Oxfordova stranica Our World in Data jedan je od najvećih izuma od početka interneta. Riječ je o pokušaju da se što veći broj globalnih statistika koncentrira na jednome mjestu i ljudima omogući lakše poimanje stvarnosti u kojoj živimo. Brojke koje se nude malo su apstraktne, jer živimo duboko uronjeni u svoje dane, gradove, sela i države, a „svijet“ je tako dalek i različit. Međutim, nakon izbijanja pandemije, za naša razmišljanja i stavove odjednom više nije važno samo koliko je zaraženih i umrlih u našemu susjedstvu, gradu i zemlji, nego i koliko ih je u SAD-u, Švedskoj, Brazilu, Bosni i Hercegovini, Srbiji, cijelome svijetu.
„Seeee-damnaest milijuna zaraženih i šeeeest-stotina ti-su-ća umrlih od COVID-19 u svijetu…!“, gotovo svaku večer s HRT-ova ekrana uzvikuje Đurica Drobac, karakteristično naglašavajući drugi dio izričaja brojke nakon dramatski razvučenog i naglašenog prvog dijela, postižući na taj način duboki dojam u umovima gledatelja koji postajemo emotivnim dionicima svjetskih događaja. Pa kad je već tako, zašto istu količinu pažnje ne bismo posvetili i drugim statistikama koje nudi Oxfordov Naš svijet u podacima?
Na primjer, jeste li znali da:
- oko 800,000 ljudi u svijetu svake godine počini samoubojstvo, od čega 58% mlađih od 50 godina starosti, što je dvostruko više od broja poginulih u ubojstvima,
- oko 9,6 milijuna umre od raka, od čega 54% mlađih od 70 godina,
- oko 1 milijun umre od HIV-a / AIDS-a, od čega 84% mlađih od 50 godina,
- oko 2,6 milijuna umire od upale pluća (prije COVID-19), od čega trećina djece mlađe od 5 godina,
- oko 8 milijuna umire od posljedica pušenja, 3 milijuna od prekomjerne konzumacije alkohola, a oko 5 od zagađenoga zraka, sve većinom mlađi od 70 godina,
i da ne nabrajamo dalje. Jer, jasno vam je kakva se teška pitanja ovdje otvaraju:
- koliko jasno razabiremo i rangiramo različite opasnosti, pa ako sami već nismo u stanju racionalno birati prioritete i ono što bi nas trebalo brinuti (jer nismo specijalisti), tko bi to rangiranje trebao obaviti umjesto nas i podesiti politiku (stožer?);
- koliko bi nas, pri donošenju spomenutoga suda, trebalo brinuti ono što se događa u našemu gradu odnosno državi, a koliko ono što se događa u užem međunarodnom okviru i cijelome svijetu?
Na takva pitanja možemo samo odmahnuti rukom i reći „Šta nas briga za HIV ili malariju, ne događa se to nama“ i utonuti u pravednički strah od jednog jedinog „nevidljivog neprijatelja“, te nastaviti u samo-izolaciji otpuhivati dimove crvenog Marborloa ili škije, uz gutljajčić-dva šestog gemišta ili šeste pive. Možemo to, jer nitko nam ne brani, kao što nam nitko ne može zabraniti da se samozadovoljno zavalimo u naslonjaču koji je od dugotrajne uporabe oblikovan prema gabaritima naših tijela i zajedno s TV ekranom uokviruje taj lažni svijet sigurnosti i zajamčenog razrješenja od zahtjeva za skladom naših misli.
Taj personalizirani kauč, na kojem svatko ima svoje mjesto, i taj ekran, to je sama bit zaboravljenog pojma malograđanštine – samoizolacije koja je nastupila davno prije COVID-19, od kada je civilizacijski napredak omogućio čovjeku slobodno ali beznačajno mišljenje u osami. U tom iluzornom krugu sigurnosti nema lavova ni neprijatelja što nasrću kopljima; najgora noćna mora je nenajavljena pojava TV inkasatora ili maškara na vratima. A to malo ugode ili predaje, što mjeri se privatnim kvadratima, dobrim dijelom neusklađenima između zemljišnih knjiga i katastra, vraća nam se kroz to što misao broj 1, koja se u građanskome umu pojavi u 20:49, ne mora imati nikakve veze s misli koja nenadano iskrsne dvije minute kasnije, u 20:51.
Doduše, posvemašnja neusklađenost misli koje izranjaju iz dokolice možda ostaje zapisana na nekome nebeskom serveru, cloudu, tek toliko da nas poslije, kada sve prođe, pravično razvrstaju na raskrižju gdje se dijele putevi za pakao i raj, ili možda zato da jednoga dana neki BigData analitičar – allien, ocijeni razmjere ljudske gluposti. No, to i nije toliko važno, jer ovdje dolje, gdje problem nastaje, naš malo-građanin nastavlja sa svojim selektivnim poimanjem strahova, statistika i TV-vijesti, i dalje nesposoban promaći nešto čudno u nepostojanju veze između strahova od COVID-19 i izostanka straha od dima cigarete, alkohola, seksa.
Za razliku od pravde, evolucija je spora i nedostižna. Stoga junak ove priče za evoluciju previše ne mari. Ona svoj račun ispostavlja desetljećima nakon počinjene gluposti, tako da nesklad misli između 20:49 i 20:51 ne izaziva ništa vrijedno pažnje.
I dok se i vi, kao i ja, pitate u čemu je poanta ovog teksta, jedino pametno što mi ostaje zapisati je da poante nema, osim spomenutog Našeg svijeta u podacima, koji bi ipak morao potaknuti na malo razmišljanja, jer nudi primjerice i ovo:
Omjer umrlih i potvrđeno zaraženih (CFR – case fatality rate) u Hrvatskoj je i dalje najniži među odabranim zemljama na slici, a čak se i podatak iz Bosne i Hercegovine, odakle već tjednima stižu zabrinjavajuće brojke, ne razlikuje od hrvatskoga. Ni podatak za SAD, gdje bi čovjek po onome što mediji prenose zaključio da se umire na cesti, ne odstupa bitno od lokalnih podataka.
A ako je omjer umrlih i potvrđeno testiranih nizak, možda je to zbog toga što mnogo testiramo i pronalazimo zaražene, pa je nazivnik CFR-a velik. Međutim, Naš svijet u podacima opet otkriva da relativno, na 1,000 stanovnika, testiramo najmanje, što znači, da kada bi testirali desetak puta više (relativno) kao Amerikanci, ili tri-četiri puta više kao Austrijanci, tko zna što bismo pronašli, možda bi nam onaj CFR bio još mnogo puta niži … Ali bi onda i broj zaraženih bio mnogo puta veći, pa bi TV-voditelji imali dodatan razlog za vježbanje ispravnog naglašavanja slogova i tonaliteta glasa.
Sve u svemu, Naš svijet u podacima ne daje osobite odgovore. Više je od pomoći pri postavljanju pitanja, pa evo jednog: je li bolje testirati više i pronaći više zaraženih, pa da je omjer umrlih i zaraženih manji, ili testirati i pronaći manje, pa su ljudi mirniji, iako je onda statistički CFR veći? Čudna je to dilema…
Prava pitanja su u biti pokušaja poimanja svijeta. Evo još jednog: odakle tako velike razlike u stopama morbiditeta između zapada i istoka Europe? Pisao sam o tome još u onim davnim tekstovima iz ožujka i travnja koji su nedavno reinkarnirani u umivenoj formi u Koronaekonomici: pet jahača apokalipse. Odgovore u međuvremenu nisam našao, niti vidim ikoga tko mi ih može dati.
Naš svijet u podacima fantastičan je alat za učenje o svijetu koji pomalo proviruje iza naših zabluda i nevažnih fragmenata koje o njemu znamo. Prilika je to za direktan dodir sa širokim i zbunjujućim svijetom, koja može poslužiti i kao okvir za propitivanje vlastitoga straha i osjećaja o svijetu koji nas okružuje. Pitanje je samo jesmo li dovoljno otporni na lijenost koja nam ne da da dignemo pogled, ili ćemo u ugodnom suživotu s našim personaliziranim grinjama ipak odlučiti da je ugodnije ne zamarati se previše. Osobito ne onim neskladom misli koje se javljaju između 20:49 i 20:51. Za klikanje po grafikonima na internetu ionako je od početka bio zadužen netko drugi.