Mislio sam da bi zadnja nedjeljna ekonomska matineja u godini trebala biti nešto posebno, ali sam odustao od te loše ideje. Em je već bilo dosta «osvrta na godinu za nama» i «što nas čeka u Novoj» baba-vračara tipa tekstova (od kojih sam, neskromno, i loše po reputaciju i sam neke napisao), em moram ovaj tekst započeti isprikom.
Dosta je bure među komentatorima i prijateljima podigao tekst Maria Gatare od neki dan (Dionička bezuvjetna predaja 2018.: burze zavijene u – crveno) zbog pogreške u naslovu. Prvobitno naslovljen (a naslov je bio redakcijski tj. moj, Gatara je posve nevin!) Dionička bezuvjetna predaja 2019.: burze zavijene u – crveno, naslov je sugerirao prognozu za sljedeću godinu. Međutim, sadržaj (i niz lijepih Mariovih grafikona) odnosio se na godinu za nama. Stvar je u međuvremenu popravljena i sada je jasno da se sve odnosi na 2018., pa se ispričavam svima koje je 2019. u prvobitnom naslovu eventualno mogla zavesti. Sada jasno piše 2018. Inače ne radim takve pogreške, ali taj dan me bolio trbuh od previše kiflica, pa možda dobijem opravdani.
Svako zlo za neko dobro. Rasprava koja je na Fejsbuku nakon toga uslijedila bila je sadržajna i po običaju izrodila nekoliko krasnih definicija i zapažanja. Čini mi se korisno podijeliti ih s vama.
Prvo, jasno je da svi polude kadgod se događaju promjene na najvećim dioničkim tržištima (a promjene su u ovom kvartalu bile ogromne i negativne). Međutim, u kakofoniji se često izgubi bit. A bit je u razlučivanju dvije odvojene teme odnosno pitanja. Prvo glasi: što će se događati na burzi nakon zadnjih promjena? Drugo glasi: što nam govore promjene cijena dionica; imaju li one kakvu prediktivnu moć?
Prvo pitanje je bitno za ulagače i trgovce koji pokušavaju prognozirati kretanja na burzama. Drugo pitanje je bitno za njih, ali i za sve ostale, i može se malo prevesti da bude jasnije: je li to što gledamo «divlji casino», ili iza promjena leži «mudrost masa» (ako se ne varam, Surowiecki je svojedobno prevođen kod nas, a ako nije, ovdje je već dobro ostarjela Wisdom of the Crowds)? Drugim riječima, ima li kolektivitet zvan «burza dionica» prediktivnu moć?
Prvo pitanje ću zaključiti javljanjem jednog mog prijatelja (H.F., ime poznato redakciji) koji me ovlastio da zainteresiranima prenesem njegovu kratku i jasnu poruku: «Američki FED drži pipu, a sve ostalo je igranje patkicama u kadi.» Time zaključujem prvu temu.
Što se druge tiče, one o tome prognozira li ta burza išta, zaključio bih ju: burza sigurno ima prediktivnu moć dok mase ne luduju, a jesu li zadnja tri mjeseca ludovale, još ne znamo sa sigurnošću. Čisto solidan zaključak cijele rasprave s obzirom da je nedjelja između Božića i Nove.
Ovi malo opušteniji dani, u kojima, kao što rekoh, i nevin čovjek može stradati od prhkih kiflica s urednim slojem štaubšećera, nisu mogli spriječiti da se prošli tjedan opet ne podigne gungula oko uvođenja eura.
Istraživanje zvano Eurobarometar koje provodi Europska komisija pokazalo je da samo 40% Hrvata podržava euro. HNB je kazao da neke druge ankete pokazuju mnogo više (58%), a mene su zvali novinari da komentiram slučaj, pa sam dao neke izjave, ali prije toga, ne budi lijen i malo pogledao taj Barometar. Pa prije nego što ponovim vlastite ranije dane izjave, prenosim neka barem meni zanimljivija zapažanja. Iz Barometra.
Prvo, apsolutno ne stoji da je na djelu nekakav populizam, anti-europeizam, živozidaški anti-establišment, pro-ruski i štatijaznam kakav sve ne, revolt. Pamtimo: Hrvatska je Europska zemlja koja ima svoj put i koja se previše puta u povijesti opekla da bi njezini građani samo tako rekli sorry, šalili smo se. Dokaz: na vrlo loše sročeno pitanje koliko «vjerujete» EU kao instituciji (ja recimo ne vidim što bih imao «vjerovati» toj EU kad ne vjerujem ni svojoj vladi, pa što bih vjerovao nekoj apstraktnoj EU?) čak 48% hrvatskih ispitanika odgovara da vjeruje, dok 44% ne vjeruje (ostali nemaju pojma).
Znatno veći postotak (59%) smatra da se njihov glas čuje u EU, što bi moglo ići na ruku našim zastupnicima u europskom parlamentu, ali ne znamo kojima. Meni je to zanimljivo, jer daje naslutiti da su eurozastupnici vidljivi u domaćoj javnosti i utječu na nju. Ne vidim što bi drugo moglo ljude u tolikom postotku navesti na odgovor da se njihov glas, recimo iz Volodera i Popovače, čuje do Bruxellesa i Strasbourga. E sad, je li to zbog Tomašić ili Borzan prosudite sami, jer zbog Radoša i Jakovčića sigurno nije.
Nadalje, čak 65% ispitanika u Hrvatskoj ekonomsku situaciju u EU ocjenjuje dobrom (po tome smo šesti u EU), što može biti dobar motivator za razumne i dobro objašnjene promjene koje bi našu ekonomiju učinile sličnom vodećim ekonomijama u EU. Naši tradicionalni dodiri i dobro poznavanje njemačke situacije sada su prošireni i nekim novim iskustvima (npr. Irskom), pa ljude vrijedi podsjećati da ne idu u potragu za poslom tamo gdje je manje tržišnih odnosa nego gdje ih je više, i da ne idu tamo gdje nema eura, nego tamo gdje ga ima. To je važno, jer čak 83% hrvatskih ispitanika podupire slobodu kretanja ljudi u EU. Unatoč katastrofičnim interpretacijama razmjera emigracije i nekim pokušajima da se sloboda kretanja ljudi u EU predstavi kao problem, izvrsna i stabilna većina od 83% jamči da će svaka politika koja bi zemlju pokušala vući u nekom drugom pravcu zatvaranja i uspostava barijera (zapravo zatvaranja ljudi unutar besperspektivnih životnih i državnih granica) doživjeti, kako se to lijepo kaže, poraz.
Oko eura generalno vlada potpuna konfuzija. Točnije, vidi se jedan paradoks. Prva slika pokazuje da u EU općenito postoji potpora euru, ali ona je znatno veća u zemljama koje su ga uvele, nego u onima koje nisu.
Postoje dva načina kako objasniti taj rezultat. Prvi je logičan, ali pretpostavlja uzročno-posljedični smjer od apriornog stava građana ka ishodu da ili ne euro: euro je uveden tamo gdje ima potporu, a nije uveden tamo gdje ju nema.
Problem s ovom interpretacijom je što negira eventualno iskustvo eura. U stvarnosti, stavovi se oblikuju kroz iskustvo, tako da na mnogo veću potporu euru u zemljama koje su ga uvele utječe i iskustvo građana s eurom. Oni koji su ga probali kažu da je dobar, oni koji nisu, kažu da nije. Svakome s malo osjećaja za logiku mora biti jasno da je ovo paradoks. Zamislite da netko ocjenjuje restoran i kaže: ovi koji su jeli tamo kažu da je hrana izvrsna, ali mi mislimo da nije, iako nismo jeli tamo. Nešto tu ne štima.
Evo tog famoznog grafa u nastavku, koji pokazuje da je samo 40% ispitanika za euro. Pitanje jest neprecizno i HNB sigurno ne laže kada kaže da se drukčije formuliranim pitanjem dobiva znatno drukčiji rezultat u korist eura. Tko zna što ispitanici ovdje razumiju; možda misle da ih se pita bi li u ekonomsku i monetarnu uniju s državama bivše Jugoslavije kad uđu u EU (pa, i to ih se zapravo pita)? Međutim, nikako ne bih odbacio hipotezu da je euro-skepticizam u porastu nakon što su vlasti uzele raditi na projektu euro. Ljude vrlo vjerojatno iritira da se o tako važnoj stvari odluči u nekom kabinetu, bez puno rasprave. Ljudi žele znati i biti pitani. Ljudi ne znaju, pa ne vjeruju. Uostalom, zašto bi vjerovali, kome da vjeruju? Kao što sam rekao na početku – nikome ne vjerujem dok sebe nekako ne uvjerim, sam, ili uz tuđu pomoć. Posebno ne vjerujem političarima. Oni se moraju posebno potruditi da zadobiju moje građansko po-vjerenje.
Stoga za kraj, evo pitanja i mojih odgovora koji su objavljeni u drugim medijima; ako ste čitali, stanite s čitanjem, jer tu je negdje ovoj ekonomskoj matineji i ovoj godini ionako kraj.