Ako vam se netko ponudi kako bi vam objasnio reakcije investitora koje stoje iza izvedbe burzovnih indeksa tijekom medijskog spektakla zvanog predsjednički izbori, obavezno ga suočite s konkretnim brojkama. Poput, primjerice, kretanja S&P 500 indeksa u prvoj polovici ovoga tjedna. Sva tri dana (od ponedjeljka, 2. studenoga, do kraja radnog dana u srijedu, 4. studenoga), tijekom kojih se nitko sa sigurnošću nije usudio prognozirati konačan ishod izbora, S&P 500 indeks je demonstrirao identičan obrazac ponašanja: provala optimizma na samom startu, koju su potom zamijenile letargija i minorne oscilacije indeksa do kraja dana.
Budući se za to vrijeme karta izbornih rezultata dramatično mijenjala, naprosto je nemoguće pronaći kredibilno objašnjenje koje bi raspoloženje investitora učinilo posve suvislim.
Ponešto jasnije bile su reakcije investitora na tržištu obveznica, gdje je stopa prinosa na desetogodišnje državne obveznice skočila iznad 0,9% po prvi puta nakon siječnja, što se dovodi u izravnu vezu s prognozama koje su predviđale uspješan nastup Demokrata na izborima za Senat, i plavu većinu u novom sazivu, koja bi otvorila put očekivanom povećanju poreza na dobit korporativnog sektora, aktivnijoj ulozi regulatora i još ekspanzivnijom fiskalnom politikom. Ovo potonje ne odnosi se samo na privremenu pomoć onima koji su u jeku pandemija koronavirusa ostali bez posla, već i najavu opsežnih infrastrukturnih projekata u cilju stimuliranja ekonomska aktivnosti. To, naravno, podrazumijeva nova zaduženja i veću ponudu vrijednosnih papira s oznakom ministarstva financija, a time i mogućnost rasta kamatnih stopa. Samo dan kasnije, kada su šanse Demokrata za preuzimanje kontrole u Senatu zamjetno splasnule, slično se dogodilo i s dugoročnim kamatnim stopama, što je na duži rok vjerojatno puno bitnije za ulagače na Wall Streetu, i možda najbolje objašnjava umjereni optimizam investitora, unatoč preokretu koji je dan poslije upriličio Joe Biden. No, onda se taj skok ispuhao i prinosi su splasnuli.
Usto, oba segmenta tržišta valja staviti u odgovarajući vremenski kontekst, nakon čega postaje jasno kako je zapravo riječ o minornim pomacima koji nose tek simboličnu težinu. I na kraju, te vjerojatno najvažnije od svega, kretanje stopa prinosa na državne obveznice u najvećoj će mjeri ipak ovisiti o implementaciji monetarne politike središnje banke. Štoviše, izostanak izdašnijeg fiskalnog stimulansa ponovo će svaliti teret gospodarskog oporavka na leđa kreatora monetarne politike koju su do sada bili vrlo kooperativni, tolerirajući bujanje aktive (ponajprije otkupom državnih obveznica) kako bi neutralizirati negativne učinke pandemije.
Jeff Gundlach (ili kako mu mediji tepaju, kralj obveznica) misli da to naprosto neće biti dovoljno. „Gospodarstvo je ionako u ruševinama, a izostanak izdašnog paketa mjera fiskalne politike bila bi prava katastrofa“, ustvrdio je Gundlach, a ta bi pretpostavka mogla unijeti nemir među investitore. Osobito ukoliko se saga oko izbora protegne i na idući tjedan, što je u ovom trenutku još uvijek lako moguće. Izravna posljedica navedenog je rast VIX indeksa (skraćeno od Volatility IndeX), koji je dosegnuo najvišu razinu od prve polovice lipnja, makar i u ovom slučaju valja naglasiti kako su aktualne vrijednosti indeksa daleko od ovogodišnjeg vrhunca zabilježenog sredinom ožujka, kada je postalo jasno da će koronavirus postati puno veći problem od obične gripe.
Ključno pitanje je, naravno, kako će se stvari dalje razvijati? Već ranije smo istaknuli kako je proces formuliranja investicijske strategije na temelju izmijenjenih odnosa na političkoj sceni vrlo nezahvalan posao. Nominalno, tržište kapitala preferira harmoniju između Bijele kuće i Capitola – usklađenost izvršne i zakonodavne vlasti jamac je realizacije konkretnih inicijativa i projekata. No to se očito neće dogoditi, što ide na ruku obveznicama, jer opcija intenzivnog zaduživanja više nije u igri, baš kao niti povećana vjerojatnost od značajnijeg rasta inflacije.
To bi pak trebalo ojačati dolar (a posredno i američke dionice učiniti vrednijima), ali ostaje pitanje financijske represije koju u praksi provodi FED kontrolom prinosa na državne obveznice. Kombinacija je bezbroj, i baš zbog toga je puno uputnije pozvati se na neka ranije iskustva, koja na najbolji način svjedoče o besmislenosti takvih rasprava.
Dovoljno je vratiti se četiri godine unatrag, na retoriku Donalda Trumpa tijekom predizborne kampanje 2016., ali i u početku svog mandata. Tema je imigracija i zid „koji će Meksiko platiti“, pristajući usput na drastičnu reviziju NAFTA trgovinskog sporazuma. Posve očekivano, najveća žrtva takvog razvoja događaja bio je meksički peso, koji je već u prvoj polovici 2016. godine (u odnosu na dolar) izgubio oko 10%, da bi početkom 2017. godine gubici premašili 20% (nakon što je dolar nakon objave rezultata izbora preskočio čarobnu granicu od 20 pesosa). U konačnici je trgovinski sporazum doista revidiran, ali to nije značajnije naškodilo Meksiku, baš kao niti izbor lijevog populista Lopeza Obradora, koji je svoje birače impresionirao i agresivnim verbalnim istupima kontra Trumpa, a tlapnje o tome da će Meksiko platiti izgradnju zida ne treba ni spominjati.
Za ovu je priču ipak najvažnije da je peso tijekom iduće tri godine, unatoč zapaljivoj retorici, u potpunosti nadoknadio prijašnje gubitke, i tek je pandemija koronavirusa, odnosno uobičajeni bijeg kapitala u sigurne zone (a američka valuta je svakako na vrhu liste) nanio ozbiljnije gubitke meksičkoj valuti.
A ima toga još. Poput priče o američkim proizvođačima ugljena, koje je Trump obećao spasiti negirajući utjecaj ugljena na globalno zatopljenje. Strategija je funkcionirala otprilike do sredine mandata, a onda je uslijedio potop ugljena, zorno pokazujući kako čak niti američki predsjednik nije svemoguć. Predizborna su obećanja počesto vrlo krhak temelj za implementaciju investicijske strategije. Nije zgorega to još jednom ponoviti, u trenutku kada se čini da bi Bijela kuća u siječnju mogla dobiti nove stanare. A s njima i potpuno novi popis predizbornih obećanja.
Kina izvlači tržišta roba iz višegodišnje depresije?
Za razliku od ostatka svijeta, Azija se puno brže oporavlja od negativnih posljedica pandemije. To posebice vrijedi za Kinu, gdje se burzovni indeksi mogu pohvaliti impresivnim rastom vrijednosti u ovoj godini koji uvjerljivo nadmašuje čak i izvedbu Wall Streeta (Europu u tom kontekstu uopće nema smisla spominjati, jer su kontinentalni burzovni indeksi još uvijek duboko na negativnom teritoriju).
Naprasno odustajanje od inicijalne javne ponude za Ant Financial (trebao je to biti najveći IPO ikad, težak 37 milijardi dolara), nakon intervencije regulatora, malčice je uzdrmalo entuzijazam investitora (i vjerojatno poslužilo kao pouka svima koji se počnu doživljavati većima od rigidnog sustava unutar kojeg posluju), ali takav ishod teško može zaustaviti pozitivan trend na tržištu kapitala.
No u ovom slučaju rast cijena dionica zapravo nas zanima samo posredno, kao argument za priču o – tržištima roba. Može li Kina nanovo generirati dugoročni trend rasta? Dugoročni su ciklusi jedna od ključnih karakteristika tržišta roba, baš kao i (uglavnom) negativa korelacija s dionicama. Aktualni ciklus tržišta roba (negativnog predznaka), traje već gotovo šest godina, a za prve naznake oporavka u drugom i trećem kvartalu ove, koje personificira Goldman Sachs Commodity Index, godine zaslužna je upravo Kina. Sve to je, unatoč zamjetnom oporavku pojedinih segmenata tržišta (poput obojenih metala), očito još uvijek nedovoljno da proglasimo početak dugoročnog trenda rasta.
Ekstremne razmjere negativnog trenda još bolje ilustrira odnos S&P 500 i GSCI indeksa, i upravo taj indikator pozorno promatraju analitičar Variant Perceptiona, upozoravajući kako bi od dublje korekcije dionica (ili zapravo kraja dugoročno pozitivnog trenda), osobito u uvjetima rastuće inflacije, mogle profitirati upravo – cijene sirovina.