Mnogo se toga zbilo proteklog tjedna u Hrvatskoj. Od poplava na zadarskom području i zbrke s podacima o zaposlenosti (koju smo objasnili ovdje), preko formalnog odustajanja od poreza na nekretnine do eksplozije nervoze u odnosima sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva.
Crveni karton ratnim huškačima
Predsjedničina brza eliminacija admirala Loše (koji sanja o 48-satnom maršu od Bregane do Ljubljane) s mjesta člana Odbora za domovinsku sigurnost kompenzirala je mlako ponašanje iste dužnosnice za vrijeme ranijeg posjeta Mađarskoj. U nenaklonjenoj zemlji koju vodi «izumitelj» neliberalne demokracije Viktor Orban Predsjednica je diskretno sugerirala da dio odgovornosti za mađarsku blokadu pristupanja OECD-u leži na Hrvatskoj?
U očekivanju pametnog Slovenca i Hrvata koji će, oboružani šestarima, trokutima i zemljovidima sjesti za pregovarački stol i iznaći dovoljno političke vještine da deal «prodaju» napaljenim javnostima u svojim zemljama, stvari su se dodatno zakomplicirale u globalnim razmjerima. Japanci koji žive na otoku Hokkaido u noći s četvrtka na petak po našem vremenu pozvani su u skloništa. Mali sjevernokorejski diktator opet se nabacivao dalekometnim raketama preko njihova otoka. Domet ovoga puta: 3,700 kilometara. Opasno.
Ruska vojna vježba Zapad na granicama država Baltika i Poljske prikazuje se kao nešto posve normalno, u skladu s međunarodnim normama. NATO navodno histerizira, a Šveđani valjda nisu normalni kada su istovremeno pokrenuli najveću vojnu vježbu u ovom stoljeću. Rusko tumaranje tenkovima (nekoliko stotina) po zapadnim granicama tumači se kao vježba isključivo obrambenog karaktera, uz ogromnu podršku u rusofilskim komentarima ispod tekstova na portalima. Kao da se NATO ikada valjao s par stotina samohotki po istočnim granicama Litve ili Poljske.
Na stranu što su nakon «obrane» Rusije u Gruziji 2008. i Ukrajini 2014. i miješanja u poslove niza drugih zemalja pojmovi međunarodnih normi i obrane u Europi malo relativizirani. Na stranu što Rusi nisu govorili istinu kada su rekli da je Gorbachevu obećano da se NATO neće širiti istočno od Njemačke. Sam Gorbachev je to opovrgnuo. Sve to na stranu, činjenica je da se u rastezljivim vremenima poput ovih otvaraju dublja, strateška pitanja. Za nas su ona vezana uz Europsku Uniju – njenu moć, budućnost i strateško (ekonomsko, sigurnosno, političko) mjesto Hrvatske u njoj.
EU i Hrvatska: to je tema
Pitanje o EU i Hrvatskoj dobilo je na važnosti nakon Plenkovićeve najave izrečene u petak da će predstojeću javnu raspravu o euru iskoristiti za određivanje hodograma pristupanja Europskom tečajnom mehanizmu i uvođenja eura. U premijerovom ponašanju nazire se obrazac: anemičnog Plenkovića jednom do dvaput godišnje zamijeni aktivan političar željan strateških ubrzanja i preokreta. Izgleda da je sada odlučio pokušati sa stvarnom integracijom Hrvatske u Europu, ne bi li prekinuo ovo zamorno tavorenje u limbu između geografskog, kulturnog i gospodarskog Balkana i EU.
Najvažniji događaj protekloga tjedna u svjetlu te činjenice bio je govor predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera o stanju Europske Unije. Tim govorom je određen europski okvir za dulje razdoblje u kojem bi i Hrvatska mogla ući u sljedeću fazu integracije.
Govor o stanju Unije
Junckerov govor je sadržavao pet bitnih elemenata:
- Konačno ima razloga za zadovoljstvo zbog tempa izlaska iz krize: u EU je danas zaposleno više ljudi nego ikada, a gospodarski rast se proširio na sve države članice. Očekivanja gospodarskog rasta ponovo su kao prije krize 2008.
- Europsko zajedništvo odnijelo je pobjedu nad divergentnim tendencijama koje su eskalirale referendumom o Brexitu 2016. U 16 mjeseci, koliko je preostalo do europskih izbora i kraja mandata ove Europske komisije, treba «uhvatiti vjetar koji puše u naša jedra» (kako kaže Juncker) i učvrstiti EU radi jačanja zajedništva. Macron je bio europska prekretnica (Juncker to nije rekao, ali to je činjenica).
- EU treba nastaviti sklapati sporazume o trgovačkim integracijama sa zemljama i trgovačkim područjima izvan EU (ovo je u izravnoj opreci s Trumpovim protekcionizmom), ali EU u tome neće biti naivna. Osobito kada organizacije pod kontrolom drugih država (prvenstveno misli na Rusiju i Kinu) žele preuzeti dijelove europske infrastrukture.
- EU će jačati industriju, podupirati borbu protiv klimatskih promjena, staviti naglasak na digitalnu sigurnost građana Europe, učinkovito štititi granice Unije od nekontrolirane migracije, ali Juncker nije mogao prešutjeti europsko nejedinstvo kada je riječ o migrantima: «Italija jedina spašava obraz Europe na Mediteranu» rekao je, prekorivši druge koji okreću glavu od tog problema.
- Juncker je na kraju dao svoju viziju Europe. Sastoji se od četiri ključna elementa: (1) EU nije unija tržišta i novca; EU je unija vrednota koja počiva na tri stupa – slobodi, jednakosti i vladavini prava. Ovo je neizravna kritika projekata neliberalnih demokracija u Mađarskoj i Poljskoj: «EU nije država, nego zajednica prava», kazao je. (2) Tješnje povezana Unija kompromisa: «Kompromis nije nešto negativno nego umjetnost premošćivanja razlika.» U tom dijelu govora spomenuo je Bugarsku i Rumunjsku koje trebaju odmah ući u Shengen, a Hrvatska čim ispuni kriterije. Ovo je zaboljelo Slovence koji bi htjeli držati hrvatski ulazak u Shengen na kratkom štapu ne bi li nas prisilili na prihvaćanje razgraničenja u onom zaljevčiću s početka priče. Ponovio je i činjenicu koja proizlazi iz Ugovora – da euro treba postati valuta svih država članica. Najavio je i rođenje Europskog standarda socijalnih prava (još nije do kraja jasno što će to biti, vidjet će se na Summittu u Gothenburgu u studenom) te je ponovio otvorenost Unije prema novim članicama sa Zapadnog Balkana (važno i za nas) i zatvorio vrata Turskoj «za dogledno vrijeme». (3) Treći element je jača Unija, što se prvenstveno odnosi na ekonomske institucije – jedinstveno tržište, Ekonomsku i monetarnu uniju i uvođenje položaja europskog ministra za gospodarstvo i financije koji će biti potpredsjednik Komisije i predsjedatelj Eurogrupe. (4) Demokratičnija Unija – jačanje uloge Europskog parlamenta i važnosti europskih izbora kao i veća transparentnost rada Komisije uz uključivanje građana.
Najzanimljiviji dio govora odnosi se na jačanje Unije. U Hrvatskoj se slabo razumije što je EU, kako funkcionira i kako se slažu troškovi i koristi za pojedine članice.
U glavama mnogih građana još uvijek živi naivna vizija EU kao okvira koji će trenutno donijeti socijalni i životni standard «kao u Njemačkoj». Razočaranje u pogledu realizacije te vizije plodno je tlo za širenje populističke verzije euroskepticizma. On raste na bazi mutne ideje o Europi kao bazenu stvorenom da u njemu velike ribe pojedu male («drugi su krivi»). Opasnost od širenja takvih stavova još je veća sada, ako politički nepripremljeni uđemo u sljedeću fazu integracije. Populisti predstavljaju euro područje kao uniju kapitala, interes korporacija i banaka, pogledajte što se dogodilo Grčkoj, cijene će rasti zbog eura i sl.
«Njemačko-francuska» Unija nakon Brexita?
Hrvatska, kao i većina zemalja EU, osobito na jugu, već ima institucionalizirane anti-establišment (ujedno i anti-EU) pokrete. Transformacija prvog takvog pokreta – grčke Syrize – u pro-europski mainstream (koji se na kraju riješio zalutalog Varoufakisa jer nije mogao ići kontra narodne volje za ostankom u EU i eurozoni) nije tipičan slučaj. Syriza je projekt koji je krenuo s jasno profilirane krajnje ljevice u specifičnim uvjetima duboke krize. Za razliku od Syrize i Podemosa, projekti poput Živog zida, koji je otvoreno anti-europski i Mosta, koji o EU mudro šuti, imaju potencijal dugoročnog rasta na platformi protivljenja integracijama, nešto slično Grillovom projektu Pet zvijezda koji ima izvrsne izglede na parlamentarnim izborima sljedeće godine u Italiji.
Razočaranje i neznanje nisu jedine okolnosti koje će im možda iću na ruku. Transformacija EU iz sna u javu u ovome desetljeću nije bila praćena izgradnjom povjerenja javnosti u mainstream političare u smislu njihove sposobnosti da pametno grade hrvatsku poziciju u europskom okviru. Ljudi žele vidjeti nekakav utjecaj, da nismo samo «takeri», da smo sposobni uzeti ono što nam paše, prepoznati ono što nam ne paše i utjecati da se to promijeni, a da to bude nešto više od prepoznavanja Terana.
Osim toga, mnogi europski orijentirani političari zbog skupljanja jeftinih političkih bodova na domaćem terenu nisu odoljeli populističkoj napasti da sebe pokušaju prodati kao zaštitnike naroda od zločestog Bruxellesa gdje sjede «preplaćeni briselski birokrati» (npr. Milanović). Time su gazili po samoj europskoj ideji u koju su nekada i sami vjerovali.
Međutim, nije svaka euro-skepsa plod razočaranja, neznanja ili političke šlampavosti. Pod egidom europskog zajedništva mogu se pokušati progurati i zbrda-zdola smišljeni projekti skuhani u nekom kabinetu daleko od Zagreba, nakon čega će uslijediti politički pritisci ne bi li i manje članice podržale projekt. To je racionalna osnova euro skepse i pitanja iz naslova: treba li se bojati da će Pariz i Berlin progutati Zagreb?
Pitanje je posebno aktualno, jer nakon Brexita nestaje treći pol koji je donosio protutežu povremeno pretjeranim centralističkim tendencijama koje dolaze iz Pariza i Berlina. Stoga ulazimo u razdoblje u kojem će trebati mnogo mudrosti za prepoznavanje razumne sredine europskoga puta.
Što je razumna sredina
Razumna sredina euro-integracije mora pronaći balans između dva opasna ekstremizma-populizma. Jedan je onaj dobro poznati anti-europski, kojeg nose krajnja desnica, krajnja ljevica i anti-establišment pokreti u mnogim europskim zemljama. Drugi je onaj slabije prepoznati pro-europski ekstremizam-populizam koji jače i tješnje povezivanje nameće kao sudbinsko pitanje prije pažljivog sagledavanja troškova i koristi. Ti ekstremizmi su klatno – jedan rađa drugi. Razlika je u tome što centripetalni ekstremizam koji vuče u pravcu hiper-integracije često nije svjestan kako time podgrijava centrifugalni ekstremizam dezintegracije. Održiv društveni razvoj u EU moguć je samo između te dvije rubne sile. Upravo bi razvijena EU demokracija trebala osigurati balans.
Na primjer: Macron želi iskoristiti EU kako bi reformirao Francusku. Njegov ministar financija Le Maire zagovara čvršće fiskalno i investicijsko ujedinjavanje članica euro područja. Le Maire je eksplicitan kada ovu temu postavlja isključivo u politički kontekst: «fiskalna unija je borba protiv populista koji su ostali čekati u zasjedi» i «euro područje će se pretvoriti u istinski ekonomski kontinent ili ga neće biti». Iza tih riječi valja se i francuski interes. S obzirom da Macron priprema manji nacionalni proračun radi fiskalne konsolidacije (nedavno je šef glavnog stožera podnio ostavku zbog neslaganja s predloženim vojnim budžetom), jako bi mu odgovaralo da se dio fiskalnih izdataka preseli na EU razinu, gdje će ih u većoj mjeri financirati Njemačka. Macron je govorio o tome da bi se budžet EU trebao povećati s 1% BDP-a na «nekoliko postotaka» i služiti za fiskalne poticaje. Nijemci će možda pristati na neku varijantu takvog dogovora, jer opstanak Unije im je životni interes. Ne samo ekonomski. Angela Merkel i najveći dio njemačkih političkih elita istinski vjeruju u EU kao okvir za vladavinu prava i mir koji domaće ekstremizme može držati u boci.
Što to znači za Hrvatsku? Nekoliko postotaka više budžeta na razini EU može biti hrvatski interes ako će to značiti da po jedinici dodatnog doprinosa možemo povući više od jedinice natrag (na primjer, kroz EU fondove). No, takva kalkulacija nije jedini smisao. Postavlja se pitanje žele li hrvatski građani biti dijelom EU koja se sve više integrira, ili će strah, površno sjećanje na neke propale asocijacije i neiživljena nacionalna suverenost zaustaviti Hrvatsku u europskom limbu u kojem su trenutno zaglavljene Mađarska i Poljska?
Ekonomija, ali i vrijednosti i prava
Rješenje ove dileme zavisit će o vještini političara da pokažu narodu što je dobar cilj i kako do njega doći tj. zašto su EU integracije put ka tome cilju. Pogrešno je zaključiti da su gole kalkulacije sve od čega se EU sastoji i da su priče o zajedničkim vrednotama i vladavini prava magla čija je uloga prikriti ekonomsko-financijsku suštinu. EU je vrijednosno, kulturno i sigurnosno čvorište svijeta (još uvijek), tako da se i ekonomsko-financijske stvari moraju vrednovati u tom kontekstu.
A kada su one u pitanju, Hrvatska se treba dublje integrirati. Hrvatska bez euro-kišobrana ne može pronaći adekvatne izvore financiranja u slučaju nove jače financijske krize, što znači da će neizbježne ekonomske fluktuacije u budućnosti nositi manje troškove za hrvatske građane (Grčka nije dobar primjer – za nas su mnogo važnija iskustva Slovenije i Poljske kojima je euro pomogao da amortiziraju zadnju krizu). Bez euro okvira Hrvatska nema kapacitete za borbu za zaštitu podataka svojih građana protiv IT mastodonata kao što su Facebook, Google i Apple, a to je samo jedan od brojnih primjera situacija u kojima upravo kroz europske instrumente (u ovom slučaju Komisiju) hrvatski građani mogu štititi svoje interese. O sigurnosti u slučaju širih geopolitičkih poremećaja da i ne govorimo (nije samo NATO bitan). Globalizirani svijet traži koordinirane odgovore (kliknite u desnoj koloni niže kod ključnih riječi na euro i dobit ćete listu tekstova o euru koje smo ove godine objavili na Labu).
Jasno je da se u tome ne smije biti naivan i da je oprez nužan. To se najbolje vidi na polju energetike.
Tri mora
Inicijativa Triju mora koju promovira Predsjednica često se predstavlja kao anti-Njemačka, jer bi cijev između Baltika i Jadrana trebala olakšati transport američkih energenata i osigurati supstitut u slučaju problema s opskrbom iz Rusije, dok Njemačka s druge strane kroz sjeverne tokove, unatoč političkim razilaženjima s Moskvom i sankcijama, s Rusima ima čvrst energetski deal. K tome, taj projekt nosi euroskeptična Poljska, što se također tumači kao hrvatsko svrstavanje uz zalutale «neliberalne demokracije» istoka EU.
Međutim, ako se Nijemci osjećaju komotno u energetskom partnerstvu s Rusima, isto ne mora vrijediti za Poljake, Hrvate ili Litavce. Oni drže mnogo slabije karte u rukama u odnosima s Rusijom i ne mogu se oslanjati na europsku solidarnost kada oni koji bi tu solidarnost trebali pružiti energetsku igru igraju s drugim kartama.
Poanta je da se EU može graditi samo uz uvažavanje takvih razlika u nacionalnim pozicijama. Jedna od ljepota EU leži u tome što njeni demokratski principi omogućavaju uvažavanje ove vrste razlika. Ne treba, dakle, biti poslušan jer, kao što Juncker kaže, EU nije država nego skup prava i pravila u kojem se kredibilitet gradi njihovim poštivanjem. I sposobnošću za artikulaciju pozicija i postizanje kompromisa.
Promjena političkog DNK
Taj princip poziva na promjenu nekih političkih rutina koje smo naslijedili iz nesretne prošlosti. Hrvati kao narod koji do jučer nije imao svoju državu imaju specifičan politički DNK koji je obilježen kombinacijama bijega i podložnosti, otpora i servilnosti. Vječito bježeći od Istambula, Beča, Budimpešte, Beograda, Rima, Berlina ili Moskve, a u isto vrijeme tražeći oslonac u nekom drugom s iste liste (+ Washington), ne bi li se otelo kontroli onog prvog, Hrvati nisu naučili graditi i ustrajno braniti suvisle pozicije kao osnove za postizanje kompromisa. Izuzmu li se kraća razdoblja Dubrovačke republike i stjecanja nezavisnosti nakon 1990., politika se uglavnom definirala kroz sljedbeništvo ili otpor. Na tome se hrani i hrvatska inačica novog populizma – strah od izdaje pred nepoznatim, koji rađa tendenciju zatvaranja u male, naše krugove, u kojima svak svakoga zna, pa iako se često međusobno varamo, bolje da nas varaju naši nego tuđi ljudi. Dublje EU integracije neće probuditi takvu novu energiju bijega i otpora samo ako se u njih uđe uz uspostavu nove i logične interesne pozicije koja će na vrijeme biti predstavljena građanima.
Prema tome, Hrvatska se ne treba bojati Pariza i Berlina (pa onda ni Bruxellesa) ako pronađe kapacitete za zauzimanje stavova, izgradnju savezništava, nauči kompromise i vještine komunikacije ključnih politika prema građanima. U suprotnom, trebamo se puno više bojati samih sebe.