dana kažu nema više, ili plati kamatu 8%; ili da šef popusti pa da dignemo doprinos za mirovine. Da sam pametan, zveknuo bih ostavku da ne dočekam taj dan!” “A znaš da ne možeš…”, kazao bi Zvonko koji je svoju brigu ostavio po strani dok su se palačinke topile u njegovim ustima.

Deficit odnosno povećanje javnog duga odgađa rješenje problema održivosti mirovinskog sustava, ali time se teret prebacuje na buduće generacije i raste vjerojatnost povećanja mirovinskog doprinosa u budućnosti.

Priča o tri izmišljene zemlje služi da bi se jasno vidjela uloga demografske strukture kojom je određen omjer broja zaposlenih i umirovljenika. Primijetite da među državama u Izijskoj regiji nema razlika u produktivnosti i brzini gospodarskog rasta; nema promjena broja zaposlenih, tehnološkog napretka i drugih čimbenika koji se u stvarnome svijetu mijenjaju i razlikuju među zemljama. Samo razlike u demografiji (rasporedu broja radnika i umirovljenika) uzrokuju dramatične razlike u visini mirovina.

Ako je to samo model, možda nije realan, možda ne opisuje stvarnost? Je li možda moguće da neki drugi faktori, poput rasta produktivnosti, tehnološkog napretka ili aktiviranja nezaposlenih, mogu riješiti problem demografskih promjena? Možda, na kraju, i nešto veći doprinos za mirovine, ako nema drugih rješenja, ne mora biti takva katastrofa kakvom ju ekonomisti prikazuju?

Ovim ćemo se pitanjima baviti u idućem nastavku. Prije toga moramo utvrditi koliko su demografske promjene brze. Naime, ako su spore, onda bi brzina drugih socio-ekonomskih promjena, primjerice rasta produktivnosti, uistinu mogla poništiti utjecaj demografskih trendova na realnu vrijednost mirovina: možda problem zapravo ne postoji kada se sagleda u dugoročnoj perspektivi?

Mrtva trka demografije i produktivnosti

 Demografske promjene imaju snažne učinke jer utječu na brojnik i nazivnik omjera broja zaposlenih i umirovljenika. Sjetite se: omjer u Niziji je 2 (= 1,000,000 / 500,000), a u Diziji i Tiziji 1,14 (= 800,000 / 700,000). Tako veliku razliku uzrokuje drugačiji razmještaj samo 10% populacije među dobnim skupinama: 200,000 je manje radnika i za toliko više umirovljenika u Diziji i Tiziji u usporedbi s Nizijom. Na slici 2 smo vidjeli da je u Hrvatskoj u 20 godina došlo do “premještanja” oko 5% populacije u dobni razred 65+, čiji je udjel u ukupnoj populaciji povećan sa oko 16% na oko 21%. Prema tome, neka stvarna zemlja Nizija može postati Dizija u manje od pola stoljeća, u toku samo jednog ljudskog radnog vijeka. Postavlja se pitanje što takva zemlja treba učiniti da druge promjene, poput rasta produktivnosti rada, kompenziraju demografsku promjenu s ciljem da realne mirovine ostanu iste, a da stopa mirovinskog doprinosa pritom ne mora rasti?

Rast produktivnosti rada mora kompenzirati razliku obratnih omjera ovisnosti (= zaposleni / umirovljenici), to jest, produktivnost u Diziji mora biti oko 75% (= (2/1,14)-1) veća nego u Niziji da bi mirovine bile jednake kao u Niziji. U tom slučaju, prosječna realna plaća u Diziji bi trebala rasti s 1,500 na 2,631 realan euro, jer 16,67% od toga iznosa, pomnoženo s 800,000 dizijskih radnika, daje mirovinski fond od oko 350 milijuna na mjesec. To bi omogućilo isplatu prosječne realne mirovine od 500 eura (koliko ima i 500,000 nizijskih umirovljenika) za 700,000 dizijskih umirovljenika. Međutim, 75% rasta odnosno razlike produktivnosti je jako, jako puno. Odnos brzina rasta produktivnosti i demografskih promjena veliko je pitanje. Mrtva je to trka… Vratit ćemo se na tu temu u drugom nastavku.

Rast produktivnosti trebao bi se jako ubrzati da poništi učinak starenja stanovništva

Dinamična igra između demografskih promjena i promjena produktivnosti predstavlja ključ za procjenu realne vrijednosti budućih mirovina iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti. Prije razmatranja dinamike produktivnosti u stvarnome svijetu pogledat ćemo demografske projekcije za Hrvatsku kako bismo stekli dojam o stvarnim brzinama demografske promjene koja je već na djelu i koja će se sigurno nastaviti.

Podaci na Slici 1.2 pokazali su da je Hrvatska 2001. bila deveta najstarija država u EU-27 prema udjelu stanovništva u dobnoj skupini 65+ u ukupnom stanovništvu. Tada je udjel ove dobne skupine iznosio 16,1%. Godine 2020. Hrvatska je bila sedma najstarija zemlja u EU s procijenjenim udjelom od 21%. Prema projekcijama Europske komisije (Tablica 1.3) Hrvatska se nalazi na početku razdoblja velikih promjena.

Tablica 1.3

Izvor: Ageing Report, Eurostat.

Prvo treba uočiti da demografi predviđaju pad broja stanovnika za jedan cijeli milijun do 2070. (od čega će se najveći dio dogoditi već do 2050. kada se u Hrvatskoj očekuje 3,38 milijuna stanovnika). To ne izaziva toliko tjeskobe koliko ju izazivaju promijenjeni udjeli radno aktivnog stanovništva i stanovništva starijeg od 64 godine (65+). Omjer ovisnosti (omjer stanovnika u dobi 65+ prema stanovništvu u radnoj dobi) narast će s 35% na 65% do 2070. odnosno do 57% 2050.). Kada taj omjer obrnemo (tako da dobijemo odnos stanovnika u radno aktivnoj dobi prema onima 65+), vidimo da omjer pada s gotovo 3 na oko 1,5. I sve se to događa u prilično optimističnom demografskom scenariju u kojem migracije nemaju važnu ulogu u oblikovanju demografskih trendova. No, mi najbolje znamo da iseljavanje može dodatno pogoršati prikazani problem.

Ako dinamiku projekcija iz Tablice 1.3 preslikamo na aktualni odnos broja zaposlenih i umirovljenika, onda projekcija omjera izgleda kao na Slici 1.4. Lijevi dio slike prikazuje kretanje omjera zaposlenih i umirovljenika na tromjesečnim podacima od 2007. do 2020., a desni dio prikazuje projekcije za desetogodišnja razdoblja 2030.-2070. Treba imati na umu da riječ projekcija ovdje ne znači prognoza, nego scenarij: gledamo što bi se dogodilo ako se ostvare Eurostatove demografske projekcije, tj. ako će omjer broja zaposlenih i umirovljenika padati istim tempom kao što pada očekivani omjer radno sposobnog stanovništva i stanovništva u dobi 65+ do 2070., uz pretpostavku da migracije neće bitno utjecati na ishod. 

Slika 1.4 Omjer zaposlenih (osiguranika kod HZMO) i umirovljenika (korisnika mirovina HZMO) po tromjesečjima 2007.-2020. i projekcija do 2070.

Izvor: HZMO, Eurostat, vlastiti izračuni

Demografske promjene ugrožavaju realnu visinu mirovina iz prvog stupa, a rast produktivnosti popravlja rezultat, ali je teško postići dovoljno brz porast koji će očuvati realne mirovine

Prema projekciji, omjer broja zaposlenih i umirovljenika mogao bi pasti s oko 1,24 potkraj 2020. na 0,72 2050. Rast produktivnosti koji je potreban samo da bi realne mirovine ostale na istoj razini (a svi će se složiti da one nisu dovoljne, da bi trebale biti realno veće!), trebao bi iznositi oko 72% u sljedećih 30 godina ili oko 1,8% u prosjeku godišnje.

U sljedećem nastavku ćemo pokazati zašto je takav rast produktivnosti teško ostvariv. Zasad je dovoljno uočiti da je taj teško ostvariv rast produktivnosti potreban samo da bi mirovine ostale realno nepromijenjene. Još ne govorimo o povećanju realne prosječne mirovine iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti (ako se drugi utjecaji ne promijene). U idućem nastavku ćemo komplicirati model stvarnim svojstvima mirovinskog sustava kao što je indeksacija mirovina uz plaće. Zasad sve izračune treba shvatiti kao ilustrativne tako da možemo zaključiti tek to da postoji velika opasnost da u dugom roku dođe do realnog smanjenja mirovina iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti zbog demografskih promjena – starenja stanovništva.

Demokracija, starenje, opterećenje rada i javni dug

Ako odnos demografskih promjena i produktivnosti rada prijeti dovesti do smanjenja realne vrijednosti budućih mirovina, postoje dva tehnička parametra koja se mogu podesiti tako da realne mirovine ipak budu veće: mirovinski sustav može ući u deficit ili se taj deficit može povećati (kao u Tiziji i Hrvatskoj), ili se može povećati mirovinski doprinos. Oba rješenja zahtijevaju političke odluke u kojima ne sudjeluju buduće generacije koje će snositi povećani dug ili povećane doprinose.

To je jedna od glavnih pogrešaka koje su ugrađene u funkcioniranje demokracije: što je populacija starija, stariji glasači imaju sve veću političku moć, a buduće generacije, koje su sve malobrojnije, ne mogu glasati i artikulirati svoje interese iako su osuđene na dolazak na ovaj svijet. Političari prodaju svoje usluge na političkom tržištu kojim u demokraciji upravlja potražnja – glasači, odnosno kupci političkih usluga. Kako buduće generacije koje nasljeđuju javni dug nemaju prava glasa, mnogo su veći izgledi da će se Dizija, kao i Tizija, nastaviti zaduživati za isplatu obećanih mirovina (a istom rješenju bi u budućnosti mogla pribjeći i Nizija gdje stanovništvo također stari), nego da dođe do povećanja stope doprinosa za mirovinsko osiguranje. Protiv povećanja mirovinskog doprinosa nastat će politički otpor sadašnje generacije koja plaća doprinose, jer ona ipak ima politički glas. S druge strane, akumulacija javnog duga se na prvi pogled može učiniti kao “besplatan ručak”: dug ćemo vječno refinancirati, jer kada dospije, izdat ćemo novi! Tako stvari vidi najstariji zastupnik u parlamentu.

Ipak, postoji i “srednje rješenje”. Ako kreatori politike razumiju prikazanu demografsko-ekonomsku mehaniku, ali ne žele povećavati ni javni dug ni mirovinske doprinose, mogu se odlučiti na postpunu preraspodjelu rashoda države. Takvo rješenje je nedavno usvojeno u Poljskoj. Poljaci su odustali od reforme mirovinskog sustava, ali su istovremeno u ustav unijeli ograničenje na rast javnog duga. Time su sebi vezali ruke (sve do pojave neke nove velike političke većine koja će promijeniti ustav): svaki povećani deficit u mirovinskom sustavu mora biti praćen smanjenjem izdataka odnosno deficita u drugim javnim poslovima ako dug dosegne ustavnu granicu od 60% BDP-a.

Realna vrijednost mirovina može se održavati ili povećati bez povećanja mirovinskih doprinosa ili javnog duga ako se restrukturiraju izdaci države

Rješenje je na prvi pogled logično. Prva je pomisao da u izdacima države postoje rezerve (zbog neefikasnosti i korupcije) koje se mogu detektirati i iskoristiti za financiranje mirovina. Također, ako manji broj djece znači manji udio izdvajanja za javno obrazovanje, ušteda u obrazovnom sustavu može se koristiti za financiranje deficita sustava međugeneracijske solidarnosti (prvog stupa mirovinskog osiguranja). Međutim, s takvim rješenjem povezana su čak četiri problema.

Prvo, organizacija javnih usluga podložna je inerciji; zbog toga je politički jako teško upravljati javnim rashodima. Inercija javnih rashoda potječe od potražnje za javnim uslugama. Jednom kada se naviknu na određeni društveni standard, građani u demokracijama ne odriču ga se lako; stoga nije isto restrukturirati poduzeće ili državu – drugo je mnogo teže. U inerciji sudjeluje i ponuda javnih usluga: birokracija i administracija brzo konsolidiraju svoje interese, a najvažniji interes je zadržati radna mjesta u državnom sektoru. Slika 1.5 to potvrđuje: broj učitelja u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj nije povezan s brojem djece. Broj djece u osnovnim školama u gotovo desetljeće i po koje je prikazano na slici smanjio se za oko 70,000 ili gotovo 20%, dok je broj učitelja povećan za više od 10%.

Slika 1.5 Broj učenika i učitelja u osnovnim školama u Hrvatskoj

Izvor: DZS

Drugi problem s preraspodjelom državnih izdataka leži u rastu objektivnih potreba za državnim izdacima. Inercija javnih sustava ne mora biti jedini razlog zadržavanja ili povećavanja alokacije resursa u postojećim javnim namjenama. Svijet je sve kompleksniji, a ljudi, da bi bili produktivni i konkurentni, moraju biti sve bolje obrazovani, sigurni i zdravi. Rast kvalitete javnog obrazovanja, zdravstva i sigurnosti zahtijeva resurse (novac, prije svega). Stoga (pre)velika preraspodjela proračunskih izdataka, na primjer od obrazovanja prema mirovinama, prijeti seljenjem javnih resursa iz produktivnih upotreba kao što je obrazovanje, u tekuću potrošnju, kao što su mirovine. Time se smanjuju društveni potencijali za budući rast i razvoj.

Treći problem je etički. Ljudi ne vole suprotstavljati (i nisu u stanju vagati) društvene ciljeve koje smatraju jednako vrijednima. Na primjer, velika većina ljudi će izjaviti da treba povećati i mirovine i ulaganja u obrazovanje, jer to su vrijedni društveni ciljevi. Isto će izjaviti i za druge funkcije države – sigurnost, obranu, pravdu, infrastrukturu … Tragedija javnih resursa je u tome što ljudi teže beskonačno podržati (i pretjerano koristiti) zajedničke funkcije čije troškove ne percipiraju kao vlastite. Zbog toga u demokraciji ponekad neće biti moguće smanjiti resurse koji se ulažu u druge javne funkcije da bi se oslobodili resursi za financiranje deficita mirovinskog sustava.

Četvrto, restrukturiranje rashoda države ne mora biti bolje rješenje od reforme mirovinskog sustava. Čak i ako zajednica pronađe načine da demokratskim putem donese odluku o preraspodjeli javnih izdataka, još uvijek nema jamstva da je to rješenje bolje od reforme mirovinskog sustava. Do dokaza ove teze čeka nas dug put od nekoliko poglavlja, pa je ovu važnu tezu zasad dovoljno zapamtiti:

Realna vrijednost mirovina može se održavati ili povećati bez povećanja mirovinskih doprinosa i bez velikog restrukturiranja izdataka države ako se reformira mirovinski sustav

Neprilagođeni

Financijska neodrživost mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti u uvjetima starenja stanovništva samo je jedna od brojnih “neodrživih” institucija u društvima koja stare. Starenje stanovništva također stvara ekonomske i financijske napetosti u sustavu javnog zdravstva i palijativne skrbi, na tržištu rada (npr. migracije), u odnosima u obitelji (npr. pitanja nasljedstva). Starenje utječe na naša uvjerenja, prihvaćene norme i poglede na svijet. Ekonomski aspekti ovih problema samo su vrh ledenog brijega u čijim donjim slojevima leže etička i politička pitanja za čije rješavanje sve starija zapadna društva još nisu spremna.

Međutim, nema razloga vjerovati da ona neće postati spremna za suočavanje sa stvarnošću starenja stanovništva. Prilagođavanje pojedinaca i društava promijenjenim okolnostima jedna je od konstanti ljudske povijesti i razlog dugog preživljavanja ljudske vrste. Ljudske prilagodbe su ponekad spore, a ponekad se odvijaju kroz društvene sukobe, no na kraju se stavovi većine ljudi, kao i institucije, promijene. Društva uče, osobito kada raskoraci između nasljeđenih institucija i stvarnosti postanu preveliki. Stoga će 21. stoljeće biti obilježeno promjenom institucija koje uređuju međugeneracijske odnose u uvjetima starenja stanovništva. A stoljeće je tek počelo. Zbog toga smo ovu seriju nazvali Mirovine za 21. stoljeće.

Zaključak

U prvom tekstu iz serije Mirovine za 21. stoljeće pokazali smo kako demografske promjene ugrožavaju realnu vrijednost mirovina. Tema je aktualna u Hrvatskoj čije stanovništvo ubrzano stari. Udjel građana od 65 godina i starijih u ukupnoj populaciji povećan je oko 5 postotnih bodova u ovome stoljeću. Demografi očekuju da će se ta promjena ubrzati. Najveća promjena se očekuje u sljedećih trideset godina. U takvim uvjetima, kratkoročna vatrogasna “rješenja” – povećanje mirovinskog doprinosa, akumulacija javnog duga ili veliko restrukturiranje državnih rashoda, nisu trajna. Ona su poput gašenja požara u okviru postojećih institucija. A institucije su te koje se trebaju postupno prilagođavati.

Kada je riječ o javnom dugu, limiti s kojima se suočavamo već su vidljivi. Ponajviše zbog dugogodišnjeg deficita mirovinskog sustava, koji se kreće oko 4% BDP-a, hrvatski javni dug je dosegnuo oko 89% BDP-a na kraju 2020. To je uvjerljivo najveći omjer javnog duga i BDP-a među zemljama srednje i istočne Europe. I to nije posljedica korona krize; hrvatski omjer je bio najveći i potkraj 2019. Mogućnost povećanja mirovinskog doprinosa, o čemu se politička odluka može donijeti u svakom trenutku, prijeti ubrzanjem spirale iseljavanja, jer poskupljenje rada može dovesti do smanjenja njegova angažmana. Stoga će institucionalne promjene, koje tek počinju, u velikoj mjeri biti iznuđene: alternativni putevi za rješavanje problema bit će zatvoreni. Uostalom, upravo to predviđanje, koje se zasad pokazuje točnim, potaklo je početak mirovinske reforme u Hrvatskoj 2002., ali se u međuvremenu s reformom zastalo.

Za dublje promišljanje o institucionalnim promjenama (i za snalaženje u njima) potrebno je napraviti još jedan međukorak. U ovom tekstu smo pokazali da problem održanja i povećanja realne vrijednosti mirovina zavisi o odnosu brzina starenja populacije i rasta produktivnosti. Međutim, doprinos visini realnih mirovina može doći i od zapošljavanja nezaposlenih, rada useljenika i aktiviranja neaktivnih ljudi koji sada ne sudjeluju na tržištu rada. Stoga, prije nego što detaljnije prikažemo hrvatski mirovinski sustav, moramo odgovoriti na pitanje koliko i kako drugi procesi, uglavnom vezani uz funkcioniranje tržišta rada i ekonomski rast, mogu ublažiti pritiske na mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti.


U nastavku – Starenje (2. Dio): pad, prilagodba, rast

Seriju Mirovine za 21. stoljeće sponzorira: