Dok Hrvatska spaja vikende i zamorno broji turiste (bar nešto u čemu smo dobri – rijetko koja nacija tako dobro razumije značenje promjene u odnosu na isto doba prethodne godine), u svijetu se događaju čudne stvari. Muskova tvrtka SpaceX prva je organizacija koja unutar 48h ima namjeru lansirati i vratiti dva svemirska teretna vozila, ne bi li simbolički pokazala da budućnost komercijalnih letova prema gore dolazi – sada. OK, nije baš pravi svemir, jer riječ je o dostavi satelita u zemljinu orbitu, ali ipak je fascinantno, pogotovo što SpaceX na svojim stranicama obećaje da će 2018. letjeti dalje od Mjeseca. Zato, tko god je skeptičan prema Muskovoj Tesli i Falconu9 (SpaceX-ova teretna raketa) ne može pobjeći od činjenice da SpaceX prevozi razne terete where no man has gone before (ovo je za ljubitelje Zvjezdanih staza).
NASA se sve više pretvara u promatrača. SpaceX radi private-to-private poslove. Namjera je danas (nedjelja) u orbitu ponijeti deset najnovijih komunikacijskih satelita globalnog tržišnog lidera u prijenosu glasa i slike, tvrtke Iridium. Njihovi NEXT sateliti probijaju tehnološke granice u svom području. Osim što omogućuju brži i veći podatkovni prijenos, u sebi sadrže i neka nova rješenja poput Aierona, sustava za vidljivo praćenje aviona u realnom vremenu, bez obzira na položaj oko zemljine kugle. To će dodatno povećati sigurnost i kakvoću upravljanja sve gušćim prometom u zraku.
Za nas je zanimljivije da je Falcon9 u prvoj misiji u petak iznio bugarski komunikacijski satelit Bulgariasat-1 tvrtke Bulsatcom. Radi se o privatnoj tvrtki iako je glupo naglašavati da su sve tvrtke koje se spominju privatne. Ali to se ne može izbjeći kada je riječ o hrvatskoj publici i napose politici koja najvećim dijelom i dalje misli da su sateliti, komunikacije i letovi u svemir posao države. Kompanija ima sjedište u Sofiji i pruža internetske i komunikacijske usluge, a cilj joj je postati regionalni lider u pružanju ove vrste usluga u jugoistočnoj Europi. Iako najavljuju lansiranje drugog satelita u sljedeće dvije godine, za liderstvo će im trebati vrijeme, tako da je poruka više vrijednosna, nego poslovna. Naime, kako se crnomorski turizam ne može usporediti s našim jadranskim, očito je da se talenti u Bugarskoj (koja ipak još uvijek zaostaje za hrvatskom) ne bave izgradnjom vila koje se mogu iznajmiti za 1,000 EUR dan (a i uz tu cijenu im treba barem 10 godina da vrate uloženo), nego drugim stvarima. Možda to najavljuje neka nova, buduća pretjecanja na europskoj listi nacionalnog dohotka?
Sve to ne znači da će Musk i Bulsatcom uspjeti razviti komercijalno održive projekte. Naprotiv, nije mala mogućnost da bilo tko od njih u svom poslu propadne. No poanta inovacija i poduhvata nije u tome da pojedinci uspiju. Poanta je u tome da se eksperimenti događaju. Taj iskaz nemirnog sangvinističkog duha John Maynard Keynes nazvao je duhom koji pokreće (engl. animal spirit), a Adam Smith preciznije i jednostavnije – maštom. Povjesničar Joel Mokyr mnogo će kasnije, istražujući povijest tehnološkog napretka, nazvati to nizom mikro-izuma ili sporim hodom onoga što je označio kao primijenjeno ili lambda znanje.
Kod nas se slabo razumije što je to povijesni rast Mokyrovog lambda znanja. U Hrvatskoj, zahvaljujući intelektualnoj lijenosti, ideološkoj zadojenosti i posvemašnjoj ignoranciji, još uvijek se vode besprizorne rasprave o socijalizmu i kapitalizmu, tržištu i državnoj intervenciji, o temama koje su, barem u nekim područjima, davno razriješene. U ovom slučaju, treba razlikovati fundamentalno ili Mokyrovim rječnikom rečeno omega znanje, u čijoj proizvodnji bitnu ulogu ima država, i primijenjeno, tehničko ili lambda znanje, koje sporo evoluira kroz eksperimente i primjene u kojima su se privatni sektor i tržište odavna potvrdili kao daleko superiorniji akteri od države. Otud Iridium i SpaceX.
Falcon9 i bugarski satelit su samo metafore ili, ako hoćete, poruke o tome što se sve u svijetu događa dok mi samodopadno vježbamo stope rasta year-on-year. Bulgariasat-1 ima i šire značenje poruke – budnice o hrvatskom zaostajanju. Strukturno zaostajanje tipično je za cijelo područje bivše države, tek donekle s izuzetkom Slovenije. Dakle, zašto je našoj «regiji», a prvenstveno Hrvatskoj, potrebna budnica? Da vam je netko pred 10 ili 20 godina rekao da će nas Rumunjska sustići 2016. prema realnom dohotku po stanovniku, ne biste mu vjerovali. Kao što vjerojatno nećete vjerovati ako vam netko sada kaže da će nas Bugarska sustići do 2026., nakon čega će Hrvatskoj, zaostaloj državi članici EU, preostati mrtva trka s tada vjerojatno već članicom Srbijom, koja će se po prvi puta u svojoj povijesti približiti Hrvatskoj prema kriteriju realnog dohotka po glavi stanovnika.
To nije predviđanje nego tek mogućnost. Ali, nemoguće, pomislit će mnogi, pa mi imamo rast! Neki ljudi me na tom tragu pitaju kako je moguće da ekonomisti u isto vrijeme govore o značajnom gospodarskom rastu i o zaostajanju. E pa, evo kratke lekcije iz osnova makroekonomije.
Zamislite dvije zemlje. U obje gospodarska aktivnost fluktuira oko dugoročnog trenda. U vrijeme značajnih kratkoročnih fluktuacija brzina i osjećaj rasta u obje će zemlje biti približno jednak, kao u točci A na slikama (gospodarstva u obje zemlje rastu u toj točci, i to značajno). No dugoročna kumulacija malih promjena čije su razlike u kratkom roku gotovo nevidljive, proizvodi veoma različite dugoročne trendove, kao na slikama. Poruka glasi: i neuspješna društva ponekad prolaze kroz iluziju vlastitoga uspjeha, zaboravljajući da im to polazi za rukom zahvaljujući drugima. Uglavnom je riječ o oponašanju drugih, rastu kroz uvoz tuđih inovacija i tehnologija (hvala bogu da je to dozvoljeno iako ne manjka onih koji bi najradije zabranili uvoz), padu svjetskih cijena energenata ili kamatnih stopa, dolasku stranih turista koji drugdje zarađuju mnogo veće dohotke jer su puno produktivniji od nas, pa se čude koliko su ovdje neke stvari jeftine. Unutarnja nesposobnost za rast očituje se tek u dugom roku kroz nagib trenda.
I dok SpaceX uspješno surađuje s NASA-om koja između ostaloga «regulira» svemir, narav naših regulatornih problema posve je drugačija. Prošloga tjedna bilo je nekih vijesti koje su okupirale domaće medije i društvene mreže, a koje u pogledu utjecaja na gornji dugoročni trend nisu vrijedne spomena, jer je traljava država u njima glavni akter: Sber preuzeo 18% Mercatora od neke Todorićeve tvrtke u Nizozemskoj, s Mađarima potpisan sporazum o pumpanju kroz neke cijevi u oba smjera, hoće li HEP u IPO ili neće i kakve to sve skupa ima veze s INA-om? Sve to treba ignorirati jer, naprosto, tu nema bitnih događaja, a puno je priča i iluzija. Tema svih tema prošloga tjedna bila je kratka blokada jedne od glavnih gradskih prometnica u Zagrebu zbog prosvjeda (službenih) taksista protiv Ubera.
Sve moje simpatije u tom slučaju idu Uberu. Kao i obično, uglavnom se ne prikazuje velika slika, pa se ljudi opredjeljuju za i protiv, jer i za jedan i za drugi stav ima argumenata. S jedne strane, Uber nudi jeftinu i pouzdanu uslugu, u mnogim stvarima bolju od tzv. službenih taksija. S druge strane, Uber krši zakon. Ako prijevoz građanina gradom u vozilu s vozačem od točke A do točke B nije taksi usluga nego najam vozila s vozačem, onda je netko tu lud. Regulator, naravno. Regulator propisuje svakojake cehovsko-srednjovjekovne uvjete za ulazak na tržište i poslovanje taksija. Posve je svejedno je li to regulatoru palo na pamet samo tako, ili ide niz dlaku ovima koji drže tržište, jer pametnome je jasno da argument sigurnosti danas više ne drži vodu. Da Uber nije hrabro pronašao «rupu u zakonu» i kroz nju se pokušao provući, građanin bi i dalje plaćao skuplji taksi, posve nesvjestan zašto je to tako.
Slijepo poštivanje propisa potiče moralnu lijenost, kazao je dr. House u sjajnoj epizodi koja obrađuje moralnu dilemu vezanu uz liste čekanja za transplataciju. Tako i u ovom slučaju, nema nikakvoga smisla moralistički upozoravati da Uber krši propise, sve dok problematičnim činom razotkriva glupost samih propisa. To ne znači da propisa ne treba biti i da ih ne treba poštivati (to je po definiciji tako – onaj tko ih ne poštuje svjesno uzima velik rizik), već to znači da se propise na razne načine može propitivati. Bez drskog ulaska u trbuh regulacije ekonomisti bi do sutra mogli lajati na mjesec i nitko ne bi mario za to. Doista, zašto bi taksi služba uopće trebala biti regulirana, kada je očito da nove tehnologije donose izvrsne mogućnosti samoregulacije?
Sada je loptica na vladi koja mora nekako presjeći gordijski čvor. Hoće li deregulirati i liberalizirati tržište, ili će se odlučiti na neki truli kompromis koji će samo perpetuirati problem? Nerv regulatora s minimalnim tehničkim kapacitetima i mekim trbuhom za ulazak interesnih skupina ne obećava jedino razumno rješenje – deregulaciju, pažljivo praćenje i eventualnu re-regulaciju ako se s vremenom pokaže da se na tržištu događaju poremećaji.
Prateća rasprava na društvenim mrežama filtrirala je još dvije zanimljive teme. Prva je ona naša poznata «tko stoji iza Ubera». S obzirom da se vodeće američke tehnološke kompanije odnosno njihovi vlasnici (npr. Jeff Bezos, Amazon) nalaze među investitorima u Uber, zarolala se priča da je riječ o tehnološkoj infrastrukturi čiji je krajnji cilj zamijeniti ljude-vozače samovoznim automobilima. To bi, kao, trebalo biti nešto jako opasno što bi nas trebalo brinuti? Kao da će se to dogoditi sutra i kao da ne postoje javni gradski prijevoz i vlastiti automobil kao solidni supstituti ako nam se ne dopada da nas voze roboti? Roboti vozači će prevladati samo ako će to velikom broju ljudi donijeti koristi.
Druga je tema o Uberovoj politici cijena. Navodno je nedopustivo, i Uber je baš ušljiva kompanija, kada na vrhuncu potražnje podigne cijene. Ali, tko vas tjera da koristite Uber, osobito ako vam vozač ne bi stigao pola sata da cijene na vrhuncu potražnje ostanu nepromijenjene? Ljudi često imaju moralni problem s funkcioniranjem tržišta i tehnološkim razvojem. I to je OK; ne može se izbjeći i moralna rasprava o tome. Samo, kad je o moralu riječ, ne smije se izgubiti iz vida da cijele rasprave ne bi bilo da tržišta, tehnološki razvoj i hrabri iskoraci (uključivo i one u rubnim područjima regulacije) nisu cijelu priču doveli do naših domova i zaslona pametnih telefona.