Ne bih želio dovesti u pitanje krovnu misao da se radi esencijalno o nacionalnom sukobu Ukrajinaca i Rusa, pa usto i o proxy ratu Zapada i Rusije, ali bih za ovaj esej izdvojio da se na rubovima sukoba odvija ništa manje značajan sukob dvije različite ekonomske koncepcije. Rat se vodi između dviju tendencija, jednoj o državi manje ovisnoj ekonomiji nasuprot druge, politički diktirane ekonomije; između dekoncentracije ekonomske moći i njezine jake centralizacije. Savršeno tome pristaje izjava dana u prvoj polovici prethodnog stoljeća iz usta ruskog emigrantskog pisca Nikolaja Berdjajeva da je “vidljivi materijalni rat samo manifestacija nevidljivog duhovnog rata”. U ukrajinsko-ruskom ratnom slučaju ovo se tiče, između ostalog, također i okršaja dviju ekonomskih ideja.
Indeksi ekonomskih sloboda u svijetu prema recentnim podacima korespondiraju s tipovima vladavina; tamo gdje su se etablirale autokracije i diktature, ondje su ekonomske slobode inferiorne, a stope siromaštva strše prema visokim postotcima. Prava je, ali i žalosna istina da velika većina ljudske populacije živi u tako opisanom političkom i ekonomskom miljeu, gdje su osobni život i privatna imovina prilično nezaštićeni, nesigurni i izloženi udaru izvanjskih sila.
Ukrajinsko-ruski rat je konac višedesetljetne tranzicije bivšeg komunističkog svijeta (1989.-2022.), i nakon njega su se rasčistile mnoge stvari. Na jednoj strani vidimo Rusiju i njezino definitivno odbijanje tranzicijskog puta, a na drugoj stani ukrajinsku odlučnost da korača tranzicijskim putem kojim su prošle okolne srednjoeuropske i baltičke države. Gradnja novog Berlinskog zida na granicama Rusije dijeli one koji su prihvatili integraciju u zapadni svijet od onih zemalja koje su je kategorički odbacile ili je odbacuju (Rusija, Bjelorusija i Srbija).
Povijest bi bila predosadna da se ispunila hiperoptimistička prognoza Francisa Fukuyame o univerzalnoj pobjedi liberalne demokracije. Bez obzira na ishode rata, Rusija će platiti skupu geopolitičku cijenu ulazak Švedske, Finske i vjerojatno Ukrajine u NATO, a razmatranje Japana da proizvede atomsku bombu zatvara je sa zapada i istoka u čvrst obruč.
Ruska pobjeda, ako bi se realizirala nad poraženom Ukrajinom, donijela bi osjetno širenje autokracije, čega bi posljedice bile opće opadanje političkih i ekonomskih sloboda diljem Zapada i ostatka svijeta. Na tisuću kilometara dugim linijama fronta u Donbasu i na Dnjepru odlučuje se budućnost međunarodne politike.
Točno je da je raširena ideja globalizacije obilježila svjetsku politiku u posljednjih tridesetak godina nakon završetka bipolarne podjele svijeta. Sve je očitije da od ostvarenja globaliziranog svijeta u punom značenju te riječi neće biti ništa. Čini se da bi se svijet mogao raspasti na više suprotstavljenih blokova. Ruska i kineska priželjkivanja naklonjena su tome da se oformi multipolarni svijet u kojem ne bi bezuvjetno dominirala Amerika kao predvodnica zapadnog svijeta. Više se ne čini nevjerojatnim mogućnost uspostavljanja paradigme o “sukobu civilizacija” kako je pisao američki politolog Samuel Huntington, kada je pokušao prognozirati arhitekturu svijeta 21. stoljeća.
Ne treba očekivati da bi se u zapadnom svijetu mogle nametnuti diktature ruskog tipa, ni one što su stasale pod ruskim utjecajem u postsovjetskom svijetu, niti partijske diktature Kine, ili vojne diktature u zemljama Afrike i Azije. Sve su one za Zapad na neki način proživljene, u sebi anakrone, stvar njegove dalje ili daleke prošlosti. Zato bi se prije pojavila diktatura tehnokratskog tipa nalik nekim postupcima u Kanadi Justina Trudeaua, nešto što smo već mogli iskusiti prema već viđenim i isprobanim praksama zapadnih vlada primijenjenima za vrijeme koronavirusa. Međutim, ideje slobode i demokracije na Zapadu su toliko duboko ukorijenjene da je gotovo nemoguće da bi bilo kakva diktatura i neka totalna ideologija mogle izdržati na dugi rok bez izbijanja unutarnjeg otpora.
Putinizam je nasuprot tome opozvao zapadne reforme iznutra. Vanjska politika je morala po zakonu logike poći istom antizapadnom putanjom bez obzira na bogatu i uhodanu ekonomsku suradnju ostvarivanu sa zapadnim zemljama dugi niz godina. Njegov neoboljševički i neokomunistički duh ponovno je ukrajinskim ratom skršio sve veze sa Zapadom na isti način kao što je to učinila Lenjinova Rusija, prva socijalistička zemlja na svijetu kada se dala u početnom razdoblju svojeg postojanja izolirati od zapadnog svijeta.
Za putinizam bi se prije reklo da je nasljednik lenjinizma i staljinizma nego carske Rusije ako se uzmu u obzir njihovi odnosi sa Zapadom. Rusija dinastije Romanova (1613.-1917.) težila je za priključkom zapadnim standardima, a reformama se ona u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća preobražavala u kapitalističku zemlju. Na političkom planu je uvela ustavni poredak u posljednjim godinama postojanja, i nije uopće iznenađujuće da se u tom razdoblju velikog ekonomskog napretka rađa i zlatno doba ruske (klasične) književnosti (Dostojevski, Tolstoj).
Rusija kao da se nije znala u tim prosperitetnim vremenima nositi s teretom na leđima odjedanput dostupnih prevelikih sloboda, dotada nepoznatima ruskom društvu. Pogotovo je to vrijedilo za ponašanje ruskih elita. Slobode su iskorištene za destruktivnu agitaciju revolucionarnim idejama. Kako je zapisao već spomenuti i tada rezignirani ruski filozof protjeran u emigraciju Berdjajev, Rusija nije pronašla ravnotežu i smisao za kompromis, vrline toliko potrebne za dobro osmišljenu politiku i stabilnu zajednicu, nego je postala sama sebi plijenom svoje krajnje neumjerenosti. Prvi svjetski rat samo je akcelerirao skori kraj ruskog carizma srušenog u krvavom prevratu. Vesternizacija Rusije će tako naprasno završiti u katastrofi Ruske revolucije 1917. i nastupujaćem građanskom ratu (1918.-1922.). Ekonomska šteta nanesena revolucijama i ratovima bila je zapanjujuća za rusko i ukrajinsko gospodarstvo čija je nosiva poljoprivreda pala na trećinu kapaciteta one prije 1914. Poznate Staljinove “petoljetke” su forsirajući ubrzanu industrijalizaciju Sovjetskog saveza htjele oporaviti posrnulo sovjetsko gospodarstvo u desetljećima prije nego je došlo do Hitlerovog napada.
Odnosi između predsjednika Vladimira Putina i oligarha su dosta specifični, određeni opisanim ruskim povijesnim iskustvom, tako da je na njegovim osnovama izgrađena konstelacija moći današnje Rusije. Dobri poznavatelji ruske prošlosti upozoravaju da je ovaj trenutni odnos, pun specifičnosti sav u otklonu u odnosu na raspodjelu moći u zapadnim društvima demokratske pozadine. On slijedi u stopu obrasce uzete iz ruske povijesti, iz dalekih vremena kada su Rusijom vladali svemoćni moskovski kneževi i carevi. Prema takvim spoznajama proizlazi da su one međusobne relacije uspostavljene kod organizacije vlasti između careva i plemstva (rus. boljari) identične onima između autokrata Putina i bliskih mu oligarha u ruskom društvu poslije pada komunizma. Konstante ustaljenih običaja i mentaliteta u upravljanju državama su puno snažnije nego mi, skloni vidjeti povijest površinski kroz stalnu izmjenu aktera i događaja, dopuštamo prihvatiti. O ovome je detaljno pisao Edward L. Keenan, solidno verziran u područjima srednjovjekovne ruske povijesti. Obrazac za postkomunističku oligarhizaciju Rusije i Ukrajine dviju najznačajnijih država, potom i cjelokupnog bivšeg sovjetskoga prostora, preuzet je prema Keenanovim istraživačkim rezultatima iz arhaičnog načina upravljanja državom kakav je egzistirao između ruskih velikaša s jedne, i ruskih kneževa i careva s druge strane polova moći.
Drugi autor upućen u rusku povijest i kulturu Marc Raeff iznio je slična zapažanja. Upozorio je na suštinske razlike razvoja Rusije i Zapada kad je riječ o odnosu kraljeve vlasti prema plemstvu. Valja istaknuti jednu distinkciju – ukrajinski povijesni prostor je krajem 18. stoljeća došao većim dijelom pod rusku vlast, a prije tog razdoblja spadao je u sastav Poljsko-Litvanske unije gdje je nezavisno i utjecajno plemstvo po zapadnom obrascu igralo osobitu ulogu, sasvim drugačiju od one ruskog pandana.
Plemstvo u Rusiji tako nije bilo nezavisan i solidaran stalež kako se afirmiralo na Zapadu sa svim svojim privilegijama i slobodama zajamčenim od vladara, gdje je u slučaju kraljeve ugroze istih imalo pravo na otpor (ius resistendi et contradicendi) protiv vladarevih pretenzija. Ono je bilo važan faktor vladanja koji je stavio granice kraljevoj samovolji ili što bi se modernim rječnikom reklo – diktaturi. Zlatna bula Andrije II. i Magna charta libertatum Ivana bez zemlje iz 13. stoljeća su bile kraljevske garancije slobodnog plemićkog položaja ugarsko-hrvatskog i engleskog plemstva u budućim stoljećima. Raeff ne nalazi u ruskoj povijesti nikakve slične ustavne dokumente. Ruski plemić je dugovao titulu, položaj i imovinu isključivo caru, živio je u velikoj političkoj i ekonomskoj nesigurnosti, a rusko plemstvo nije organizirano nastupalo u svojim zahtjevima pred vrhovnom vlasti, nego je bila atomizirana snaga bez ozbiljnije prilike da ograniči apsolutnu moć ruskih vladara. Boljareva služba je bila krajnje personalna, podređena caru, tako da rusko plemstvo nije razvijalo osjećaj sentimenta prema ruskoj državi i društvu. Ova bezuvjetna subordinacija položaja plemstva carskoj moći toliko se usjekla u memoriju ruske države bez obzira na promjene režima tijekom stoljeća, ostajući okvirom najnovijih odnosa ruskih oligarha i predsjednika Putina. Prijetnje oligarsima Putin je uputio u govoru naciji povodom prve godišnjice invazije na Ukrajinu kada ih je pozvao da se solidariziraju s ruskim narodom pod sankcijama i ratnim prilikama. Suptilno ih je upozorio što ih može zadesiti ako se samo prisjete njegovih mjera prema nelojalnim oligarsima poput recimo Gusinskog, Berezovskog i Khodorkovskog. U prijevodu bi to značilo sibirski zatvor, egzil ili smrt.
Oligarhizacija se razvijala u područjima ekonomije usporedo s rađanjem autoritarnih režima. Oni su djelovali i djeluju u skladu sa zakonom spojenih posuda kako tamošnje prilike pokazuju. Osim baltičkih država članica euroatlantskih integracija (Litva, Estonija, Latvija) i Ukrajine pogođene ratom, sve druge države bivšeg SSSR-a su više ili manje u kolopletu diktatura (Bjelorusija i Srednja Azija) ili su pak opterećene proruskim separatizmima (Moldavija, Gruzija) i konfliktnim krizama dugog trajanja (Azerbejdžan, Armenija). Sovjetska duboka država i njezine preživjele mreže, stare veze i dubinski utjecaji diljem nekadašnjeg sovjetskog prostora su preko tih modela upravljanja htjeli povratiti izgubljenu moć Kremlja u posljednjih dvadesetak godina.
Ukrajina se najviše odupirala ovom ruskom modelu. Isprva se doduše neuspješno pokušala otrgnuti u “Narančastoj revoluciji” 2004., da bi poslije buknula i druga ukrajinska nacionalna revolucija s gotovo istim ciljevima, “Euromajdan revolucija” otprije deset godina, sa zahtjevom za konačno okretanje Ukrajine od ruskih utjecaja i njezino usmjeravanje prema Zapadu.
Što je moskovski utjecaj bivao većim u državama regije, to je snažnije oblike dobio oligarhijski model države i ekonomije. Kroz instaliranje prevlasti autokracije i dijela lojalnih oligarha Moskva je htjela mirnim putem ovladati Ukrajinom, a kada joj to nije nikako uspijevalo nakon što je zbačen s vlasti njoj naklonjeni Janukovič, okrenula se ratnim sredstvima u ostvarenju svojih ciljeva. Janukovič je pokušao zavesti autoritarni režim uz pomoć Moskvi sklonih oligarha iz industrijske Ukrajine smještene na istoku zemlje, do pred rat proruski raspoložene, imajući pred sobom putinovski uzor, ali Ukrajina, zemlja s brojnim regionalnim, vjerskim, političkim, povijesnim i nacionalnim razlikama, jednostavno nije bila adekvatan materijal za takav tip režima i Janukovičeva je vladajuća epizoda bila osuđena na propast koja se obistinila u pobjedi Majdanske demokratske revolucije.
Ona jest bila uperena protiv oligarhijske hegemonije u Ukrajini. Oligarhizacija je bila emanacija moskovskog upravljačkog mentaliteta, ali daleko od toga da je predstavljala isključivo i jedino izraz ruskih interesa u Ukrajini. Ukrajinski oligarsi su se znali i oduprjeti takvim interesima. Oligarhijski sistem u Ukrajini nije imao ništa od ruskih obilježja, u njemu je stalno tinjala borba za prevlast pojedinih oligarha. Njihovo nadmetanje za vlast je dalo neizbrisiv pečat cijeloj ukrajinskoj stranačkoj i parlamentarnoj politici u posljednjih dvadestak godina. U nepostojanju jake središnje vlasti među oligarsima je vladalo natjecanje za što je moguće veći utjecaj na političku vlast i medijsku scenu i samo uvjetna podjela na proukrajinske (Poroshenko, Kolomoysky) i proruske oligarhe (Medvedchuk), na što se mora gledati cum grano salis obzirom da su mnogi koketirali i s proukrajinskim i proruskim administracijama u ime promocije vlastitih financijskih interesa (Ahmetov, Firtash, Pinchuk).
Dakle, ruska vanjska politika se još od vremena Jeljcina, a naročito za Putinove vladavine sva zaokupljala oko nastojanja za reintegracijom bivšeg sovjetskog prostora. Kremaljske inicijative su stalno žurile stvoriti različite aranžmane političko-ekonomskih unija kako bi Rusija nastavila biti centrifugalna točka novog okupljanja, od Zajednice neovisnih država do aktualne Euroazijske ekonomske unije. Sa tom svrhom je i nastala dobro poznata ideologija “ruskog sveta”. Njome se htjelo legitimirati političku i ekonomsku ofenzivu Ruske federacije posljednjih desetljeća. U prvo vrijeme je “ruski svet” zamišljan kroz kulturnu suradnju Rusije i ruskih manjina u drugim državama, da bi se u hodu vremena sve više orijentirao prema širenju ruskog ekonomskog i posredno političkog utjecaja.
S pomoću ovako naoko benignog ideologema namjeravalo se prikriti prave nakane ruske politike – obnovu ruskog imperijalizma. Za zapadni progresivizam kome su na dnevnom redu bile globalizacija svijeta i univerzalna pobjeda demokracije to je zvučalo krajnje atavistički, nešto što pripada prohujalim vremenima. Mnoga upozorenja o opasnostima Putinove velikoruske politike nisu ozbiljno doživljavana. Nije jedan razlog za takvu nesmotrenost nego ih je više – opći trend intelekualnog propadanja Zapada čija se humanistika bavi odviše trivijalnim temama, ali i raširena simpatija za Rusiju primjetna i kod ideološki nepomirljive ljevice i desnice. Zapadna politika je također dugo u Putinu vidjela glavnog partnera popuštajući njegovoj agresivnoj politici, njezini ekonomski interesi su prevladavali nad evidentnom ruskom prijetnjom po međunarodni poredak. Stalno se nastojalo zadovoljavati Putinov režim i tim putem kupovati mir na širem planu.
Rast cijena energenata i njihove potražnje na svjetskom tržištu od 2000-ih godina nije se trošio na podizanje standarda ruskih građana već na neiživljene imperijalne ambicije, vojno naoružanje i vanjski obavještajni rad od čega su posebno indikativne investicije ruskih oligarha diljem postsovjetskog i zapadnog svijeta. One nisu imale toliko tržišnu logiku koliko iznad svega interese ruske države pred svojim očima. Oligarsi nisu u klasičnom smislu riječi poslovni ljudi kako se poimaju na Zapadu nego su produžena ruka ruske države, nastali pod izravnim patronatom u okviru “političkog kapitalizma”. Oligarsi su stekli akumulaciju kapitala u uskoj povezanosti s državom, a ne organskim putem preko tržišnog natjecanja. “Politički kapitalizam”, ta specifična odrednica ruskog kapitalizma, mogao se razviti u ruskoj etatističkoj tradiciji (samodržavlje) gdje je država povijesno imala višestruko veći upliv u gospodarstvu nego u zapadnim ekonomijama. Istina je da klasično poduzetnišvo u zapadnim zemljama koristi blagodati državnih subvencija, poreznih rasterećenja i protekcionističkih mjera, no ono je u daleko većoj mjeri slobodnije i time ovisnije o tržišnoj utakmici nego su to “politički kapitalisti” sasvim isprepleteni s moćnicima državne hijerarhije i podređeni režimu kao što je tipično za Putinovu Rusiju. Kako moć oligarha potječe primarno iz eksploatacije prirodnih resursa, a ne iz intelektualnog kapitala, znanja i vještina, onda je teritorijalni ekspanzionizam ruske države izravni nusprodukt “političkog kapitalizma” koji je prisiljen sebi priskrbljivati nove i nove resurse. Ne treba zaboraviti da su rudna bogatstava željeza i ugljena Donbasa – današnja jabuka razdora Ukrajinaca i Rusa – bila jednako privlačna kako Putinu tako onovremeno i Hitleru u njegovom istočnom pohodu za proširenje Trećeg Reicha. Ništa manje bitne nisu ni logističke luke za stratešku industriju Donbasa na Azovskom moru (Mariupolj) i njihova vojna zaštita u vidu crnomorske flote na anektiranom Krimu (Sevastopolj).
U zemljama državnog socijalizma tijekom 1990-ih nije u tolikoj mjeri slobodno tržište stvaralo ekonomsku elitu, koliko daleko više arbitriranje države o tome kome će se dodijeliti monopolizirali državni resursi. Rusija je sa svojim fenomenom oligarhizacije vjerojatno najekstremniji slučaj od svih zemalja istočne Europe koje su se, s većom ili manjom iskrenošću, zaputile smjerom kapitalističke i demokratske tranzicije. Ubrzo se uvidjelo da Rusija nije istinski prihvatila ekonomske i političke reforme jer bi one bile u stanju ugroziti apsolutnu kontrolu vlasti prerušene sovjetske elite. Ruski feudalizam se našao, kako smo prethodno ustanovili, ugrađen u temelje ruskog varijante kapitalizma. Nakon previranja u kaotičnim 1990-im, konsolidacija neosovjetske duboke države postignuta je za vladavine šefa obavještajne službe FSB-a (čitaj: KGB-a) Vladimira Putina. Nominalno je privatno vlasništvo u Rusiji dopušteno i u formalnom smislu ono postoji, no i dalje je suženo jer autokracija u bilo kojem trenutku može intervenirati i razvlastiti ga u korist svemoćne države.
Niti prema vanjskom držanju, ruska elita s kompleskom superiornosti nije bila spremna iskreno priznati postojanje novih država u bivšoj sovjetskoj regiji nastojeći što je moguće više relativizirati njihovu državnost. Ruska federacija se nije svojom nutarnjom voljom konstituirala već je zaživjela kao veliki relikt raspadnute sovjetske države, i to tako što su se sve druge republike odcijepile od ruske sovjetske republike (RSFSR) u prosincu 1991. Paradoks je da je separatizam drugih sovjetskih republika doveo do stvaranja Ruske federacije. Njezini stanovnici su glasovali na početku iste godine na referendumu za reformirani Sovjetski savez, ali nikada za današnju Rusiju kao samostalnu državu, dotle je protivno tome Ukrajina ipak izglasala premoćnim brojem glasova svoju nezavisnost na referendumu krajem 1991. Bilo je inicijativa o reintegraciji Rusije i Ukrajine u vremenima prije Narančaste revolucije 2004., međutim ruska politika nikada nije prihvatila Ukrajinu za ravnopravnog partnera.
Svugdje su u bivšim komunističkim zemljama stare komunističke elite zadržale utjecaj i moć u novim demokracijama, ali izgleda nigdje u takvim omjerima kao u Rusiji. Vladajuća nomenklatura suočena s ideološkom prazninom nastalom po slomu komunizma okrenula se oživljavanju velikoruskog nacionalizma i državno sponzoriranog pravoslavlja. Ruska tranzicija nije uspjela, doživjela je fijasko, do nikakve tranzicije zapravo nije ni došlo, osim kozmetičkih promjena izvanjske prirode. Sabotirana je prezirom ekspanzionističkih ruskih elita jer one nisu nikada intimno prihvatile poraz u Hladnom ratu i raspad Sovjetskog saveza, a kamoli da bi prihvaćale zapadne uzuse do krajnjih konzekvenci.
Ukrajinu je nakon 1991. kočio ruski pritisak u njezinom približavanju Zapadu. Moskva nije dala Kijevu da se emancipira, i tako suprotne silnice morale su dovesti prije ili kasnije do točke prijeloma. Rusija, primjenjujući ratno rješenje, ne nastupa samo ekspanzionističkim težnjama prema ukrajinskom teritoriju, već ima namjeru zaustaviti ukrajinsku tranziciju u svakom smislu.
Ukrajina je uz dodatak Bjelorusije i baltičkih zemalja sačinjavala najvitalniji dio sovjetske ekonomske infrastrukture. Nacionalizacijom industrije i kolektivizacijom poljoprivrede postala je egzemplarom sovjetskog ekonomskog modela uopće. Ukrajinski oligarsi, u pravilu pripadnici sovjetskog establishmenta, stasali su u vrijeme privatizacije 1990-ih godina za vladavine Leonida Kučme. Teška ekonomska kriza, pad standarda i industrijske proizvodnje nastali nakon kolapsa sovjetske države i zajedničkog tržišta prisiljavala je neodgodivu provedbu privatizacije. Kučma nije mogao ništa drugo nego kopirati model ruskog oligarhijskog kapitalizma. Velika financijska moć oligarha bila je odlikom njezine ekonomske strukture do dolaska globalne krize 2008. kada je stotinjak oligarhijskih obitelji kontroliralo više od dvije trećine nacionalnog bogatstva siromašne Ukrajine. Ukrajinska ekonomija je doživjela značajan rast do kraja 2000-ih godina, a oličenje tog uspona je oligarh Rinat Ahmetov podrijetlom Tatar čiji su se pretci rudari naselili u Donbas za sovjetske ere, prozvan “kraljem čelika”.
Od izbijanja rata u Donbasu 2014. tekli su usporedo jedno s drugim procesi uklanjanja ruskog utjecaja i deoligarhizacije ukrajinske ekonomije, što nimalo ne iznenađuje. Rat Ukrajine protiv Rusije zato posjeduje i socijalnu notu. Ukrajinski narod ne želi podržavati takav ekonomski model u kojem uska manjina pod zaštitom države kontrolira sve ekonomske poluge, ugledajući se na obližnje relativno tranzicijski uspješne susjede. Završno, na djelu je rat da tako kažemo za narodni kapitalizam u kojem bi i širi slojevi društva mogli sudjelovati u ekonomskom prosperitetu, i u kojem bi jače profunkcionirale tržišne slobode, a monopoli i protekcije oligarhijskog tipa kapitalizma bile što je moguće više potisnute u stranu.