Liberalni ideali su odavno prenijeti na globalnu razinu. Globalizacija je donijela koristi i za multinacionalne korporacije i za najsiromašnije (pogotovo u Jugoistočnoj i Istočnoj Aziji, odnosno u samoj Kini). Dok su mnogi vjerovali kako je taj moćni koncept donio veliku prevagu baš Sjedinjenim Američkim Državama, podsjetimo da je Donald Trump postao američki predsjednik na temelju kritike globalizacije od koje su zemlje u razvoju poput Kine i Indije imale najviše koristi.
Slika pokazuje kako Kina postupno sustiže SAD prema kriteriju veličine gospodarstva mjereno u tekućim, nominalnim dolarima. Takva promjena odnosa snaga otvara teška pitanja vezana uz uravnoteženje međusobnih odnosa. Priču o protekcionizmu i „trgovačkom ratu“, koju pratimo zadnjih tjedana, treba tumačiti upravo u tom kontekstu.
Nominalni BDP SAD-a i Kine 1960.-2017.
Izvor: Svjetska banka
Nije lako biti protiv slobodne trgovine
Glavna teza u ovom tekstu glasi da Trump nije generalno protiv globalizacije i slobodne trgovine, već zagovara jasna pravila i ravnopravne trgovinske odnose koji su preduvjet slobodne trgovine. I ovih dana se nazire dvojni odnos prema slobodnoj trgovini. S jedne strane postoje izgledi za novi sporazum s Kanadom, dok s druge strane Trump prijeti da će povući SAD iz WTO-a, “najgoreg trgovačkog sporazuma koji je ikad sastavljen”.
S jedne je strane razumijevanje fundamentalne važnosti slobodne trgovine (teško da itko ozbiljan ne razumije načela na kojima ona počiva i potencijalne koristi koje ona proizvodi), s druge strane je teškoća implementacije takvih pravila igre u realnom svijetu. Na primjer, problem je što Trump zagovara i suvereno pravo svake zemlje da izvan multilateralnog sustava može pregovarati uvjete slobodne trgovine. To na prvi pogled negira temeljno načelo multilateralizma na kojem počiva WTO, ali vidjet ćemo da stvari nisu crno-bijele; i EU odnedavno prihvaća re-ugovaranje pravila WTO-a. Znači li to da je gotovo cijeli svijet odjednom protiv slobodne trgovine? Ipak, kada se sjetimo nekih stavova ključnih Trumpovih kadrova zaduženih za trgovinu s početka mandata (npr. Peter Navarro), pitanje ne radi li se ipak o dubljem napuštanju načela slobodne trgovine, ostaje visjeti u zraku. Možda će slobodna trgovina ostati ograničena na Aziju koja ionako već godinama bilježi najbrži rast – upravo su jučer Australija i Indonezija učvrstile svoj sporazum o slobodnoj trgovini.
Da sloboda uvijek ima svoja ograničenja govori i podatak da je Europska unija predložila tzv. FDI screening– provjeru ulaska stranih ulaganja koja bi mogla biti kritična za nacionalnu sigurnost. Naravno da je prije svega u pozadini Kina kao glavni rival SAD-a, ali i Europske unije, koji jača i širi svoje investicije u cijelom svijetu, dok vlastito tržište još uvijek prilično čvrsto nadzire.
Uz to, SAD su usvojile najveći vojni proračun u povijesti te ionako najmoćnije zemlje. Tzv. NDAA (National Defense Authorization Act) pored ostalog planira osnažiti već uspostavljeni odbor za strana ulaganja (CFIUS) kako bi se provjeravala ulaganja koja bi mogla predstavljati rizik za nacionalnu sigurnost (što se, opet, posebice odnosi na kineska ulaganja).
U vojnom proračunu SAD-a se ističe „dugoročno strateško natjecanje s Kinom“. CFIUS tako postaje još jače sredstvo ekonomske konkurencije tj. natjecanja s drugom najvećom svjetskom ekonomijom (prema BDP-u) odnosno trećom ako se EU gleda kao jedinstveno gospodarstvo, dok se uvodi Svemirska vojska (Space Army) zbog uspostave, kako je Trump istaknuo, ne samo američke prisutnosti već i dominacije u svemiru. Opet, zbog rivalstva s Kinom. Prema tome, rivalstvo je počelo s trgovinom, uvođenjem američkih carina na kineske proizvode, ali ide se sve do svemira. Između tog dvoje stoje pitanja sigurnosti i konkurentnosti.
Dok su svemirska pitanja još otvorena, obzirom da američka administracija tek treba uspostaviti “dominantnu Svemirsku vojsku”, realni trenutačni izazovi na zemlji ostaju u području trgovine. Oni nisu samo ekonomski. Nema sumnje da dio Trumpove izborne podrške ovisi o određenoj razini industrijskog i trgovinskog protekcionizma koju on već isporučuje. U tom smislu, real politika ponovno dobiva značaj jer kod birača bolje prolazi od apstraktnih globalističkih ideja o slobodnoj trgovini unutar koje, izgleda, ne igraju svi baš pošteno. To je izričit stav nove američke vanjske politike.
S druge strane, bilo bi netočno reći da je Trumpova administracija posve protiv slobodne trgovine. Više je riječ o tome da se uravnoteži slobodno i fer, pri čemu problem nastaje zbog toga što fer za različite strane znači različite stvari. Poštena trgovina (fair trade) je rastezljiv pojam koji bi se čak mogao shvatiti i kao lijeva alternativa mnogo slobodnijem i navodno neoliberalnom konceptu globalizacije.
Slobodno, ali fer
Liberalni ekonomski koncept polazi od načela slobode ali i ravnopravnosti. Uloga države je omogućiti ravnopravne uvjete tržišnog natjecanja, a ne nepoštenu konkurenciju gdje nema pravila ili ne vrijede jednaka pravila igre za sve. U tom smislu, Trumpova kritika kineskih nepoštenih trgovačkih praksi možda se može shvatiti kao oživljavanje zaboravljenog ordoliberalizma, odnosno uvođenje istoga u koncept reformirane globalne trgovine. No, na komunikacijskoj razini administracija prilično slabo tumači što je to točno nepošteno, pa nejasnoće i sumnje ostaju. Pogotovo s obzirom na tipično merkantilističke početne stavove ključnih ljudi u administraciji koji se bave trgovinom.
Moglo bi se reći da Trumpova administracija koristi carinske namete kao privremeno sredstvo za osiguranje dobre pregovaračke pozicije spram Kine (jer je odnos SAD-Kina ipak ključ cijele priče). Ukoliko je to zaista privremena namjera, uvjetovana ispravljanjem ne-fer trgovine, onda možemo na dugi rok očekivati vraćanje na staro – na slobodnu trgovinu, uz reformirane uvjete. U svakom slučaju, bolji rezultat od spirale trgovačkog rata.
Za sada je to realnost: jer, bez obzira na početne ideje i namjere, nametnute carine štete i SAD-u. Carine na dugi rok stvaraju velike gubitke – i za poslovni sektor i za potrošače, a vidjeli smo da njihovo uvođenje utječe i na tečaj, čime dodatno unosi neizvjesnost u međunarodne ekonomske odnose (tečajevi se pojačano kolebaju otkako je proljetos započelo nadmetanje država u području trgovine).
Važan je i kontekst. Kina pokazuje znakove ekonomskog usporavanja jer se koncept rasta na niskim proizvodnim troškovima ne može održati cijelo vrijeme; troškovi, od plaća na dalje, u Kini snažno rastu. SAD je ušao u razdoblje bržeg gospodarskog rasta (4% u drugom kvartalu 2018.), snažnog zapošljavanja (4 milijuna novih poslova od početka mandata predsjednika Trumpa) i značajnog pada nezaposlenosti (ispod 4%).
Otvoreno je pitanje koliko je to posljedica najvećeg poreznog i regulatornog rasterećenja u američkoj povijesti. Za sada nemamo jednostavan analitički model koji bi razdvojio dio rasta zbog prenesenog trenda od ranije i dio koji treba pripisati Trumpu. Što se drugoga tiče, činjenica je da je Amerika postala prva u svijetu po razini konkurentnosti zbog mjera koje je u početku mandata provela Trumpova administracija (IMD izvješće). Stoga će povijesno najveće administrativno rasterećenje u SAD-u vrlo vjerojatno utjecati na vraćanje stare slave kada je u pitanju razina ekonomske slobode (koja je donekle spuštena tijekom Obamine administracije). Sve je to sukladno izvornim američkih idealima da zemlja treba otvarati što više mogućnosti za posao i stvaralaštvo i da je svaka birokratska prepreka nešto protiv čega se treba boriti.
Birokratske prepreke u vanjskoj trgovini
Upravo su birokratske prepreke predmet trgovinskih sporova – ne samo SAD-a i Kine, već i Europske unije i Kine. SAD i EU imaju vrlo otvorene ekonomske režime za privlačenje stranih ulaganja. Već spomenuti FDI screening neće bitno utjecati na smanjivanje otvorenosti, već će predstavljati dio sigurnosne realnosti s obzirom da razlozi nacionalne sigurnosti u svakoj zemlji igraju važnu ulogu kod donošenja javnih politika. Tako je bilo i prije, a biti će i dalje, tj. sigurnosni intervencionizam je dio realne politike u ne-idealnom svijetu.
Kina nema tako otvoren sustav za američka i europska ulaganja. Prioritet ima kineska industrija u kojoj dominiraju mnogobrojna državna poduzeća, a privatna uvelike posluju uz uske veze s vlastima, slično kao u Rusiji. Slobodna trgovina podrazumijeva dominaciju privatnog sektora i njegovo djelovanje autonomno od politike, na bazi kvalitetnih institucija, napose pravosuđa i administracije, ali to nije slučaj u kineskom gospodarstvu koje funkcionira kao ideološki teško shvatljiv hibrid komunistički dirigiranog kapitalizma. Dok nasuprot libertarijanskoj utopiji nema države bez državnog intervencionizma, SAD i EU otvoreno imaju zamjerke što Kina nije tržišna ekonomija nalik ekonomijama na Zapadu.
Iz sličnih pobuda SAD sve više prigovara UN-u što uvažava mišljenja ne-demokratskih i krajnje autoritarnih zemalja, čiji su glasovi ravnopravni s glasovima liberalno-demokratskih zemalja. SAD na tim principima sve više poziva i na reformu WTO-a. Naposljetku, kada je Trumpa u Washingtonu u srpnju 2018. posjetio predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, usuglasili su se oko potrebe reforme WTO-a. O tome govore i zaključci Europskog vijeća od 28. lipnja 2018., kada su se vođe država članica EU-a usuglasile oko potrebe stvaranja novih WTO pravila u području industrijskih subvencija, intelektualnog vlasništva i prisilnih prijenosa tehnologije.
To su, dakle, područja koja sadrže ključ odnosa velikih sila: industrijske subvencije, koje su često prikrivene uz državno vlasništvo, intelektualno vlasništvo, te znanje i tehnologija. WTO je simbol globalne liberalizacije, ali je jasno da je to širok pojam koji podrazumijeva ne samo ukidanje carinskih već i necarinskih tj. administrativnih prepreka kao i trgovinu znanjem i uslugama. Kineske prepreke za strana ulaganja i zaštita intelektualnog vlasništva su stoga pravi problem, kao i činjenica da se radi o mnoštvu državnih kronista u dobro izgrađenom sustavu često prikrivenih državnih potpora koje nisu dopuštene u Europskoj uniji, SAD-u i drugdje u slobodnom dijelu svijeta.
Povratak u vrijeme prije Velikog razlaza
U takvim je uvjetima otvoreno pitanje pravednosti prakse slobodnog kineskog preuzimanja američkih i europskih poduzeća s naprednim tehnologijama i inovacijama. Prema podacima američkog predstavništva za trgovinu kao i komisije koja istražuje IP theft, američka ekonomija godišnje zbog toga gubi od 225 do 600 milijardi dolara. Kinezi kradu (neovlašteno kopiraju) ili slobodno kupuju od dizajna i softvera do inovativnih tehnologija i vojnih tajni. O tom problemu govori čak i novo izvješće Pentagona Američkom Kongresu.
Zaštita intelektualnog vlasništva je često tema prepuna dvojbi među liberalima i osobito libertarijancima. Pretjerana zaštita je prepreka širenju znanja i razvoju, no većina će prihvatiti da postoji optimalna zaštita koja je neophodna da bi se ulaganja u znanje i tehnološki razvoj isplatila. No, činjenica je da je to pitanje koje je američka administracija već digla na najvišu razinu. U maniri obnovljene real politike Amerikanci će inzistirati barem na reduciranju dosadašnjih praksi liberalnog globalnog pristupa u tom dijelu. Valja pratiti kako će Kina reagirati, jer njima bolja globalna zaštita intelektualnog vlasništva sigurno nije u interesu – mogla bi usporiti sljedeću fazu gospodarskog razvitka u kojoj Kina tek treba prijeći iz razvojne faze zasnovane na efikasnosti (nižim troškovima) u fazu zasnovanu na inovativnosti (u čemu je uspio relativno mali broj zemalja).
Dakle, stvarni problemi su mnogo veći i dublji od onoga s čime je na površini sve započelo – od carina na čelik i aluminij. Iako mnogi još uvijek žive u industrijskom svijetu i imaju protekcionističke iluzije tipa „veća carina jednako zaštita domaćih radnih mjesta“, svijet se u međuvremenu jako promijenio: usluge, znanja i inovacije su pravi zalog u globalnoj igri.
Trumpova administracija sigurno shvaća da protekcionističke iluzije dijelova biračkog tijela neće tako lako proći, iako su ih predstavnici te iste administracije, počevši od samog Trumpa, pobudili. Međutim, za sada nema dokaza o tome da se nalazimo na početku pravog, globalnog trgovinskog rata i spirale carina koja će dovesti do velike krize. Čak i potezi koji se tumače i osjećaju kao ples po rubu (koji jednim dijelom proizlaze iz Trumpovog agresivnog političkog stila), izgledaju kao početak pokušaja uspostave nove ravnoteže u globalnim ekonomskim odnosima. Kina u njima više nije ona zaostala komunistička zemlja koja je daleko iza i pomalo sustiže, već je jaka, velika, zapadnjacima pomalo nedokučiva i moćna, s aspiracijama, a možda i sa dovoljno snage da u nekom razvoju događaja u ne tako dalekoj budućnosti postane prva ekonomska sila svijeta.
Naposljetku, Kinezi su poznati po tome da stvari sagledavaju dugoročno. Kina je u 11. i 12. stoljeću bila mnogo razvijenija od Europe. Još u 15. stoljeću bila je razvijenija od većeg dijela Europe. Tek nakon toga je započeo Veliki razlaz Istoka i Zapada, što je profesor Bićanić detaljno opisao na stranicama Ekonomskog laba. Dakle, kinesko relativno zaostajanje koje je trajalo do prije približno pola stoljeća i kulminiralo u vrijeme Maovog komunističkog režima, fenomen je zadnjih pet stotina godina. U doba kad je Kolumbo otkrivao Ameriku Kinezi su imali mnogo moćniju pomorsku flotu od Europljana. Stoga sustizanje i prestizanje Zapada od strane Istoka ne bi bio historijski kuriozitet. Samo smo na tu mogućnost malo zaboravili.