Nacionalni program reformi (NPR) donosi se svake godine u ovo vrijeme i definira ekonomske politike i mjere za realizaciju strategije Europa 2020. NPR je širi dokument koji obuhvaća većinu vladinih politika odnosno reformi, a Program konvergencije usredotočen je na makroekonomski okvir i fiskalnu politiku. Oba dokumenta donose se u okviru Europskog semestra – ciklusa koordinacije ekonomskih politika zemalja članica Europske unije. Mnoge mjere i aktivnosti definiraju se temeljem izvješća Europske komisije za Hrvatsku, ali na njih utječu i preporuke drugih institucija, primjerice Međunarodnog monetarnog fonda.
Makroekonomski okvir i utjecaj EU fondova
Makroekonomski okvir je definiran u Tablici 2.1 Programa konvergencije: očekuje se nastavak rasta po stopi 2,3-2,5% na godinu uz dominantan utjecaj osobne potrošnje koji će prema 2022. godini slabjeti, uz povratak izvoza kao najjačeg faktora rasta. Rast investicija planira se po relativno skromnim stopama koje usporavaju prema 4% na godinu pri kraju prognoziranog razdoblja. Pitanje je koliko je to usklađeno s mogućnostima korištenja EU fondova, koji obećaju veće stope rasta (jer veliki dio EU fondova utječe na investicije).
Naime, u NRP-u stoji da je do sada povučeno oko 19% (2 milijarde eura) od ukupne alokacije Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF) za proračunsko razdoblje do 2020. (ta sredstva se mogu povući do 2023.) dok je ugovoreno oko 67% (6,8 milijardi), što znači da je od do sada ugovorenog za povlačenje ostalo gotovo 5 milijardi. Kako ugovaranje traje još cijelu ovu i sljedeću godinu, te se maksimalno može ugovoriti 10,7 milijardi eura, uz 90% ugovorenosti do kraja 2022. moglo bi se povući 6-7 milijardi eura ili čak i do 1,5 milijardi eura ili 2,5-2,8% BDP-a na godinu, a to nosi obećanje većeg rasta od onog prikazanog u tablici samo na osnovi rasta izdataka odnosno potražnje.
Gornja procjena ne uključuje učinak povlačenja EU fondova na ukupnu produktivnost. Taj učinak je uvijek dvojben, no vlada na jednom mjestu u Programu konvergencije prikazuje projekcije rasta ukupne produktivnosti faktora proizvodnje koje pokazuju da će sve manji doprinos rastu dolaziti od izravnih ulaganja faktora kapitala i rada, a sve veći od njihove kombinirane produktivnosti. Za takvo očekivanje nema odveć čvrstih uporišta s obzirom da je Hrvatska notorno slaba u generiranju ukupne produktivnosti faktora proizvodnje.
Relativno konzervativne projekcije rasta iz gornje tablice vjerojatno odražavaju prikriveni strah od daljnjeg usporavanja gospodarske aktivnosti u EU u drugoj polovici ove i sljedeće godine, no važniji bi mogao biti drugi uzrok; od dolaska Zdravka Marića u ministarstvo financija rast se prognozira konzervativno i do sada prilično točno, kako se ne bi pobuđivale prevelike nade i ambicije proračunskih korisnika. Oni bi ambicioznije projekcije vrlo brzo pretočili u prevelike zahtjeve za državnim izdacima što se nastoji izbjeći jer je cilj visoko zaduženu Hrvatsku dovesti u razred umjereno zaduženih država kako bi se proširio dugoročni fiskalni kapacitet zemlje.
Proračun i javni dug
Realizacija tog cilja vidi se u sljedećoj tablici i slici iz Programa konvergencije. Nakon suficita opće države 2017. i 2018. očekuje se blago klizanje u zonu deficita 2019. i potom povratak suficitima od 2020. do 2022.
Uz prikazani gospodarski rast i salda proračuna opće države očekuje se nastavak trenda pada omjera javnog duga i BDP-a prema omjeru od 62% 2022. Treba naglasiti da uvjet za uvođenje eura nije postizanje omjera iz Maastrichta (60%), već je dovoljno smanjivati prikazani omjer za oko 1 postotni bod na godinu, što je prema ovoj projekciji više nego ispunjeno.
Prikazani okvir i ciljevi suočit će se s nekoliko izazova. Najveći je izazov sljedeće, izborne godine (misli se na parlamentarne izbore). U izbornim godinama najteže je održati fiskalnu disciplinu.
Tablica u nastavku pokazuje da se udjel prihoda i rashoda opće države očekuje smanjiti (rashodi čak za 0,6 bodova BDP-a kako bi deficit ove prešao u suficit sljedeće godine), no pitanje je koliko ima političke spremnosti za takvu disciplinu. Osim toga, ove brojke pokazuju da ne treba očekivati značajnija daljnja rasterećenja povrh već najavljenog (i usvojenog) smanjenja opće stope PDV-a s 25% na 24, iako prikazani «ugriz» sektora opće države od 45-46% spada u zonu velikih opterećenja kakve si mogu priuštiti samo vrlo razvijene zemlje, a da to nema jako negativan učinak na rast.
Kompromisi s malim pomacima uz ispravan smjer i korištenje pozitivnog poslovnog ciklusa tipični su za ponašanje ove vlade, što će se očito nastaviti do kraja mandata, uz spomenuti rizik sljedeće izborne godine. To je dobro, ali ne i dovoljno dobro, jer Hrvatska treba snažniji potisak za ubrzanje rasta. On bi mogao doći od strukturnih reformi, no u sljedećem nastavku ćemo pokazati da je Nacionalni program reformi prilično standardan dokument koji zaslužuje sličnu ocjenu kao i Program konvergencije: dobro, ali ne i dovoljno dobro, da bi se značajnije ubrzao rast.