Neću vas zamarati ratom i (geo)politikom, ovo je tekući gospodarski pregled posljedica rata utemeljen na javnim informacijama i prvim procjenama. Ovaj osvrt se odnosi na stanje u Rusiji.
Medijski najviše popraćena informacija proteklih dana je izbacivanje Rusije iz međunarodnog platnog sustava SWIFT. Riječ je o mreži, sa sjedištem u Belgiji, u vlasništvu oko 2000 međunarodnih banaka, u kojoj se razmjenjuju poruke o međunarodnim plaćanjima. Dakle, ne razmjenjuje se novac nego poruke – potvrde o plaćanju. Dnevno se SWIFT-om razmijeni oko 40 milijuna poruka, a udjel poruka koje se odnose na Rusiju procjenjuje se na oko 1%. Važnost SWIFT-a je u zajamčenoj vjerodostojnosti potvrda. Kasnije ćemo prikazati što to znači u pogledu stvarnog kolanja novca – platnog prometa.
Embarga na uvoz energenata iz Rusije još nema. Europa zavisi o ruskom plinu oko 35-40% (različito od zemlje do zemlje), dok ruski energetski sektor zavisi o europskim nabavkama, osobito kada je riječ o plinu. Takvu uzajamnu ovisnost teško je prekinuti preko noći. Pravo pitanje je plin. Europa može dobaviti plin iz alternativnih izvora (ovdje je slika mreže na kojoj se vidi grananje prema Europi od sjevera Afrike, iz Alžira, i gusta mreža koja se spušta iz Norveške), a tu su i LNG terminali za ukapljeni plin koji dolazi iz SAD-a i arapskih država. Sva je sreća što smo uz pomoć EU novca dovršili terminal na Krku unatoč protivljenju zelenih. S druge strane, prema Kini nije dovršen plinovod kapaciteta koji bi mogao zamijeniti isporuke Europi.
Preusmjeravanje na druge izvore i dobavne pravce ne ide preko noći; kapaciteti su limitirani, preusmjeravanje košta, tako da ne čudi informacija kako cijevi iz Rusije uredno funkcioniraju, iako mi je tu informaciju nemoguće provjeriti. Procjenjuje se da je samo prošlog tjedna cijevima iz Rusije prema EU poteklo robe vrijedne nekoliko stotina milijuna dolara.
Za sada ovo ne bih tumačio kao licemjerje i cinizam, iako razumijem svakoga tko emotivno gleda na to. Pokušat ću objasniti zašto mislim da je odluka da cijevi ostaju otvorene u ovom trenutku razumna.
Odluka o sveobuhvatnoj “militarizaciji energenata” – pojam koji opisuje njihovo korištenje u vojno-političke svrhe (embargo ili državno propisane kvote na izvoz ili uvoz) – zadnja je opcija koja ostaje ako se Rusiju ne uspije zaustaviti ili značajno usporiti svime što je do sada poduzeto. U nastavku ćete vidjeti da je to uistinu mnogo; neke stvari su bez presedana u povijesti.
Četiri faktora su važna za shvaćanje šireg okvira:
- Njemačka je Rusiji već naznačila spremnost da krene u pravcu militarizacije energenagta time što je zamrznula projekt novog plinovoda Sjeverni tok 2 koji je de facto dovršen, a za Rusiju jako važan. Dodamo li tome činjenicu da je novi njemački premijer Olaf Sholz doslovno preko noći promijenio njemačku vojnu doktrinu neisporuke oružja i držanja vojnog budžeta striktno ispod 2% BDP-a, ključna država EU je po mom sudu napravila puno više i reagirala puno brže nego što je to itko očekivao.
- To što plin i nafta fizički mogu poteći cijevima limitirano je platnim aranžmanima nakon izbacivanja Rusije iz SWIFT-a, o detaljima više kasnije.
- To što plin i nafta fizički mogu poteći cijevima simbolična je poruka vlasti (tj. više ruskom energetskom sektoru koji je sam po sebi važan oslonac političke vlasti) da Zapad nije potpuno odustao od Rusije ako se ona zbroji u predstojećim tjednima. Ovo je i klin koji se pokušava zabiti između Putina i moćnih energetskih skupina (ne znači da će nešto značiti jer je dojam da Putin još uvijek drži konce moći u svojim rukama).
- Neuvođenje embarga na fizičko kolanje (opcija koja bi puno više pogodila Rusiju jer ona u plinskom segmentu ne može zamijeniti tržišta na Zapadu Azijom) do moguće naredne faze eskalacije daje vremena za pripremu supstituta (jer EU ipak mora voditi računa o tome da zadrži socijalnu koheziju koja je bitna za potporu javnosti politici protiv Rusije). S druge strane, šalje poruku da ipak postoji zadnja opcija koja može nanijeti još veću štetu; umjesto da se sada ispuca “zlatni metak”, de facto je stvoren ulog prijetnje za komunikacije i pregovore koji će se odvijati na svim razinama u narednim tjednima. A prijetnja je sada vjerodostojna jer je Zapad pokazao da je u stanju ići puno dalje od ruskih očekivanja koja se temelje na postavkama o hipokriziji i korumpiranosti razjedinjenog i nemoćnog Zapada.
Idemo na dokazivanje kako je ovaj paket sankcija suprotno očekivanjima i spomenutoj ruskoj tezi o razjedinjenosti nanio ogromnu štetu Rusiji.
Izbacivanje Rusije iz SWIFT-a neće potpuno zaustaviti rusku međunarodnu trgovinu. Da, nanijet će ozbiljnu štetu kao i dio paketa sankcija koji blokira izvoz nekih dobara, npr. tehnologije u Rusiju. Neke ranije procjene učinka izbacivanja iz SWIFT-a vrtjele su se oko 5% BDP-a, ali trgovina koja podnosi troškove i pravni okvir alternativnih platnih aranžmana vjerojatno će se u određenoj mjeri nastaviti. Novac može kolati preko ruskih banaka koje nisu pod sankcijama ako se nekako uspije riješiti problem vjerodostojne konfirmacije plaćanja (preko kineskog sustava ili nekako drugačije). Prema svemu što znamo, još nisu poznati svi pravni i financijski mehanizmi koji će se primijeniti na banke pod sankcijama jer je njihova izolacija počela tek u petak 25. veljače (dvije vodeće i naravno državne Sberbank i VTB potpuno su stavljene izvan sustava, kao da ne postoje). (Za one zabrinute za Sberbank u Hrvatskoj ovdje sam napisao kako očekujem da će regulatori to riješiti “lijevom rukom”, više o tome u rafalnom pregledu sutra ili prekosutra.).
Puno je važnije što se događa s deviznim rezervama Središnje banke Rusije (SBR). Prema zadnjim izvještajima prije agresije, one iznose malo više od 600 milijardi američkih dolara, od čega 22% u zlatu. Ostalo je u depozitima, državnim obveznicama, uglavnom u dolarima i eurima. Prema nekim informacijama, najmanje 50% rezervi (a možda i znatno više) je na zapadu i ta sredstva su izravno blokirana. Zlato je navodno u fizičkom obliku (postoji mogućnost držanja zlata u vrijednosnicama koje imaju podlogu u zlatu, do njih sigurno ne mogu), ali nije poznato gdje je, a to bi značilo da SBR može doći do deviza samo ako nekome uspije prodati fizičko zlato (odnosno, onaj dio kojim raspolaže jer ga ima u svojim trezorima, ali izgleda da su dosta toga držali izvan zemlje pa sada tome nemaju pristup). Dakle, zlato s kojim fizički raspolažu može se prevesti nekom kupcu, recimo u Aziji, a za zlato dobiti dolare ako ih se kupac ne boji transferirati u Rusiju. (Govorimo o ekstremno velikim iznosima pa prikupljanje i transport nekoliko milijardi u gotovini nije nimalo jednostavan zadatak i za najveće profesionalce, osobito stoga što Amerikanci nastoje pratiti gotovinske operacije mega-razmjera – nitko ne čuva u podrumu par milijardi dolara u cashu, ajde, vjerojatno nitko izvan sustava američkih Federalnih rezervi).
Dakle, uvjet za takvo plaćanje prema Rusiji je da zemlja nema pravnih prepreka kao što ih nema npr. Kina koja je odbila provoditi sankcije, ili ako SBR ima dolarske depozite kod banaka u zemlji kao što je Kina. No i tu se pojavila neočekivana prepreka: kineske državne banke neočekivano su postavile ograničenja na financiranje robne razmjene u dolarima s Rusijom. Kako to obično s Kinom biva, nije do kraja jasno o čemu se radi i kakav se to pravni okvir primjenjuje (jer Kina je naravno odbila pristupiti zapadnim sankcijama, štoviše, osudila ih je). Jedno je tumačenje da Xi blago poručuje Putinu da malo pripazi (ovdje je jedan sjajan intervju koji pokazuje trenutni stav Kine), a drugo je da su Kinezi ipak htjeli skinuti s telefona dosadne Amerikance koji ih stalo pritišću ali i ne izlagati se nepotrebno financijski nepotrebnim rizicima s partnerom upitnog boniteta.
Prema tome, određeni manevarski prostor za raspolaganje deviznim rezervama u znatno smanjenom obujmu vjerojatno postoji, što nas dovodi do ključnog pitanja: a što će Rusima dolari?
Esencijalni izvozno-uvozi aranžmani (uglavnom energenti i hrana) još uvijek se mogu nekako zatvoriti spomenutim alternativnim platnim aranžmanima (druge ruske banke, preko trećih zemalja gdje svi imaju otvorene račune) ili na najprimitivniji mogući način, “kliringom” (ako netko hoće tako ugovarati bilateralne poslove kao da smo u 1960.-oj) sve dok Rusija nesmetano izvozi energente čija je vrijednost (barem u normalnim uvjetima) veća od ruskog uvoza.
Dolari su Rusiji prvenstveno potrebni jer je dolar u Rusiji sigurna luka, svojevrsna rezervna valuta (slično kao kod nas euro, a ranije njemačka marka), što znači da građani i poduzeća vole držati dolare jer (očito s razlogom) ne vjeruju domaćem financijskom sustavu i politici (na tim područjima čekaš da te svakih nekoliko godina ili desetljeća “sustav” prevari). Otkako je rat krenuo, u Rusiji je naglo je skočila potražnja za dolarima. Vrijednost rublja je dramatično pala, pa je SBR, koja nema nikakav utjecaj na vanjska devizna tržišta, ali kontrolira domaće službeno tržište, ispucala dio rezervi kako bi stabilizirala tečaj rublje za dolar. Da ga je pustila, odletio bi u nebo jer inflacija je i prije agresije prešla 10%. Zadnjih dana iz Moskve stižu informacije da se cijene, naročito zapadnih dobara, počinju ubrzano prilagođavati prema gore jer je potražnja za postojećim zalihama ogromna – svi žele robu prije no što novac dodatno izgubi na vrijednosti. SBR je uspjela jučer stabilizirati službeni tečaj s manjim iznosom prodaje dolara, prema službenim izvorima vjerojatno manje od 2 milijarde (intervencije su dovršene u petak, a jučer ih nije bilo, što ukazuje na to da bi devizna sredstva mogla biti ozbiljno ograničena), ali po koju cijenu?
- SBR je u ponedjeljak podigla svoju kamatnu stopu s 9,5% na 20%. Ukinute su sve varijabilne kamatne stope na kredite građanima.
- Guvernerka Nabiullina je u dramatičnom govoru istaknula da se bankarski sustav suočava sa “strukturnom krizom likvidnosti” te su dignuti svi limiti tako da banke mogu kupiti cash od centralne banke i puniti bankomate i poslovnice koje su na udaru klijenata – ali naravno, riječ je samo o rubljama. Oslobođene su i obvezne rezerve u rubljama.
- Uvedene su takozvane kapitalne kontrole – stari način državne regulacije deviznih tržišta i tokova. Sva ruska poduzeća koja ostvare neki devizni priljev obvezna su 80% toga prihoda prodati središnjoj banci po službenom tečaju. Stranim poduzećima i građanima, ali de facto i Rusima koji više ne mogu do deviza zabranjeno je iznositi kapital (a to u ovom slučaju znači novac) iz zemlje. Strana poduzeća i građani čak ne mogu prodavati ruske vrijednosnice ako ih posjeduju. Nekad su ih mogli barem uokviriti i objesiti na zid, sad su to zamrznute informacije u kompjutoru koje mogu pokazivati na pametnom telefonu i ne mogu ništa s tim. Ukida se tržišno vrednovanje ulaganja u bilancama financijskih institucija kako se ne bi prikazali stvarni gubici i umanjio kapital (drugim riječima, njihov kapital sada vrijedi još samo “na papiru”). Efektivno, financijska tržišta porušena su preko noći. Burzovni indeks MOEX se od prošle godine približno prepolovio, ali u rubljama; iskaz u čvrstoj valuti pao je mnogo više, tako da je riječ o potpunom potopu.
Prava senzacija je da se ekonomskim sankcijama pridužila i neutralna Švicarska koja je oduvijek tj. od kraja napoleonskih ratova financijski otok. Riječ je o povijesnom događaju bez presedana jer je ruska elita i financijske institucije koje također imaju otvorene račune u Švicarskoj, bila sigurna da je na takvim mjestima njihov kapital zaštićen. Švicarska na ovaj način nije ograničavala financijsko poslovanje ni za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali se već dugo godina nalazi pod pritiskom SAD-a i EU da malo “olabavi”, što je dovelo do uključivanja neutralne Švicarske u veliku zapadnu ekonomsku alijansu. Nikada u povijesti se nije dogodilo da sankcije ovakvih razmjera ovako brzo budu provedene u državnom i privatnom sektoru.
Ne stignem nabrojati sve koji prestaju poslovati s Rusijom hladno otpisujući svoja ruska ulaganja, čak i najveći – British Petroleum izlazi iz svih svojih joint venture s Gazpromom, Shell izlazi iz vlasništva Rosnefta, najveći državni fond na svijetu (onaj norveški koji se puni prihodima od nafte) ne računa više na ulaganja u Rusiji. Sve otpisuju, kao da nikada nije postojalo. Rusi nisu bili svjesni koliko su, unatoč zavaravajućem dojmu o vlastitoj veličini, ekonomski lako zamjenjivi.
Rubljom se navodno sporadično trguje još ponegdje na Zapadu, no financijski mediji pišu da je tečaj mnogo nepovoljniji nego u Moskvi. Nisam pronašao “izvještaje s terena”, ali mogu se kladiti da u ruskim gradovima sada cvate crno, ulično tržište deviza na kojem se formira puno nepovoljniji tečaj od službenog. Crno devizno tržište, “šticung”, obvezna predaja deviznog priljeva središnjoj banci, “tiskanje” domaće valute bez ograničenja, striktne kontrole tokova kapitala, sve smo to i mi prošli ne tako davno, u Jugoslaviji, pa možemo zaključiti da je ekonomsko područje jedino u kojem je Rusija uspjela zamišljenim blitzkriegom u samo nekoliko dana “povratiti moć” kao u vrijeme SSSR-a, što je dio službene doktrine i misije.
Na kraju, uopće nisu nevažne sankcije FIFA-e. Zasad je sigurno da Rusija ne može igrati playoff za Katar pod svojom zastavom i himnom nego samo sa znakom nogometnog saveza, a ako prođu, FIFA će se suočiti s problemom jer je niz reprezentacija unaprijed odbio igrati s Rusijom (eksplicitno su se izjasnili Engleska, Poljska, Češka i Švedska) što organizaciju dovodi pred zid, tj. mora isključiti Rusiju s natjecanja. UEFA radi slično s ruskim klubovima, sve se širi i na druge sportove … Ovo nije trivija zbog simbolične snage nogometa, i to uz još svježa sjećanja na zadnje prvenstvo u Rusiji, nama tako drago. To su stvari koje se kao i bankovni računi i devize tiču “običnih” ljudi, tjeraju na razmišljanje: je li se to cijeli svijet urotio protiv nas, ili je možda kod nas problem? Sjećamo se iz primjera susjedne zemlje da se mnogi u početku priklone prvom stavu, ali …
Ne treba se zavaravati da će ovo zaustaviti ruski napad. Ako utječe u kratkom roku, utoliko bolje. Međutim, politička i vojna logika u kratkom roku ima neki svoj tok koji može biti odvojen od gospodarskog i financijskog, osobito kada operaciju vodi čovjek koji se opredijelio za veliki rat, najveći nakon Drugog svjetskog rata na tlu Europe. No, na srednji rok ovakva ograničenja i udarci “grizu”. Isto tako ne treba naivno misliti da će svi u Rusiji osiromašiti preko noći. Velika je to zemlja, prilagodit će se nekako. Sjetimo se: jedan od faktora hrvatske pobjede u Domovinskom ratu bio je i početak gospodarskog oporavka i financijske konsolidacije 1994. godine, dok je Srbija nastavila tonuti u financijski i ekonomski kaos. Nama su trebale 2-3 godine od početka rata, u koji je Srbija ušla daleko bolje pripremljena i s puno više resursa, za preokret fundamentalnih odnosa snaga. Takve su usporedbe nezahvalne i izbjegavam ih vući jer se iz njih ne može izvesti ni suvisao zaključak ni relevantna prognoza u vezi rata u Ukrajini. Ipak, nakon šest dana otvorene agresije možemo zaključiti da u Kremlju nisu računali s ovako brzom i sveobuhvatnom reakcijom zapadne anti-ratne alijanse. Konsternirani su. Mislim da nisu shvaćali što znači pokrenuti novi veliki rat na europskom tlu, na “krvavom istoku” (bloodlands, kako je to područje nazvao Timothy Snyder). Pustimo svu geopolitiku i energetiku na stranu, ovdje se radi o anti-ratnom nervu koji izvire duboko iz povijesti, iz sjećanja i iz vrijednosti, koji je proizveo anti-ratni savez. Naravno, to nosi i neke nove rizike i troškove, ali to je i zalog.