Trump ili Biden: tko je bolji za investitore?

Objavljeno

Hoće li netko biku polomiti rogove? Ilustracija: Željko Badurina

Formula za predviđanje ishoda američkih predsjedničkih izbora, s tržištem kapitala kao ključnom varijablom, doista ima napretek, no korelaciju i kauzalnost u ovom je slučaju gotovo nemoguće čvršće povezati. Osobito kada se u priču uključi izvedba tržišta nakon izbora – u tom slučaju ishod je počesto određen vlastitim svjetonazorima

Ad
Ad

Ako je vjerovati Wall Street Journalu, George Soros je u samo nekoliko mjeseci nakon izbora Donalda Trumpa u svom portfelju nagomilao gotovo milijardu dolara gubitaka. Glasni pobornik Demokrata (i vjerojatno još glasniji protivnik Trumpa) bio je čvrsto uvjeren da će Trumpova neočekivana pobjeda na predsjedničkim izborima baciti Wall Street na koljena i isprovocirati intenzivnu korekciju cijena dionica (zbog zapaljiveTrumpove retorike, prognoza se s nešto većim uspjehom mogla primijeniti na tržišta u razvoju). Umjesto toga, stvarnost je ponudila bitno drukčiji scenarij, u kojem je inicijalna reakcija investitora (nakon nekoliko mjeseci kolebanja) bila suzdržana, a potom je uslijedila pozitivna korekcija i nastavak serije novih rekorda za S&P 500 indeks. Baš kako je i predviđao Stanley Druckenmiller, nekadašnji Sorosev pulen (zajedno su orkestrirali famoznu akciju rušenja britanske funte). Druckenmiller je naknadno u nekom televizijskom nastupu tvrdio kako je likvidirao short pozicije (oklade na pad vrijednosti financijskih instrumenata) u izbornoj noći, kada je postalo jasno da će umjesto favorizirane Hillary Clinton u Bijelu kuću useliti Donald Trump.

Ali to nam ne govori puno o Sorosu i Druckernmilleru, a još manje o odnosu između politike i tržišta kapitala. Osim činjenice da emotivno nabijene prognoze, (a Soroseva bi se vjerojatno mogla svrstati u tu kategoriju), nisu najsretnija podloga za aktivnost na tržištu kapitala.

Uostalom, Soros je možda bio najzvučniji, ali nipošto ne i jedini promašaj; podulji je popis celebrityfond managera i direktora iz korporativnog sektora koji su početkom studenoga 2016. naprasno zatvarali pozicije i prodavali dionice, uvjereni kako će kaotična Trumpova vladavina biti prava katastrofa za Wall Street. Četiri godine kasnije možemo tek konstatirati kako je Trump bitno pridonio kaosu i polarizaciji biračkog tijela, ali ni puno veći problemi, poput pandemije koronavirusa, u konačnici nisu zaustavili optimiste.

Kako uopće predvidjeti reakcije investitora i utjecaj izbora na izvedbu portfelja? Najkraće rečeno, teško i nikako. Izbori u pravilu podrazumijevaju zamjetnu dozu neizvjesnosti, koje se tržišta gnušaju. Imajući u vidu recentne izjave iz Trumpova kampa, analitičari vjeruju kako je novo prebrojavanje glasova, svojevrsna repriza trakavice s prebrojavanjem glasova kakva se dogodila na Floridi 2000. godine (i u konačnici iznjedrila tijesnu pobjedu Busha) uvjerljivo najgori scenarij. Stvari u ovom slučaju dodatno kompliciraju izbori za Senat, koji zasad (opet tijesnom većinom) kontroliraju Republikanci.

Pritom je uvriježena percepcija kako je crvena boja Republikanaca business-friendly, a time i prihvatljivija tržištima. Međutim, na grafikonu koji prikazuje prosječnu godišnju stopu prinosa (CAGR) za vladavine svakog američkog predsjednika ponaosob u posljednjih stotinjak godina vjerojatno ćete najprije zamijetiti upravo crvenu boju troje Republikanaca (Hoover, Nixon i Bush Junior) čiji je mandat obilježen – negativnim prinosom.

Povijesno gledano, Demokrati se mogu pohvaliti boljom izvedbom tržišta, navode u svojoj retrospektivi analitičari Citigroupa: Demokratski kandidati često stupaju na scenu u kriznim situacijama (Velika depresija, Velika recesija) i „popravljaju stvari“. Sve to, naravno, nisu niti osobito jaki argumenti u prilog suprotnoj tezi, već samo dokaz kako stranačka boja stanara Bijele kuće ne mora biti presudan faktor. Baš kao ni ključne makro varijable, jer je teško razgraničiti utjecaj predsjednika – ekonomska se politika (a trenutne okolnosti još manje) ne mijenja preko noći, samim činom smjene vlasti.

Postoje, doduše, neke naznake mogućeg smjera ekonomske politike. Analitičari JP Morgana su početkom srpnja istaknuli kako su ulagači odveć pesimistični kada je u pitanju Joe Biden, sastavivši ogledne košarice dionica potencijalnih dobitnika u slučaju pobjede jednog ili drugog kandidata. Početkom listopada, plavi portfelj („Democrat Agenda Outperformers“) je odmaknuo puno dalje od crvenog, dajući naslutiti kako se tržište užurbano priprema za nove stanare u Bijeloj kući. A Joe Biden bi, vjeruje se, u slučaju izborne pobjede zasigurno povećao porez na dobit korporativnog sektora, insistirao na aktivnijoj ulozi regulatora (nominalno loše za energetski sektor i banke), a možda čak krenuo i u križarski rat protiv dominantnih hi-techdivova kao što su Google ili Facebook. Ako pobijedi Trump, zaoštravanje konflikta s Kinom čini se izvjesnim, a politički rizik može bitno oslabiti dolar. I potaknuti veći interes za sigurnim zaklonima, poput zlata.

Međutim, to su još uvijek vrlo krhke pretpostavke, na kojima je jako teško formulirati konkretnu investicijsku strategiju (što nam George Soros jasno potvrđuje). Konačno, ishod predsjedničkih izbora samo je jedan od faktora koji utječu na raspoloženje tržišta. Analitičari Dimensional Fund Advisorsa upravo su to željeli naglasiti, sastavljajući popis posljednjih 14 američkih predsjednika i pripadajuće makro varijable iz kojih je jasno tek da je malo toga – jasno.

predsjednik max stopa nezaposlenosti (%) prosječna stopa inflacije

(%)

max proračunski deficit

(% BDP-a)

prosječan rast BDP-a

(%)

Herbert Hoover 25,4 -7,0 -3,7 -9,3
Franklin Roosewelt 25,6 2,9 91,3 9,3
Harry Truman 7,9 5,4 21,4 1,3
Dwight Eisenhower 7,5 1,4 4,1 3,0
John Kennedy 7,1 1,2 2,5 4,4
Lyndon Johnson 5,7 2,8 5,2 5,3
Richard Nixon 6,1 6,0 5,2 2,8
Gerald Ford 9,0 6,5 7,1 2,6
James Carter 7,8 10,2 0,2 3,3
Ronald Reagan 10,8 4,2 32,4 3,5
George H.W. Bush 7,8 4,0 15,2 2,3
William Clinton 7,3 2,5 5,9 3,9
George W. Bush 7,8 2,3 15,4 2,2
Barack Obama 10,0 1,7 45,8 1,6
Donald Trump 14,7 1,7 11,8 -2,5

Dovoljno je navesti primjer Richarda Nixona, koji se može pohvaliti jednim od najboljih rezultata u kategoriji maksimalne stope nezaposlenosti (bolji od njega samo je Lyndon Johnson). To je isti onaj Nixon kojeg je Watergate prisilio na abdikaciju, i samo jedan od troje predsjednika za čijeg su mandata američke dionice ubilježile negativan skor. Zbog toga je uzlazna putanja burzovnih indeksa na duži rok, kako navode u svom osvrtu analitičari, jedina konstanta i jedini zaključak koji bi ulagači trebali zapamtiti.

I zbog toga je jako teško predviđati u kojem će smjeru otići tržište nakon izbora. Štoviše, analiza Vanguarda pokazuje da je utjecaj izbora u posljednjih 150 godina statistički posve nebitan. Uostalom, ključne arhitekte impresivnog rasta cijena dionica vjerojatno ne treba tražiti na Pennsylvania Avenue, već malo dalje, na Constitution Avenue, gdje se redovito sastaju kreatori monetarne politike. Na tu smo temu već potrošili podosta tinte, pa nema smisla ići dalje.

Ali se zato možemo pozabaviti prognozama uoči predstojećih izbora. Prije nešto više od četiri godine MarketWatch je objavio priču pod naslovom „Tržište je već odabralo idućeg predsjednika“. Kako se u tekstu navodi, pobjeda Hillary Clinton je zajamčena, a prognoza je temeljena na indikatoru koji je objasnio strateg Bank of America Merill Lyncha: što veća prednost S&P 500 indeksa u razdoblju od 90 (radnih!) dana koji prethode izborima, to su šanse za ostanak aktualne vladajuće stranke u Bijeloj kući. I dok je u vrijeme objave teksta prednost indeksa iznosila izdašnih 4,4%, pred sam kraj utrke se potpuno istopila, i svega nekoliko dana prije izbora poprimila negativan predznak. Dovoljno za progledati kroz prste i proglasiti dotični indikator pouzdanim?

Četiri godine kasnije, taj okvir od 90 radnih dana neznatno se pomiče unatrag, na 1. srpnja (umjesto 8. izbori su ove godine 3. studenog), a prednost na strani aktualnog predsjednika još je izdašnija (oko 7,2%), što Trumpa čini (barem prema obrazloženom kriteriju) sigurnim pobjednikom.

Sam Stovall, hodajuća enciklopedija S&P 500 indeksa, nudi ponešto izmijenjenu formulu, fokusirajući se na razdoblje od kraja srpnja do kraja listopada. „Od 1944. godine, u 87% slučajeva pozitivna izvedba S&P 500 indeksa u ta tri mjeseca točno je najavila ostanak istih stranačkih boja u Bijeloj kući“, navodi Stovall (S&P Global Market Intelligence), i time također daje prednost Trumpu. Premda je u drugoj polovici rujna ta prednost za kratko potpuno anulirana, u međuvremenu je S&P 500 namaknuo zapažen rast, ostavljajući Trumpa duboko u comfort zoni. Na istom tragu je i inačica koja promatra kretanje S&P 500 indeksa dva mjeseca prije izbora: učinak na dosadašnjim izborima je identičan, baš kao i prognoze za predstojeće izbore. A onda opet – zašto baš tri mjeseca? Zašto ne jedan, četiri ili šest? Na tu činjenicu upozoravaMark Hulbert, vjerujući kako je riječ o statističkom rudarenju koje je slučajno iznjedrilo opipljivu korelaciju, ali još uvijek ne podrazumijeva kauzalnost. Tim više što su i Bijela kuća i FED iznimno osjetljivi na raspoloženje investitora, i često im podilaze, zbog čega je prilično teško razmrsiti vrlo kompliciranu uzročno-posljedičnu vezu.

Stvari mogu ići i u suprotnome smjeru. Naime, od Trumana naovamo, cijene američkih dionica su porasle u izbornoj godini svaki puta kada se aktualni predsjednik natjecao za drugi mandat. Dakle, možda je aktualan pozitivan trend tek podrška kontinuitetu u Bijeloj kući, kakav god bio, jer je i to bolje od promjene i neizvjesnosti koje donosi novi predsjednik? Analitičari Ned Davisa upozoravaju kako statistika ipak ne ide posve u prilog Trumpu, jer od Hoovera naovamo, niti jedan predsjednik nije preživio izbore s teretom od (barem) 20% minusa za S&P 500 indeks ili recesijom u zadnjoj godini mandata.

Slika pokazuje kako se na stranici Kolektivna inteligencija mijenjala frekvencija odgovora ispitanika na pitanje hoće li S&P na dan izbora završiti iznad praga od 3.231 boda

Jedno je sigurno: suprotstavljene stranačke orijentacije investitora otvaraju prostora za različite interpretacije gomile statističkih pokazatelja. Za Republikance, aktualna recesija posljedica je eksternog šoka, i nema nikakve veze s ekonomskog politikom Bijele kuće. Za Demokrate, rast vrijednosti indeksa zapravo je odraz činjenice da su se investitori većinom pomirili s nadolazećim promjenama u Bijeloj kući, jer prednost njihovog kandidataviše ne ostavlja prostora za bilo kakva iznenađenja (i omraženu neizvjesnost).

Od sredine kolovoza do kraja rujna znatno se povećao udjel ispitanika koji posjećuju stranicu Kolektivna inteligencija i smatraju da bi Trump mogao dobiti izbore, no u toku listopada rast je zaustavljen.

No šlag smo ostavili za kraj: studija pod naslovom „Political Climate, Optimism, and Investment Decisions“ trojice autora, pokazuje kako stranačka opredijeljenost i ideološki afiniteti određuju percepciju investitora kada je u pitanju izvedba tržišta kapitala. A to pak znači da zbivanja na političkoj sceni u bitnoj mjeri determiniraju aktivnost ulagača, odnosno sklonost ka riziku. Drugim riječima, kada je aktualna politička klima u skladu s njihovim političkim identitetom, investitori u pravilu iskazuju veću sklonost riziku u procesu alokacije portfelja. S obzirom da je dugoročno uzlazan trend na tržištu čvrsta konstanta (na što upozoravaju analitičari DFA), veću sklonost riziku tržište izdašnije honorira (u skladu sa risk & reward teorijom). Ili još konkretnije: birači/investitori skloniji Republikancima su u prosjeku bolje prošli za vrijeme Trumpa nego za vrijeme i Obame, i vjerojatno će proći nešto lošije od ulagača sklonijih Demokratima, ukoliko Biden pobijedi na predstojećim izborima. A ta spoznaja je možda vrjednija od svih navedenih indikatora.