Pišući tekst pod ovim naslovom koji je objavljen u nedjelju prije Putinovog govora navečer u ponedjeljak 21.2. slutio sam da bi se ovo moglo pretvoriti u serijal, pa nastavljam ratni gospodarski tjednik koji će izlaziti u nepravilnim razmacima ovisno o intenzitetu događaja. Ne treba objašnjavati intenzitet događaja zbog kojeg ovaj drugi dio nije mogao čekati nedjelju. Prvo idemo kroz deset točaka koje slijede zaključke od prošle nedjelje 20.2., koje komentiram u svjetlu razvoja događaja ovaj tjedan, a onda dodajem još dvije točke o samoj Rusiji nakon njezine vojne agresije na Ukrajinu.
- Utjecaj krize na istoku Europe: trgovačke veze s Hrvatskom
Zaključak od nedjelje: prelijevanje krize putem trgovačkih kanala ima marginalnu važnost za hrvatsko gospodarstvo.
U međuvremenu su mediji spekulirali o utjecaju nedolaska Ukrajinaca i Rusa na turizam, položaju Fortenova grupe (gdje su ruske banke vlasnici ispod 50%), AD Plastike koja ima značajne pogone u Rusiji i Sberbank koja je na listi za međunarodne sankcije ali je prošle godine prodana srpskom investitoru, no koliko je javno poznato, postupci regulatornih odobrenja još nisu zaključeni pa nije jasno kako će se razne verzije implementacije sankcija odraziti na taj slučaj (ne znam kada pravno nastupa promjena vlasnika, to pravnici trebaju tumačiti). Sve skupa se i dalje uklapa u ocjenu o maloj važnosti. Spomenuta banka ima samo 2% tržišnog udjela i regulatori mogu svaki problem riješiti „lijevom rukom“. Pisalo se i o Petrokemiji koja „vozi“ na ruski plin i PPD-u koji ima ekskluzivan ugovor s Gazpromom. PPD jest trgovina, ali je s uvozne strane, o čemu više slijedi pod točkom 2. Petrokemija je deja vu – problem koji se ciklički vraća; dodana vrijednost Petrokemije je oko 300 milijuna kuna, manje od promila hrvatskog gospodarstva. Trgovačke veze su pitanje na strani izvoza (roba i usluga) i tek u slučaju duljeg trajanja šireg sukoba koji bi mogao značajno poremetiti velika europska gospodarstva trebali bismo kalkulirati s posrednim učincima smanjene potražnje za našim robnim izvozom, turističkim i drugim uslugama. U ovom trenutku je prerano za razmatranje takvog scenarija.
- Utjecaj krize na istoku: inflacija
Zaključak od nedjelje: prelijevanje krize putem cijena energenata ima veliku važnost za hrvatsko gospodarstvo, a kretanja u skorije vrijeme posve su neizvjesna. Prognoze cijene nafte za ovu godinu su od 70 do 150 dolara, a tako širok raspon znači da caruje neizvjesnost – prognoze su neupotrebljive.
Jasno je da je ovo glavni kanal prelijevanja i također je jasno da smo sada u lošem scenariju s vjerojatno trajnijom i većom inflacijom zbog poremećaja na tržištu energenata. U četvrtak je dan krenuo očekivano loše: terminski ugovori na naftu (WTI) u jednom su trenutku prešli 100 dolara za barel, no prema kraju dana došlo je do obrata i četvrtak završava oko 95, ne mnogo iznad srijede (oko 2%). Biden najavljuje da će Amerika otpustiti i rezerve i proizvodnju, vjerojatno se i unutar OPEC-a nekome mogu malo zavrnuti ruke, tržišta su „progutala“ šok od četvrtka ujutro i kraj četvrtka bio je iznenađujuće miran. I snaga sankcija prema Rusiji nije na 100/100, očito se (zasad) računa s time da bi se Putin mogao zaustaviti na manjim ciljevima i ponovo dovesti za pregovarački stol ako ima izglede da nastavi (skupo) prodavati energente o kojima zavisi cijela njegova Rusija. Mislim da s tim scenarijem za sad ne treba računati, a stabilizacija cijene nafte mogla bi se interpretirati i negativno, kao posljedica neodlučnosti Zapada da oštricu sankcija usmjeri na ruski energetski sektor. Putin je možda upravo s tim elementom slabosti računao pa uzima dodatnu inicijativu nudeći “pregovore” o predaji, točnije “demilitarizaciji” Ukrajine dok osjeća da efekt blitzkriega još traje. Ne bi se trebalo zavaravati. „Igra“ je vrlo opaka; s jedne strane Ukrajincima je jasno da im nitko neće ozbiljnije priteći u pomoć (to su mogli naučiti iz hrvatskog primjera 1991.), s druge strane SAD i EU se ne rukovode razumijevanjem da je mala šansa da popuštanje i taktiziranje u početku donese bilo što drugo osim veće štete u dugom roku (i to su mogli naučiti iz našeg primjera, Hrvatska je čak bila pod međunarodnim embargom na uvoz oružja), dakle sve će zavisiti o razvoju situacije na terenu i treba očekivati da će se pravila mijenjati u hodu i razumno je kalkulirati s trocifrenim dolarskim iznosima i do daljnjega se pripremati za najgore kada je riječ o energentima i, posljedično, inflaciji. Lakše je revidirati kasnije u bolju stranu, iako je u nesretnim vremenima pitanje što je bolje, a što lošije kad se razlikuju kratkoročni i dugoročni efekti (lakše u kratkom može značiti teže u dugom roku).
- Vladina reakcija: mjere protiv inflacije
Zaključak od nedjelje: dobro je da je vlada odlučila intervenirati smanjenjem poreznih tereta i u tom će pravcu trebati ići i hrabrije, pa se postavlja pitanje što može podnijeti ovogodišnji proračun.
O proračunu više pod točkom 4, a ovdje ću samo upozoriti na dio „u tom će pravcu trebati ići i hrabrije“. Kako treba kalkulirati i s najgorim scenarijima u vezi cijena energenata i kako je jasno da ovo nisu normalne gospodarske situacije, treba se pripremiti za dodatna rasterećenja i transfere kada su u pitanju troškovi energenata. Ako ne prije, najesen. S obzirom na izvanrednost situacije dovoljno je vremena za osmišljavanje i radikalnih rasterećenja koja treba uključiti u rebalans proračuna najkasnije prije ljeta. Rasterećenja će možda trebati i za poduzeća, ne samo za kućanstva, jer kriza čiji izvori nisu ekonomski ima karakter kao pandemija – jednako pogađa i pravne i fizičke osobe koje krizi ničim nisu pridonijele.
- Proračun i financiranje u novim okolnostima
Zaključak od nedjelje: ovogodišnji proračun financirat će se bez problema i nakon što se sagledivi rizici i učinci novih mjera uključe u proračun, iako je šteta što Vlada propušta priliku za reforme u javnom sektoru, pa njegova struktura ostaje nepromijenena.
Zaključak i dalje stoji nakon početka rata i anticipacije eskalacije cijena energenata prema jeseni. Jedino je pitanje hoće li vlada u slučaju nekih ružnih scenarija pokušati, kao u pandemiji, ostvariti „i ovce i novce“ (i transferi – pomoći, i smanjenje poreza, i rast drugih rashoda poput plaća u javnom sektoru), ili će koknačno shvatiti da politika „i ovce i nove“ nema smisla zbog rizika uzleta kamatnih stopa, pa će neke neesencijalne rashode ipak primiriti. I za rješavanje te dileme ima vremena. Zasad treba zabilježiti da sam u tekstu od nedjelje upozorio da je 10-godišnji prinos na državnu obveznicu od 2% lako dostižan nakon što smo došli do 1,5%. U međuvremenu smo otišli na ne puno viših ali dovoljno indikativnih 1,62%, a rat je tek počeo. Hrvatska obveznica nije sigurna luka. Uvođenje eura može ojačati sigurnost. Ako vas to tješi, prinos na ruske obveznice i prije napada u četvrtak bio je dvocifren.
- Rizik promjene monetarne politike
Zaključak: kamatne stope tek počinju rasti, a ECB bi ih mogao dodatno pogurati prema gore ako jastrebovi koje predvodi Nizozemac Knot prevladaju u Upravnom vijeću.
Moj baseline scenarij je da se jastrebovi neće lako smesti ali ako početak rata u Ukrajini do 10. ožujka, kada je sljedeća sjednica Upravnog vijeća ECB-a, unese veliku neizvjesnost a raspletu se ne nasluti kraj moguće je da jastrebovi malo oslabe i ECB pričeka s oštrijim najavama buduće monetarne politike ne bi li stabilizirao tržišta. .
- Utjecaj krize na istoku: opći političko-ratni rizik
Zaključak u nedjelju je glasio: i dalje smo u glavnom scenariju u kojem rizici inflacije i promjene monetarne politike djeluju jače od rusko-ukrajinske krize, u kojem je stopa rasta od 4% ove godine dostižna, ali kompleksni ciljevi glavnih igrača s premalo instrumenata nose i strateške rizike.
Nakon Putinovog govora u ponedjeljak, priznanja Donjecka i Luganska i početka otvorene agresije Rusije na Ukrajinu u četvrtak, strateški rizici izlaze u prvi plan. Kao što je rečeno, treba kalkulirati s jačim troškovno-inflacijskim šokom koji će ostaviti traga na sporijem gospodarskom rastu. Za brojke je prerano, ali ako se taj scenarij razvije, 4% će ostati samo zaboravljen broj. Recesija? Još uvijek ne. Vjerojatnije rast između 1 i 3%, ali rano je za prvo službeno isticanje novih brojki o očekivanoj stopi rasta za ovu godinu. Vjerujem da će i institucije još malo pričekati dok se jasno ne vidi smjer, doseg i vjerojatno trajanje rata, te mogući geopolitički i ratni razvoj događaja koji će uslijediti. Putin je, osim u Čečeniji, na području bivšeg SSSR-a dosad vodio kraće ratove i osim stvarnog odnosa vojnih snaga na terenu kroz nekoliko dana otvoreno je pitanje koliki su mu organizacijski, financijski i drugi resursi za veliki, dugotrajniji rat. Međutim, strateški on je kao otvorena knjiga: cilj je maknuti NATO što dalje, neprikosnoveno vladati ne Rusijom nego prostorom bivšeg SSSR-a i u tu je svrhu spreman ratovati. A što biste vi, gospodo?
- Što se događa s hrvatskim dionicama?
Zaključak u nedjelju: relativno dobra izvedba CROBEX-a početkom godine najavljuje rezultat za dulje razdoblje, pri čemu u ovoj godini neizvjesnosti treba imati na umu da je pojam dobar rezultat relativan (moguć je i apsolutni minus, ali manji nego na većini drugih tržišta; sljedeći tjedan će sigurno biti „veselo“ na tržištima).
Bogme je jučer i bilo „veselo“, prognoza koja me nimalo ne veseli. Zapravo, bilo je iznenađujuće mirno sve do četvrtka kada je pod utjecajem ruskih topova u Ukrajini u Europi nastupio potop. CROBEX se srondao oko 6,5%, frankfurtski DAX oko 4%, varšavski WIG 11% u jednom danu, sve proporcionalno udaljenosti od Ukrajine. Ta prva reakcija je prirodna i reflektira stupanj povijesne anksioznosti koju izaziva riječ Rusija na tenku (a ta je anksioznost u Poljskoj nemjerljivo najveća, pa otud dvocifreni potop tamošnjeg WIG-a). Neću ništa predviđati jer bih morao predviđati tijek rata, što ne mogu, ali se u zaključku od nedjelje ništa ne mijenja do daljnjega. Važno ga je pažljivo pročitati i točno shvatiti sa svim predznacima i ispravnim tumačenjem riječi „relativno“. Inače, New York je u četvrtak bio „hladan kao led“: indeksi u zelenom. Kao i u jednoj od prethodnih tema, to može biti i dobro i loše u isto vrijeme.
- Kako je Hrvatska odjednom postala tako otporna?
Zaključak od nedjelje: Hrvatsko gospodarstvo danas je mnogo otpornije nego u vrijeme izbijanja predzadnje krize 2008./09. koja je trajala šest godina, a bilo bi još otporije da je vlada iskoristila ovo razdoblje za pospremanje vlastita dvorišta.
I da se stoput ponovi, ovaj bi zaključak vrijedilo ponoviti i stotinu i prvi put.
- Ali, cijene nekretnina?!
Zaključak u nedjelju: na tržištu nekretnina u RH nema drame i do daljnjega je biti neće, ali da će se jednom i ovaj cjenovni ciklus prelomiti – hoće; HNB će budućim mjerama vjerojatno pokušati pripremiti meko prizemljenje. Možda bi i Vlada mogla razmisliti o ukidanju subvencijske sheme? Ministar Horvat je već rekao da shema ide dalje i 2023., „ovisno o potražnji“ (štogod to značilo). U svakom slučaju, bila je to jedna od njegovih zadnjih izjava prije subotnjeg hapšenja i ostavke.
I dalje mislim da nema šanse da će cijene nekretnina tako skoro pasti. Doklegod ima izgleda za gospodarski rast cijene nekretnina neće tonuti. Kakva vremena! Tko se još uopće sjeća hapšenja ministra Horvata, kada je uopće bila ta prošla subota?
- Dokad će stradati životni standard?
Zaključak: i dalje sve zavisi o energentima, a energenti u kratkom roku zavise o velikoj igri, većoj od onoga što vidimo.
Ako ćemo biti prisiljeni na reviziju prognoze BDP-a, jasno da to znači da ove godine neće biti značajnog rasta realnih plaća. Utješno je da u varijanti bez recesije neće biti niti pada jer će rast u drugoj polovini godine poništiti pad u prvoj. Nakon što globalni gospodarski sustav probavi prvi šok, a to će biti brzo, bit ćemo (malo) pametniji, no realne plaće bit će jedna od najtežih ekonomskih varijabli za prognoziranje u ovoj godini (cijela je nemoguća).
- Ruska tema (I)
Ekonomske teme pronašle su mjesto u Putinovom govoru u ponedjeljak 21.2. pa se vrijedi osvrnuti i na njih. Teme su dvije: (1) kritika ukrajinskog oligarhijskog modela (Putin je rekao da je ukrajinska politika u rukama korumpiranih oligarha koji su novac sklonili u zapadne banke nakon što su uništili ukrajinsko gospodarstvo) i (2) otvaranje problema diobene bilance SSSR-a (istaknuo je koliko je Rusija Ukrajini od 1991. dala, a malo od nje dobila).
Prva točka se može površno tumačiti kao propagandni rat jer sadrži vidljive nekonzistentnosti. Naime, upravo integracija u EU umanjuje mogućnost da oligarsi muljaju s bankovnim računima po Europi i osnažuje borbu protiv korupcije. Uz to, Rusija također počiva na oligarhijskom modelu pa bi taj dio Putinova govora mogao spadati u rubriku rugala se ptica sjenici. No, Putinov je cilj, dok je izgovarao te riječi, bio drugi. On zapravo poručuje da je svoje oligarhe postrojio, disciplinirao i oni ga slušaju. To je njegov „forte“ u Rusiji u očima naroda koji ga (i zbog toga) podupire, pa na ovaj način Ukrajincima (i ne samo njima!) nudi ne toliko neprivlačan model u kojem postoji politički strongman koji lupi šakom o stol, a oligarsi pognu glave. Možda i daju poneki dolar za “javno dobro”.
To je u vezi i s temom broj 2: Putin otvara pitanje diobene bilance SSSR-a. Kao što je kazao prvi put još davne 2005., raspad SSSR-a bio je „najveća geopolitička pogreška 20. stoljeća“. Sve što radi ima za cilj ponovno pisanje povijesti nakon dolaska Gorbachova na vlast u SSSR-u 1985. ili, minimalno, nakon 1991. kada se Jeljcin s nekolicinom država dogovorio da proglase neovisnost i time demontirao SSSR i Gorbačova (kraj 1991.). On to ne radi s ciljem povratka komunizma, niti govora. Cilj je povratak velike Rusije – strategija koju dosljedno provodi od kolovoza 1999. Prema tome, ovo što gledamo je kao stari film, repriza s izmjenama koja se odvrtjela unatrag u 1991.-u; alternativna povijest u kojoj nema mirnog razlaza SSSR-a. Ono što su „skuhali“ Gorbačov pa Jeljcin, a ono što je donijelo slobodu za stotinjak milijuna ljudi od Baltika do Crnog Mora i Jadrana, za Putina je bila najveća pogreška prošlog stoljeća. Na strateškoj razini. Na taktičkoj poručuje da je pripremio diobenu bilancu Ukrajine. Iz toga se možda može posredno zaključiti nešto o tome kako on vidi jedan mogućih ishoda. Naravno, tek u obrisima. Jer tek je počelo.
- Ruska tema (II)
Kao i u svakom ratu, gospodarstvo je važno, ključno. Bez ambicije da u ovako kratkom roku pružim neku veliku analizu, evo nekoliko crtica koje mogu biti od koristi u shvaćanju rata i predviđanju daljnjeg tijeka događaja.
Prvo, o odnosu ekonomskih snaga: jasno je koliko je Rusija jača. Ne zato što je gospodarski modernija od Ukrajine, nego zato što ima oko tri puta više stanovnika i strašne izvore enerenata (drugi najveći svjetski proizvođač plina i treći najveći proizvođač nafte). Oko 70% ruskog izvoza su energenti. Najveći pojedinačni kupac je Kina (ona je Rusiji važna jer može apsorbirati dio očekivanog pada narudžbi iz EU). Kad se zbroje članice EU one su i dalje puno važnije za Rusiju od Kine (samo Nizozemska i Njemačka kad se zbroje kupuju više od Kine, a onda dolaze još Italija, itd.). Resursi su, dakle, prvo snaga, pa onda i slabost, jer: (1) Rusiju bi smanjene narudžbe samo dva dobra – plina i nafte, naročito plina – jako pogodile, (2) kao gospodarstvo zasnovano na resursima Rusija nema modernu nego jednostavnu gospodarsku strukturu i u osnovi joj i BDP i državni proračun u najvećoj mjeri (po nekim procjenama i 50% iako mi se to čini pretjerano) ovise o umnošku izvezene količine i cijene energenata. Ta duboka ovisnost se najbolje vidjela kroz noviju povijest:
Jeljcin (predsjednik Rusije 1991.-1999.) nije imao sreće s energentima. Cijena nafte je kroz 90-te bila vrlo niska, oko 20 dolara za barel, da bi krajem 1998. pala na nevjerojatnih 10 dolara. Paralelno, kroz privatizaciju su nastajala oligarhijska poslovna carstva. Oligarsi su postajali jako moćni, bogati i samostalni – jači od države. Kaotične ekonomske reforme nisu davale osobite rezultate. Kriminal je cvjetao. Očekivani životni vijek urušavao se od 1988. do 1995. Jeljcinova Rusija bila je na koljenima, u gorem ekonomskom i društvenom stanju nego u vrijeme Gorbačova. Dok su druge post-socijalističke zemlje u nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida uspjele pokrenuti gospodarski razvoj, a čak i ratom onemogućena Hrvatska ostvarila je rast prije nego što je Domovinski rat Olujom bio priveden kraju, nekoć velika Rusija – stenje u miru. Realni BDP po stanovniku tek 2000. prelazi razinu iz – 1972.! Rusija je izgubila tri desetljeća razvoja, ponajviše zbog zadnja dva desetljeća u komunizmu i posljedicama koje je taj sustav ostavio za sobom. No, tko bi mogao Rusima 1995. objasniti da je to zbog komunizma kad je Rusija/SSSR u njihovim očima tada bila “velika i jaka”? Putin je proizvod epohe i tog pitanja bez odgovora. A onda, kako to u povijesti biva, dolazi i malo sreće za bivšeg agenta KGB-a: prva faza Putinove konsolidacije novog imperija 2000.-2008. praćena je nezapamćenim rastom cijena nafte na svjetskom tržištu sa spomenutih 10 na 140 USD deset godina kasnije, 2008. Taj uzlet je bio pogonjen izvanrednim rastom kineskog gospodarstva, tako da su Putina posredno ali posve nenamjerno stvorili njegovi saveznici – Kinezi. Životni standard Rusa jako raste u tom razdoblju. I očekivani životni vijek Rusa od 2003. počinje ponovo rasti. Sve to snažno pomaže Putinu u konsolidaciji diktature i novog ruskog identiteta bez SSSR-a. Inercija početnog domaćeg uspjeha povezanog s energentima – gospodarskog revivala nove Rusije – trajat će do preokreta 2014.-2015. (iako je ruski boom zapravo stao već 2008.). Putin i danas crpi svoju ekonomsku snagu iz tog, povijesno gledano, kratkog razdoblja uzleta. Drugim riiječima, Rusija nije nikakav gospodarski div. Nominalni BDP Rusije manji je od BDP-a Italije koja ima oko dva i po puta manje stanovnika i ozbiljne probleme s rastom dulje od 20 godina. Rubalj je od aneksije Krima 2014. do dana prije općeg napada na Ukrajinu izgubio oko 100% na vrijednosti (pada dalje), prinos na 10-godišnju državnu obveznicu bio je gotovo 11%, a na kratkoročnije bondove je – krajnje neobično – bio još i veći, malo iznad 11% (raste dalje), inflacija je također oko 10% i raste u trenutku zaključenja ovog teksta. Sve to oslikava gospodarski položaj koji je daleko od toga da bi bio bezizlazan, ali može se nastaviti jako pogoršavati i u nekom budućem trenutku postaviti limite strateškoj ekspanziji Rusije zbog unutarnjih ograničenja. Postavlja se pitanje ima li Putin s takvim gospodarskim naslijeđem resurse za vođenje velikoga rata bez opće mobilizacije i daljnje transformacije društva i gospodarstva u veliku ratnu mašinu, te koliki su ruski potencijali ako se odluči za takav sulud korak. Mislim da ni on još ne računa s tom ekstremnom opcijom, zasad ne ostavlja takav dojam; on je na području bivšeg SSSR-a u najsličnijem slučaju (Gruzija 2008.) vodio blitzkrieg i to mu je sigurno scenarij A.
Još nekoliko informacija vis a vis Ukrajine. Ruski BDP per capita, koji je značajno veći od ukrajinskog, zavarava zbog ogromne koncentracije BDP-a u energetskom sektoru. Drugim riječima, nazivnik “capita” (ljudi) nemaju puno veze s tim dijelom BDP-a u brojniku, što se vidi i po tome što su minimalne plaće u obje zemlje prije rata slične iako je BDP po stanovniku Rusije puno veći. U Rusiji je nejednakost u raspodjeli dohotka prema GINI koeficijentu (blizu 40) veća nego u Ukraijini gdje prema procjeni Svjetske banke iznosi oko 26. Standardni pokazatelji siromaštva Svjetske banke ukazuju na raširenije siromaštvo u Rusiji nego u Ukrajini, međutim stopa nezaposlenosti mnogo je veća u Ukrajini nego u Rusiji (9% vs. 4%, ali sada će razlika eskalirati). Zaposlenost u industriji je u dvije zemlje slična, oko 25%; toliko o uništenju ukrajinske industrije dok ruska, navodno, cvate kako je to u govoru predstavio Putin. Ipak, valja uočiti da se BDP u dvije zemlje kreće usklađeno – tehničkim rječnikom rečeno, njihovi su poslovni ciklusi koordinirani. Zapravo je riječ, očekivano, o ekonomski i strukturalno prilično sličnim i uistinu povezanim zemljama, s tom razlikom što je Ukrajina (do rata bila) demokratičnija jer nema klasičnu diktaturu kao Rusija.
Toliko za ovo drugo javljanje s gospodarske fronte, bit će toga još.