Prosječna neto plaća za svibanj isplaćena u lipnju iznosila je 1.133 eura, što je za oko 1% više u odnosu na prethodni mjesec. Inflacija nije uspjela poništiti stvaran učinak nominalnog rasta – iznosila je 0,9% na mjesec u lipnju. Tako je nastavljen rast realnih plaća koji uz kraće prekide traje od kraja prošle godine.
Zanimljivije je pogledati što se događalo u duljem vremenskom razdoblju. Slika pokazuje dvije važne stvari: prvo, realna prosječna neto plaća u lipnju (za svibanj) bila je 3,2% veća nego u istom razdoblju prošle godine; i drugo, razina realne prosječne neto plaće tek se vratila na razinu prije izbijanja visoke inflacije 2021. To pokazuje plava linija indeksa prosječne realne neto plaće koju očitavamo na lijevoj osi y.
Napomena: DZS računa realnu plaću tako da plaću za mjesec korigira za inflaciju u mjesecu za koji je plaća isplaćena, umjesto za inflaciju mjesec kasnije u kojem je plaća za prethodni mjesec isplaćena, kao što je učinjeno na prikazu, zbog čega između izračuna DZS-a i ovdje prikazanog izračuna mogu postojati manje razlike.
Izvor: DZS, obrada autora.
Kada je riječ o plaćama, prosjek nije dovoljno reprezentativan da ispriča cijelu priču. Raspodjela plaća je zakrivljena: nije simetrična oko sredine. Manje od 50% zaposlenih prima više od 50% ukupne vrijednosti plaća. To se vidi iz razlike između prosjeka i medijana. Medijan za svibanj, to jest za plaće isplaćene u lipnju, iznosio je 970 eura. Medijan znači da je polovica zaposlenih primila neto plaću manju od, a druga polovica veću od 970, a ne 1.133 eura.
Još važnije: medijan je u proteklom razdoblju visoke inflacije rastao po većoj stopi od prosjeka. Prije dvije godine, u lipnju 2021., iznosio je 5.966 kuna, dok je prosjek bio 28,9% veći – iznosio je 7.689 kuna. Sada je prosjek svega 16,8% veći od medijana (1133/970).
Približavanje medijana prosjeku upućuje na zaključak da se zakrivljenost raspodjele nominalnih plaća (mjera „nejednakosti“) u Hrvatskoj smanjila u protekle dvije godine.
Ovu pojavu možemo promatrati i na drugi način. Državni zavod za statistiku objavljuje pragove – decile raspodjele nominalnih neto plaća. Sljedeća slika prikazuje dva donja decila – neto plaću na prijelazu između razreda u kojem se nalazi donjih 10% zaposlenih s najnižim plaćama i sljedećih 10% (I. decil), te između donjih 20% i sljedećih 10% (II. decil) – usporedo s pragovima dva gornja decila, od kojih najgornji dijeli 10% s najvećim plaćama od donjih 90% (IX. decil), dok prvi sljedeći prag dijeli 20% zaposlenih s najvećim plaćama od donjih 80% (VIII. decil). Vidimo da su plaće u donjem dijelu raspodjele rasle relativno brže od plaća u gornjem dijelu.
Izvor: DZS, obrada autora
Moramo odgovoriti na dva pitanja: prvo, mogu li prikazane razlike u stopama rasta u različitim dijelovima distribucije plaća objasniti približavanje medijana prosjeku (sljedeća slika prikazuje stope rasta na svim decilima), i drugo, koji su uzroci prikazanih promjena?
Izvor: DZS, obrada autora.
Na gornjoj slici vidimo da je brži rast plaća bio raširen u svim donjim decilima. Relativno brži rast samo u najdonjem decilu ili dva mogao je povećati prosjek, no ne nužno i medijan. Da je rast u donjem dijelu bio usko koncentriran, zakrivljenost distribucije dohodaka mjereno razlikom prosjeka i medijana mogla se i povećati. Kako to nije bio slučaj, nego je slučaj obrnut, izvodimo dva važna zaključka:
Prvo, promjene koje su dovele do smanjenja nejednakosti plaća rasprostranjene su širom distribucije.
Drugo, vladina politika agresivnog povećanja minimalne plaće utjecala je na najdonji decil (manje od 10% zaposlenih u Hrvatskoj prima minimalnu plaću), no to nije ni jedini ni glavni razlog prikazanih promjena. Ujednačavanje distribucije je rezultat djelovanja većeg broja čimbenika na tržištu rada, koji utječu na plaće bez obzira na njihovu početnu visinu. Jedan od tih čimbenika svakako je opći manjak radne snage u jednostavnim i slabije plaćenim zanimanjima gdje su plaće rasle relativno brže unatoč dolasku stranih radnika koji nisu naštetili rastu plaća u jednostavnijim zanimanjima koja oni „pune“ (građevina, turizam, čišćenje, dostava…).
Zbog toga je zanimljivo promotriti promjene plaća po gospodarskim granama. DZS objavljuje 83 granska prosjeka (dvije znamenke NKD-a). Sljedeća slika pokazuje odnos rasta plaća prema prosjeku 2021. kada je počela velika inflacija. Svaka grana je jedna točka. Rasap podataka na prvi pogled pokazuje da nema pravilnosti. Međutim, kada isključimo vanjski sjeveroistočni obod točaka gdje se izdvaja desetak grana s velikim rastom i/ili visokom naslijeđenom razinom plaća, u lijevom dijelu možemo vizualizirati glavninu grana koje čine najveći dio gospodarstva, a gdje se profilira negativna veza: prosječna neto plaća rasla je u prosjeku brže tamo gdje su neto plaće 2021. bile niže (ako isključimo desetak grana desno i desno-gore).
Izvor: DZS, obrada autora.
Sve to ne znači da su ljudi s nižim plaćama relativno bolje prošli kroz inflacijsko razdoblje. Naprotiv, treba gledati realne plaće koje mjere stvarnu kupovnu moć, a one mogu otkriti drugačiju sliku. Statistički problem je svođenje nominalnih na realne plaće jer je to za svaku osobu individualno (trošimo različite stvari). Ipak, jedna pravilnost postoji: ljudi s nižim plaćama troše relativno više na hranu. A upravo su cijene hrane rasle brže od prosječnih cijena u protekle dvije godine. Zbog toga slika realnih plaća može izgledati drugačije od slike na temelju nominalnih plaća.
Cijene hrane u Hrvatskoj od početka 2021. do lipnja ove godine narasle su 10% u odnosu na prosjek svih drugih cijena. Možemo zamisliti dvije osobe – jednu s relativno visokom plaćom koja troši oko 20% plaće na hranu, i drugu, s niskom plaćom, koja troši oko 40% plaće na hranu – i tako izračunati da bi plaća druge osobe trebala rasti 2 postotna boda brže da bi se anulirao učinak različite strukture potrošnje.
Na temelju raspoloživih podataka nije moguće tvrditi da je rast koji je doveo do ujednačavanja raspodjele nominalnih plaća za veliku većinu zaposlenih s ispodprosječnim plaćama otklonio negativan učinak rasta relativnih cijena hrane na kupovnu moć iako prikazani rast plaća u različitim segmentima distribucije plaća ukazuje da bi to mogao biti slučaj. Unatoč neizvjesnome zaključku, moguće je tvrditi da se raspodjela plaća ujednačila i da su za relativno veći broj osoba s nižim primanjima plaće rasle razmjerno brže u odnosu na osobe s višim primanjima, pri čemu se pojava ne može objasniti samo rastom minimalnih plaća.
Prema tome, svaka inflacija jest (i) prikriveni porez koji razmjerno jače pogađa osobe s nižim dohocima, ali je taj aspekt inflacije ovoga puta bio prolazan i djelovao je razmjerno slabije nego što je bio slučaj u ranijim epizodama visokih inflacija. Prikazana kretanja objašnjavaju zašto najnovija inflacija nije izazvala veće socijalne potrese: potrefilo se da su strukturne promjene na tržištu rada počele djelovati sa suprotnim predznakom upravo u trenutku kad je inflacija relativno snažnije počela “gristi” životni standard ljudi s nižim plaćama.
Na kraju vrijedi ponoviti ključnu poruku s početka teksta: do sada smo se tek vratili na razinu realne (prosječne) plaće s početka 2021. godine. U odnosu na sredinu 2019., realna prosječna plaća veća je za 7,3%, a to znači da lockdown 2020. nije zaustavio realan rast prosječne plaće. One su rasle do početka 2021. iako za to nije bilo ekonomske osnove (pad aktivnosti i produktivnosti rada 2020. bio je dramatičan). Tako je tek kroz odgođenu inflaciju od druge polovice 2021. do kraja 2022. plaćena ekonomska cijena lockdowna 2020. U ekonomskom smislu, sada smo se tek vratili „normalnome“. U širem društvenom, psihološkom i političkom smislu daleko smo od bilo čega „normalnog“: taj dio društvenog troška plaćat će se dulje vrijeme, a cijena će biti veća od ekonomske cijene.