Stari put: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Hrvatska: ljudi su od krvi i mesa

O prošlom tjednu znate sve, pa nećemo ponavljati činjenice. O uvjetima koje treba ispuniti da politička nestabilnost dovede do dobrih ishoda piše ovdje.

Saborski kraval uzburkao je navijačke strasti, u čemu se šira slika izgubila iz vida. A ona izgleda ovako:

Prvo su se u četvrtak svi iščuđavali Sauchi koji je donio presudan glas za HDZ. Što su očekivali, da čovjek s optužnicom, bio – ne – bio kriv, koji će barem četiri godine biti nezapošljiv zbog postupaka koji se vode protiv njega, glasa tako da otvori rizik pada vlade, raspuštanja Sabora i novih izbora na kojima on nema što tražiti osim broja na listi za nezaposlene? Čovjek je glasao pošteno, u skladu s osobnim interesom. Sada su veće šanse da mu saborska plaća sjeda na račun još neko vrijeme.

Politički dušebrižnici odmah su požurili s naricanjem nad takvim ponašanjem zastupnika Sauche. No, zastupnici se uvijek ponašaju u skladu s osobnim interesom, samo što to nije toliko vidljivo dok se osobni interes poklopi s interesom neke šire političke skupine kao što su stranka ili dio biračkoga tijela.

Isto se tako ponašao Glasnović u petak kada je dao glas za obećanje isplate oko 1,3 milijarde kuna za zaostale mirovine HVO-a. HNS je optužio Glasnovića za političku korupciju i besramnu političku trgovinu. Licemjerje par exellance, jer taj isti HNS, kao i drugi zastupnici i njihove stranke, jesu u igri političke trgovine. Pa to im je posao! Da počnemo brojati koliko nas je koštao HNS?

U politici ne zastupaju svi iste, nego različite interese. U čemu je problem ako je Glasnović iskoristio Bernardićev centaršut i Plenkovićevu slabost da pokuša ostvariti interes svojih birača i obećanja koja im je dao? Poanta politike je da se vidi koji interes (ili ideju) i kako zastupaš i da ga pokušaš uskladiti s drugim interesima, a ne da skrivaš ono što zastupaš i u politici nastupaš s moralističkih pozicija bez neke druge jasne ideje.

U široj je slici jedino bitno kako se svi ti pojedinačni i grupni interesi presijecaju, uravnotežuju i eventualno pomiruju. Uravnoteženja i pomirenja interesa mnogo su teža i politički je život manje lagodan, ako je domena kojom se vlast bavi uža. Zato vlast treba ograničavati, prisiliti ih da daju što manje nerealnih obećanja. Bit će lakše njima, a bit će lakše i nama koji ih biramo. Teže će biti samo onima u vlasti koji imaju osobne koristi od prenapuhanoga vladina sektora.

Stari put

Uzmimo na primjer autoceste. Na sjednici vlade u četvrtak (koju gotovo nitko zbog gungule u Saboru nije registrirao), donesene su odluke o zaduženju Hrvatskih autocesta i izdavanju državnih garancija u korist tog državnog poduzeća. Dakle, em mu je država 100%-tni vlasnik, em ni to nije dovoljno pa vlada mora izdavati dodatne garancije (čitaj: državi se ne vjeruje ni kad je vlasnik nečega). Radi se o dva kredita od po 100 milijuna eura, uz kamatnu stopu od oko 3,5%, na 10 godina i uz poček otplata na 4 godine. Time se refinanciraju stare obaveze HAC-a koje dospijevaju između svibnja i rujna ove godine. Dakle, kratkoročno se gasi požar koji neposredno prijeti.

HAC ne može ni sanjati o vraćanju, ili samostalnom (bez državne garancije) refinanciranju dospjelih obaveza. Nije solventan. A nije solventan, jer su naše autoceste prerazgranate, skupo građene i neefikasno upravljane. Zato bismo valjda svi trebali pomagati HAC-u, ne samo kroz to što kolektivno (vlada) jamčimo za obaveze HAC-a, nego i time što po prijeđenom kilometru plaćamo vjerojatno najskuplje cestarine na svijetu. Nije da se nije znalo i da se nije upozoravalo da će tako završiti. Kakogod bilo, jedna vožnja do Splita i natrag (362 HRK) koštat će vas oko 25% godišnje cestarine (vinjete) za autoceste u Sloveniji ili Austriji.

U odnosu između vlasti i građana postoji jedno zgodno načelo: guliti vas mogu dok pristajete na to. To vrijedi čak i za poreze koji su navodno jedina neizbježna stvar osim smrti (iako je i to relativno, jer uvijek možete odseliti u neku drugu zemlju gdje su porezi niži). U slučaju autocesta, načelo biranja alternative je lakše primjenjivo, jer postoji Stari put. Dakle, Zagreb-Karlovac 19 kuna i onda, lijepo, divnim krajolikom preko Plitvica i Gračaca do Knina, te preko Sinja do Splita. Ukupno 4 i po sata, uz prosječnu potrošnju za 2 ako ne i 3 litre po kilometru nižu nego na autocesti. Koja košta 181 kunu u jednom smjeru. Dakle, ušteda na cestarini iznosi 162 kune (181-19), na gorivu cca 100 kuna, a morate se i vratiti, pa puta dva, što znači cca 500-550 kuna uštede u oba smjera Zagreb – Split – Zagreb. Trošak te uštede je tri sata više potrošenog vremena u oba smjera. Postoji i onaj melankolični element; malo se podsjetite kako se nekada putovalo za Dalmaciju. Jeste li sigurni da biste ta tri sata uštede inače potrošili pametnije?

Stari put: između Knina i Sinja

Svijet: Macron, EU BDP i još malo pa Aziju neće biti briga

Prilično je jasno da Macron dobiva Le Pen, čime se nastavlja niz politički umjerenih političkih ishoda. Nakon Brexita i Trumpa koji su uzbudili duhove počelo je porazom Hoffera na predsjedničkim izborima u Austriji (iako taj Hoffer nije izgledao nešto baš jako ekstreman), zatim Geert Wilders nije uspio na izborima u Nizozemskoj i sada se Francuzi opredjeljuju za europski orijentiranog Macrona koji pripada političkoj tradiciji lijevog centra. Osim toga, Trump se uvjerljivo pokazao tigrom od papira. Najesen slijede njemački izbori s vjerojatno sličnim ishodom ili nastavkom velike koalicije. Zatim su izbori u Italiji, čime se završava veliki izborni vašar u Europi (o ishodu izbora u Velikoj Britaniji nakon Brexita nitko više ne brine iako je jasno da će May izgubljenog Corbyna potući do nogu).

Ipak, toliko najavljivani raspad EU morat će još malo pričekati. It’s the economy, stupid opet odnosi pobjedu, jer proizvodnja ozbiljno raste (fleš procjene BDP-a za prvi kvartal u EU su 0,4% odnosno 0,5% za eurozonu, što daje rast od oko 2% na godinu, tj. iznad očekivanja). A nezaposlenost, naravno, dalje pada.

Gospodarstvo je Europu uvalilo u krizu, sada ju vadi iz nje. Čak i pregovori o novom paketu pomoći za Grčku, koji se očekuje do kraja mjeseca, prolaze ispod radara.

Mediji koji još nisu registrirali da je Azija postala jednako važna kao Europa i Amerika, nisu izvijestili o sastanku Azijske banke za razvoj, koji je okupio azijske lidere u Yokohami u Japanu. Azija poručuje da globalizacija nema alternative, da će trgovina u budućnosti postati još otvorenija i slobodnija jer daje odgovore na probleme suvremenog svijeta i da nema straha od toga što neki lideri u Europi i SAD-u koketiraju s protekcionističkom retorikom i politikom.

Kao što je prošli tjedan na Labu najavio Ivica Brkljača, broj nezaposlenih u Hrvatskoj pada ispod 200 tisuća (trenutno na webu HZZ-a piše 198,972), a sve veći nerazmjer između percepcije i stvarnosti podsjeća na onu Twainovu izjavu da su predrasude tinta kojom se ispisuje povijest.