Upravljanje rizicima COVID-19: što s drugim rizicima?

Ad
Ad

Nedavno je veliki kineski poduzetnik Jack Ma (Alibaba) održao govor nakon kojeg je Partija odlučila Maa malo ohladiti stavljanjem u „kućnu izolaciju“. O tome se samo nagađa (ništa još nije potvrđeno ni od samoga Ma, ni od države). Ma se pojavio u javnosti prošli tjedan prvi put nakon listopada ne objasnivši ništa o svom izbivanju.

Sve je počelo kada je Ma kritizirao kineske financijske regulatore koji su se u zadnji čas upleli u njegov IPO dijela poslovnoga carstva (Ant Financial) koje kontrolira značajan dio platnog prometa u Kini. Kasnije je potvrđeno da je nad njegovom mega-kompanijom Alibaba započeo nadzor kineske anti-monopolske agencije.

Uz platni promet vežu se pojmovi kao što su „krvotok“, „kritična infrastruktura ili funkcija“ i „sistemska važnost“, pa ne čudi da je na ovom projektu došlo do pucanja ljubavi između Jacka Ma i vrha države. Države posvuda pronalaze načine nadzora „kritičnih društvenih funkcija“. Ta nastojanja najčešće nisu bez opravdanja. U tom pogledu nema razlike između SAD-a, Kine i Hrvatske. Međutim, razlike postoje u smislu metoda koje se primjenjuju i u smislu učinaka koje proizvode.

Slično je i s mjerama kontrole zaraza. Svaka država koja pretendira štititi svoje građane (a tu uslugu želi pružati svaka ozbiljna država) ima nešto za reći o tome. Stoga se nameće pitanje možemo li povući neke paralele između slučaja Jacka Maa i njegove „kritične infrastrukture“, za koju se država očekivano zaintereisrala, i mjera koje se koriste radi kontrole pandemije?

U pozadini leži želja za kontrolom rizika koji mogu pogoditi najširu populaciju. Ma je u spornom govoru izrekao jednu ključnu rečenicu koja ide u bit problema: “Oftentimes, managing risk down to zero is the biggest risk” (Smanjenje rizika na nulu često je najveći rizik). Ne ulazeći u to tko je u obračunu između Ma i kineske države u pravu, ova rečenica pruža sjajan uvod u današnju temu. Malo ćemo ju preformulirati, kako bi bila jasnija: Može li reduciranje jedne vrste rizika na nulu dovesti do nerazmjernog povećanja drugih rizika?

Zakon opadajućih prinosa primijenjen na rizik

Rizici su povezani, često na nevidljive načine. Stoga pri upravljanju rizicima treba razmišljati o kompleksnom sustavu uzajamnih veza među različitim vrstama rizika. Pritom treba imati u vidu da te veze nisu nimalo jednostavne (nisu ni linearne ni trenutačne, neke su istog, a neke suprotnog smjera).

Da bismo znali ispravno interpretirati problem, prvo moramo znati nešto što studenti ekonomije nauče (tj. trebali bi naučiti) na prvoj godini studija. Riječ je o zakonu opadajućih prinosa. Zamislimo da ste računovođa koji ima vlastiti računovodstveni servis i sve više klijenata. Do sada ste knjižili 120 računa na sat ili 2 računa po minuti. Pri tome ste bili vrlo učinkoviti u okviru 8-satnog radnog vremena. Sada ćete povećati svoj radni angažman tako što ćete broj radnih sati na dan povećati s 8 na 10. U početku ide dobro, ali pri kraju 10-og sata osjećate da su vam oči i um malo sporiji, pa vam se čini da padate na prosjek od 1 računa po minuti. Ali, i to je dobro… Idete dalje, s 10 na 12 sati na dan, nosite posao kući. Smeta vam što iz druge sobe čujete TV i djecu, a prema kraju 12-og sata treba vam 3 minute da proknjižite jedan račun. No, morate dalje, posao pritišće, a lova nije loša, … i tako dalje. Poanta je: vaša produktivnost (prinos) po dodatno uloženoj jedinici vremena pada, iako ukupan broj knjiženja i dalje raste. I vi ste samo čovjek. Ako nastavite, prijete vam novi rizici: neki efekti (bolesti) javljaju se sa značajnom vremenskom odgodom, ali ponekad izbiju vrlo naglo. Tehnički rečeno, efekti nisu linearni, a neki su i odgođeni.

U primjeru smo odabrali proces proizvodnje usluge koja se zove „knjiženje“. Prema istom principu možemo promatrati proces proizvodnje usluge koja se zove „smanjenje rizika“. Na Slici 1 vidimo kako ulaganja u kontrolu rizika A u početku brzo smanjuju taj rizik. Slično kao što je i naš računovođa poletan u jutarnjim satima i dok još svjež stiže proknjižiti i 3 računa u minuti. Međutim, kako ulažemo sve više i više resursa, dodatno smanjenje rizika za isti ulog resursa postaje sve manje, i brzo teži nuli. U borbi protiv rizika A troši se mnogo resursa (ulaganje resursa gledamo na osi x) i  pritom se proizvodi mnogo negativnih uzgrednih učinaka. Zbog toga daljnje ulaganje u kontrolu rizika A utječe na povećanje ostalih rizika B. Nakon velikih ulaganja u kontrolu rizika A (pomičemo se po osi x udesno), ukupan rizik (A+B) u odnosu na početno stanje može se povećati. To je prikazano kritičnom točkom X na Slici 1. Ulaganje do 35 jedinica resursa u kontrolu rizika A lijevo od te točke smanjuje ukupan rizik, no ulaganje više od 35 jedinica desno od točke X nema smisla, jer se ukupan rizik povećava.

Slika 1. Zakon nenamjeravanih posljedica u izoliranoj kontroli jedne vrste rizika

Naravno, ovo je samo model koji pretpostavlja rizik A na jednoj i ostale rizike na drugoj strani. U stvarnosti postoje i rizici koji su pozitivno korelirani s rizikom A (padaju kada rizik A pada), no sada smo fokusirani na negativno korelirane rizike.

Linije su nepoznanice

Zamislimo sada da na osi x mjerimo restriktivnost mjera u borbi protiv COVID-19 (rizik A), dok oker linija mjeri ostale rizike – gospodarske, socijalne, psihološke, zdravstvene, kojih je cijeli spektar: od ometanja razvoja djece koja ne idu u školu, preko eksplozije javnog duga koji može umanjiti sposobnosti društva za razvoj i financiranje zdravstvenih usluga u budućnosti, do odgoda pregleda i tretmana drugih opakih bolesti, što bi, prema pisanju medija, mogla biti jedna od najtragičnijih posljedica pandemije: 3,300 je manje novootkrivenih karcinoma u prošloj godini u Hrvatskoj. Ako strah i neodlazak u bolnice ne liječe rak, a vrlo vjerojatno ne liječe, u narednim godinama mogli bismo imati dramatično povećanje broja umrlih od karcinoma koji spadaju na liniju ostalih rizika B. To su odgođeni i većim dijelom nepoznati učinci mjera.

Na primjeru odgođenih otkrića karcinoma vidimo glavni problem s preslikavanjem Slike 1 na slučaj pandemije: ne znamo gdje se krivulje nalaze, ne znamo od kojih se rizika sastoje i ne znamo postoji li uopće točka X, ili je ona plod analitičke mašte. Kompleksni i odgođeni učinci mjera borbe protiv COVID-19 ne omogućuju konstrukciju linije B kojom bi se ljudima zorno prikazala širina problema s kojim se suočavamo. Dominacija jednog problema u društvenoj komunikaciji (i jedne vrste stručnjaka-specijalista) ističe samo jednu krivulju (A) i stvara pogrešan dojam da je ta krivulja poznata, a da druge krivulje ne postoje.

Općenito, glupo je pretpostaviti da postoji samo jedna linija, bez obzira pripadate li kampu kovidaša (koji misle da postoji samo linija A, a rizike B možemo zanemariti) ili anti-kovidaša (koji misle da postoji samo linija B, a liniju A možemo zanemariti)

Drugi „zakon socijalne termodinamike“

Vratimo se na tehničke poteškoće s konstrukcijom funkcija rizika. Slika 1 počiva na nekim vrlo restriktivnim pretpostavkama koje ne moraju vrijediti u stvarnosti. Uočite, na primjer, da Slika 1 počiva na pretpostavci da se ukupan rizik kojem su ljudi izloženi može povećati. Današnja znanost o upravljanju rizicima o tome ništa ne govori; ona dopušta takvu mogućnost, ali i mogućnost da se ukupni rizici ne mijenjaju (samo se mijenja struktura rizika), kao i mogućnost da se ukupni rizici mogu smanjiti. Štoviše, naše životno iskustvo upućuje na to da se ukupni rizici mogu smanjiti, iako je riječ o intuiciji, a ne o dokazanom teoremu.

Prema tome, stvarnost može izgledati drugačije od prikaza na Slici 1. Na Slici 2 vidimo alternativne specifikacije funkcija koje pokazuju drugačiju stvarnost zbog promjene pretpostavki. Krivulja rizika A u početku brzo pada (analogija jutarnjih sati našeg svježeg računovođe), zatim pada usporeno i kreće se gotovo horizontalno neko vrijeme (kao u desnom dijelu na Slici 1), a onda se događa nešto neočekivano: kada se već prilično jake mjere kontrole rizika A dodatno zaoštre, rizik A počinje padati sve brže! Taj desni krak funkcije izgleda kao perpetum mobile: negira djelovanje zakona opadajućih prinosa upravo tamo gdje bi on trebao najjače djelovati. To je kao da naš računovođa u 15-om satu rada (bez uzimanja stimulansa) odjednom počne naglo povećavati produktivnost rada! Takva je mogućnost suprotna naravi mnogih prirodnih pojava, no ne postoji niti jedan razlog zbog kojega takvu mogućnost ne bismo mogli dopustiti u slučaju borbe protiv pandemije.

Slika 2.: Specijalni slučaj konstantne entropije u ljudskom društvu: ukupni rizici su zadani

U prethodnom eseju o pandemiji prikazao sam primjere država (Irska, Izrael) čije iskustvo ukazuje na mogućnost da prikazana krivulja efekata anti-COVID mjera doista postoji. Možemo ju interpretirati na sljedeći način: neke početne mjere (distanca, maske, higijena, provjetravanje, održavanje vlažnosti prostorija, briga za vlastiti imunitet, osobito edukacija u pogledu konzumacije vitamina i boravka na svježem zraku) daju razmjerno brz rezultat u vidu usporavanja zaraze. Potom se ulazi u zonu slabog ili nultog utjecaja mjera na rizik A gdje razne kombinacije mjera ne daju jasne rezultate: „petlja se“ s otvaranjem i zatvaranjem kafića, restorana, teretana, kina, crkvi, otvaranjem i zatvaranjem županija i sl., no nema dokaza o učincima bilo koje od tih mjera. U tom dijelu funkcija je položena. Vlasti mijenjaju mjere pod utjecajem subjektivnih percepcija o tempu zaraze i društvene atmosfere koju reflektiraju mediji. Međutim, vlasti koje se odvaže na doista drastične mjere (“kineski pristup” kojem pribjegavaju Novi Zeland i Australija, ali im teže i neke druge zemlje poput UK i Izraela), doista mogu (gotovo) suzbiti virus. U  eseju prošle nedjelje pokazao sam mogućnost da se u toj najrigidnijoj zoni restrikcija privremeno smanji čak i ukupan mortalitet populacije!

Ako malo razmislimo, to je logično: nitko ne mrda kad su mjere na maksimumu. Stoga možemo zamisliti da postoji vlast koja može zavariti ljude u njihove stanove i omogućiti preživljavanje dostavljanjem hrane i drugih potrepština dronovima kroz prozor (ovo uopće nije SF nego posve realna mogućnost). U prvim danima, zaraza bi se možda nešto brže proširila među članovima istog kućanstva, no virus bi mogao nestati nakon nekoliko tjedana stjecanja prirodnog imuniteta u okviru atomiziranih i zavarenih ljudskih zajednica. Problem je u tome što bi ljudi morali ostati zavareni u stanovima do daljnjega, sve dok virus ne nestane iz cijeloga svijeta (jer inače stalno netko nekamo putuje i prenosi virus). Ideja vam je jasna: ako se iz vida izgube drugi rizici, lako je zamisliti kako savršenom socijalnom atomizacijom (savršeni kineski pristup) možemo „ubiti“ virus.

Međutim, postavlja se pitanje socijalne cijene takvog eksperimenta. Nas ne zanima samo što se događa s rizikom A. Zanima nas ukupan rizik kojem su ljudi izloženi (jer, zapamtili smo: rizici su povezani). Kada druge rizike dovedemo natrag u sliku, možda možemo dobiti linije kao na slici 2: rast ostalih rizika B poništava pad pandemijskog rizika A. Pretočeno u riječi, to bi moglo značiti sljedeće:

  • Masa ljudi bi pomrla u zavarenim stanovima jer se ne bi mogli liječiti od drugih bolesti.
  • Masa ljudi bi počela skakati kroz prozore jer ne bi mogla dugo izdržati život iza zavarenih vrata.
  • Masa ljudi bi se priključila pokretu otpora koji bi započeo pucanjem na dronove koji dostavljaju hranu kako bi se potaknulo nezadovoljstvo što većeg broja ljudi.

Drugim riječima, poruka Slike 2 ista je kao poruka Slike 1, samo su brojke i socijalna dinamika malo drugačiji. Matematički gledano skale su malo promijenjene radi jednostavnosti, kako bih na Slici 2 mogao koristiti relativno jednostavne funkcije a*(b+x3) i a*(b-x3). One su dobro došle za još jednu provokaciju uz pomoć matematičke metafore: uočite da se ukupan rizik sada ne mijenja, dok je na Slici 1 mogao rasti!

Razmislimo još jednom o analogiji s fizikom. Drugi zakon termodinamike kaže da se entropija u zatvorenom sustavu ne može smanjiti – svaki organizirani zatvoreni sustav teži kaosu. Rizik nije ništa drugo do mjera nereda, pa rizik možemo shvatiti kao entropiju. Na Slici 2 vidimo specijalan slučaj konstantne entropije u zatvorenom sustavu. Takav specijalan slučaj daleko je od stvarnosti, no dobro dođe kao metafora za zoran prikaz kako su rizici povezani.

Sada je jasno zašto je u isto vrijeme moguće vjerovati u učinkovitost drastičnih mjera kontrole zaraze i biti protiv njih: ako su rizici povezani, znači da će cijenu smanjenja jedne vrste rizika vjerojatno platiti neki drugi ljudi, izloženi nekom drugom riziku, dio njih u nekom drugom vremenu. Djeca koja se slabije školuju desetljećima kasnije u životu, ljudi kojima kancer nije otkriven na vrijeme nekoliko godina kasnije. No, princip povezanih rizika djeluje bez obzira na to da li se ukupni rizici povećavaju, smanjuju ili ostaju nepromijenjeni – na Slici 2 su nepromijenjeni samo zbog zornosti prikaza. Stoga je važno da ne pomislite kako nema smisla smanjivati rizike jer će se negdje drugdje rizici povećati. Ne odustajte od osiguranja života, automobila, zdravlja ili imovine!

Zaključak

Kada je riječ o pandemiji, čovječanstvu tek predstoji intelektualno „saldiranje“ – zbrajanje svih učinaka koji su se dogodili, te razrada scenarija koji su se mogli dogoditi da se postupalo drugačije. Poanta moja zadnja dva teksta je da će za to trebati još neko vrijeme (po meni, oko 2 godine), i to uz korištenje statističkih izvora koji do sada nisu šire korišteni (npr. višak mortaliteta).

A Jack Ma? Što ćemo s njim, za kraj? Teško je suditi o njegovim motivima i teško je znati što se s njime u ovom trenutku događa. No, onu njegovu rečenicu (“Oftentimes, managing risk down to zero is the biggest risk”; Smanjenje rizika na nulu često je najveći rizik) treba dobro zapamtiti. Korisna je i kao naputak za snalaženje u svakodnevnom životu i kao vodič za donošenje kolektivnih (političkih i javnozdravstvenih) odluka.