Brze statistike koje su stigle krajem ožujka i početkom travnja potvrđuju da se gospodarska aktivnost jako dobro drži i obećaje snažan oporavak u ovoj godini, ali rizici vezani uz pandemiju su i dalje ogromni. Ulazimo u razdoblje od 2 do 4 tjedna – u točku preokreta – u kojoj će se pokazati u kojem će se smjeru okrenuti ova godina; hoće li sve zaškripiti, doduše manje dramatično u usporedbi s prvim valom pandemije ali ipak dosta hrđavo, ili će se brane uskoro podići i stvoriti uvjete za ostvarenje pozitivnijeg scenarija od većine scenarija koji su sada vidljivi na meniju mogućnosti.
Uvod: prvo dobre vijesti, pa upitnik
Podaci porezne uprave o izdanim fiskaliziranim računima ukazuju na povećanje vrijednosti prometa u trgovini za 5% u Hrvatskoj, ali pazite sad – ne u odnosu na isti tjedan prošle godine kada smo bili u lockdownu, nego u odnosu na tjedan 29.3.-4.4.2019. kada je ekonomska aktivnost u razdoblju prije pandemije bila na maksimumu. Moguć je efekt preduskršnje kupnje zbog različitih datuma Uskrsa, no podaci za ožujak (kada nije bilo tog efekta) pokazuju slično. To je good news.
Nešto sjevernije, u Njemačkoj, brza statistika koju pratimo u najjačem europskom gospodarstvu – „kamionski indeks“ koji uz pomoć GPS sustava prati prometnu aktivnost u prijevozu roba– jako se dobro držao do 1. travnja, a onda je počeo naglo padati. To je bad news.
Usporavanje njemačkoga indeksa početkom travnja mogla bi biti najava ulaska u rasplet. Njemačka nije zaoštravala otprije prilično oštre mjere. Međutim, dobro pamtimo dramu javne rasprave o oštrom lockdownu prije Uskrsa, kada je odluka o lockdownu praktički bila donesena, ali se u Berlinu u zadnji čas odustalo jer neke federalne države nisu podržale plan Angele Merkel. O tome su izvijestili i naši mediji nakon javne isprike njemačke premijerke koja je njemačkim građanima već bila objavila zatvaranje.
Međutim, bavarski permijer Markus Soeder i federalni ministar zdravstva Jens Spahn svejedno su nastavili snažno zagovarati „rješenje kratkim i oštrim lockdownom koji bi bio dovoljan da se slomi ovaj val“. Ni Merkel nije odustala; najavljuje hitna zakonska rješenja kojima će ograničiti suverenitet federalnih država naspram mjera protiv pandemije koje osmisli vlada u Berlinu.
Teško je povjerovati da ove rasprave i najave nisu poremetile odluke o potrošnji njemačkih potrošača, iako i tu valja biti oprezan zbog uskršnjeg efekta: ako su sve robe dovezene gdje su trebale doći prije 1.4., onda je možda promet mogao početi malo ranije padati upravo zbog uskršnjeg efekta. Kakogod bilo, Njemačka će biti glavni akter u priči koja slijedi.
Brzina će biti važnija od smjera
Priča potvrđuje koliko su stvari fragilne u uvjetima nedovršene pandemije, osjetljive psihologije i nastavka kulturnog i političkog rata vezanog uz traženje optimalnog odgovora na aktualni pandemijski val. Stoga tjedni koji slijede vjerojatno sadrže točku preokreta u kojoj će se neke stvari potvrditi, a neke opovrgnuti.
S jedne strane stoji hipoteza o sezonskom smiraju ovoga vala, što bi u sprezi sa sve većom procijepljenošću trebalo primiriti pandemiju do podnošljivih razina u periodu od oko mjesec dana. To je još uvijek dovoljno rano da ne samo turistička sezona nego i cijela godina bude gospodarski uspješna, ali uvjet je da pad bude dovoljno brz, a ne da se dugo razvlači. Pri tom ne treba zaboraviti da ne zavisi sve samo o događajima kod nas nego i o trendovima u zemljama iz kojih dolazi najveći broj turista (opet Njemačka prije svih otalih).
Strah i želja da sve što prije prođe snažne su sile koje nadležne tjeraju u „proaktivnost“. Prirodna ljudska želja da zauzdamo konja i osjetimo se čvrsto u sedlu natjerala je i stožer Primorsko-goranske županije na uvođenje mekog lockdowna od sutra. Oni bi pogurali pandemiju što brže prema dolje jer se boje da zaraza neće padati dovoljno brzo da omogući miran početak turističke sezone krajem svibnja – početkom lipnja.
Potez Primoraca potvrđuje koliko je s druge strane jaka hipoteza da je sezonalnost zaraze barem jednim dijelom iluzija, cijepljenje presporo (i ljudi veoma skeptični prema cjepivu), te se beštija neće moći primiriti bez oštrih mjera. No one, ako se razvuku, oporavak u drugoj pandemijskoj godini također mogu napraviti blago rečeno traljavim. Ipak, ona prirodna želja da “uhvatimo bika za rogove” psihološki kažnjava pasivnost i tjera na neki oblik djelovanja, bez obzira na to što nismo sigurni u uzroke i posljedice.
Stoga je nakon njemačkog poigravanja s idejom lockdowna, a na tragu uobičajenog oponašanja (sindrom Mercedes), pomalo narasla potpora ideji da se oživi već dugo mrtva Pueyova ideja „čekića i plesa“. Ona je i ovoga puta praćena obećanjem da je „sada stvarno zadnji put“ i da „treba izdržati samo dva tjedna“.
Nijemci ozbiljno računaju s time, a Primorci od sutra provode neku soft verziju Fiume-lockdowna. Ne treba isključiti da će i neki drugi slijediti riječki primjer (jer je neizdrživo samo sjediti i čekati da prođe ako tempo pada ne primiruje strah za sezonu).
Sjevernjake u odabiru takve strategije ohrabruju i istraživanja javnog mnijenja koja su u njemačkoj izbornoj godini presudna za vođenje politike: većina discipliniranih Nijemaca je navodno za otkidanje flastera brzim i bolnim rezom – opet čekićem i plesom! Stoga ne treba zaboraviti da u njihovom slučaju oštar lockdown može biti i iskaz demokratske volje građana (iako je priroda mjera sve prije no demokratska, no ostavimo tu dihotomiju po strani).
“Prirodni eksperiment”
Vratimo li se još malo na domaći teren, PGŽ se u ovom kontekstu pokazuje kao važan prirodni eksperiment jer nudi jasno formuliranje hipoteza ex ante, i ex post promatranje koja će se hipoteza nakon nekog vremena potvrditi:
A. Mjere koje će u PGŽ djelovati od ponedjeljka 12.4. mogu dati rezultate najbrže za nekih 6-8 dana (treba proći period od zaraze do pojave simptoma pa do odlaska na test, pa do potvrđene zaraze koja se unosi u službenu statistiku). Ako se prethodni trend koji ne ide u dobrom smjeru prelomi oko 20.4., ili se počne kretati bitno drugačijim tempom, značit će da mjere djeluju.
B. Ako se raniji trend (koji će do tada vjerojatno biti padajući) ne promijeni, onda će značiti da su mjere uvedene bez razloga i da nisu bile djelotvorne. Naravno, oni koji su uveli soft lockdown tvrdit će da su mjere bile idealno odmjerene ali da ljudi nisu disciplinirani, ili će, u najboljem slučaju, reći da su pogriješili u dobroj namjeri zbog „spasa sezone“ i jer „nisu mogli riskirati“, no to neće promijeniti bit poučka.
C. Naravno, poteškoće u identifikaciji trenda mogu umanjiti mogućnost predočenog testa hipoteze, pa će se kulturni rat o učinkovitosti mjera, koji ionako bjesni na društvenim mrežama, nastaviti. Bila bi šteta da bude tako, ali i to je mogućnost.
Musaka 2021: red pandemije, red politike – još jednom u Njemačkoj
Nisu samo pitanja u vezi pandemije ta koja definiraju točku preokreta. Nekoliko ključnih političkih odnosa u Europi također koncentrira svoje pritiske u narednim tjednima i, eventualno, mjesecima, a neki od njih mogu imati povratan utjecaj na odluke o borbi protiv pandemije u Njemačkoj.
Prvo, njemački ustavni sud će uskoro odlučiti o sudbini programa Iduća generacija EU. Točnije, o sudbini načina njegova financiranja. Ova tema prolazi ispod domaćih radara, vjerojatno zbog toga što je hrvatska igra na kartu raspodjele europskoga novca zapravo iznuđena igra na sve ili ništa, pa se nitko ni ne usuđuje pomisliti što bi se desilo da pipa s eurima presahne. Naime, i površnom promatraču je jasno da zemlja poput Hrvatske s javnim dugom od 90% BDP-a sada više ne ovisi o sebi nego o inozemnoj direktnoj i indirektnoj pomoći. Blažena EU. Povremene eskalacije problema poput plaćanja lijekova dobavljačima samo su podsjetnik na to što bi se događalo s kompletnim javnim sektorom (i plaćama i penzijama) da nema europske sigurnosne mreže.
O čemu je, dakle, riječ u Njemačkoj kada je riječ o europskoj zajedničkoj blagajni? Jedan od osnivača AfD-a profesor Bernd Lucke sa Sveučilišta u Hamburgu (koji je napustio AfD nakon skretanja stranke u krajnje desno) tek je jedan od oko tri tisuće ljudi koji su ustavnom sudu u Karlsruheu podnijeli priziv za ocjenu ustavnosti programa Iduća Generacija EU. Profesor kojeg u njemačkom tisku popularno nazivaju „Profesor NE“ ima zanimljivu tezu: on govori da nije protiv europske solidarnosti, već je protiv načina kako se ona financira.
Podsjetimo: Iduća generacija EU (program iz kojeg će se financirati i naš Plan oporavka i otpornosti) teži 750 milijardi eura koje će do 2026. biti raspodijeljene državama članicama (u čemu će Hrvatska i Grčka najbolje proći u odnosu na svoj BDP jer su jako slabo razvijene i najviše pogođene pandemijom).
Program se financira na temelju sredstava koje Europska komisija prikuplja idavanjem obveznica. Obveznice će se vraćati solidarno (jasno, s najvećim relativnim doprinosom najrazvijenijih država poput Njemačke i Nizozemske koje će iz programa dobiti razmjerno najmanje u odnosu na ono što će morati platiti za obveznice). Isplate kamata i glavnice obveznica uslijedit će iz sredstava koja će se prikupljati naknadno. Profesor NE se načelno ne protivi programu. On se protivi opisanom načinu zaduženja i otplate duga. Protiv je obveznica koje izdaje Europska komisija. Po njemu, države-članice trebale bi solidarno financirati program, tj. izdavati vlastite državne obveznice i onda iz tako prikupljenih sredstava uplaćivati sredstva za program. Slabije razvijene članice opet bi bolje prošle jer bi uplatile mnogo manje nego što bi iz programa dobile, ali ne bi bilo zajedničkih obveznica koje izdaje Komisija.
Luckeov argument nije bez temelja. Profesor NE kaže da su zajedničke obveznice koje izdaje Komisija suprotne Europskom ugovoru, dok bi model temeljen na individualnim doprinosima država članica bio u skladu s temeljnim aktom Unije. To je vrlo vješto sastavljena priča, tako da njemačkim ustavnim sucima (koji često zauzimaju euroskeptičan stav) neće biti lako odlučiti onako kako bi to željela Angela Merkel; osobito ako će imati u vidu da presudom u korist profesora i društva ne bacaju atomsku, već samo običnu bombu na europske dogovore Angele Merkel. Naime, program Iduća generacija može preživjeti čak i ako ne preživi aktualni model financiranja. Iako, teško je zamisliti kako bi se model financiranja mogao brzo prilagoditi ako Njemačka u slučaju negativne odluke ustavnog suda postavi ultimatum za promjenu financijskog modela, a posebno je teško zamisliti kakve bi bile političke posljedice za odnose unutar EU u slučaju takvog zaokreta.
Prema tome, svaka odluka suda koja se ne bi mogla tumačiti kao odbacivanje ustavne tužbe značila bi veliku neugodnost za Angelu Merkel nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore koji su najesen. Izbori su ultimativni okvir za razumijevanje svega što se događa, a to nas dovodi do druge točke preokreta – odnosa Njemačke s Rusijom i SAD-om nakon dolaska nove administracije predsjednika Bidena.
Njemačka u širem okviru: geopolitički poker
Proteklih dana zaredale su vijesti o eskalaciji napetosti u Ukrajini koje su praćene neobično pozitivnim vijestima o razvoju odnosa između Moskve i Berlina. Još uvijek nije posve jasno koliko se obnova napetosti na Istoku može povezati s nedavnom nevjerojatnom Bidenovom izjavom da je Putin ubojica. To jest, pitanje je da li nova administracija u Washingtonu namjerava podgrijati napetosti u Ukrajini i koliko je daleko spremna ići u tome, osobito što moraju uzeti u obzir i varijablu predstojećih njemačkih izbora i činjenicu da odnose između SAD-a i Njemačke jako opterećuje pitanje sjevernog cjevovoda, o čemu nešto više dalje u tekstu.
S ove strane, jasno je kamo Berlin smjera pred parlamentarne izbore. Zadnje što Angeli Merkel treba u ovom trenutku je neka velika gungula na Istoku poput one iz 2014. kada je Moskva anektirala Krim i Donjecku oblast. U tom kontekstu treba gledati i na najave o početku pregovora o kupnji cjepiva Sputnjik od Rusije mimo europskih koordiniranih mehanizama i o početku proizvodnje Sputnjika u Njemačkoj, zatim o nedavnoj novoj velikoj kupnji ruskog plina (Njemačka je ionako najveći kupac) i, najvažnije, o navodno skorom puštanju Sjevernoga toka 2 – cjevovoda ispod Baltika koji izravno povezuje Njemačku s Rusijom, zemljom pod američkim sankcijama. Odnos Bidenove administracije prema ovom projektu još nije definiran, što znači da diplomacija ovih tjedana radi punom parom iza dobro zatvorenih vrata. Još ništa ne curi i ne eskalira, što znači da sve strane imaju osjećaj da prostora za razgovore i pregovore ima.
Prema tome, iz aviona je jasno da je na djelu veliki geopolitički poker u kojem je korona tek jedna od brojnih varijabli koje odražavaju visinu historijskih uloga. A oni su pojačani nadolazećim parlamentarnim izborima u Njemačkoj. Kada sjedite u kožnom solcu u Berlinu i svjesni ste koliko duboko gazite po povijesti, tada vam se pandemija doista može učiniti kao kamenčić u cipeli, kao tek jedna od smetnji koju treba riješiti onako kao što autanom rješavamo komarce. Naročito ako to podržavaju i birači koji će za oko šest mjeseci izaći na birališta.
Malo Macrona pred kraj
Njemački parlamentarni izbori najesen bit će još jedan od onih „transformacijskih“ trenutaka, znak za početak povijesti nakon Angele Merkel, u kojoj će nova generacija europskih političara početi oblikovati novu budućnost (ili prošlost) Europe. U tom kontekstu nameće se pitanje je li Macron osoba koja može preuzeti aktivniju ulogu u oblikovanju neke nove Europe “nove generacije”.
Još uvijek mlađahni francuski predsjednik tek treba izboriti drugi predsjednički mandat na proljeće sljedeće godine. U prvom mandatu bio je previše opterećen unutarnjim nestabilnostima („Žuti prsluci“). I u anketama mu ne cvatu ruže. Le Pen ponovo opako prijeti s desna, a sam Macron, elitist po formaciji i definiciji, pokušava graditi anti-elitističku poziciju ne bi li blokirao Le Pen i čini to ukidajući poznatu javnu školu za državnu administraciju. Tu školu je doista pohađala elita; kroz nju su se filtrirali lideri koji na kraju nisu slavno završili (Chirac, Hollande), no Macron se odlučio na „reformu“, svojevrsni populistički odgovor na anti-elitističku platformu koja ga napada s optužbama da je dio „duboke države“, „elite“, pa eto, on sad, kao, dokazuje da nije dio toga elitnoga ešalona nego je jači od njih, neovisan i bliži širokim slojevima; njegov je deklarativni cilj politiku i državnu službu učiniti inkluzivnijom, otvorenijom za ljude iz svih slojeva društva. Pred izbore (za godinu dana).
Sama činjenica da je potez ukidanja slavne škole zapravo iznuđen zbog nadolazećih izbora pokazuje slabost Macrona (doista, nema li on boljih ideja?), ali pokazuje i veliku razliku između trenutnog političkog ambijenta u dvije ključne europske prijestolnice – Berlinu i Parizu. Berlin je relativno stabilan, orijentiran je (i) na van unatoč skorim izborima (utječe na širok prsten oko svoga prostora) i ima ideje što da radi (bez obzira sviđaju li nam se te ideje ili ne), dok je Pariz orijentiran prema samome sebi. To je još jedna okolnost koju treba uzeti u obzir kako bi se shvatile odluke u Berlinu; oni imaju osjećaj da su moćni, ali i sami. I London je otplovio. Moguće je da se zbog svega toga u kosti uvukao i strah. Jer povijest je bila strašna. Nitko dobro obrazovan ne zaboravlja kako je sve počelo. Macrona puštaju na miru, ne opterećuju ga, nadaju se da će nekako riješiti nalete Le Pen, jer njezina bi pobjeda dovela do približavanja Pariza i Moskve i sve bi preko noći postalo nalik embriju odnosa iz godina koje su prethodile 1914. U tom historijskom okviru korona je doista komarac koji se jedva čuje. Tlap!
No, vratimo se beštiji. Kada se rasplet pandemije postavi u opisani širi okvir, svi ti otvoreni krugovi mogućnosti mogu se zatvoriti na malo sretnih i mnogo nesretnih načina.
Jedan je da Nijemci doista sada izvedu čekić i ples i pritom uspiju, dok će se južnjaci poput Macrona i Plenkovića nastaviti taljigati s neefikasnim polumjerama i sporim spontanim padom, što će gospodarstva njihovih zemalja još više udaljiti od visokih standarda Njemačke i sjevera Europe. Pretpostavka za taj scenarij je da dolazak proljeća nije toliko bitan za širenje virusa (za što nema dokaza), ali recimo da postoji neka mala mogućnost i za to, ili barem za scenarij u kojem će sezonski pad biti spor – dovoljno spor da ugrozi početak turističke sezone 1. lipnja.
Naravno, i južnjaci mogu uvesti čekić i ples ili neke slične malo manje snažne mjere, poput naših iz PGŽ-a. Podsjetimo: jako je teško odoljeti napasti oponašanja uzor-Njemačke (mislim da je lakše bilo ne oponašati Njemačku dosad nego odsad kad počinje rasti nervoza zbog utrke s vremenom početka nadolazeže sezone). Ako bude tako, na stolu će se naći nekoliko varijanti. Prvo, ako novi čekić i ples uspije (izgledi su bolji nego pred godinu dana zbog cjepiva) svima će biti dobro jer turistička sezona starta oko 1. lipnja s milijunima Nijemaca koji čekaju u niskom startu; no može se desiti i da lockdown nikome ne uspije, pa ni Nijemcima, što znači da će svima biti loše. Postoji i opcija da se zaraza počne ubrazno gasiti i sa i bez mjera (sezona, cjepivo), što će za Merkel, ako bude njemačkog lockdowna, biti neugodno, kao i za naše u PGŽ-u (jer ljudi će pitati čemu je taj lockdown uopće služio kad je dinamika ista kao i kod onih koji ga nisu uveli). No, u Njemačkoj se šteta stigne sanirati do izbora najesen (osobito zbog podrške javnosti lockdownu), a kod nas ljudi ionako lako praštaju vlasti („pa radili su u najboljoj namjeri, nisu mogli riskirati, samo su htjeli mirno ući u turističku sezonu“). Moguć je i gemišt svega toga (najvjerojatnije: neke mjere + nekakvo gašenje padnemije iz čega se neće moći jasno iščitati jesu li djelovale mjere ili se zaraza spontano gasila). Takav bi ishod nastavio podgrijavati kulturni rat o mjerama u pandemiji, no on će ostati izoliran na društvenim mrežama. Politika će i u tom slučaju brzo krenuti dalje, jer cjepivo je tu, a do kraja ljeta 2021. gomila novih pitanja čekat će rješenja na političkim stolovima u Parizu i Berlinu, pa i Zagrebu i Rijeci. Ipak, ljeto gospodnje 2021. ostat će nam u pamćenju po tome što će se događati u narednih mjesec odlučujućih dana.