U prvom nastavku serije Mirovine za 21. stoljeće pokazali smo četiri važne stvari:
- Starenje stanovništva ugrožava realnu vrijednost mirovina koje se isplaćuju iz prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti.
- Ugroza realne vrijednosti mirovina može se odgoditi zaduživanjem države, povećanjem mirovinskog doprinosa ili restrukturiranjem državnih rashoda u korist umirovljenika, ali to nisu trajna rješenja; svako od njih nosi dugoročno negativne efekte.
- Rast produktivnosti rada je rješenje, ali samo ako raste brže od tempa demografskih promjena; šanse za to su male u svjetlu demografskih projekcija za sljedeća tri desetljeća.
- Zbog toga treba tražiti druga rješenja poput poticanja individualne štednje za mirovinu što se pokušava postići kroz reformu mirovinskog sustava.
Prije razmatranja mirovinske reforme, čemu će biti posvećen sljedeći nastavak serije, u ovom dijelu ćemo analizirati druge moguće utjecaje na realnu vrijednost mirovina. Osim produktivnosti rada, to su društvene preferencije koje se ogledaju u formulama za izračun mirovina, intenzitet rada, migracije, te ekonomska aktivnost stanovništva.
Od čega se sastoji produktivnost društva
Realni BDP po stanovniku predstavlja ukupnu mjeru produktivnosti jednoga društva. Taj omjer ćemo u nastavku označiti kao Y/N: Y je realni BDP (odnosno realna vrijednost proizvodnje domaćih finalnih dobara i izvoza u toku jedne kalendarske godine), a N je ukupan broj stanovnika neke zemlje. Individualni i socijalni standard stanovnika prije svega zavisi o produktivnosti po satu rada (Y/H, gdje su H ukupno uloženi sati rada u toku jedne godine), intenzitetu rada (H/L, gdje je L broj zaposlenih radnika, a omjer predstavlja prosječan broj sati rada po radniku), zatim o stopi zaposlenosti radnosposobnog stanovništva (L/LRS, gdje je LRS ukupan broj radnosposobnih stanovnika koji se prema konvenciji najčešće definira kao broj ljudi u dobi od 20 do 65 godina starosti) i o udjelu radnosposobnih ljudi u ukupnom broju stanovnika (LRS/N). Jednostavnim kraćenjem brojnika i nazivnika s desne strane izraza može se utvrditi da su lijeva i desna strana identične: desna strana pokazuje strukturu realnog BDP-a po stanovniku.
gdje je Y – realni BDP; N – broj stanovnika; H – ukupan broj sati rata; L – broj zaposlenih; LRS – radnosposobno stanovništvo; Y/N – realni BDP po stanovniku; Y/H – produktivnost rada; H/L – intenzitet rada; L/LRS – stopa zaposlenosti.
Realni BDP po stanovniku je umnožak produktivnosti rada, intenziteta rada, stope zaposlenosti i udjela radno aktivnog u ukupnom stanovništvu
Nije lako žonglirati s pet loptica u zraku, pa ćemo za početak pokušati s tri. Pretpostavit ćemo da se intenzitet rada (H/L) i stopa zaposlenosti (L/LRS) ne mijenjaju. Međutim, zbog starenja stanovništva dolazi do smanjenja udjela radnosposobnih stanovnika u ukupnom broju stanovnika (zbog toga LRS/N pada) i do rasta broja umirovljenika.
Prisjetite se demografskih projekcija iz prvog nastavka (Tablica 1.3), a da ne tražite, ponovit ćemo tablicu ovdje:
Demografske projekcije pokazuju da se u sljedećih trideset godina, do godine 2050., u Hrvatskoj očekuje pad udjela radnosposobnog u ukupnom stanovništvu s 59,8% na 52,9% ili za 6,9 postotnih bodova, odnosno za 11,5%. Postavlja se pitanje koliko se mora povećati produktivnost (Y/H) da bi Y/N ostao nepromijenjen ako se udjel radnosposobnog stanovništva LRS/N smanji za 11,5%?
Za one koji žele znati više, u dodatku na kraju teksta prikazan je model uz čiju se pomoć može izračunati da se produktivnost rada mora povećati 13% da bi realni BDP po stanovniku ostao nepromijenjen ako udjel radnosposobnog stanovništva u ukupnom broju stanovnika pada za 11,5%.
Ako se stopa rasta produktivnosti od 13% do 2050. izvede kumuliranjem kroz 30 godina, prosječna godišnja stopa rasta produktivnosti iznosi 0,4%: toliki je rast produktivnosti potreban samo da bi rast produktivnosti kompenzirao projicirani pad udjela radnosposobnog u ukupnom stanovništvu. Pokazat ćemo da je takav rast produktivnosti dostižan. Međutim, je li dovoljan da mirovine ostanu realno nepromijenjene?
Odgovor glasi: ne. Uz nepromijenjeni realni BDP po stanovniku (Y/N), i uz nepromijenjen udjel ukupne vrijednosti mirovina u BDP-u, prosječna mirovina će pasti proporcionalno rastu broja umirovljenika. U Hrvatskoj je udjel isplata za mirovine u BDP-u prije korona krize (2019.) iznosio 10,2% BDP-a. Ako želimo zadržati realnu vrijednost prosječne mirovine u uvjetima rasta broja umirovljenika, udjel mirovina u BDP-u mora rasti, ili produktivnost rada mora rasti brže od 0,4% u prosjeku godišnje. To je zbog toga što rast produktivnosti treba kompenzirati ne samo pad udjela radne snage u ukupnom stanovništvu, nego i rast ukupnog broja umirovljenika.
Pogledajmo prvo varijantu u kojoj se udjel mirovina u BDP-u povećava. To je moguće ako stopa mirovinskog doprinosa raste onoliko koliko je potrebno za sprječavanje pada realne vrijednosti prosječne mirovine. Kalkulacija je jednostavna: da bi prosječna mirovina ostala ista u uvjetima rasta broja umirovljenika i stagnacije realnog BDP-a po stanovniku Y/N, udjel isplata za mirovine u BDP-u (10,2%) treba rasti proporcionalno rastu broja umirovljenika. Koliko iznosi taj porast?
Pretpostavimo da broj umirovljenika raste po istoj stopi kao broj ljudi u populaciji 65+. Prema demografskim projekcijama iz gornje tablice, udjel stanovnika treće dobi povećat će se s 20,8% na 30,3% od 2019. do 2050. Kako se u isto vrijeme očekuje pad broja stanovnika s 4,066 na 3,382 milijuna, rast udjela znači povećanje broja stanovnika treće dobi za 21,2%. Za toliko bi se trebao povećati mirovinski doprinos da bi prosječna realna mirovina ostala nepromijenjena. To znači porast stope mirovinskog doprinosa sa sadašnjih 15% (koliko se iz bruto plaće izdvaja za prvi stup) na 18,2%. Ili bi se za taj iznos trebao povećati deficit što nije moguće jer javni dug već nailazi na ograničenja.
Međutim, povećanje mirovinskog doprinosa znači ili pad neto plaća ili rast opterećenja rada. I jedno i drugo može imati negativne ekonomske posljedice uključujući i one najteže – iseljavanje mladih i produktivnih ljudi. Stoga prvo treba vidjeti može li se produktivnost rada povećati toliko da isključi potrebu povećanja mirovinskog doprinosa. Model u prilogu na kraju teksta pokazuje da rast produktivnosti koji je potreban za kompenzaciju oba očekivana efekta – očekivanog smanjenja udjela radnoaktivnog stanovništva i rasta broja umirovljenika – iznosi 1,05% na godinu. Ako bi produktivnost rada dugoročno rasla po toj stopi, prosječna realna mirovina ostala bi na početnoj razini. Prosječna mirovina za veljaču 2021. iznosi 2,881 kunu. Prosječna neto plaća za isti mjesec iznosi 7,038 kuna, tako da omjer prosječne mirovine i neto plaće sada iznosi 41%. Ako bi prosječna realna mirovina kroz 30 godina ostala ista, a prosječna realna plaća rasla brzinom kao i produktivnost rada (1,05% u prosjeku godišnje), omjer prosječne mirovine i prosječne plaće pao bi na oko 30% do 2050. godine.
Siromaštvo treće dobi i društvena solidarnost: formula za usklađivanje mirovina
Europska društva, pa tako i Hrvatska, imaju snažnu preferenciju sprječavanja značajnog pada omjera prosječne mirovine i plaće. Takva društvena preferencija ima dva ishodišta. Prvo, raste udjel umirovljenika u populaciji koja izlazi na izbore. Snažniji politički glas umirovljenika znači da će političari tražiti rješenja za usporavanje pada omjera prosječne mirovine i prosječne plaće kako bi odgovorili na želje birača. Drugo, društvena norma solidarnosti koja prožima zapadna društva stvara poziv za sprječavanje relativnog siromaštva starijih. Jer doista, stariji ljudi su materijalno najugroženiji. Stopa rizika od siromaštva najviše je izražena u dobnoj skupini 65+, gdje prema podacima za 2019. godinu iznosi 30,1% (i posebno je visoka među ženama, oko 34%). Usporedbe radi, stopa rizika od siromaštva u dobi 25-54g. iznosi 12,9%. Otud možemo zaključiti da je rad najbolja zaštita od siromaštva. Kada radna sposobnost nestane, preostaju društvena solidarnost (prvi mirovinski stup) i individualna štednja koja je na neki način akumulirana u toku radnog vijeka.
Problem siromaštva u velikoj se mjeri odnosi na siromaštvo u trećoj dobi, a taj problem ima samo dva rješenja: društvena solidarnost i štednja
Politički temelji društvene solidarnosti ugrađeni su u institucionalna rješenja. To se ne odnosi samo na postojanje prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti nego i na formulu za izračun mirovina iz prvog mirovinskog stupa kojim upravlja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Prema formuli za usklađivanje mirovina (čl. 88. Zakona o mirovinskom osiguranju), mirovine se usklađuju ovisno o stopi inflacije i stopi rasta prosječne bruto plaće. Veća od dviju stopa ponderira se sa 70%, a manja sa 30%. Usklađivanje visine mirovina provodi se dva puta godišnje.
U dugom roku bitne su samo realne vrijednosti. Stoga ćemo u nastavku privremeno ignorirati utjecaj inflacije (kao da je 0% na godinu) i pretpostaviti da se mirovine usklađuju prema rastu realnih plaća koji je jednak rastu produktivnosti rada. Stoga, da bi se mirovine mogle usklađivati s plaćama, ukupan rast produktivnosti rada mora biti veći od rasta plaća. Uz pretpostavljeni koeficijent usklađivanja od 70%, 1,05% rasta realnih plaća u prosjeku na godinu znači oko 0,7% godišnjega rasta realnih mirovina, ali to također znači da produktivnost mora rasti brže od 1,05% godišnje, približno po stopi od 1,75%, kako bi se omogućio i osjetan porast realnih primanja zaposlenih i realnih mirovina. Tek u takvim uvjetima omjer prosječne mirovine i prosječne plaće neće pasti s 41% na 30%, nego će se zaustaviti na podnošljivijih 36,8% 2050.
Slika 2.1 sažeto prikazuje dosadašnja razmatranja. Rast produktivnosti koji je potreban za kompenzaciju učinka očekivanog smanjenja udjela radnosposobnog stanovništva do 2050. godine ne doima se velik, međutim, potreban rast produktivnosti značajno raste kada uzmemo u obzir da je potrebno kompenzirati i efekt rasta broja umirovljenika i društvenu preferenciju sprječavanja nejednakosti i relativnog siromaštva starijih osoba.
Slika 2.1 Potreban prosječan godišnji rast produktivnosti u Hrvatskoj u sljedećih 30-ak godina u uvjetima pada udjela radnosposobnog stanovništva i rasta udjela umirovljenika u ukupnoj populaciji uz nepromijenjeni mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti
Koliko produktivnost može rasti u dugom roku?
Postavlja se pitanje koliko je za zemlju poput Hrvatske realno da u sljedećih 30 godina postigne potreban rast produktivnosti koji je prikazan na Slici 2.1?
Slika 2.2 prikazuje prosječan godišnji rast produktivnosti po satu angažiranog rada u europskim zemljama od 2000. do 2019.. Bivše socijalističke zemlje i Irska zabilježile su relativno brz rast produktivnosti rada zahvaljujući strukturnim promjenama, konvergenciji i EU integracijama. Hrvatska pripada toj skupini zemalja, ali je u tom okviru imala najsporiji rast produktivnosti.
Slika 2.2 Rast produktivnosti po satu rada (Y/H) u europskim zemljama 2000.-2019.
Izvor: Eurostat
Slika također pokazuje da je većina razvijenih država članica EU rasla mnogo sporije od potrebnog rasta sa Slike 2.1. Neke zemlje poput Italije i Grčke nisu uspjele povećati produktivnost rada nakon 2000. godine. Prema tome vidimo jasnu podjelu na dvije skupine europskih država: slabije razvijene istočne zemlje gdje je produktivnost brže rasla i razvijenije zapadne zemlje gdje je produktivnost sporije rasla.
Radi se o ekonomskoj zakonitosti koja je poznata pod nazivom beta konvergencija. Razvijene zemlje u prosjeku rastu sporije jer su gospodarski već dobro organizirane, tehnološki opremljene i koriste najnaprednija znanja. Zbog toga daljnji rast isključivo zavisi o inovacijama i njihovim primjenama, a ti su procesi spori. Slabije razvijene zemlje mogu brže rasti jer mogu napredovati kroz oponašanje, restrukturiranje i uvoz tehnologija i znanja. Riječ je o procesima koji se mogu odvijati bržim tempom od novih inovacijskih proboja.
Kako do jučer slabije razvijene zemlje rastu brže od razvijenih zemalja, tako se i njihova sposobnost za relativno brze probitke smanjuje. Metaforički rečeno, kako konvergencija (približavanje prosječnoj razini razvitka Europske unije) napreduje, sve je manje voća na niskim granama koje je lako ubrati. Ekonomisti to nazivaju zakonom opadajućih prinosa koji dugoročno dovodi do razvojne konvergencije koju prikazuje Slika 2.2: slabije razvijene zemlje koje su integrirane u razvojni klub (poput Europske unije) rastu brže u dugom roku.
Hrvatska se ne može osloniti na to da će uz pomoć rasta produktivnosti kompenzirati sve efekte starenja stanovništva, pa mora tražiti i druga rješenja
Glavna poruka Slike 2.2 glasi da Hrvatska ni u proteklih 20 godina nije uspjela dostići rast produktivnosti koji je potreban za kompenzaciju učinka očekivanog starenja stanovništva kroz rast produktivnosti, koji je procijenjen na 1,75% u prosjeku godišnje (Slika 2.1). S protekom vremena sve je teže ubrzavati rast produktivnosti (zbog spomenute beta konvergencije), a starenje stanovništva samo po sebi smanjuje prostor za rast produktivnosti zbog slabljenja rasta potražnje. Stoga Hrvatska ne može računati s time da će rastom produktivnosti do 2050. kompenzirati efekte starenja stanovništva. Rast produktivnosti je nezamjenjivo rješenje, no kako nema jamstva da će rast produktivnosti biti dovoljno brz, Hrvatska, kao i druge europske zemlje, treba tražiti i druga rješenja – prije svega, povećanje mirovinske štednje. No, povećanje štednje nije jedino moguće rješenje, a i ono zavisi o drugim ključnim trendovima koje prikazujemo u nastavku.
Druga moguća rješenja (I): aktivnost i zaposlenost
U ovaj smo tekst krenuli s pet loptica u zraku (realni BDP, broj stanovnika, sati rada, broj zaposlenih i radnosposobno stanovništvo), pa smo dvije (sati rada i broj zaposlenih) ostavili na zemlji. Sada ćemo uzeti jednu lopticu s poda (stopu zaposlenosti stanovništva odnosno omjer zaposlenih i radnosposobnog stanovništva) i potom dodati još jednu novu lopticu – migracije.
Stopa zaposlenosti pokazuje udjel zaposlenih u ukupnom broju radnosposobnih stanovnika. Usporedba s drugim europskim zemljama na Slici 2.3 pokazuje da su stope zaposlenosti u prosjeku veće tamo gdje je veći opći stupanj gospodarskog razvitka. Hrvatska se sa stopom zaposlenosti od 66,7% nalazila pri dnu EU 2019.: nižu stopu zaposlenosti u EU imaju samo Grčka i Italija, zemlje za koje smo na Slici 2.2 pokazali da ujedno imaju i najniži porast produktivnosti po satu angažiranog rada u EU.
Slika 2.3 Stope zaposlenosti u Europi 2019. u % radnosposobnog stanovništva 20-64
Izvor: Eurostat
Komparativno niska vrijednost stope zaposlenosti može se tumačiti i kao dobra vijest (ako želimo biti optimistični): Hrvatska ima razmjerno velik prostor (rezervu) za povećanje stope zaposlenosti u nadolazećim godinama i dekadama. Većim zapošljavanjem radnosposobnog stanovništva može se smanjiti pritisak na rast produktivnosti koji je potreban za očuvanje realne vrijednosti prosječne mirovine i/ili njezin rast.
Za one koji žele znati više, model na kraju ovog teksta pokazuje učinak rasta stope zaposlenosti na potreban rast produktivnosti. Mi ćemo se, ilustracije radi, pitati koliko se pritisak na potreban rast produktivnosti (Slika 2.1) može smanjiti ako stopa zaposlenosti naraste s 66,7% (podatak za 2019. koji je prikazan na Slici 2.3) na 80,6%, koliko je iznosio podatak za Njemačku 2019.?
Ako Hrvatska do 2050. postigne stopu zaposlenosti od 80,6%, koliko danas približno ima Njemačka, realna prosječna mirovina mogla bi ostati nepromijenjena ako produktivnost naraste oko 13%, odnosno oko 0,4% u prosjeku godišnje. No, za blagi porast životnog standarda umirovljenika zbog primjene formule za usklađivanje mirovina i plaća (70% od 0,4% godišnje ili 0,28%) neophodan je rast produktivnosti po stopi od oko 0,7% na godinu do 2050., što prema podacima sa Slike 2.2 spada u domenu mogućih stopa rasta. U prva dva desetljeća ovog stoljeća približno toliko je iznosio porast produktivnosti u Nizozemskoj, Španjolskoj i Belgiji.
Postavlja se pitanje koliko možemo biti sigurni da će stope rasta produktivnosti i zaposlenosti koje su bile dostižne zemljama poput Nizozemske, Španjolske ili Belgije u proteklih 20 godina biti dostižne i Hrvatskoj u sljedećih 20-30 godina? Vidjeli smo da u EU postoje zemlje koje strukturno stagniraju, poput Grčke i Italije. Vjerojatno će se većina čitatelja složiti da je Hrvatska sličnija Grčkoj i Italiji nego Nizozemskoj. A opet, Španjolska je uspjela u proteklih 20 godina … Primjere možemo nabrajati u nedogled, no ne možemo biti sigurni u ishod. Zbog toga se zemlja ne može osloniti samo na nadu da će produktivnost i stopa zaposlenosti rasti dovoljno da kompenziraju efekte starenja stanovništva.
Dosadašnja analiza pokazuje da glavni hrvatski problem nije nezaposlenost, nego neaktivnost dijela stanovništva na tržištu rada i niska zaposlenost. U čemu je razlika? Nezaposleni su radnosposobni ljudi koji traže posao – spremni su raditi, no ne nalaze radna mjesta. Neaktivni su radnosposobni ljudi koji ne traže posao – ne sudjeluju na tržištu rada. Osim mladih umirovljenika (branitelja i ostalih prerano umirovljenih) i osoba koje iz nekog razloga nisu sposobne za rad (kronično bolesni), među neaktivnim osobama trenutno prevladavaju žene koje su prihvatile tradicionalnu ulogu majki-hraniteljica i odgajateljica. Promjena uloge žena u društvu u budućnosti može ugraditi automatski stabilizacijski mehanizam u društvene promjene. Kako sve više mlađih žena odbija isključivo tradicionalne uloge i opredjeljuje se za obrazovanje i sudjelovanje na tržištu rada, porast stope zaposlenosti žena može djelomično kompenzirati pad stope fertiliteta. Međutim, kao i u ranijim odnosima koje smo prikazali, ta promjena je spora. Nije realno očekivati da će porast stope zaposlenosti svesti rast produktivnosti koji je potreban da bi realne mirovine ostale na sadašnjoj razini u održive okvire. Neophodne su i druge društvene promjene, pogotovo ako je cilj dugoročni porast realne vrijednosti mirovina.
Problem neaktivnosti na tržištu rada je u velikoj mjeri povezan s tradicionalnom ulogom žena, no ta uloga se s novim generacijama mijenja; unatoč tome, automatski stabilizator povećanja aktivnosti žena na tržištu rada nije i konačno rješenje problema adekvatnih mirovina
Koje druge promjene na tržištu rada osim rasta stope zaposlenosti žena možemo zamisliti, a koje bi mogle povećati ukupnu stopu zaposlenosti? Postoji niz “malih koraka” koje je moguće poduzeti. Ishode prvih pokušaja već smo imali prilike vidjeti. Na primjer, kasnija dob umirovljenja (67 umjesto 65 godina) i veća penalizacija ranog umirovljenja nisu izdržali nalet sindikalnog referenduma iz 2019. Tada su odredbe o starosnoj dobi za mirovinu vraćene na staro: u Hrvatskoj se u mirovinu ide s navršenih 65 godina života i minimalno 15 godina radnog staža, odnosno 60 godina života i minimalno 35 godina radnog staža za prijevremenu starosnu mirovinu. Iskustvo iz 2019. pokazuje da će u političkom smislu biti veoma teško produljiti dob umirovljenja, jer današnje generacije koje za razliku od budućih imaju političku moć, ne žele raditi znatno dulje od prethodnih generacija kako bi se smanjio teret za generacije koje dolaze. Prosječni očekivani radni staž u Hrvatskoj 2020. iznosio je 32,8 godina nasuprot prosjeka EU od 35,7 godina. U EU toliko kratko u prosjeku rade još samo Grci, a jedini koji u prosjeku rade kraće od Hrvata su Talijani (31,7 godina).
S druge strane, tehnološke inovacije i napredak u liječenju, osobito u liječenju ovisnosti koje umanjuju radnu sposobnost ljudi otvaraju mogućnost radnog aktiviranja osoba s poteškoćama i stvaraju potencijale za njihovu povećanu produktivnost. Sve veća prevlast uslužnoga rada koji ne traži veliki tjelesni, već više umni angažman, omogućava punu radnu aktivnost ljudi koji savladavaju moderne tehnologije dok s tehnologijama jučerašnjice nisu mogli raditi. Napredak se može postići i duljim radom iza 65-e godine života u uslužnom sektoru. Riječ je o djelomičnom radnom aktiviranju ljudi koji su dostigli dob za umirovljenje i eventualno već koriste mirovine. Hrvatska je nedavno regulirala i rad umirovljenika. Oni sada uz mirovinu i bez ikakvog gubitka prava mogu raditi do pola radnoga vremena temeljem ugovora o radu ili mogu biti angažirani na ugovor o djelu.
Ne umanjujući važnost spomenutih “malih koraka”, oni sami za sebe ne mogu riješiti problem adekvatnosti mirovina. Mogu ga ublažiti, ali ne mogu donijeti prevagu u smislu očuvanja realne vrijednosti mirovina i njihovog eventualnog rasta. Stoga moramo krenuti korak dalje: što bi još, osim same rekonstrukcije mirovinskog sustava, moglo pomoći?
Na prvom mjestu je dobro obrazovanje. Bolje obrazovanje dovodi do rasta produktivnosti. Kvaliteta obrazovanja jedan je d glavnih pokretača ekonomskog razvitka. Kvalitetno obrazovanje i uključenost djevojčica i djevojaka najvažnija je društvena investicija koja ne rezultira samo znatno višim stopama zaposlenosti, nego i većom učestalošću poduzetništva i boljim upravljanjem na svim razinama društva. To je ujedno podloga za rast produktivnosti rada za koju smo pokazali da predstavlja ultimativno rješenje problema održivosti realnih mirovina.
Druga moguća rješenja (II): demografska politika i useljavanje
Ogromni napori i novac ulažu se i u izravne demografske poticaje. Najčešći su novčani transferi za rođenje djeteta. Oni mogu donijeti neke rezultate, ali ne opravdavaju tu vrstu ulaganja. Dva su glavna objašnjenja. Prvo, mjere aktivne demografske politike uglavnom su usmjerene na kratak rok, a ne na sustavno rješavanje problema. Društveni poticaji koji se isplaćuju (ili dodjeljuju kroz porezne olakšice za dječju opremu) u trenutku rođenja djeteta predstavljaju zanemarivo mali dio ulaganja koje će roditelji imati u toku razvoja djeteta. Ljudi razmišljaju dugoročno kada promišljaju o imanju i razvoju djece. Stoga su mnogo efikasniji poticaji koji se percipiraju kao dugoročna pomoć i društvena briga. Takvi poticaji stvaraju osjećaj da društvo brine za cjelokupan razvoj djeteta. Radi se, na primjer, o subvencioniranim jaslicama i dječjim vrtićima. Nasuprot tome, ako se potiče samo rađanje djece, to je kao da se pokušava majke vratiti u kuće kako bi rodile i odgojile što veći broj djece. Postoji opasnost trajne radne pasivizacije žena koje “zarađuju” velike subvencije rađanjem i odgojem djece. Trajniji poticaji koji prate razvoj djeteta u svim razdobljima djetinjstva bolje su prilagođeni modernim majkama koje su podjednako orijentirane na obitelj i karijeru, pa im društvena skrb za djecu pomaže kroz cijelo razdoblje rasta djeteta.
Usklađenost populacijske politike s povećanjem participacije žena na tržištu rada omogućila je nekim skandinavskim zemljama postupan oporavak stopa fertiliteta. Primjerice, u Švedskoj je došlo do velikog povećanja stope fertiliteta od 1999. do 2010. s 1,5 na 2,0, ali se nakon toga ponovo pojavio blagi pad. Slučaj Švedske pokazuje da aktivna demografska politika ima ograničenja. Osim toga, neke analize pokazuju da takve mjere najviše utječu na prvu generaciju useljenika koji neko vrijeme zadržavaju svoje tradicionalne navike i norme prije nego što se sljedeća generacija u kulturološkom smislu asimilira u novu, razvijeniju zajednicu. Zbog toga ova vrsta mjera ne može riješiti problem.
Mjere aktivne demografske politike mogu ublažiti, ali ne i riješiti problem
Iz dosadašnjih razmatranja treba zapamtiti dvije stvari. Prvo, mjere koje smo nazvali “mali koraci”, a koje uključuju i aktivnu populacijsku politiku, mogu donekle ublažiti, ali ne mogu riješiti problem održivosti i adekvatnosti realnih mirovina. Ako Hrvatska do 2050. postigne stopu zaposlenosti kao Njemačka (iznad 80% u odnosu na aktualnih 66,7%), realno dostižan rast produktivnosti omogućit će vrlo skroman rast životnog standarda umirovljenika. Stoga se postavlja pitanje jesmo li zaboravili na još neku društvenu silu koja može utjecati na realne visine mirovina? Sjetimo se da cilj ne može biti minimalistički – samo očuvanje realne vrijednosti mirovina; cilj treba biti njihov osjetan rast.
Migracije su u Hrvatskoj poznate kao traumatična društvena sila. Četiri velika vala iseljavanja u samo tričetvrt stoljeća ostavila su dubok trag na hrvatskoj demografskoj piramidi. Historijske sile koje su ih pokretale mogu se smatrati dubinskim uzrocima aktualnih gospodarskih problema i problema u mirovinskom sustavu.
Prvo veliko iseljavanje u proteklih tričetvrt stoljeća dogodilo se na kraju i nakon Drugog svjetskog rata. Drugo je bilo krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Nastalo je zbog nesposobnosti socijalističkog gospodarstva da osigura radna mjesta za prvu poslijeratnu generaciju bumera. Treće, iseljavanje hrvatskih Srba u vrijeme Domovinskog rata bilo je jednim dijelom praćeno i iseljavanjem Hrvata, iako je taj val jednim dijelom bio nadomješten useljavanjem iz Bosne i Hercegovine kada je Hrvatska udomila velik broj prognanika iz te zemlje. Četvrti val se dogodio zbog iseljavanja građana Hrvatske radi povećanih aspiracija i liberaliziranog režima zapošljavanja u EU nakon ulaska Hrvatske u Uniju, što se nesretno podudaralo s dugotrajnom gospodarskom krizom u Hrvatskoj od 2009. do 2014. godine koja je djelovala kao dodatni faktor poticaja iseljavanja. Eventualni peti val doveo bi Hrvatsku do ruba nacionalnog opstanka. Stoga peti val emigracije valja svakako izbjeći i zapitati se: možemo li u tradicionalno iseljeničkoj zemlji kakva je Hrvatska zamisliti obratan proces – useljavanje?
Potencijali za useljavanje postoje. Prvo, ranije iseljavanje isušilo je hrvatsko tržište rada; stope nezaposlenosti proteklih su godina postale podnošljivo niske (jednoznamenkaste). Koronakriza je prva velika recesija u kojoj je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj ostala jednoznamenkasta. Procjenjuje se da je na vrhuncu ekonomskog ciklusa prije pandemije, 2018. i 2019., u Hrvatskoj već bilo angažirano oko 100,000 stranih radnika zbog nedostatka domaćih radnika u nekim sektorima, osobito u građevinarstvu i turizmu. Drugo, velik broj ljudi iz zadnjeg iseljeničkog vala vratio bi se u Hrvatsku kada bi u domovini vidjeli približno jednake životne prilike kao u zemljama u koje su otišli. Iako se stvaranje takvih prilika u ovom trenutku čini kao utopija jer podrazumijeva vrhunsku poduzetničku klimu, efikasnu administraciju, otklanjanje korupcije i niz drugih zahvata na koje Hrvatska politički i kulturološki još nije spremna, potencijali za povratak postoje. Treće, kada naši iseljenici zarade ozbiljniji novac u inozemstvu, ili im se približi dob umirovljenja, dio njih teži povratku. Više od 2 milijarde eura na godinu ili oko 5% BDP-a doznaka naših iseljenika pokazuje da veze s domovinom ne pucaju nakon odlaska. Sredstva zarađena u razvijenijim državama članicama Europske unije šalju se kao pomoć obitelji te za održavanje i kupnju nekretnina. Hrvatska je ipak, komparativno gledano, ugodno mjesto za život. Primjerice, Hrvatska ima najnižu stopu kriminala u EU, ekološki je očuvana i komparativno lijepa zemlja. Takva zemlja, imajući u vidu i atraktivnost življenja uz obalu Jadrana, može biti privlačno mjesto i za umirovljenike iz drugih država članica EU. Iako stariji povratnici i umirovljenici ne sudjeluju na tržištu rada, trošenjem mirovina i životnih ušteđevina u Hrvatskoj u velikoj mjeri potpomažu i gospodarski rast.
Naposljetku, četvrti faktor useljavanja može biti vezan uz globalnu prepoznatost Hrvatske kao atraktivne turističke destinacije. Postoji velik i neiskorišten potencijal povezivanja „mjesta za odmor“ s „mjestom za poduzetništvo i posao“, koje će kao takvo biti prepoznato na europskoj i globalnoj razini. Preduvjeti za to se tek trebaju steći kroz „reforme“, a nedavna regulacija useljavanja „digitalnih nomada“ prvi je korak u tome smjeru.
Iako umirovljenici koji su zaradili mirovine u inozemstvu ne sudjeluju na tržištu rada, njihov povratak je veoma koristan jer potrošnjom podržavaju gospodarski rast
Koliki su potencijali useljavanja za rješavanje problema očuvanja i rasta životnog standarda budućih umirovljenika? Prema demografskim projekcijama za Hrvatsku (Tablica 1.3 iz prvog dijela serije), broj stanovnika u Hrvatskoj mogao bi se smanjiti na oko 3,4 milijuna do 2050. Pritom se očekuje smanjenje udjela radnosposobne populacije (20-64) u ukupnoj populaciji s 59,8% na 52,9%, te rast udjela umirovljeničke populacije 65+ s 20,8% na 30,3%. Stoga, pogledajmo kako će se ovi omjeri promijeniti ako se u međuvremenu 300,000 ljudi useli u Hrvatsku i kako će to utjecati na rast produktivnosti koji je potreban za očuvanje realnih mirovina. Prije toga treba odgovoriti na pitanje što bi za Hrvatsku u socijalnom smislu značilo useljavanje oko 300,000 ljudi u sljedećih 30 godina.
Useljavanje 300,000 ljudi predstavlja oko 7,5% trenutnoga broja građana Hrvatske. Udjel od 7,5% nije neuobičajen s obzirom na udjel građana koji nisu rođeni u državama članicama EU u drugim zemljama (Slika 2.4). Omjer ljudi koji nisu rođeni u zemlji u odnosu na ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj već iznosi 13%. U najvećemu dijelu riječ je o useljenicima iz Bosne i Hercegovine. Oni su dobrim dijelom pripadnici istoga naroda ili bliskih naroda s kojima Hrvati dijele prošlost i u velikoj mjeri jezik i neke kulturne navike. Također treba primijetiti da je Hrvatskih 13% mnogo je niže od prijmjerice austrijskih 20%. U Austriji je također riječ o masovnom doseljavanju iz zemljopisno bliske srednje i jugoistočne Europe, što je povezano s dugom tradicijom koja preko obiteljskih korijena, prijateljskih veza i navika putovanja seže sve do Habsburškoga carstva odnosno Austro-Ugarske. Međutim, hrvatskih 13% građana koji nisu rođeni u zemlji ne može se usporediti s europskim državama čiji useljenici dolaze izdaleka kao što je slučaj u Belgiji gdje imigracija ima korijene još iz razdoblja kolonijalizma. Također se ne može usporediti sa situacijom u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Švicarskoj (sve spomenute zemlje u lijevom dijelu Slike 2.4), gdje imigracija ima razna i udaljena ishodišta koje povezuje ekonomski rast i potražnja za radnom snagom koju domaće stanovništvo nije moglo zadovoljiti. Imajući sve to u vidu, brojke na Slici 2.4 pokazuju da ni aktualnih 13% niti dodatnih 7-8% u sljedeća tri desetljeća Hrvatskoj ne bi predstavljalo problem jer (a) prostora ima i (b) postoji neiscrpljen bazen potencijalnih imigranata u bliskoj jugoistočnoj Europi, Ukrajini i Rusiji. Naposljetku, među pretpostavljenih 300,000 useljenika do 2050. dio bi mogli biti i povratnici. Međutim, valja ponoviti, Hrvatska kroz reforme tek treba postati mnogo atraktivnija zemlja za poslovanje i rad, jer ljudi će inače nastaviti „preskakati“ Hrvatsku u potrazi za boljim životom na zapadu kontinenta, i sve dok Hrvatska nije poslovno atraktivna zemlja više joj prijeti iseljavanje nego useljavanje.
Slika 2.4 Udjel građana koji nisu rođeni u državi 2020.
Izvor: Eurostat
Useljenici mogu osvježiti domaće gospodarstvo i društvo na dva načina. Prvo, kao radna snaga i novi poduzetnici i menadžeri, i drugo, kao čimbenik dodatne domaće potražnje koja će povećati produktivnost postojećih zaposlenika. O potražnji i produktivnosti ćemo raspravljati nakon što pokažemo učinak 300,000 useljenika na tržište rada i mirovinski sustav.
Useljavanje može imati pozitivan učinak kroz povećanje ponude rada i strukturni rast ukupne potražnje, čime se povećava produktivnost postojećih zaposlenika
Ako pretpostavimo socijalno održivo useljavanje 300,000 ljudi koje ne izaziva prevelike društvene sukobe i segregaciju do 2050., broj stanovnika te godine neće biti 3,38 milijuna kao u demografskim projekcijama Eurostata (Tablica 1.3 iz prvog nastavka), nego 3,68 milijuna. Ključna je pretpostavka kako je riječ o useljavanju radnosposobnih i zaposlenih ljudi. U tom slučaju, udjel radnosposobnog stanovništva u ukupnome broju neće pasti s 59,8% 2019. na 52,9% 2050., nego na 56,7%, a rast produktivnosti koji je potreban za kompenzaciju tog efekta više neće iznositi 0,4% u prosjeku godišnje, već svega 0,18%. Kada se tome dodaju kompenzacije koje su potrebne za druga dva efekta, kao na Slici 2.1, dolazimo do toga da rast produktivnosti od 0,8% u prosjeku na godinu (kao u Španjolskoj u prva dva desetljeća 21. stoljeća – Slika 2.2) može očuvati realnu vrijednost mirovina na sadašnjoj razini. A za primjenu formule za usklađivanje mirovina koja osigurava (vrlo blagi) porast životnog standarda umirovljenika nužan je rast produktivnosti po prosječnoj godišnjoj stopi od oko 1,5% (Slika 2.5). Međutim, ako bi se stopa zaposlenosti u isto vrijeme povećala s 66,7% na 80,6%, ukupno potreban rast produktivnosti smanjio bi se na svega 0,88% u prosjeku godišnje. Sjetite se da su usporedbe dugoročnog rasta produktivnosti na Slici 2.2 pokazale kako je 0,88% prilično izgledan rast ako Hrvatska uspije izbjeći sudbinu dugoročno stagnantnih zemalja poput Grčke i Italije i postići rast produktivnosti kakav je u protekla dva desetljeća primjerice imala Španjolska.
Slika 2.5 Potreban prosječan godišnji rast produktivnosti u Hrvatskoj u sljedećih 30-ak godina u uvjetima pada udjela radnosposobnog stanovništva i rasta udjela umirovljenika u ukupnoj populaciji uz nepromijenjeni mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti i useljavanje 300,000 radnosposobnih ljudi
Možemo zaključiti da useljavanje samo za sebe neznatno smanjuje rast produktivnosti koji je potreban za očuvanje životnog standarda sve većeg broja umirovljenika. Međutim, u kombinaciji sa značajnim porastom stope zaposlenosti, efekt useljavanja može postati velik. Iako je potreban rast produktivnosti u tom scenariju i dalje vrlo velik – mnogo veći od rasta koji je zabilježen (odnosno nije zabilježen) u Grčkoj i Italiji u proteklih 20 godina – ne postoji razlog zbog kojeg bi se Hrvatska trebala prije usporediti s Grčkom i Italijom nego sa Španjolskom, Slovenijom ili Mađarskom (sjetite se podataka na Slici 2.2). Slučaj dvije stagnantne zemlje europskoga juga podsjetnik je na to da se rast ne događa sam od sebe. Njihovi problemi pokazuju da na putu razvoja postoje opake zamke, pa neke zemlje dugo zapinju u procesu razvoja. Potrebno je učiniti sve što je moguće da Hrvatska ne postane takva zemlja, ali na nižoj razini razvoja.
Gospodarska kriza 2008./09. i pandemija 2020. podsjetnik su i na to da se možda nalazimo u stoljeću povećanih oscilacija gospodarske aktivnosti i produktivnosti, od kojih se neke zemlje teško ili nikako ne oporavljaju, čemu jednim dijelom doprinosi i prevelik teret vrlo visokog javnog duga: nije slučajno da su Grčka i Italija dvije najviše zadužene europske zemlje. Zbog toga dosadašnja analiza navodi na zaključak da se društvo ne može osloniti samo na politike obrazovanja, poticanja zapošljavanja, tržišta rada (koje smo nazvali „malim koracima“), useljavanja, aktivne mjere demografske politike i reforme koje služe kao eufemizam za širok spektar mjera čiji je cilj povećati produktivnost. Rizici za životni standard budućih umirovljenika toliko su izraženi zbog demografskih promjena u dugom roku da društvo ne može propustiti ignoriranje drugih politika i mjera koje bi mogle polučiti pozitivne učinke. Te druge politike i mjere odnose se na institucionalno uređenje samog mirovinskog sustava, što se često naziva eufemizmom „mirovinska reforma“.
Pregled bitnih utjecaja prije razmatranja uloge mirovinskog sustava
Prije detaljnije analize mirovinskih sustava u sljedećem nastavku, ovaj zaključujemo sažetkom dosadašnjih rezultata.
U prvom nastavku serije Mirovine za 21. stoljeće pokazali smo kako starenje stanovništva u temeljima ugrožava realnu vrijednosti mirovina iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti. Rješavanje tog problema može se odgoditi zaduživanjem države, povećanjem mirovinskog doprinosa ili restrukturiranjem državnih rashoda, no to su kratkoročna rješenja koja nose druge negativne učinke u dugom roku. Jedino pravo rješenje je rast produktivnosti rada. Međutim, postizanje dovoljno brzog porasta produktivnosti velik je izazov zbog ubrzanog tempa starenja stanovništva. U drugom nastavku pokazali smo moguće učinke mjera koje eventualno mogu smanjiti pritisak na rast produktivnosti koji je potreban da bi se realne mirovine zadržale na sličnoj razini ili blago povećale. Demografska politika, obrazovanje, aktivacija žena na tržištu rada, dulji radni vijek, penalizacija ranijeg odlaska u mirovinu i useljavanje mogu pomoći, međutim niti veoma širok spektar takvih mjera ne jamči očuvanje i značajno povećanje realnih mirovina u dugom roku. A to je neophodno, jer podaci pokazuju da je rizik siromaštva u trećoj dobi i do tri puta veći od rizika siromaštva u radnoaktivnoj dobi, osobito među ženama. Stoga mirovine u 21. stoljeću trebaju postati adekvatne u smislu osiguravanja pristojnog života i otklanjanja siromaštva i materijalne deprivacije među starijima. Model društvene solidarnosti (prvi mirovinski stup) zbog demografskih promjena nailazi na ograničenja u postizanju tog cilja. Dopuna, a ne supstitut modela društvene solidarnosti je štednja, odnosno pametno dugoročno ulaganje štednje za mirovinu. To je sukus mirovinske reforme o kojoj će biti više riječi u sljedećim nastavcima serije Mirovine za 21. stoljeće.
Dodatak
Produktivnost društva (BDP per capita Y/N) zavisi o produktivnosti rada, intenzitetu rada, stopi zaposlenosti i udjelu radnosposobnog u ukupnom stanovništvu:
Y – realni BDP; N – broj stanovnika; H – ukupan broj sati rata; L – broj zaposlenih; LRS – radnosposobno stanovništvo; Y/N – realni BDP po stanovniku; Y/H – produktivnost rada; H/L – intenzitet rada; L/LRS – stopa zaposlenosti.
Ako je Y/N, H/L i L/LRS fiksno, onda se promjena produktivnosti Y/H (g=d(Y/H)) koja je potrebna za kompenzaciju promjene d(LRS/N) može izračunati uz pomoć izraza:
Problem rasta broja umirovljenika mogao bi se ignorirati ako bi se udjel mase mirovina u BDP-u mogao povećati proporcionalno rastu broja umirovljenika. Međutim, u prvom dijelu smo pokazali probleme koje takvo rješenje nosi sa sobom: veće opterećenje rada mirovinskim doprinosom ili rast tereta javnog duga opterećuje buduće generacije i može potaknuti novi val iseljavanja. Stoga je pitanje koliko se produktivnost rada mora dodatno povećati da bi realna prosječna mirovina ostala ista u uvjetima pada udjela radnosposobne populacije u ukupnom broju stanovnika i rasta udjela umirovljenika u ukupnoj populaciji.
Radi jednostavnosti ćemo pretpostaviti da je broj umirovljenika U jednak broju stanovnika u dobi 65+. Prema demografskim projekcijama koje su prikazane u Tablici 1.3 u prvom nastavku, udjel umirovljenika odnosno populacije u dobi 65+ mogao bi rasti s 20,8% na 30,3% do 2050., odnosno za 9,5 postotnih bodova. Iskazano kao rast broja umirovljenika, stopa bi iznosila oko 21,2%. Rast produktivnosti koji je potreban za kompenzaciju oba demografska efekta (rast broja umirovljenika i pad udjela radnosposobne u ukupnoj populaciji) dan je donjom formulom koja pokazuje da bi se ukupna produktivnost trebala povećati za 37% ili 1,05% u prosjeku godišnje kroz 30 godina, od čega se oko 0,4% prosječnog rasta na godinu odnosi na kompenzaciju pada udjela radnosposobnog u ukupnom broju stanovnika, a oko 0,65% na kompenzaciju za očekivani rast broja umirovljenika (g je potrebna stopa rasta produktivnosti):
Ako dozvolimo i promjenu stope zaposlenosti, model postaje:
Seriju Mirovine za 21. stoljeće sponzorira Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d. Stavovi autora ne odražavaju stavove Društva. Serija izlazi mjesečno i u sljedećih devet mjeseci obradit će makro i mikro aspekte funkcioniranja mirovinskog sustava. Knjiga koja će biti objavljena kada serija završi omogućit će čitateljima lakše snalaženje u ovoj zahtjevnoj temi koja se, prije ili kasnije, tiče svakoga od nas.
