Timothy Snyder: Put u neslobodu

Ilustracija: Pennywise / Dreamtime

Darko Polšek i Velimir Šonje pokrenuli su seriju prikaza knjiga i rasprava o temama društvenog napretka, modernizacije, razvoja liberalne demokracije i geopolitičkih promjena. Polšek u ovom tekstu raspravlja o najnovijoj knjizi povjesničara Timothy Snydera Put u neslobodu

Ad
Ad

Je li svijet danas bolji negoli je bio? Odgovori stručnjaka, baš kao i svjetske javnosti, klate se iz jedne krajnosti u drugu.

U siječnju ove godine objavljena je knjiga Davida Cay Johnsona pod naslovom I gore je nego što mislite! Samo mjesec-dva kasnije objavljene su knjige uglednijih autora s posve suprotnim naslovima: prvo, knjiga Gregga Easterbrooka I bolje je nego što izgleda. Razlozi za optimizam u razdoblju straha, a potom Hansa i Ann Rosling Deset razloga zašto ste u krivu o stanju u svijetu i zašto su stvari bolje nego što mislite.

Zadnjih nekoliko godina postajemo promatrači jedne nove mode – poplave knjiga koje dokumentiraju da su se i stručnjaci, baš kao i «obični ljudi», podijelili u dva suprotstavljena, ratoborna plemena. U plemenu onih koji čašu vide punom, spomenimo knjige uglednih znanstvenika poput Maxa Rosera, Marian Tupy, ili Steven Pinkerovu knjigu Prosvjetiteljstvo danas! Tom popisu pridružuju se nešto ranije objavljene knjige Johana Norberga Napredak (2016), Michaela Shermera Moralni luk (2015), Obilje (2012) Petera Diamandisa i Stevena Kotlera, i Matt Ridleyjevo djelo Racionalni optimist (2011).

U plemenu kritičara-pesimista također vrije. Tijekom ove godine objavljena su vrlo pozitivno ocijenjena djela, poput knjiga Narod protiv demokracije. Zašto je naša sloboda ugrožena i kako da je spasimo Yashe Munka, Kako umiru demokracije Stevena Levitskog i Daniel Ziblatta, i Fašizam: Jedno upozorenje Madelaine Albright. Od ranijih knjiga uglednijih autora spomenimo djela Colina Croucha, Wolfganga Streeka, Philipa Mirowskog, a toj se vojsci knjiga/znanstvenika pridružuju brojni drugi više ili manje ugledni autori.

***

Netom objavljena knjiga Timothyja Snydera Put u neslobodu nesumnjivo pripada ocrtanom plemenu pesimista. Ili kako kaže ugledni „skeptik“ Michael Shermer – plemenu poricatelja (denijalista).

Otprilike u travnju 2010. godine, ljudski se karakter promijenio“ (str. 6). Tom tvrdnjom s početka knjige Snyder slavi stogodišnjicu poznate izreke Virginie Woolf ali, istini za volju, osim kao opis psihološkog stanja autora, ta je rečenica nejasna danas baš kao što je to bila u doba kada ju je zapisala Virginia Woolf.

Timothy Snyder, profesor na Sveučilištu Yale, jedan je od najpoznatijih i najuglednijih suvremenih povjesničara, stručnjaka za noviju povijest srednje i istočne Europe. Dobitnik je prestižnih nagrada za znanost i književnost, poput nagrade Hanne Arendt, Leipziške nagrade, nagrade za književnost Američke akademije umjetnosti i znanosti, nagrade Carnegie, brojnih nagrada istočnoeuropskih zemalja poput nagrade zaklade Vaclava Havela, poljskih nagrada Bene Merito, Časničke nagrade, Kazimierz Moczarski, Prakhnove i Antonovycheve nagrade, estonskog ordena Križa Terra Mariana i Litvanske diplomatske zvijezde. Nagrade je dobio za brojne knjige o 20. stoljeću na području Istočne Europe, o staljinizmu i fašizmu, posebno za knjige Krvave zemlje. Europa između Hitlera i Staljina (2010.), Crna zemlja. Holokaust kako povijest i opomena (2015.), te za knjigu O tiraniji. Dvadeset lekcija iz 20. stoljeća, objavljenu i u Hrvatskoj. Knjiga Bloodlands bila je slavljena, ali isto tako i kuđena, jer pri opisu velikog ravničarskog prostora Istočne Europe, od Poljske i Litve do Ukrajine, u razdoblju do 1945., Snyder uspoređuje, a po mnogima i neprimjereno „izjednačava“ žrtve Hitlerova i Staljinova terora.

U knjizi O tiraniji, koja je prethodila netom objavljenoj knjizi Put u neslobodu, Snyder nudi dvadeset pouka iz 20. stoljeća. „Ne budi apriori poslušan.“ „Brani institucije.“ „Čuvaj se jednopartijske države.“ „Budi odgovoran za stanje u svijetu.“ „Sjeti se profesionalne etike.“ „Čuvaj se paramilitarizma“. „Razmišljaj ako se već moraš naoružati.“ „Istakni se“. „Budi blag prema svom jeziku“. „Vjeruj u istinu“. „Istražuj“. „Gledaj u oči i pričaj trivijalno“. „Prakticiraj tjelesnu politiku“. „Imaj/stekni privatni život“. „Pridonesi dobrim ciljevima“. „Uči od svojih kolega iz drugih zemalja“. „Budi miran kada dođe ono nezamislivo“. „Budi patriot“. „Budi hrabar koliko možeš“.

Okvir knjige Put u neslobodu naoko je vrlo čvrst. Svakom poglavlju knjige odgovara jedna godina ovoga desetljeća (2010.-2017.) i svako poglavlje obrađuje jedan od socijalnih/filozofskih problema odnosno „alternativa“: Individualizam ili totalitarizam; Sukcesija ili propast; Integracija ili carstvo; Novina ili vječnost; Istina ili laži; Jednakost ili oligarhija. Tom formalnom okviru Snyder pridružuje i vrlo zanimljiv filozofski okvir.

Kliknite za link na Amazon

U ovome stoljeću, piše Snyder, „Amerikanci i Europljani rukovode se bajkom „o kraju povijesti“, bajkom koju ću zvati politikom neminovnosti, osjećajem da je budućnost više od sadašnjosti, da su zakoni napretka poznati, da nema alternativa, i da se zbog toga ništa ne treba učiniti.

U američkoj kapitalističkoj verziji priče, priroda je stvorila tržište koje je stvorilo demokraciju, koja je pak stvorila sreću. U europskoj verziji, povijest je stvorila naciju, koja je iz rata naučila da je mir dobar, i zbog toga biramo integraciju i prosperitet.

I Sovjetski savez je do 1991. imao svoju politiku neminovnosti: priroda je omogućila tehnologiju; tehnologija je donijela društvenu promjenu; društvena promjena stvara revoluciju; revolucija utjelovljuje utopiju. Navodni slom bajke o neminovnosti, „doveo je do posve drukčijeg razumijevanja vremena: do politike vječnosti.Ako je neminovnost obećavala bolju budućnost za sve, vječnost postavlja jednu naciju u središte ciklične priče o vlastitoj žrtvi. Vrijeme više nije pravac prema budućnosti, već krug koji beskonačno vraća iste zgode i nezgode.”

U politici neminovnosti, nitko nije odgovoran. Svi znamo da će se detalji nekako poslagati nabolje; u politici vječnosti, nitko nije odgovoran, jer svi znamo da neprijatelj dolazi, bez obzira što radimo… Neminovnost i vječnost prevode činjenice u priče. Političari neminovnosti uče nas da su specifičnosti prošlosti nevažne, jer je sve što se zbiva samo žito za mlin napretka.

Snyderova knjiga je pokušaj da „ponovno osvojimo sadašnjost za povijesno vrijeme, i na taj način osvojimo povijesno vrijeme za politiku.“ (str. 7-9): „Jedini bijeg iz alternativa nužnosti i vječnosti jest povijest: njezino razumijevanje i stvaranje.“ (str. 109). Snyderova zanimljiva filozofska opreka lišava se klasične, pomalo izlizane dihotomije lijevih i desnih, više ili manje poznatih filozofija i politika, i predstavlja zanimljiv okvir, ali ne nužno i točnu dijagnozu našeg vremena.

Možda je lako shvatiti Snyderove krajnosti poimanja „vremena“ kao filozofske i političke pogreške; mnogo je teže shvatiti što autor zamišlja „osvajanjem sadašnjosti za povijesno vrijeme“ ili „osvajanjem povijesnoga vremena za politiku“.

Glavne teme Snyderovih poglavlja ubačene u grandiozni okvir filozofije povijesti obrađuju rusku vanjsku politiku Vladimira Putina posebno prema Ukrajini, komentare zbivanja u Ukrajini od Majdanske pobune do danas, uništenje sfere privatnosti koje je dovelo do curenja informacija i posve novog oblika špijunskog ratovanja – do rata s Amerikom kojeg je Rusija prema Snyderu navodno već dobila, te narastanje „politike vječnosti“ (čitaj: nacionalizma) u današnjoj Americi.

U poglavlju o individualizmu i totalitarizmu, Snyder detaljno opisuje novu politiku vječnosti u Rusiji koja nastaje, između ostaloga, obnovljenim interesom i korištenjem ruskih ideologa prošlosti. To se posebno odnosi na „klerofašističkog“ filozofa nasilja Ivana Iljina (1883.-1954.). Tu rusku filozofiju nacije kojoj je potreban veliki vođa i „herojski obnovitelj“, predsjednik Putin i njegovi ideolozi iskoristili su za cijeli niz vanjskopolitičkih propagandnih akcija i realno osvajačkih pohoda na području Ukrajine i šire. Na primjeru zbivanja u Ukrajini od parlamentarnih izbora 2010. (kada se, kao što je ranije spomenuto, „promijenio ljudski karakter“), do danas, oslikava se putanja „puta u neslobodu“ čiji je motor, za autora, bez ikakve sumnje, ruski predsjednik.

Riječ je o uspješnom univerzaliziranju i naturanju filozofije vječnosti kao dominantne ideologije i drugim narodima. Mnogo prije negoli su Amerikanci izglasali „America First“ kao svoju dominantnu ideologiju, „moja nacija – first!“ već je zagospodarila umovima brojnih građana, prvo Rusije a potom i drugih zemalja Europe i svijeta.

I dok smo se početkom 2010. poput Snydera još mogli čuditi kako građani civiliziranih zemalja ravnodušno reagiraju na ruske laži u Ukrajini, na ideologiju „pomoći braći gdje god ona bila“, danas, gotovo desetljeće kasnije, postali smo ravnodušni i benevolentni prema toj ideologiji gdje god je zateknemo. A ta „filozofija vječnosti“ zavladala je ne samo zemljama Istočne Europe, poput Mađarske i Poljske, već postaje dominantna sila i u većim europskim zemljama, poput Italije, Britanije, Francuske ili Njemačke. Od izbora predsjednika Trumpa dominacija te ideje proširila se i američkim političkim prostorom.

Razlozi za bujanje politike vječnosti su brojni. Njihov iscrpan popis ne predstavlja fokus Snyderovih rasprava. U središtu Snyderove pozornosti jest „evolucija“ totalitarne filozofije ruske politike, širenje te dominantne, nacionalističke ideje političkim, informatičkim, ideološkim, vojnim, pa i financijskim kanalima, te premoć koju Rusija ostvaruje u tom idejno-ideološkome ratu.


Mnogo prije negoli su Amerikanci izglasali „America First“ kao svoju dominantnu ideologiju, „moja nacija – first!“ već je zagospodarila umovima brojnih građana, prvo Rusije a potom i drugih zemalja Europe i svijeta.


U toj ratničkoj kalkulaciji, nema veze što je zbog te filozofije svima gore, i što će štete od te „filozofije“ imati i sama Rusija. Bitno je da su štete za protivnike – daleko veće! Ako je ruski cilj pretvoriti Europu i Ameriku u jednu drugu Rusiju, u nešto nalik na Rusiju, u zemlje koje će morati slijediti „ruski model“ hrabrog iskupitelja, velikog vođe, korumpirane oligarhijske kleptokracije, i pri tom se služiti podrivanjem demokratskih procesa – onda je Rusija već pobijedila, jer ima najmanje toga za izgubiti; „politika ideološkog približavanja“ u knjigovodstvu šteta najviše će pogodovati upravo Rusiji.

Bit ruske vanjske politike je strateški relativizam: Ako Rusija ne može postati jača, onda drugi moraju postati slabiji. Najjednostavniji način oslabljivanja drugih jest da ih se što više pretvori u Rusiju.“  A najjednostavniji način pretvaranja drugih „u Rusiju“ jest da se društva koja se napadaju „liše načela sukcesije“: „Demokracije umiru kada ljudi prestanu vjerovati da glasanje ima smisla. Nije pitanje trebaju li se izbori održavati, već jesu li slobodni i pošteni. Ako jesu, demokracija stvara osjećaj vremena, očekivanje da će budućnost smiriti sadašnjost. Smisao svih demokratskih izbora jest obećanje sljedećih. Ako mislimo da će se sljedeći put dogoditi smisleni izbori, onda znamo da ćemo sljedeći put moći popraviti greške, za koje ćemo u međuvremenu okriviti ljude koje smo izglasali. Na taj način demokracija pretvara ljudsku pogrešivost u političku predvidljivost… Ako počnemo vjerovati da su izbori jednostavno repetitivni ritual za podršku, demokracija počinje gubiti svoj smisao.“ (str. 249). Ako nema obećanja slobodnih izbora, kaže Snyder, na kojima ćemo u budućnosti korigirati svoje pogreške, onda nam „sukcesija“ nije potrebna. To znači da nam neće biti potrebna demokracija. Bit će dovoljno „zazivati vječnost“.

Premda je najviše dobre povijesti u knjizi vezano uz područje „krvavih zemalja“ o kojima autor očito najviše zna – o Poljskoj, Ukrajini i Rusiji – glavni polemični dio predstavljaju završni dijelovi knjige o Americi. Snyder u tim poglavljima više nema nikakvih (povijesnih) zadrški te koristi sva dostupna oružja, brojne „žute“, a možda čak i „fake“ informacije, kako bi dezavuirao novog američkog predsjednika kao najveću Putinovu marionetu.

Je li Trump zbog golemih dugova vlastitih firmi pristajao na sumnjive ruske kredite, je li Trumpov toranj u New Yorku postao sjedište najsumnjivijih kriminalaca i perača novca, kakvu su ulogu u tom „procesu“ odigrale Deutsche Bank i drugi fondovi, jesu li Rusi informatičkim curenjem potkopali kamapnju Hillary Clinton kako bi na vlast doveli svog igrača, igrača nalik na njih same – Trumpa, kakvu ulogu imaju ruske para-državne informatičke agencije u širenju laži i u potkopavanju demokracije u Americi i drugdje?

Na sva ta pitanja Snyder odgovara nizom činjenica, i odasvud prikupljenih ilustracija i „informacija“. No, o svemu tome (povijesna) porota još nije dala svoj pravorijek. U svom žaru protiv aktualnog američkog predsjednika, Snyder „ne uzima zatvorenike“. Za uspon Trumpa, osim ruskog informatičkog ratovanja, krivi su i izborni zakon koji više ne reflektira sastav biračkog tijela, globalizirani kapital, utočišta neoporezivog kapitala, nejednakosti i još brojni drugi faktori.

Što se više približavamo kraju knjige, to više taj nedostatak pozitivnih uputa iščitavamo kao autorov očaj. Jedan od glavnih razloga za autorov, a možda i čitateljev pesimizam (unatoč naporima za osvajanje „povijesti kao povijesti optimizma“), jest njegova analiza informatičkog ratovanja ili točnije, rušenje brane sfere privatnosti, koja je većini nas dobrano narušena.

Možda najbolje stranice knjige Snyder je napisao o Poljskoj, u kojoj se vrlo rano (puno prije 2010.!) curenje informacija pokazalo kao provjerena metoda za rušenje vlasti i utvrđivanje politike vječnosti: „Iz našeg je pamćenja nestalo kako se totalitarizam održao sve do 1970ih i 80ih godina: ne pomoću nasilja u kojem je bilo jasno tko su počinitelji a tko žrtve, već pomoću erozije crte razdvajanja privatnog i javnog života, crte čije uništenje razara zakon i pravnu državu te zaziva stanovnike da sudjeluju u daljnjem uništenju. Poljaci su se vratili u svijet prisluškivanja, neočekivanih denuncijacija i stalnih sumnjičenja… Javni život ne može se održati bez privatnoga života. Čak ni najbolje demokracije ne mogu se održati bez mogućnosti diskretnih razgovora… Kada prihvate da su privatni životi javnih ličnosti isto što i politika, građani počinju surađivati u uništenju javne sfere. To tiho narastanje totalitarizma, vidljivo u Poljskoj tijekom 2014. u skandalu s magnetofonskim zapisima, bilo je vidljivo i u Americi godine 2016.“ (s. 203). Vjerojatno i ranije, rekli bi oni koji prate skandale s Assangeom i Snowdenom. Sudeći po važnosti informatičkih ratova u popularnoj kulturi (poput onih u netom dovršenoj seriji Homeland), čak i ako tajne službe riješe međunarodne, a potom još i one žešće – ustavne i domaće probleme, svakako možemo računati na ranjenike. Dominantna „filozofija“ osamdesetih godina prošlog stoljeća, kojom su se ljudi heuristički odlučivali za ili protiv komunizma, bila je odluka želimo li amoralni komunistički „makjavelizam“ ili neku moralnu filozofiju (ma koliko skupa ona bila). Filozofija neminovnosti tj. moralnosti liberalne demokracije, bila je lijep dodatak i pružala je barem neko rješenje. Nasuprot tome, Snyderova opreka „neminovnosti“ i „vječnosti“ ne nudi jasnu alternativu; posve laički, ona zatvara krug „dijalektičke nužde“.

Međutim, Snyderov moralizam „obnavljanja povijesne sadašnjosti“, obnove demokracije odbacivanjem zlih krajnosti „neumitnosti“ i „vječnosti“, laicima, građanima, glasačima nije posve jasan putokaz za djelovanje. Stoga Putu u neslobodu nedostaju upravo upute poput onih iz autorove knjige O tiraniji,  o tome kako kombinirati „ono što je moguće“ (ono moralno) i „ono što je potrebno za političko ostvarenje“ (kojim sredstvima ostvarivati moralne ciljeve). Zbog toga valja zaključiti da Europljani nisu bili u stanju pomoći Ukrajini, ne zbog toga što nisu imali adekvatno (pravo!) oružje (jer u toj makjavelističkoj borbi ne bi mogli pobijediti), nego zbog toga što su, kako se čini iz Snyderovih analiza, prihvatili Putinove mitske i ideološke papazjanije.

I što onda zaključiti u vezi s onim prvim pitanjem: živimo li bolje ili lošije? Možda se ne slažemo sa Snyderovom tvrdnjom da se oko 2010. ljudski karakter promijenio (jer nismo saznali jel’ nabolje il’ nagore), ali autor nam zasigurno pruža neke razloge za brigu. Možda nisu tako nepremostivi, globalni, ili trajni: još uvijek nije riječ o problemima koje ne bismo mogli svladati. Valjda je to i Snyderova – isuviše skrivena poruka.


Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet?