Strah iza lokota

Ad
Ad

Za razliku od situacije u ožujku i travnju kada su glavni mediji i društvene mreže gotovo unisono, a neki od njih i sračunato širili pandemijsku paniku, ljetni val zaraze doveo je do većih razlika u stavovima. Da li zbog toga što su ljudi nešto naučili u međuvremenu ili zbog meke ruke političke koordinacije (čvrste ruke tu nema – živimo, je li, u demokraciji), glavni mediji su se prema ljetnom valu zaraza uglavnom postavili neutralno, dopuštajući i strah i smirenje. I na društvenim mrežama nastala je veća disperzija stavova tj. podjela između onih u strahu zbog pogoršanja brojki o zarazama (takvi reže na svaku umirujuću vijest) i ostatka svijeta koji ili ignorira priču, ili ipak vidi i neke pozitivne promjene.

Ne ulazeći u analizu motiva za strah, otkrit ću malu „tajnu“ zašto se ne bojim. Možda nekome bude od koristi.

Jednostavna metoda prikupljanja informacija i donošenja zaključaka

Čitam različite izvore, ponajviše one koji su provjereni; na isti način postupam sa statističkim izvorima; nikome ništa ne vjerujem osim samome sebi, a i to samo privremeno i uz uvjet da sam se uznojio na putu do zaključka. Općenito, korisno je vlastite stavove vrednovati u svjetlu energije (i vremena) koje smo uložili na putu do formiranja stava. Nadalje, živo mi se fućka što sam prije mislio. Nastojim „ubiti“ sidrenje odnosno ovisnost o vlastitim početnim uvjerenjima i preuranjenim zaključcima kojima smo svi skloni.

Na primjer, ne bih žalio ni da je sve što sam napisao u Koronaekonomici: pet jahača apokalipse smeće. Pukom srećom, sadržaj za sada „drži vodu“. No to nije bit današnje priče, a i sama činjenica da spominjem to pokazuje da je ego još uvijek živ, ne da se. Stoga, krenimo redom u praktičnu primjenu opisane metode.

Kliknite na sliku za više informacija

Statistike

Prošle nedjelje sam objasnio zašto je Oxfordov Naš svijet u podacima dobar izvor informacija. Za ovu nedjelju izdvojio sam tri slike iz tog izvora. Na sve tri Njemačka je uzeta kao kriterij (benchmark), jer kao što su Hrvatima Mercedes i Golf kriterij za dobre automobile, tako je Njemačka za nas dobar benchmark i za pametnu borbu protiv COVID-19.

Prva slika pokazuje sedmodnevni pomični prosjek dnevno potvrđeno zaraženih (točnije: osoba kod kojih je PCR testom ustanovljena prisutnost RNA koronavirusa) na milijun stanovnika. Hrvatska linija i razlika u odnosu na Njemačku ne ostavlja prostora za dvojbu. Ova brojka, koja se sada u javnom prostoru pojavljuje u različitim omjerima i interpretacijama, predstavlja podlogu za paniku koja se također javlja u najrazličitijim oblicima; od najava eksponencijalne eksplozije broja “zaraženih” preko očekivane eksplozije broja umrlih (jer „znamo“ da se umire s vremenskom odgodom), do bijesa spram ignorantske vlasti koja navodno ne čini ništa da nas zaštiti od pošasti.

Međutim, od početka mi se činilo da je pandemijska panika izazvana zabrinutošću zbog teških posljedica, pa i umiranja ljudi, a ne zbog broja onih koji kašljucaju i imaju trideset i sedam sa šest ili nemaju nikakve simptome, samo pozitivan PCR test. A kada pogledam omjer umrlih i potvrđeno zaraženih (CFR) na drugoj slici, vidim puno manje razloga za zabrinutost. Odnos je, naime, obrnut u odnosu na prvu sliku: hrvatski CFR trenutno se nalazi na svega 60% njemačkoga (2,4% naspram 4,0%).

Ali mi ne testiramo dovoljno!, čuje se povika s društvenih mreža. I to je točno: treća slika pokazuje da Njemačka prema broju testova na milijun stanovnika testira 3,86 puta više nego Hrvatska. Omjer je proteklih mjeseci varirao, no nećemo pogriješiti ako u nastavku priče pretpostavimo da u Njemačkoj (relativno) testiraju tri puta više nego u Hrvatskoj.

Zašto je učestalost testova važna? Na početku pandemije vjerovalo se da se  širokim testiranjem može uhvatiti svaki virus i kontrolirati zaraza. Međutim, ubrzo se shvatilo kako je riječ o iluziji jer je stvarni broj zaraženih nekoliko desetaka puta veći od potvrđenog testovima.

Također, varijacije učestalosti testova nemaju nikakav učinak na broj umrlih jer je danas teško zamisliti da bi netko preminuo od atipične upale pluća, a da prethodno nije testiran na SARS-Cov-2. Vrijedi i u Hrvatskoj i Njemačkoj. Stoga razlike u relativnim frekvencijama testova nisu presudne za borbu protiv pandemije, ali jesu za statističke podatke. Osim što je sada već svima jasno da broj osoba kod kojih PCR otkrije prisutnost RNA koronavirusa (bez obzira je li on aktivan ili nije) zavisi o broju provedenih testova, ranije prikazani CFR (omjer umrlih i potvrđeno zaraženih) treba korigirati za razliku u relativnoj učestalosti testova: usporedivi CFR je manji u zemlji koja relativno više testira.

Kada bi se u Hrvatskoj provodio (relativno) isti broj testova kao u Njemačkoj, omjer umrlih i potvrđeno zaraženih bio bi znatno niži; možda i nekoliko puta niži nego u Njemačkoj. Koliko, to bi u konačnici zavisilo o očekivanom udjelu novopotvrđenih slučajeva u dodatno provedenim testovima. Koliko točno, ne možemo znati osim ako ne podignemo testiranje za oko tri puta. Dodamo li tome zaražene koji ne bi bili otkriveni i da se testira tri puta više, teško je reći koliko bi iznosila stvarna hrvatska stopa umrlih od infekcije (IFR koji je uvijek znatno manji od CFR): 0,05%, 0,1%, 0,2%, tko zna, ali skoro nemoguće više od toga.

Naravno, možemo brinuti o broju zaraženih bez obzira na CFR i IFR, no u tom slučaju trebali bismo (javno) brinuti o broju zaraženih od svake zarazne bolesti (jer ima ih s mnogo većom stopom umrlih), ali i o broju umrlih od svake bolesti (jer svaki je život jednako važan, a ne samo onaj koji je ugrožen od COVID-19). Dakle, trebali bismo se nekako izvući iz ovoga stanja panike, a to nas dovodi do problema javne komunikacije.

Komunikacija

U svjetlu prikazanih rezultata teško je shvatiti otkud izvire panika. Jedini realan razlog za paniku bio je Bergamo/Lombardija, no takve točke na sjevernoj polutci sada nema. Pratim društvene mreže i vidim da su se, unatoč nepostojanju hotspota i neposredne opasnosti Hitler i fašisti opet vratili u modu (u medije iz kojih su otišli u svibnju vođeni mekom rukom odozgo, još se nisu vratili). Osjećaj moralne superiornosti onih koji brinu i taj divan osjećaj da su među neistomišljenicima niža bića (fašisti, nacisti, komunisti, kreteni, socijalni bogalji, štajaznam) vjerojatno pruža beskrajni izvor zadovoljstva onima koji izriču takve kvalifikacije.

Iako se ova vrsta „javne rasprave“ dijelom može objasniti dostupnošću društvenih mreža svima, drugi mogući razlog za paniku i nastavak vrijeđanja je nedostatak strukturirane javne komunikacije odgovornih. Od početka pandemijske panike bilo je jasno da javnost u Hrvatskoj nije predmet informiranja i edukacije nego manipulacije. To može biti i posljedica neinformiranosti samih manipulatora. U Koronaekonomici sam objasnio kako funkcionira strategija moralne ucjene i skrivanja politike iza struke, a kako bih i u tom segmentu pokušao biti egzaktan, poslužio sam se alatom Google Trends radi usporedbe pojavnosti riječi Plenković i Capak u kritičnom razdoblju od početka lockdowna (18. ožujka) do početka predizborne kampanje (12. lipnja).

Donja slika pokazuje kako je čovjek koji je opisivao prijenos virusa preko loptice za tenis u vrijeme teniskog meča (u međuvremenu je malo poboljšao svoju javnu komunikaciju) pobijedio premijera prema pokazatelju interesa javnosti za pretraživanje na hrvatskome dijelu weba. Prema tome, dio straha  je možda potaknut povlačenjem izabranih narodnih predstavnika u zavjetrinu iza Stožera i Struke, čija komunikacija nije bila dobro strukturirana nego kaotična, a u početnoj fazi i izravno sračunata na buđenje straha. Naravno, u vrijeme kada ni WHO nije razlikovao CFR (omjer umrlih i potvrđeno zaraženih) od IFR (omjer umrlih i stvarno zaraženih) i kada se prijetilo IFR-om od 3%, moguće je pronaći i neko opravdanje za to. No, kakva god da je ta komunikacija bila i kakogod da se bila nastavila, ona nije mogla poslužiti smirivanju ljudi i izgradnji povjerenja, a to, moguće je, još uvijek pogoduje širenju straha.

Metodološka napomena: Google Trends usporedba pokazuje učestalost pretraživanja u postotku od najvećeg dnevnog broja pretraživanja.

Sljedeća slika pokazuje frekvenciju pretraživanja pojmova Belgija i Švedska u prvim mjesecima pandemije. Iako je Belgija prošla lošije od Švedske u pogledu relativnog broja umrlih, ona ljudima (medijma) nije bila zanimljiva jer je rano (nekoliko dana prije Hrvatske) uvela lockdown, što se nije uklapalo u priču o tome da lockdown sprječava širenje zaraze. U isto vrijeme, Švedska je to odbila učiniti pa je došla na zub svima koji su uveli lockdown.

Sljedeća slika prikazuje odnos restriktivnosti mjera u Hrvatskoj, Belgiji i Švedskoj na dan 18. ožujka:

Na osi x je broj potvrđeno zaraženih toga dana koji treba uzeti s velikom rezervom s obzirom na velike razlike u kapacitetima testiranja, koji su osobito u Hrvatskoj tada zaostajali za drugim zemljama.
Izvor: OxGT

Informacije za stavljanje straha pod lokot

Jasno je da se ljudi u svemu ovome teško snalaze. Neki ništa i nikome ne vjeruju, neki su zbunjeni, neki se pokušavaju snaći onoliko koliko im dopušta vrijeme koje mogu uložiti u čitanje i proučavanje (a toga vremena nema na pretek), a neki su u smrtnom strahu. Upravo je objavljeno da ljudi u pogledu COVID-19 najviše vjeruju – obitelji! (Capak je zabrinjavajuće nisko na listi).

Zbog toga je dobro imati na umu i neke druge podatke osim onih koje nam serviraju lokalni autoriteti. Ti podaci mogu pomoći pri racionalizaciji straha, što je prvi korak ka njegovome stavljanju pod lokot. Naravno, time nije riješeno ni pola posla; još nemamo ključ za bravu. Ključ se krije u živome pijesku istraživanja i stručnih nalaza o virusu, njegovom prijenosu i posljedicama.

To je sklizak teren. Naime, za bitna pitanja koja sam postavio u Koronaekonomici još uvijek nema čvrstih odgovora. Na primjer: zašto su odnosi CFR odnosno broja umrlih na milijun među državama toliko različiti; gdje je prag udjela zaraženih u ukupnoj populaciji nakon kojeg reproduktivni faktor pada ispod jedan; koje su mjere intervencije učinkovite, a koje nisu … Moguće je da pouzdanih odgovora još uvijek nema. Na primjer, procjene odgovora na drugo pitanje još uvijek variraju između 20% (ako su točne studije o ulozi T-stanica u stvaranju otpornosti na COVID-19) i 60% koliko se govorilo od početka.

U stalnoj potrazi za informacijama barem sam naučio kojim izvorima više, a kojima manje vjerujem. Više vjerujem onima koji u meni stvore osjećaj da su me informirali i educirali. Tu svrhu, na primjer, zasad dobro ispunjava portal koji se zove News Medical.

Na News Medicalu sam puno naučio o strukturi koronavirusa i S-proteinima. To su oni pipci na površini virusa koji imaju zadebljanja na vrhu. Laički sam si to predočio kao da je S-protein drvo koje se sastoji od debla (S2) i krošnje (S1). Krošnja je ključna za priključak na stanicu (npr. na pluća), a deblo za ulazak RNA virusa u stanicu domaćina. To je kao kad se dvije sonde spoje u misiji daleko u svemiru. Prikopčavanje je samo pola posla. Tek se trebaju stvoriti uvjeti da bi se vrata otvorila, a astronaut (u našem slučaju RNA koronavirusa) prešao iz jedne sonde u drugu (u našem slučaju iz virusa u stanicu domaćina). Taj drugi, ključan dio posla, obavlja S2 (deblo). U toj fazi je Matt Damon (Dr. Mann) stradao u Interstellaru.

Također sam shvatio da S-protein može prilično varirati (mutira) iako ovaj virus generalno mutira vrlo sporo (na primjer sporije od virusa gripe). To znači da se i sposobnost za prikopčavanje i prijelaz odnosno ulaz može mijenjati u vremenu.

U jednom istraživanju objavljenom u časopisu Cell pronađeno je da trenutno najraširenija mutacija S-proteina dovodi do povećanog viralnog naboja u gornjem dijelu respiratornog trakta (gdje ne izaziva komplikacije opasne po život); moguće je dakle da se virus brzo proširio jer je zarazniji od prvotne verzije iz Wuhana. No, ako su rezultati ove studije točni, oni posredno ukazuju da je radikalni lockdown (kineski pristup) neučinkovit jer se iz analize vidi kako se promijenjena varijanta virusa proširila svijetom upravo u vrijeme lockdowna.

Iako bi mali Ivica mogao pomisliti da ovaj rezultat znači nešto važno, sada nastupa krajnji obrat: mali Ivica sebi ne vjeruje. Zapravo nemam blagog pojma o čemu pričam, ništa me ne kvalificira za ovu vrstu pisanja.

Stoga, nisam u strahu, ali sam oprezan. Izbjegavam ljude, na Dolcu (dolje) i u drugim zatvorenim javnim prostorima nosim masku i često koristim dezinficijense. Kako sam u životu ipak manje rukovođen principima nego iskustvom, fizička i psihička nelagoda koju izaziva disciplinirano ponašanje prihvatljivi su mi u svjetlu nepoznate ali moguće ne tako male vjerojatnosti da maskom i higijenom mogu smanjiti vjerojatnost (vlastite ili tuđe) zaraze. Ali, imam crtu ispod koje ne idem: poludim kad počnu divljati po medijima i društvenim mrežama sijući strah, tražeći idole na tamo nekom Novom Zelandu i pronalazeći povećalom male Hitlere među neistomišljenicima.

Poanta je u tome da mislim kako imamo dovoljno podataka da stavimo strah iza lokota i budemo spremni na prilagođavanje. Jer, poanta virusa i našega znanja o njemu je da se oboje mijenjaju.

I to je uglavnom sve što sam imao reći za danas, ali ipak imam i tri kratka dodatka:

  1. O onome što nas čeka najesen.
  2. O preporukama za napredak u javnom predstavljanju podataka.
  3. O ulozi literature u shvaćanju komunikacijskoga kaosa (svijeta) koji nas okružuje.

Prvi dodatak: na jesen

Dio nove kulminacije straha može se objasniti strahom od jeseni. Čak i Gordan Lauc koji umiruje ljude u vrijeme aktualnog ljetnog vala ističe da bi stvari na jesen mogle postati guste jer ćemo teško razlikovati simptome tada učestalijih respiratornih infekcija od COVID-19, a postoji mogućnost da neki ljudi istovremeno pokupe oba virusa što će dodatno opteretiti imunosustav. News Medical mi je opet pomogao. U ovom tekstu objašnjeno je kako razlikovati bolesti prema redoslijedu simptoma. Pojednostavljeno, ako rast temperature prethodi kašlju, raste šansa za COVID-19. U slučaju gripe redoslijed je obrnut. Meni je to logično. Moje prehlade obično počinju grloboljom i/ili kašljem, a temperatura dođe nekoliko sati ili dan kasnije. S druge strane, pred 17 godina imao sam atipičnu upalu pluća koja je počela samo s temperaturom, bez šmrcanja i sličnih gluposti. Tek nakon 24 sata pod temperaturom počele su smetnje pri disanju koje su me potjerale na hitnu. U svakom slučaju, koristan je i onaj Laucov savjet o održavanju relativne vlažnosti zraka u zatvorenim prostorima zimi radi čuvanja mukusne barijere u nosu čime pomažemo organizmu prirodnu borbu protiv virusa. Dakle, dva korisna podatka koja bi nam trebala pomoći da se manje bojimo.

Drugi dodatak: preporuke za napredak u predstavljanju podataka

Vlasti i njima pridruženi stručni autoriteti učinili bi veliku uslugu narodu kada bi statističke i druge podatke koje svakodnevno serviraju predstavili u kontekstu u kojem ih lakše možemo protumačiti. Na primjer, ako vam kažem da  hrvatski BDP iznosi 53,5 milijardi eura, ta informacija ne znači ništa. Puki broj, manji od bilijun. To jest, taj broj može značiti bilo što. Jednako se može uokviriti u priču o fantastičnom uspjehu i groznom neuspjehu. Bez stopa promjene i usporedbi s drugim zemljama posve smo izgubljeni. Međutim, ako kažemo da je hrvatsko gospodarstvo 2019. raslo po stopi od 2,9%, što je bilo više nego u Češkoj (2,3%), Sloveniji i Slovačkoj (2,4%), ali manje nego u Poljskoj i Rumunjskoj (4,1%) te Mađarskoj (4,9%), sada već bolje poimamo pojavu i krećemo prema nekom stavu (iako nismo ni blizu informacijskog skupa koji je potreban da bismo imali relevantan stav). Tako, na primjer, ako dr. Markotić izjavi ono što je Tportal neki dan stavio u veliki naslov: Imali smo mladića kojem je uslijed jakog kašlja popucalo tkivo unutar grudnog koša. I mladi ljudi mogu teško oboljeti, onda bi bio red, ako ni zbog čega drugog onda zbog pristojnosti prema ljudima, ovu informaciju opremiti nekim usporedbama. Na primjer, javljaju li se takvi slučajevi kod drugih respiratornih bolesti koje su praćene izrazito jakim kašljem; postoje li istraživanja o tome da je za tako nešto potrebno imati genetske ili neke druge predispozicije; dajte bilo što, što bi nam pomoglo staviti informaciju u kontekst. Isto se odnosi na brojke o hospitaliziranima i umrlima: može li nas se redovito (npr. na tjednoj ili mjesečnoj bazi) obavještavati o promjenama hospitaliziranih i umrlih od sličnih (respiratornih) bolesti u odnosu na isto razdoblje prošle godine i ranijih godina; može li se usporedo s objavom dnevnih brojeva umrlih od COVID-19 objavljivati i dnevno umrle od sličnih bolesti, jer kako je riječ o sličnim simptomima i bolestima, bilo bi jako zanimljivo znati i taj podatak. Naravno, jedni bi iz toga izvukli jedan, a drugi posve suprotan zaključak, ali to nije toliko bitno. Bitno je jedino da smo pravovremeno informirani i educirani, to je naše građansko pravo. U teoriji, živimo, je li, u demokraciji, u kojoj je informiranje i educiranje građana jedna od temeljnih funkcija vlasti (i pridružene Struke), naročito kad zagusti.

Treći dodatak: u ulozi literature u shvaćanju svijeta koji nas okružuje     

Ponajbolji crnogorskobosanskohercegovački ili bosanskohercegovačkocrnogorski pisac srednje generacije, što znači da je već poznat ali ima ih i dosta starijih od njega, Andrej Nikolaidis, u knjizi mađarska rečenica (baš tako, malim slovom), koja je doista cijela jedna rečenica – dakle, taj A. Nikolaidis u toj knjizi-rečenici dao je ponajbolju dijagnozu eksplodiraloga svijeta komunikacija kakvu niti jedan komunikolog, urednik, novinar, lingvist ili neurolog nije u stanju dati, pa evo što on piše, prosudite i sami, a ja mislim da on ne piše (samo) o društvenim mrežama, nego i o cijeloj toj strašnoj buci koja odzvanja s portala i takozvanih „malih ekrana“:

… pa ipak svi vode dijalog, pozivajući se pritom na antičko naslijeđe, što nam samo potvrđuje da bi ljudi, umjesto što po čitav dan dijalogiziraju, trebali uzeti i čitati, vratiti se tekstu, koji nije drugo nego monolog, uzeti i čitati, pa naučiti kako današnji dijalog nema korijene u antici, nego u apsolutnoj ignoranciji i nedostatku uvjerenja, koji, priznajem, jesu nužni za uspješan razgovor koji okončava kompromisom, što znači da čovjek promijeni mišljenje o onome o čemu ne zna ništa i odustane od uvjerenja koje nema, zbog čega je čitanje pogubno za njegovu uspješnost, jer čovjeku koji čita ne pada na pamet da sluša nadmene budale koje traže da se njihovo mišljenje uvaži, jer čovjeku koji čita, navikom na monolog, znanje i vještinu, buka budala u razgovoru smeta, ometa ga u čitanju, ometa ga u mišljenju, koje je iz dijaloga također prognano, jer ljudi koji neprekidno govore nemaju kad misliti, pa se misao u svijet koji grca pod tiranijom ignorancije, što je pravo ime za takozvanu demokratiju i takozvano javno mnijenje, ne uspijeva probiti, a i zašto bi, kada, da bi bio učesnik u dijalogu, ne moraš znati ili misliti, dovoljno je samo da si živ …