Prilično nepromišljena ideja o naprasnoj agronomskoj tranziciji s (kasnije će se pokazati) katastrofalnim posljedicama koštala je predsjednika Šri Lanke privilegiranog položaja, a njegove nekadašnje pristaše lišila čak i osnovnih proizvoda poput hrane ili goriva. Zvuči nevjerojatno, no koncept organske poljoprivrede pogurnuo je siromašnu državu u Indijskom oceanu na rub propasti, što je baš zgodna okolnost ako ste među onima koji se zgražaju nad „zelenim sljepilom“ zbog kojega se i Europa (ili barem Njemačka) dovela u nezavidan položaj, postavši talac vanjske politike Kremlja. Međutim, niti je ovo priča o Zelenima, niti su stvari tako jednostavne kakvima se čine na prvi pogled; riječ je tek o okidaču krize što se pomalja iza brda i opasno prijeti brojnim drugim tržištima u razvoju.
Suludi eksperiment kao katalizator kaosa
Uvertiru u prilično bizarnu epizodu uprizorila je dvije godine ranije pandemija koronavirusa, koja je dodatno srozala ionako klimav životni standard stanovnika Šri Lanke, uskrativši im stotine milijuna dolara prihoda od turizma. Kao da to već nije dovoljno, u travnju prošle godine predsjednik Gotabaya Rajapaksa je, u najboljoj maniri rigidnog autokrata, naprasno zabranio uvoz umjetnog gnojiva i pesticida. Etiketa održive poljoprivrede i masovan odmak od konvencionalne agronomije poslužili su kao svojevrstan smokvin list kojim se trebala prikriti činjenica da, uslijed mršavih prihoda od turizma s jedne, te rasta cijena sirovina (nafte i prirodnog plina) s druge strane, novca za (sintetičko) gnojivo iz uvoza naprosto – nije bilo.
Pod otrcanom Fructalovom egidom (za malo mlađe: “v sodelovanju s naravo”, op. ur.), praktički preko noći, dva milijuna ratara podvrgnuto je eksperimentu koji se već šest mjeseci kasnije pokazao posve – promašenim. U tolikoj mjeri da je Šri Lanka, unatoč višegodišnjoj samodostatnosti u segmentu proizvodnje hrane (dvije trećine ukupnog izvoza otpadalo je na poljoprivredu), najednom bila prisiljena uvesti ogromne količine riže kako bi prehranila domaće stanovništvo. Za to vrijeme, prinos pojedinih poljoprivrednih kultura doslovno se prepolovio.
Drastično slabiji urod na plantažama čaja, ključnog izvoznog artikla (gubici se procjenjuju na gotovo pola milijarde dolara), natjerao je predsjednika da donekle olabavi uvozne restrikcije na gnojivo kako bi spasio što se spasiti dade, te počne dijeliti subvencije i naknade poljoprivrednicima, no sve je bilo uzalud. Ili barem prekasno; zemlja se našla u začaranom krugu iz kojeg je izlaz bilo moguće napipati jedino – bankrotom. Prvim u povijesti za Šri Lanku, koliko god se iz daleke hrvatske perspektive činilo da je riječ o tek jednoj u nizu banana-državica koje svako toliko ostave investitore na cjedilu.
Nakon masovnih protesta koji su se naknadno preselili i u predsjedničku rezidenciju, Rajapaksa je (na vrijeme) dao petama vjetra, a financijska kriza ubrzo je poprimila razmjere humanitarne katastrofe. Obijesno plivanje u predsjedničkom bazenu slaba je utjeha milijunima koje je niz pogrešnih odluka doveo na rub egzistencije. Cijeli je koncept pao na ispitu održivosti, no ideologija je u ovoj priči sporedna (makar je poslužila kao katalizator kolapsa), tek puki ornament krhkog makro okvira koji u značajnoj mjeri počiva na – ovisnosti o uvozu.
Krah domaće valute
Uvoz se, naravno, najčešće plaća čvrstom valutom poput dolara, a Šri Lanka je, između ostaloga, iz inozemstva dovlačila nešto hrane i gotovo u potpunosti namirivala domaću potrošnju naftnih derivata. Riječ je o proizvodima koje nije moguće supstituirati domaćom proizvodnjom, a da stvar bude još gora, zemlja je godinama bilježila zamjetan deficit u bilanci vanjskotrgovinske razmjene (između 6% i 8% BDP-a). Deficit se pak financirao zaduživanjem, a poput većine tržišta u razvoju, ni Šri Lanka si nije mogla dopustiti luksuz zaduživanja isključivo u domaćoj valuti, makar se ta činjenica dugo vremena nije doimala osobito problematičnom. Štoviše, u uvjetima rekordno niskih kamatnih stopa i masovnog lova na prinose (na globalnoj razini!), zaduživanje na inozemnom tržištu, u dolaru ili kineskom yuanu, izgledalo je kao prilično atraktivna, odnosno relativno jeftina opcija (lišena tereta valutnog rizika iz perspektive investitora).
Međutim, u takvoj je situaciji stabilnost tečaja domaće valute od esencijalne važnosti. A vrijednost rupije (u odnosu na dolar) već godinama kontinuirano – pada. Restriktivne mjere s ciljem ublažavanja odljeva kapitala i obrana tečaja intervencijama središnje banke na deviznom tržištu privremeno su znale ublažiti problem, ali nipošto nisu dugoročno rješenje. Nije to svojedobno pošlo za rukom ni Velikoj Britaniji, a kamoli će središnjoj banci neke relativno nerazvijene državice. Obrana tečaja neko vrijeme može funkcionirati, ako ništa drugo, kako bi svela deprecijaciju u prihvatljive okvire i kupila nešto vremena za prilagodbu. Neugodna nuspojava takve taktike je topljenje deviznih pričuva središnje banke koje su se u ovom slučaju tijekom samo tri godine spustile sa 10 na tričavih dvije milijarde dolara. Bez suvislih mjera koje bi ispeglale makroekonomske ravnoteže, plimu je na duži rok naprosto nemoguće zaustaviti, te prije ili kasnije dolazi do spektakularnog kraha, kao što je to bio slučaj sa rupijom tijekom ožujka i travnja ove godine:
Ukupne obveze države (bez obzira na valutu denominacije) u ovoj godini iznose gotovo devet milijardi dolara. Samo obveze po osnovi izdanih dolarskih obveznica koje dospijevaju tijekom ove godine otprilike su jednake deviznim pričuvama. Zbog toga se Šri Lanka u konačnici suočila s jednostavnim izborom – nahraniti domaće stanovništvo ili nastaviti servisirati obveze prema investitorima. Bankrot je bio jedina opcija.
Baš kao i nezaobilazno tiskanje novca koje dodatno devalvira vrijednost domaće valute i gura inflaciju uzlaznom putanjom (u srpnju je dosegla 60% na godišnjoj razini). Inozemni kapital će (barem onaj privatne provenijencije) godinama zemlju zaobilaziti u širokome luku, a gospodarski oporavak i izlazak iz začaranog kruga bit će prilično spor i bolan (osim, naravno, za korumpiranu kastu na vlasti).
Kriza iz udžbenika
Šri Lanka je, kako se slikovito izrazio Noah Smith, školski primjer krize tržišta u razvoju; truli temelji u obliku deficita vanjskotrgovinske bilance i kontinuirane deprecijacije domaće valute, uz visoku razinu zaduženosti (javni dug je već 2020. godine bio jednak domaćem BDP-u) pokrenuli su spiralu kaosa iz koje se samo rijetki izvuku bez većih žrtava. Zemlja je sada prepuštena na milost velikim silama poput Indije, Kine, SAD-a i Rusije, moljakajući za pomoć u osnovnim živežnim namirnicama kako bi barem donekle ublažila nezadovoljstvo građana.
Priča, naravno, ima i važniju poantu; sličan scenarij prijeti povećoj skupini zemalja u razvoju koje su proteklih nekoliko godina preživljavale po sličnom receptu, obilato koristeći iznimno niske kamatne stope i mogućnost (relativno) jeftinog zaduživanja kako bi financirale ekspanzivnu fiskalnu politiku, pokušavajući premostiti tegobno razdoblje pandemije. Šri Lanka je pala već u prvom naletu krize zahvaljujući iznimno nesposobnoj vladajućoj garnituri, no teško da bi i bez toga mogla izbjeći ozbiljne posljedice izmijenjenih okolnosti na globalnoj razini.
To se u prvom redu odnosi na američku monetarnu politiku koja je, u pokušaju suzbijanja inflacije, poprimila iznimno restriktivan predznak. Uslijedio je značajan pomak na američkoj krivulji prinosa koji se vrlo brzo prenio i na prinose brojnih zemalja u razvoju koje sada, dok se još oporavljaju od pandemijskog šoka, podebljanog dramatičnim rastom cijena sirovina (hrane i energenata), puno teže (čitaj: skuplje) mogu refinancirati dospjele obveze.
Kao dokaz u prilog toj tezi može poslužiti kretanje prinosa na dvogodišnje državne obveznice Šri Lanke: nakon što su godinama vjerno pratile kretanje američkih državnih obveznica, već prvo u nizu povećanja kamatnih stopa FED-a u ožujku ove godine iznjedrilo je eksplozivan rast prinosa:
Uslijed znatno restriktivnije monetarne politike koja posljednjih mjeseci s obje strane Atlantika poprima vrlo opipljive konture, te slabašnog gospodarskog rasta u Kini, pad ekonomske aktivnosti na globalnoj razini doima se neminovnim. Prema recentnim prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, u odnosu na prošlu godinu gospodarski rast na globalnoj razini trebao bi se gotovo prepoloviti (sa 6,1% na 3,2%).
The Economist je pobrojao čak 53 iznimno ranjive države, suočene istodobno s perspektivom slabašnog gospodarskog rasta, ali i vrlo ambicioznim (darežljivim) proračunskim ciljevima. Redom je riječ o državama koje karakterizira dugoročno neodrživ rast javnog duga, zbog čega su već proglasile bankrot, ili njihove državne obveznice nedvojbeno upućuju na vrlo visoku vjerojatnost takvog scenarija.
Udar u američkoj režiji
Kao što bi u slučaju Šri Lanke za probleme bilo najlakše okriviti ideju održive poljoprivrede, tako bi krivicu za rastuće probleme zemalja u razvoju bilo relativno lako svaliti na kreatore američke monetarne politike. Jer upravo su njihovi potezi, uvjetovani značajnim rastom inflacije, pokrenuli lavinu, i to na dva kolosijeka. Prvi je onaj s kamatnim stopama: ključne kamatne stope FED-a zapravo su baza iz koje se onda deriviraju i prinosi na obveznice, podebljani naravno za očekivanja investitora i premiju rizika svake pojedine zemlje. A inflacija i rast kratkoročnih kamatnih stopa u ovoj su godini bitno zakomplicirali život dužnicima koji na inozemnom tržištu moraju refinancirati svoje obveze, sada po bitno nepovoljnijim uvjetima. Ono malo dostupnih podataka za zemlje u razvoju (u ovom slučaju je riječ o kretanju stope prinosa na desetogodišnje državne obveznice tijekom ove godine) ne ostavlja mjesta nikakvim dvojbama – uvjeti zaduživanja su postali bitno nepovoljniji:
Druga dimenzija problema zapravo je nuspojava restriktivnije monetarne politike FED-a, koja je isprovocirala dramatičan rast vrijednosti američke valute. Od početka godine, ponderirani indeks dolara (DXY0), koji reflektira strukturu američke vanjskotrgovinske razmjene, porastao je za čak 12,5%, a to onda značajno poskupljuje otplatu obveza po osnovi inozemnih zaduženja, ali i uvoz ključnih sirovina i hrane. Doduše, dio zemalja još se relativno dobro i nosi s aprecijacijom dolara, no zemlje poput Egipta, Turske i Argentine u toj utrci već jako zaostaju (na grafikonu je prikazano kretanje u odnosu na rast DXY0 indeksa):
Dosad su tek rijetki izvoznici sirovina bili zaštićeni od rasprostranjenog trenda, no s padom cijena diljem robnih tržišta upitno je koliko dugo još mogu računati na blagonaklonost aktera na deviznom tržištu. Osobito u uvjetima masovnog bijega inozemnih investitora, koji u strahu od daljnjeg pogoršanja (bilo makroekonomskih neravnoteža ili političkih odnosa) zapravo zatvaraju začarani krug: isforsirana likvidacija i prebacivanje kapitala u sigurnije luke dodatno slabi tečaj valuta zemalja u razvoju i tako ih čini još ranjivijima. Primjer Šri Lanke otkriva ograničeni doseg intervencija na deviznom tržištu koje su, unatoč tome, sve češće (od Hong Konga do Čilea).
“Dolar je naša valuta i vaš problem”
FED, naravno, nema obvezu brinuti o stabilnosti tržišta u razvoju; u nekim drugim okolnostima taj bi faktor možda i nosio određenu težinu, ali uz visoku stopu inflacije, prioritet su očito zbivanja na domaćem planu. Uostalom, bivši američki ministar financija John Connally je to jednostavno sažeo još pola stoljeća ranije: „Dolar je naša valuta i vaš problem.“
Unekoliko je riječ o cikličkom procesu – brojne (regionalne) krize iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća bile su opomena za zemlje u razvoju, potaknuvši ih da dovedu u red makro fundamente, bilo da je riječ o valutnoj strukturi javnog duga, proračunskom deficitu ili deviznim pričuvama. Međutim, urednije javne financije nešto kasnije su, koliko god to zvučalo paradoksalno, kumovale aktualnom zapletu, omogućivši agresivnije zaduživanje u jeku pandemije koja je iziskivala snažniji odgovor (subvencije u ovom ili onom obliku) državne administracije. A nakon pandemije gotovo je nemoguće (i nimalo politički oportuno) uskratiti pomoć siromašnim slojevima stanovništva dok cijene energenata divljaju.
Podaci koje navodi The Economist govore kako je prosječan proračunski deficit zemalja u razvoju u 2020. godini iznosio vrlo visokih 9,3% BDP-a, odnosno tek nešto malo ispod prosječnih 10,5% za razvijene zemlje, koje raspolažu neusporedivo većim kapacitetima zaduživanja (i ekspanzivne fiskalne politike). Istodobno, MMF navodi kako je otprilike 16% javnog duga zemalja u razvoju denominirano u inozemnim valutama, što možda zvuči utješno, ali to zapravo povećava pritisak na domaći financijski sustav, koji na sebe mora preuzeti teret financiranja proračuna.
Relativno skroman agregirani BDP najugroženijih država (s minornim udjelom u globalnom BDP-u) zvuči utješno, ali ne i činjenica kako je riječ o pola milijarde ljudi čija je egzistencija izravno ugrožena. A Šri Lanka nije bila jedna od njih, baš kao što se u tu skupinu ne ubrajaju ni zemlje poput Pakistana ili Egipta, koje također plešu na rubu provalije (između ostaloga, i zbog činjenice da više od 40% aktive domaćeg bankovnog sustava otpada na – državne obveznice. Ranije spomenuta skupina od 53 zemlje podrazumijeva tek 5% svjetskog BDP-a, ali i gotovo petinu svjetske populacije. Dovoljan je jedan iznenađujući bankrot da iznjedri globalnu krizu, upozorava Svjetska banka, ističući pritom kako je među najsiromašnijim zemljama i značajno porastao udio duga s varijabilnim kamatnih stopama.
U kratkom roku, stvari teško mogu krenuti nabolje. Štoviše, brojni promatrači vjeruju kako tek konkretan oprosta dugova može potaknuti preokret, no razvijene zemlje trenutno su posvećene vlastitim problemima (biračima). Baš kao i Kina, koja se u međuvremenu (makar nije članica Pariškog kluba) prometnula u jednog od najvećih kreditora, k tome nesklonog opciji oprosta duga. Ilustracije radi, u strukturi inozemnog duga Šri Lanke, na Kinu otpada čak – petina.
„Sada nije vrijeme da se ignoriraju problemi zemalja u razvoju“, navodi u pismu koje je početkom kolovoza objavio Financial Times Murtaza Syed, guverner pakistanske središnje banke; ulog na kocki je ogroman, navodi Syed, pozivajući razvijene zemlje na konkretnu akciju. Jer aktualnom se trendu još uvijek ne nazire kraja; intenzitet rasta kamatnih stopa FED-a u ovoj godini neminovno priziva paralele s dramom iz osamdesetih godina, kada se stopa inflacije u SAD izražavala dvoznamenkastim brojkama. Možda bi nastavak rasta vrijednosti dolara (dosadašnjim tempom) i mogao isprovocirati koordiniranu akciju u režiji središnjih banaka skupine G7, ali u ovom je trenutku mogućnost tog scenarija praktički zanemariva. A to znači da su zemlje u razvoju do daljnjega prepuštene same sebi, makar je njihov prostor za manevar vrlo ograničen, a perspektive snažnijeg gospodarskog oporavka, barem u kraćem i srednjem roku – nikakve.