Uljanik, mirovine i opet Italija: prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona ponude i potražnje

Yevgenij.D / Dreamstime

Za nama je jedan miran tjedan u kojemu su, kako je i red u zemlji kao što je Hrvatska, svi bili preokupirani prošlim i davno zaključenim temama. Ta neobična težnja ka žučnim raspravama i sukobima oko stvari koje su davno zaključene, tipična je za ljudske skupine koje slabo poimaju svijet i nisu u stanju rangirati prioritete – shvatiti da su neke stvari naprosto završene. To je nešto poput čovjeka u padajućem avionu koji, tek što nije udario o tlo, razmišlja o tome da je glavni problem što je dućan u kvartu nedjeljom zatvoren. I spreman je oko toga potući se s vlastima koje su donijele tako sulud propis. Bum!

Nije da u toj situaciji nema i nekoga šarma, ali ishod je prilično depresivan. Ako pobliže pogledamo dvije glavne aktualne teme – Uljanik i mirovinsku reformu, shvatit ćemo da su te stvari odavno zaključene, samo je u tijeku kolektivna psihoterapija. To je na neki način šarmantno, premda je i depresivno, slično situaciji s proračunom u susjednoj Italiji.

Uljanik

Iako je već mjesecima jasno da je Uljanik propao kao Alisa u rupu, sada se svi čude što spasa nema. Ljudi napuštaju brod koji tone, a porezni obveznici trebaju iskrcati gotovo 600 milijuna eura ili 1,1% BDP-a za firmu koja nije upošljavala ni 0,25% zaposlenih u Hrvatskoj. I to ne za spas tih 4,000 radnih mjesta, ne za njihovo restrukturiranje, ne za pronalaženje novih radnih mjesta, ne za socijalne programe, ne za to da djeca radnika imaju za knjige i za vrtiće; ni za što od toga neće ići taj novac, već će otići zato što tih 4,000 ljudi ili neki od njih na čelu s upravom nisu radili svoj posao. Pa će novac dobiti naručitelji, umjesto brodova koji im nisu isporučeni.

Dobro ste shvatili: državna jamstva brodogradnji nisu financijska jamstva nego jamstva za dobru izvedbu posla. Kako posao nije izveden dobro i u skladu s ugovorima, država plaća i ostaje joj poludovršena krama u firmi koja se raspada.

Udruga Lipa je zatražila objavu svih iznosa jamstava, pratećih ugovora da se vidi koja je jamstva država sebi uzela da se zaštiti, i studija učinaka koje su pratile izdavanje jamstava. No, njihova je priča brzo nestala iz javnosti. Valjda i naši gorljivi zastupnici interesa poreznih obveznika brzo malakšu pod zidinama Etatističkih Dvora. Drugim riječima, novac je bačen u vjetar, fiju, a što će biti s ljudima, ne zna se. Iako su s tolikim uloženim javnim novcem u neke druge stvari svi već odavno mogli postati programeri, kuhari ili konobari, što je kome već draže od svih tih zanimanja kojih nedostaje, a u Istri se moglo izgraditi i par desetaka novih vrtića i škola.

Hoćemo li iz ove epizode išta naučiti? Nećemo. Ovo je društvo impregnirano floskulama koje su na razini ideja i politike nahranile etatističku himeru do epskih proporcija. Više nije moguće, osim nekim meni još ne zamislivim šokom, osvijestiti i ljudima racionalno objasniti da je ovo društvo samo sebe uništilo pričama o „neoliberanoj nemani koja je uništila naše gospodarstvo“ (SDP Poreča i dalje priča istu priču), „zločinima većim od privatizacije“, „deindustrijalizaciji koja je uništila znanja koja smo imali u korist uvoznih lobija i inozemne konkurencije“, itd. Mi smo radije čuvali iluzije i floskule zalijevajući ih milijardama, desetinama milijardi.

Kako ljudima objasniti da su „plavo-zelena transverzala“, „industrijske perjanice“ i priče o tome da „treba napustiti iluzije slobodnog tržišta jer to nitko ne primjenjuje – svi pomažu svojima“ dovele do toga da smo desetinama milijardi bačenoga novca pojeli sami sebe i svoju budućnost, i sada smo u mrtvoj razvojnoj trci s Rumunjskom (kojoj kapa dolje, jer uskoro ćemo joj mahati)? Ne ide još ta spoznaja do naših glava. Na kraju, i mene su godinama hranili čokoladom da bi mi s petnaest rekli da šećer škodi. Ma daj. Kasno Marko na Kosovo stiže.

Mirovine

Ta priča s Uljanikom već je pomalo otrcana, iako bi svijest o prženju našega novca za neupućene mogla zvučati šokantno. Zato ova priča s mirovinama nije. Postoji nešto humorno u tome koliko se političari brinu zbog upražnjavanja premalo seksa bez kondoma. Teško mi je ostati ozbiljan pred činjenicom da su demografske karte odavno podijeljene, ali se unatoč tome u javnome se prostoru svi prave kao da sutra državnim subvencijama mogu „proizvesti“ par sto hiljada ljudi koji će svojim radom i doprinosima napuniti rupu u mirovinskom proračunu i “osigurati dostojanstvene mirovine za sve”. To je još jedna situacija poput one s početka, iz aviona. Šarmantna je, ali ishod je izvjesno – loš. Bum.

I sa i bez 1,5% BDP-a za novi Subnor, čiji će udjel u BDP-u samo dalje rasti, rupa u našem mirovinskom sustavu zjapi kao ona Alisina u koju je upao naš prvi junak, Uljanik zvan Veli Jože. Iako padaju kroz crvotočinu, mnogi misle da im se to samo pričinja, i da je sve samo san iz kojega će se ubrzo probuditi s debelim novčanicima i popunjenim proračunima u kojima ima dovoljno za sve.

A u snu je sve moguće! Tako SDP donese mirovinsku reformu kojom se dob umirovljenja pomakne na 67 godina (do 2038.), a kad HDZ to malo promijeni, SDP oštro ustane protiv. A taj HDZ koji pomakne dob umirovljenja (od 2033.) bude isti onaj HDZ koji je u vrijeme dok je SDP to mijenjao, bio oštro protiv. I onda se protiv HDZ-a pobune sindikati, i to isti oni sindikati koji u vrijeme dok je SDP to isto mijenjao, nisu prijetili ulicom i referendumima. A pritom nitko ne kaže da tko je počeo raditi s 19-20 može u mirovinu s 60-61 kad napuni staž. I tako po svim stavkama ove mirovinske “reforme” … pa se onda svi čude zašto je ljudima puna kapa partija, sindikata i institucija, i glasaju za neke nove političare, populiste i ekstremiste. Jer, oni će, kao, biti bolji.

Nismo mi jedini: Italija

A ti su tek mustre. Uz jasno poimanje komunikacije i medija, ali uz vrlo mutno poimanje kako funkcioniraju ljudske zajednice, osobito u ekonomskome dijelu, takvi naprave svakakvih veselja kad se dočepaju vlasti. Di Maio, šef stranke Cinque Stelle koju je naslijedio od komedijaša Grilla, držao je govor na balkonu pred mnoštvom okupljenih pristaša kad se desilo što – kad je dogovoren prijedlog proračuna s koalicijskim partnerom, krajnje desnom Legom! Ne znam je li to prvi put da je neki političar držao govor za mnoštvo okupljeno na ulici zato što je usuglašen prijedlog državnoga proračuna, ali prilično sam siguran da je čovjek od komedijaša mogao naslijediti samo stranku koja je – komedija. Sad bi valjda tako vodili i državu.

Europska komisija je poručila Italiji da se ne igra s vatrom. Zemlja koja ima omjer javnog duga i BDP-a na čvrstih 132% ne može u fazi ekonomske ekspanzije imati deficit proračuna od 2,4% kako su si to zamislili Pet Zvijezdica Di Maio i Lega Salvini. Ako im kamatna stopa odleti za samo 1 postotni bod, trebat će im 1,32% rasta BDP-a samo da nadoknade efekt rasta kamata, što je za tromu ekonomiju poput talijanske nedostižno. Ali, to nema veze, jer danas je mainsream biti protiv mainstreama. EK, to su one “otuđene elite” koje rade protiv suverenih država, eurokrati, EUSSSR, fuj.

Za novopečene političke genijalce ovo s kamatama i BDP-om ipak je viša matematika. Valjda su još u naletu iz izborne kampanje dok su se razbacivali obećanjima uokolo, a narod, koji je davno zaboravio da ne treba vjerovati Danajcima što ti darove nose, pohrlio pokloniti im povjerenje radi rušenja „establišmenta“ i „otuđenih liberalnih elita“, ili kako se već ti misteriozni i omraženi nevidljivi neprijatelji zovu.

I tako, mic-po-mic, iscuriše prinosi na 10-godišnju talijansku državnu obveznicu skoro do 4%, kao što lijepo pokazuje slika od petka. I to bi sve skupa mogla biti neka anegdota, nama važna koliko i utjecaj raskomadanoga novinara u Saudijskoj Ambasadi u Turskoj na cijenu nafte, da nam ovo dolje nije slika najvažnijeg trgovačkog partnera čije gospodarsko stanje jako utječe i na nas, na njihove male istočne sudjede.

Izvor: Tradingeconomics.com

Što je u pozadini svih ovih priča?

 Stand-up komičari. Medicinski tehničari. Liječnici. Arhitekti. Inženjeri. Daktilografkinje. Propali poduzetnici. Ratni profiteri. Wannabe filozofi, filatelisti, pasionirani proučavatelji Kabale i astrologinje. Ljepota demokracije je u tome što svima njima omogućuje ne samo da pomisle, nego i da realiziraju svoj program koji počiva na premisi da su ozbiljni ekonomisti budale. I dok ovima potonjima ne pada na pamet ulijetati u operacijske dvorane, projektirati nebodere, nadzirati gradilišta i tumačiti Wittgensteina, obratno ne vrijedi dok ne zagusti.

Svima su zajedničke tri stvari. Osim sindroma pretjeranog samopouzdanja, koji je nužan da biste bili recimo kirurg, trebate vjerovati u to da su ekonomisti mistificirali neko znanje koje je svakome pametnom čovjeku dostupno nakon pročitane jedne knjige, par unosa na Wikipediji i eventualno nekog besplatnog Internet-tečaja (iako je možda i to previše). Kao treće, trebate vjerovati u to da se političkim putem, zakonima i državnom silom, može promijeniti sve što čovjek poželi – uzeti i dati, a da se nakon toga ništa ne promijeni. Uostalom, ti ekonomisti su izmislili prevaru s ograničenjima javnog duga koja ograničava suverene države da si same odrede deficite i odlete u vražju mater ako već žele (iako to mogu i sada raditi ako baš žele, bez obzira što je zapisano u sporazumu iz Maastrichta).

Naposljetku, taj zakon ponude i potražnje o kojem svi pričaju, i to je jedna sumnjiva konstrukcija. Zašto bi se ponuda i potražnja uopće odvajale kad je tržište jedno, a cijene ionako svakako fluktuiraju, pa tko može reći zašto uopće fluktuiraju, i stvarno je krajnje vrijeme da sve to riješimo jednim zakonom – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona ponude i potražnje koji će konačno, formalno, i do kraja, jednom i zauvijek, dokinuti teror ekonomista i osloboditi ljudsko društvo okova zabluda:

Članak 1: Ljudi više neće nuditi više dobara čija je cijena relativno veća i ljudi neće više tražiti manje dobara čija je cijena relativno veća. Članak 2: Cijene neće padati ako se nekoga dobra nudi više no što ga se traži, i cijene neće više rasti ako se nekoga dobra nudi manje no što ga se traži.

Jednom kad se u Hrvatskom Saboru donese takav zakon, nestat će prepreke da se donese i niz drugih pratećih zakona. Na primjer, Zakon o obaveznom stalnom rastu plaća i mirovina, Zakon o neuravnoteženom proračunu, Zakon o novcu kojega nikada ne smije nedostajati, Zakon o kreditu koji se uvijek mora moći dobiti uz kamatnu stopu koju određuje dužnik ili vlada, Zakon o malobrojnim i malim poduzećima koja smiju poslovati a da ništa ne pitaju vladu itd.

Malu mi sumnju stvara to što svi ti fotografi-intendanti, diplomati, radijski voditelji, farmaceutski menadžeri, psihijatri i polaznici kumrovečkih škola za ministra financija nikada nisu odabrali nekoga iz svoga kruga, nego su uvijek htjeli da im blagajnu čuva neki dobar, pomno odabran ekonomist. Valjda se tu ipak radi o anomaliji, igri povijesnih slučajnosti. Na koncu, ovu je zemlju 35 godina vodio bravar, pa doista ne postoji niti jedan dobar razlog da, na tome tragu, ministarstvo financija na neko vrijeme ne preuzme, recimo, i uz dužno poštovanje prema struci, vodoinstalater. Ili kakav astrolog? Možda se polako bliži vrijeme i za taj eksperiment.