Svi pričaju o vladinih -9,4%, ali što se sada događa?

Demokracije su stalno na rubu? Foto: Bowie 15 / Dreamstime

Ad
Ad

Vlada je procijenila da će ekonomska aktivnost ove godine pasti za 9,4%, a zaposlenost između 3 i 4%.

Službene procjene se moraju imati, no one u ovom trenutku spadaju u domenu ezoterije, a ne struke. Zanimljivije je pogledati što pokazuju trenutni podaci.

Najbrži trenutni podatak su konjukturni testovi – ankete koje se provode među poduzetnicima i potrošačima. Na temelju rezultata anketa konstruiraju se indeksi pouzdanja. Riječ je o indikatorima za koje se na temelju dosadašnjih iskustava može reći da dobro otkrivaju aktualni trend u gospodarstvu. Zanimljivi su, jer druge statistike poput indeksa industrijske proizvodnje i prometa u trgovini na malo kasne po mjesec-dva. Dakle, što se trenutno događa?

Na temelju anketa koje provodi Europska komisija u svim državama članicama raspolažemo i podatkom za travanj. Slika prikazuje kretanje indeksa pouzdanja potrošača. Pouzdanje potrošača dobar je pokazatelj osobne potrošnje, a osobna potrošnja je najvažnija komponenta na rashodnoj strani BDP-a, u kojem sudjeluje s oko 60%.

Izvor: Europska komisija

Švedska, koja je imala najmanje restriktivne mjere* protiv Covid-19, očekivano bilježi najmanji pad pouzdanja potrošača. Skandinavci su izgleda generalno otporni na krize. Jer Finska, koja je imala snažne restrikcije, bilježi veći pad od Švedske ali manji pad od prosjeka prosjeka EU, srednje Europe i Hrvatske. Austrija i Njemačka, koje su imale slabije restrikcije od Hrvatske, imaju veći pad od Finske, ali manji pad od prosjeka EU. Hrvatska ima uvjerljivo najveći pad potrošačkog optimizma, točnije porast potrošačkog pesimizma u ožujku i travnju.

Slika dakle prikazuje pravu dramu. Koliko je to u skladu s vladinim prognozama, ubrzo će pokazati vrijeme.

Na temelju ove slike važno je zabilježiti da su prikazani ishodi ugrubo očekivani s obzirom na strogost primjenjenih mjera u borbi protiv pandemije. Hrvatska je imala najstrože mjere među zemljama prikazanim na slici i zabilježila najveći pad pouzdanja potrošača. Švedska je imala najslabije mjere i zabilježila je najmanji rast potrošačkog pesimizma. Austrija, Njemačka i Finska imale su slabije mjere od Hrvatske (i ranije su započele s relaksacijom) te su zabilježile manji pad pouzdanja potrošača od Hrvatske.

Važno je da se prikazani podaci ne promatraju kao “dokazi” u raspravi o superiornosti ili inferiornosti različitih modela koje su pojedine zemlje odabrale u borbi protiv virusa. Kao i epidemijske statistike, ovo su kratkoročni podaci. Kratkoročne dvojbe poput onih otrcano pojednostavljenih kao što su „zdravlje ili gospodarstvo“; „javno zdravstvo ili osobna odgovornost za zdravlje“; „lijevo i plansko vs neoliberalno“; „život ili profit“ nedopustiva su pojednostavljenja u odnosu na složenost javnog izbora s kojim smo suočeni.

Probleme javnog izbora (odabira politika) nije moguće ispravno razumjeti ako se ne otrgnemo od trenutnog impulsa straha i pogledamo efekte na srednji i dugi rok. Makroekonomske veličine poput BDP-a, zaposlenosti, nezaposlenosti i proračunskog deficita nećemo moći pouzdano procijeniti sve dok ne budemo u stanju procijeniti kako će hrvatske vlasti reagirati u budućnosti na mogući povratak širenja koronavirusa.

Pokušat ću tu dvojbu približiti kroz jedan medicinski primjer. Onkolog dr. Vrdoljak iz KBC-a Split, koliko je meni poznato, jedini je čovjek iz sustava koji još od ožujka javno postavlja sljedeće pitanje: ako je zdravstveni sustav de facto u “lockdownu” – u smislu da usporava preglede ne-Covid pacijenata – koliko ćemo onkoloških bolesti prekasno dijagnosticirati i time povećati stopu njihova morbiditeta u narednim godinama?

Primjer doktora Vrdoljaka ilustrira povezanost kratkog i dugog roka: sve što činimo radi kratkoročnih učinaka ima i dugoročne posljedice, a njih smo, izgleda, izgubili iz vida. Iako ih se trudimo prognozirati, što je malo nekonzistentno.

Isti problem vrijedi za gospodarstvo i našu sposobnost za izvođenje prognoza za razdoblja koja dosežu do kraja ove ili iduće godine. Ako ne znamo kako ćemo reagirati na sljedeći mogući val zaraze, onda ne znamo niti što bi se moglo događati. U tom slučaju, prognoze su vježba iz ezoterije ili ispunjavanja administrativnih formulara. Pogoditi se može samo slučajno.

Zdravo je stalno u glavi imati tu vezu između kratkog i dugog roka. Pomisao na dugoročne posljedice može nas navesti na pametnije kratkoročne odluke. Na primjer, ako ćemo sada zbog pada ekonomskih aktivnosti i neophodnih financijskih mjera prezadužiti zemlju (vlada govori o omjeru javnog duga i BDP-a od optimističnih 87%) i ako će to na srednji rok ograničiti gospodarski rast, onda se moramo pitati što to znači za naše javne resurse koje ćemo u narednim godinama uložiti u školstvo, znanost, pa i javno zdravstvo. Moramo pitati koliko ćemo života propustiti razviti do njihovog punog ljudskog potencijala i koliko ćemo života zbog toga propustiti spasiti?

Drugim riječima, postoje neka puno važnija pitanja na koja moramo dobiti odgovore prije nego što se počnemo baviti čudnim pitanjima o tome hoće li BDP ove godine pasti 6, 9, 12, 15 ili 18%.


*Ocjene restriktivnosti mjera koje su iznesene u ovom tekstu temelje se na izvoru Oxford Government Response Tracker.