Dok traju intenzivne rasprave o najavi ministra rada Pavića da će Vlada omogućiti budućim umirovljenicima da svoju mirovinsku štednju prebace iz drugog u prvi stup, korisno je podsjetiti se kako je pitanje mirovina jedno od politički i društveno najosjetljivijih pitanja budući da neadekvatan mirovinski sustav izaziva ozbiljne društvene konflikte.
Prvi je sukob sadašnjih umirovljenika i sadašnjih osiguranika. Sadašnji umirovljenici ističu kako postojeće mirovine nisu primjerene (adekvatne), dok oni koji financiraju mirovine – sadašnji osiguranici – ističu kako je opterećenje plaća doprinosima preveliko. To je svima jasan sukob koji se rješava obećanjem međugeneracijske solidarnosti.
Iako za to nemaju mandat (jer ne znamo hoće li današnji političari i sutra odnosno za nekoliko godina biti izabrani političari), današnji političari obećaju današnjim osiguranicima da će sutrašnji političari zadržati međugeneracijsku solidarnost. Implicite obećaju da će i sutrašnji osiguranici financirati mirovine današnjih osiguranika – sutrašnjih umirovljenika. Takvo obećanje je naravno šuplje. Međutim, iz nekog nepoznatog razloga svi ga prihvaćaju kao da je vjerodostojno. Valjda je dovoljno uvjerljivo to što u Ustavu piše da je Hrvatska socijalna država i što imamo Ustavni sud koji taj politički pojam tumači vrlo rastezljivo?
Drugo, postoji sukob između generacija. Taj sukob je samo jednim dijelom sadržan u prvom sukobu. Očito je, naime, da je u prvom sukobu sadržan sukob između generacije 1 (umirovljenici) i generacije 2 (osiguranici). Međutim, međugeneracijski sukob je mnogo širi od toga, jer generacije koje dolaze nemaju utjecaja na odluke o financiranju mirovina koje će značajno utjecati na njihova buduća neto primanja, a jednoga dana i na njihove mirovine. Već je u samom političkom obećanju da će se međugeneracijska solidarnost nastaviti (jer će generacija 3 financirati mirovine generacije 2) sadržana ideja produžetka iste logike sustava na generaciju 4, 5, 6 i tako dalje.
Sukobi će se dakle zadržati pod kontrolom ako će sukcesivne generacije sustav osjećati pravednim, a to će vjerojatno biti tako ako će iz mirovinskog sustava dobivati približno jednako. Naravno, «približno jednako» nije moguće objektivno definirati. Ta kategorija za različite ljude znači različite stvari.
Netko će smatrati da uz uvjet nepromijenjene stope izdvajanja svaki pojedinac u trenutku umirovljenja treba dobiti jednaku mirovinu u postotku plaće (takozvana «stopa zamjene») kao i ljudi koji su ranije išli u mirovinu, uz uvjet da su radili jednako dugo i imali ista primanja. Netko drugi će shvatiti da to nije moguće u uvjetima starenja stanovništva (jer zaposleni moraju financirati relativno veći broj umirovljenika), pa će pod pojmom «približno jednako» smatrati realnu vrijednost isplaćene mase mirovina (koja se sada u Hrvatskoj kreće oko 10,7% BDP-a).
Pitanje međugeneracijskih odnosa i što znači “približno jednako” iz generacije u generaciju postaje manje važno ako se za životni standard u trećoj dobi brinemo prvenstveno sami. Mirovinska reforma koja ide u pravcu jačanja privatne štednje za mirovinu – dakle, u suprotnom pravcu od onoga koji je predstavio ministar Pavić – ima jedan zaboravljen cilj: umanjiti latentne i potencijalne društvene sukobe i dvojbe oko pitanja pravednosti u uvjetima starenja stanovništva kroz jačanje privatne u odnosu na javnu komponentu financiranja mirovina.
Ovo je tekst o tome kako prijedlog omogućavanja prebacivanja mirovinske štednje iz drugog u prvi stup negira bitan smisao mirovinske reforme u smislu sve većeg oslonca na privatne mirovine i prema principu grude snijega kumulira društvene sukobe prebacujući ih u buduće vrijeme, na neke nove generacije.
Trenutačna situacija u mirovinskom sustavu: adekvatnost i fiskalna (ne)održivost
Dobar mirovinski sustav možemo definirati kao onaj koji postojećim i budućim umirovljenicima osigurava primjerene mirovine, a postojećim i budućim osiguranicima ne predstavlja fiskalni teret koji im značajno umanjuje raspoloživi dohodak. I značajno smanjenje je težak pojam, ali je lakši od pojmova pravednosti i približne jednakosti.
Kakva je u ovom kontekstu trenutačna situacija u Hrvatskoj, najbolje će pokazati usporedba s tranzicijskim zemljama EU. One su se na početku tranzicije suočile sa sličnim dugoročnim izazovima kao i Hrvatska[1].
Kada se govori o primjerenosti mirovina, Eurostat nudi tri glavna pokazatelja:
- stopa rizika od siromaštva starijih osoba (65+) koja prikazuje udio osoba s ekvivalentnim raspoloživim dohotkom ispod granice rizika od siromaštva, koja je postavljena na 60% nacionalnog medijalnog ekvivalentnog raspoloživog dohotka nakon socijalnih transfera
- relativni omjer medijalnog dohotka osoba starijih od 65 godina i osoba mlađih od 65 godina koji se temelji na ekvivalentnom raspoloživom dohotku
- agregatna stopa zamjene koja je definirana kao omjer bruto medijalnog dohotka penzionera u dobnoj skupini od 65 do 74 godine i bruto medijalnog dohotka radnog stanovništva u dobnoj skupini 50 do 59 godina (pritom je važno istaknuti da se iz ovog pokazatelja isključuje učinak ostalih socijalnih transfera)
Na Slici 1 je prikazana stopa rizika od siromaštva starijih osoba. Ona pokazuje da postojeći mirovinski sustav zasnovan na prvom stupu najslabije štiti starije osobe od siromaštva (gotovo svi današnji korisnici mirovina imaju mirovine iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti).
Slika 1: Stopa rizika od siromaštva starijih osoba (65 +) 2010.-2016. godina
Izvor: Eurostat
Godine 2010. su u nepovoljnijem položaju bili samo bugarski umirovljenici, ali je stopa rizika u toj zemlji od 2010. do 2016. značajno pala, dok je u Hrvatskoj zabilježen mnogo manji pad (uočite da je u Mađarskoj, Češkoj i Rumunjskoj stopa rizika od siromaštva starijih osoba u istom razdoblju povećana, ali to nije toliko bitno jer je stopa u tim zemljama i dalje mnogo niža nego u Hrvatskoj).
Slika 2 prikazuje omjer medijalnog (ekvivalentnog raspoloživog) dohotka starijih osoba prema mlađima. Hrvatska nije najgora, ali se uz Češku i Bugarsku nalazi među tri zemlje s najnižim omjerom. U odnosu na 2010. godinu relativni omjer se blago povećao te se Hrvatska približila Sloveniji, ali je položaj umirovljenika u odnosu na druge zemlje regije prema ovom pokazatelju nepovoljniji.
Slika 2: Relativni omjer medijalnog dohotka starijih osoba (65 +) 2010.-2016. godina
Izvor: Eurostat
Posljednji pokazatelj iz ove skupine (Slika 3) je stopa agregatne zamjene koja pokazuje dohodak u mirovini (medijan u dobnoj skupini 65-74) u odnosu na dohodak prije odlaska u mirovinu (medijan u dobnoj skupini 55-59). Prema ovom pokazatelju Hrvatska je na dnu ljestvice promatranih zemalja, s agregatnom stopom zamjene oko 40%.
Slika 3: Agregatna stopa zamjene
Izvor: Eurostat
Prema tome, možemo zaključiti da je hrvatski mirovinski sustav već sada potpuno neadekvatan u usporedbi s mirovinskim sustavima Nove Europe. I taj «rezultat» se postiže uz tvrdokoran deficit mirovinskog sustava od oko 4% BDP-a, što znači da nije samo neadekvatan, nego i fiskalno neodrživ.
Indikacija fiskalne neodrživosti vidi se na Slici 4 koja prikazuje izdatke za mirovine u postotku BDP-a.
Slika 4: Udio rashoda za mirovine u BDP-u
Izvor: Eurostat
Hrvatska se s ukupnim udjelom rashoda za mirovine od 10,7% BDP-a nalazi u vrhu ljestvice tranzicijskih zemalja EU iza Slovenije, čiji je udio malo viši, 10,9%. Međutim ako se promatraju samo starosne mirovine, Hrvatska se nalazi među zemljama koje imaju najmanje izdatke u postotku BDP-a. Ono što Hrvatsku značajno razlikuje od ostalih zemalja je značajno viši udjel invalidskih i obiteljskih mirovina. One su bile značajan izvor korupcije, ali su ujedno bile i važna socijalna komponenta mirovinskog sustava koja je ujednačila raspodjelu dohotka i smanjila siromaštvo starijih osoba. Na primjer, invalidi ili žene koje su veoma kratko radile i koje bi imale mizerne mirovine mogu dobiti mirovinu preminulih muževa.
Unatoč svemu tome, uz agregatno relativno izdašan (10,7% BDP-a) sustav koji generira ogroman proračunski deficit (oko 4% BDP-a) indikatori primjerenosti (adekvatnosti) mirovina pokazuju da je naš prvi stup međugeneracijske solidarnosti ne samo fiskalno neodrživ, nego i posve neadekvatan.
Pitanje visine doprinosa
Može li se problem riješiti povećanjem mirovinskog doprinosa? UTablici 1 su prikazane stope doprinosa za mirovinsko osiguranje u odabranim zemljama Nove Europe:
Tablica 1: Stope doprinosa za mirovinsko osiguranje
| Godina | Doprinosi zaposlenika (iz plaće) | Doprinosi poslodavca (na plaću) |
| Bugarska | 6,5% (rođeni poslije prosinca 1959.)/8,3% (rođeni prije siječnja 1960.) (5% II. stup) | 7,7% (rođeni poslije prosinca 1959.)/11,1% (rođeni prije siječnja 1960.) |
| Češka | 6,5% | 21,5% |
| Hrvatska | 15% I. stup, 5% II. stup | |
| Mađarska | 10% | 27% |
| Poljska | 9,76% | 9,76% |
| Rumunjska | 10,5% (5,1% II. stup) | Između 15,8% u 25,8% (ovisno o uvjetima rada) |
| Slovenija | 15,5% | 8,85% |
| Slovačka | 4% ako se ne uplaćuje u II. stup; (II. stup dobrovoljan 4,5%) | 14% (ako zaposlenici uplaćuju u II. stup onda se 4,5% transferira na njihov račun) |
Izvor: Ekonomski lab, prema Ageing Report 2018
Usporedba nije jednostavna: doprinosi iz plaća i na plaće drugačije se obračunavaju. Međutim, razlika ta dva porezna oblika najvećim je dijelom politička fikcija. I doprinos na plaću plaća radnik manjom neto plaćom jer je za poslodavca trošak sve što plaća – i što se plati neto radniku, i što se iz ili na plaću plati državi. Stoga, ako zbroj lijeve i desne kolone uzmemo kao dovoljno dobru aproksimaciju, dolazimo do zaključka da se u Hrvatskoj za mirovine relativno plaća više nego u Bugarskoj i Slovačkoj te manje nego u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj.
Netko bi možda mogao zaključiti da zbog toga postoji prostor za povećanje doprinosa. Postoje barem tri razloga zašto je takav zaključak pogrešan:
- Visinu doprinosa treba vrednovati u svjetlu dostignutog stupnja razvoja. Tek visoka produktivnost relativno velikog broja zaposlenih (u % populacije) dozvoljava relativno visoke doprinose i stope zamjene (adekvatne mirovine). U Hrvatskoj je dostignuti stupanj razvoja relativno nizak i relativno malo ljudi radi, što dovodi do neadekvatnih mirovina koje se ne mogu riješiti većim mirovinskim doprinosom.
- Veći mirovinski doprinosi bi smanjili neto plaće ili umanjili mogućnost za njihov rast ili povećali trošak rada. Sve tri stvari su problem jer vode ili smanjenju proizvodnje i zaposlenosti ili smanjenju plaća. I jedno i drugo povećava problem poticaja emigraciji.
- Za sve osobe koje su 2002. bile mlađe od 40 godina Hrvatska ima kombinirani sustav (I i II stup za koje se izdvaja 15% i 5% bruto plaće). Mirovine iz drugog stupa nedovoljno utječu na visinu ukupne (kombinirane) mirovine u usporedbi s mirovinama iz prvog stupa jer: (a) vlada tim osobama ne daje mirovinski dodatak od 27% koji daje osobama osiguranima u I stupu, (b) povrat na ulaganja u II stupu ne može kompenzirati spomenuti dodatak i nedovoljnu stopu ulaganja, budući da je 5% bruto plaće manje nego što su inicijalni modeli pokazivali potrebnim kako bi se postigla adekvatnost mirovina (detaljnu raspravu o ove dvije teme već smo objavili na Labu). Prema tome, ako ovo društvo želi imati značajnu privatnu komponentu mirovinskog osiguranja, ne samo da nema prostora za povećanje doprinosa, već je neophodno raditi suprotno – stvarati prostor da se povećaju izdvajanja za privatnu mirovinsku štednju radi povećanja anuiteta koji utječe na visinu kombinirane mirovine iz I i II stupa.
Točka tri je ključ za ispravno razumijevanje hrvatske mirovinske drame. Ako društvo smatra da ima političke kapacitete za rješavanje društvenih sukoba koji se prelamaju kroz mirovinski sustav (koji su opisani na početku), onda mu ne treba II stup. Potreban je samo prvi, za koji je jasno da proizvodi fiskalne probleme i neadekvatne mirovine, ali društvo (dio takozvanih elita, političari, građani koji biraju na izborima) ima pravo na vjeru da će politika uspješno rješavati ove probleme u budućnosti.
Za takav je stav potrebna uistinu velika vjera, jer će se zbog demografskih promjena problemi dodatno zaoštriti u budućnosti, osim ako ne vjerujemo da će ova zemlja nekim čudom postati jedna od najprivlačnijih svjetskih destinacija za ulaganje i poslovanje što je, složit ćemo se, jako malo vjerojatno. Stoga, ako društvo smatra da nema političke kapacitete za rješavanje pitanje odnosa fiskalne održivosti i adekvatnosti mirovina kroz proračun, i ako je realna procjena da postoji opasnost slamanja pod teretom raznih inačica međugeneracijskih konflikata (koji također pokreću migracijske valove), onda se sustavom može pokušati upravljati onako kao što se počelo raditi 2002. – pokušajem afirmacije privatne mirovinske štednje. To je do sada išlo dosta kilavo, ali je barem neki smjer, jer vrijedi jednostavan postulat: što je privatna mirovinska štednja veća, to su očekivanja od prvog stupa (vlade odnosno poreznih obveznika) i s time povezani politički konflikti manji.
Ministrov prijedlog omogućavanja budućim umirovljenicima da svoju mirovinsku štednju prebace iz drugog u prvi stup i tako zasluže mirovinu iz prvog stupa ako im kombinirana ne bude jednako adekvatna, posve negira prethodnu dilemu.
Drugim riječima, problematika mirovinskog sustava može se shvatiti samo ako se sagleda dovoljno dugi rok. U tu svrhu ćemo se poslužiti nedavno objavljenom publikacijom Europske komisije Aging Report 2018.
Pogled u budućnost
Dugoročne prognoze kretanja u mirovinskom sustavu počivaju na tri vrste projekcija:
- demografske projekcije
- makroekonomske projekcije
- projekcije kretanja na tržištu rada
Ove projekcije su za sve zemlje Europske unije dostupne u opsežnoj publikaciji Ageing Report. U Tablici 2 su prikazane neke temeljne projekcije koje su važne za razumijevanje budućih kretanja u mirovinskom sustavu.
Tablica 2: Ageing Report projekcije za Hrvatsku 2016.-2070.
| Demografske projekcije | Promjena 16-70 | 2016 | 2020 | 2030 | 2040 | 2050 | 2060 | 2070 |
| Stopa fertiliteta | 0.2 | 1.41 | 1.47 | 1.51 | 1.54 | 1.58 | 1.61 | 1.65 |
| Očekivano trajanje života po rođenju | ||||||||
| muškarci | 9.4 | 75.0 | 75.8 | 77.8 | 79.6 | 81.3 | 82.9 | 84.4 |
| žene | 7.8 | 81.1 | 81.8 | 83.4 | 84.9 | 86.3 | 87.6 | 88.9 |
| Očekivano trajanje života sa 65 godina | ||||||||
| muškarci | 6.4 | 15.6 | 16.1 | 17.4 | 18.6 | 19.8 | 21.0 | 22.0 |
| žene | 6.2 | 19.1 | 19.6 | 20.8 | 22.0 | 23.2 | 24.3 | 25.3 |
| Neto migracija (u tisućama) | 26.1 | -21.5 | -1.7 | 4.2 | 5.0 | 6.0 | 5.2 | 4.6 |
| Neto migracija u % populacije | 0.6 | -0.5 | 0.0 | 0.1 | 0.1 | 0.2 | 0.1 | 0.1 |
| Stanovništvo | ||||||||
| Udio djece (0-14) | -1.4 | 14.6 | 14.5 | 13.6 | 13.2 | 13.2 | 13.1 | 13.2 |
| Udio stanovništva u radnoj dobi (15-64) | -10.5 | 66.0 | 64.4 | 61.6 | 59.9 | 57.7 | 56.5 | 55.6 |
| Udio starijih (65+) | 11.9 | 19.4 | 21.1 | 24.8 | 26.9 | 29.1 | 30.3 | 31.2 |
| Makroekonomske projekcije | Prosjek 16-70 | 2016 | 2020 | 2030 | 2040 | 2050 | 2060 | 2070 |
| Rast potencijalnog BDP-a | 1.2 | 1.1 | 1.0 | 1.0 | 1.6 | 1.6 | 1.2 | 1.0 |
| Rast broja zaposlenih | -0.4 | 0.4 | -0.3 | -0.1 | -0.2 | -0.4 | -0.6 | -0.5 |
| Rast produktivnosti rada po satu | 1.7 | 0.9 | 1.5 | 1.1 | 1.8 | 2.1 | 1.8 | 1.5 |
| Očekivana kretanja na tržištu rada | Promjena 16-70 | 2016 | 2020 | 2030 | 2040 | 2050 | 2060 | 2070 |
| Promjena radne snage | 0.8 | -1.3 | -1.1 | -0.7 | -0.6 | -0.8 | -0.6 | -0.5 |
| Stopa participacije (15-64) | 4.9 | 65.7 | 67.2 | 68.8 | 70.2 | 70.7 | 70.6 | 70.6 |
| Stopa zaposlenosti (15-64) | 8.0 | 57.0 | 59.4 | 60.7 | 63.3 | 65.1 | 65.0 | 65.0 |
| Stopa nezaposlenosti (15-64) | -5.3 | 13.2 | 11.6 | 11.7 | 9.8 | 7.9 | 7.9 | 7.9 |
Izvor: autori; prema Ageing Report 2018
Demografske projekcije pokazuju da će se stopa fertiliteta u Hrvatskoj početi blago povećavat, s trenutačnih 1,4 (razlika između 2016. i 2018. je zanemariva) na oko 1,65 prema 2070. godini, što je pozitivna vijest. Međutim, s obzirom na očekivano povećanje trajanja života po rođenju i sa 65 godina, te s obzirom na trenutačnu demografsku situaciju, očekuje se da će se demografska struktura stanovništva značajno pogoršati. Udio djece u ukupnom stanovništvu u promatranom razdoblju će se smanjiti za 1,4 postotna boda, stanovništva u radnoj dobi za 10,5 postotnih bodova, dok će se udio starijih povećati za 11,9 postotnih bodova. Očekivani povratak dijela emigracijskog vala (Hrvatska je do recesije i ulaska u EU bila zemlja s neto imigracijom) neće imati značajan utjecaj na ova kretanja. Jer, demografija je u dugom roku fundamentalna.
Makroekonomske projekcije nisu ohrabrujuće. Europska komisija prognozira vrlo skroman rast potencijalnog BDP-a, tek malo veći od 1% i pad broja zaposlenih osoba. Unatoč padu broja zaposlenih, očekuje se rast produktivnosti rada. Projekcije nekih kretanja na tržištu rada su na prvi pogled jedina svijetla točka budući da se u dugom roku očekuje rast stope participacije i zaposlenosti te pad stope nezaposlenosti. Drugim riječima, relativno više ljudi će raditi, ali kako će ukupan broj ljudi biti manji, zaposlenost će se blago smanjivati u dugom roku. Prognoza, dakle, polazi od toga da čuda ne postoje.
Uz ove pretpostavke, kretanje rashoda za mirovine iz proračuna (sustav međugeneracijske solidarnosti) i individualne kapitalizirane štednje (II. stup) je prikazano na Slici 5. (uz pretpostavku da sadašnji mirovinski sustav ostaje nepromijenjen).
Slika 5: Projekcija kretanja rashoda za mirovine u % BDP-a
Izvor: Ageing Report 2018
Slika pokazuje kako se, uz postojeći sustav, očekuje da će se rashodi za mirovine financirani iz proračuna smanjiti s gotovo 11% BDP-a na ispod 7% BDP-a u 2070. godini, dok će se udio rashoda za mirovine iz II. stupa od 2030. godine početi povećavati prema 2% BDP-a. Kako bi se bolje razumjele ove promjene, na sljedećoj slici je prikazana dekompozicija učinaka koji određuju kretanje mirovina iz proračuna:
Slika 6: Dekompozicija kretanja javnih rashoda za mirovine (u % BDP-a)
Izvor: Ageing Report 2018
Iz gornje slike se može vidjeti kako je stopa ovisnosti (odnos između stanovništva 65+ i stanovništva u radnoj dobi 15-64) jedini čimbenik koji stvara pritiske na rast javnih rashoda za mirovine, što je posljedica ranije objašnjenih nepovoljnih demografskih kretanja. S druge strane, zbog produljenja radne dobi, izjednačavanja dobi za odlazak u mirovinu muškaraca i žena, manjeg priljeva osiguranika po osnovi invaliditeta i obiteljskih mirovina, isplata iz II. stupa te ostalih faktora, očekuje se povoljan utjecaj na smanjenje rashoda. Tako će djelovati i recipročna stopa zaposlenosti koja odražava učinke povoljnijih trendova na tržištu rada.
Međutim, slika 7 pokazuje da je prikazani pad udjela javnih rashoda za mirovine neodrživ. Prikazano smanjenje stope zamjene prije svega nije politički održivo. Nema generacije koja će prihvatiti takav raskorak u odnosu na prethodnu. Ne postoji altruistička generacija spremna baciti se pod vlak i reći, neka imamo mnogo manje nego oni prije nas, u ime naše djece. Politika funkcionira kroz indvidualne a ne generacijske percepcije, sukobe i u mnogo širem kontekstu («zašto ima za avione i veće plaće uhljeba, a nema za mirovine?»). Problem se trenutačno svodi na pitanje mirovinskog dodatka od 27% koji imaju stari umirovljenici ali nemaju «kombinatorci» koji su u vrijeme početka mirovinske reforme 2002. bili mlađi od 40, ali i kada se to nekako riješi, problem adekvatnosti će latentno stvarati pritisak na mirovinski sustav. A problem, vidjeli smo, nije rješiv u okviru sustava međugeneracijske solidarnosti.
Slika 7: Bruto stopa zamjene pri umirovljenju (u %)*
Izvor: Ageing Report 2018; *bruto penzija podijeljena s bruto dohotkom prije umirovljenja (imajte na umu da je neto stopa zamjene veća ali trend je sličan)
Zbog toga se već sada traži način kako zaustaviti prikazani pad stope zamjene. Ministar Pavić ga je pronašao u povratku u prvi stup. Točnije, u zamjeni akumulirane imovine u drugom stupu za obećanje države da će isplatiti mirovinu uvećanu za dodatak iz prvog stupa. U terminima slike 5, ministar dugoročno diže plavu liniju, a žutu čini irelevantnom. Potencijalno ju briše. I prepušta budućim generacijama, tamo negdje oko 2050. i kasnije, da se same bakću sa svojim društvenim konfliktima, deficitima i neodrživim međugeneracijskim odnosima.
U igri mirovina sve je pitanje vremenskog horizonta. Uzmimo tu 2050.-u: dovoljno je blizu, a i dovoljno daleko. Zavisno o osobnim i političkim preferencijama, 2050.-u možemo doživjeti kao priliku da naše današnje sukobe riješimo tako da ih uvećane prebacimo u tu godinu, neka ih rješavaju neki drugi, nama daleki ljudi, pa makar to bili naša djeca i unuci. Ili tu godinu možemo doživjeti kao obavezu u smislu da ljudima koji će tada biti u naponu snage ostavimo kvalitetne društvene sustave sposobne za funkcioniranje na jednakoj ili boljoj razini od ove na kojoj funkcioniraju danas. Naravno, postoji i mogućnost glume da prikazana dvojba ne postoji. Skratimo vremenski horizont ili se nadajmo da će ovdje odjednom niknuti čudo poput nogometne reprezentacije, i dignimo čaše jer jednom se živi. Ili budimo trijezni i pokušajmo osmisliti sustav koji će biti dugoročno održiv i promicati privatnu mirovinsku štednju kao amortizer društvenih sukoba za čije rješavanje naš politički sektor nema kapacitete.
[1]Naravno, niti jedna od ovih zemalja ne dijeli naslijeđe rata i snažnog rasta broja umirovljenika po osnovi invaliditeta ili posebnih zakona, ali ostaje otvoreno pitanje je li ovaj rast bio neizbježan ili je posljedica svjesnih odluka tadašnjih vlasti.
Ovaj tekst nije ni naručen ni sponzoriran ni plaćen ni potaknut ičim drugim do željom uredništva da objasni problem. Ekonomski lab je portal Arhivanalitike koja ima ugovor za izradu HUB Analiza s Hrvatskom udrugom banaka među čijim se članovima nalaze i banke – vlasnici društava za upravljanje mirovinskim fondovima. Taj angažman ni na koji način nije povezan s ovim tekstom.