(longread)
Pišući jedan tekst 2003. na vrhuncu vala rasta produktivnosti koji je u SAD-u trajao od 1994., Robert Gordon je optimistično prognozirao dugoročnu stopu rasta realnog BDP-a SAD-a od oko 3% godišnje. Međutim, od 2003. do 2015. realni BDP SAD-a bilježio je rast po neočekivano niskoj prosječnoj stopi od 1,9%.
Osim što je bio sporiji od očekivanja, rast po stanovniku bio je sporiji i od rasta u EU. Zbog toga je realni dohodak po stanovniku SAD-a pao sa 157% prosjeka EU 2003. na 148% 2014. I druga tehnološki najnaprednija država – Japan – rasla je relativno sporo u tom razdoblju: realni BDP po stanovniku Japana pao je sa 111% realnog BDP-a po stanovniku EU 2003. na 99% 2014. Prema tome, EU je prema kriteriju realnog dohotka po stanovniku nakon 40-ak godina ponovno postala razvijenija od Japana i manje zaostaje za SAD-om u odnosu na stanje otprije desetak godina. To je iznenađenje za sve koji misle da je Europa u strašnoj, povijesnoj krizi.
Izvor: Eurostat
Ako je Europa u XXI stoljeću bila gospodarski najuspješniji dio razvijenoga svijeta, a jasno je da se i ona suočava s velikim društvenim i ekonomskim izazovima, postavlja se pitanje ne događa li se s gospodarstvom SAD-a nešto neobično? Je li došlo do takozvanog sekularnog usporavanja?
Vodeći američki stručnjak za istraživanja produktivnosti Robert Gordon u najnovijoj knjizi The Rise and Fall of American Growth (2016) pokušao je dokazati da se tehnološki najnapredniji dio svijeta suočava s nekoliko vrsta frontalnih vjetrova koji trajno usporavaju rast produktivnosti. Gordon se ne bavi Japanom i Europom, ali njegovo bavljenje SAD-om ima osobitu važnost. SAD su bile najveći generator inovacija i njihove komercijalne uporabe u prošlom stoljeću. Kako američko gospodarstvo u većini djelatnosti posluje na globalnoj granici tehnoloških i proizvodnih mogućnosti, sve što se kao tehnološko ili ekonomsko ograničenje postavlja pred SAD, vjerojatno će prije ili kasnije predstavljati izazov i za druga manje razvijena društva koja u većoj mjeri uvoze znanja i kapitalna dobra.
Može li se Gordonu vjerovati
Prije detaljnije rasprave o knjizi valja upozoriti i na to da neki tumači Gordonova rada podsjećaju na njegovu pogrešku u preoptimističnom predviđanju iz 2003. Kritičari žele poljuljati povjerenje čitatelja u ozbiljnost Gordonovih pesimističnih prognoza o rastu produktivnosti. Tyler Cowen (2016) tako podsjeća na nepredvidivost inovacija i njihovih komercijalnih primjena koje dovode do tehnoloških promjena. Smatra kako ne postoji niti jedan argument koji govori u prilog tezi da bi se inovacije i tehnološki napredak u sljedećih četvrt stoljeća mogli usporiti ili zaustaviti.
Gordon priznaje važnost te teze o nepredvidivosti inovacija i tehnološkog napretka, pa knjizi naizgled već u početku nedostaje uvjerljivosti (bavi li se autor s nečim predvidljivim ili nepredvidljivim?). U tom dijelu se anegdotalno poziva na proročanske sposobnosti Julesa Verna koji je 1863. predvidio bitne tehnološke aspekte života u Parizu 1960. Na tako slabome temelju upušta se u prilično površno argumentirane tehnološke spekulacije o ograničenjima daljnjeg razvoja modernih dostignuća, poput 3D printanja, big data, umjetne inteligencije, genetičkog inženjeringa i biomedicine.
Međutim, nakon nesigurnog početka, slijede solidni prikazi tehnoloških zastoja koji su nakon 1970. nastupili u transportu, energetici, elektronici i zdravstvu, odnosno medicinskoj dijagnostici. Autor smatra da sve što jedemo, pijemo, kako se oblačimo, vozimo, te kako koristimo financijske usluge i kupujemo, nije bitno različito zadnjih desetljeća u odnosu na razdoblje eksplozije tehnološkog rasta i produktivnosti 1890.-1970.
Na primjer, ako se u putovanje avionom ubroji i vrijeme provedeno na aerodromima, lako je pojmiti da se trajanje i realan trošak putovanja avionom na udaljenostima od 2-3 sata leta nisu bitno promijenili nakon 1970. Novi dobici se osjećaju samo na duljim letovima koje koristi relativno mali broj ljudi. Slično je s putovanjima automobilom i kućanskim uređajima. Čak i troškovi telefoniranja, koji su se u doba pametnih telefona približili nuli, u zadnjih 30-40 godina nisu pali ni izbliza onoliko koliko su pali između 1900. i 1970./80.
Zdravstvo je sektor u kojem je problem padajućih prinosa naročito prisutan. Učinci higijene i zdravlja odnosno medicine na produljenje očekivanog trajanja života bili su mnogo veći u prvoj nego u drugoj polovici XX stoljeća. Današnje američko zdravstvo predstavlja dokaz da povećana ulaganja u dijagnostičku opremu nemaju učinak na zdravstvene ishode. SAD ima nekoliko puta veći omjer broja dijagnostičkih uređaja, osobito CT aparata, na 100,000 stanovnika u usporedbi s drugim razvijenim zemljama. Građani SAD-a zbog toga nisu zdraviji. U prosjeku žive kraće od većine stanovnika drugih razvijenih zemalja.
Gordon ističe da razdoblje 1900.-1970., a osobito isječak između 1920. i 1950., predstavlja jedinstvenu povijesnu epizodu. Tada je komercijalizacijom i širenjem ranijih izuma transformiran način života i životni standard ljudi načinom i brzinom koji se u skoroj budućnosti neće moći ponoviti. Tako glasi središnja teza Gordonove knjige: druga industrijska revolucija zasnovana na električnoj energiji i motorima s unutarnjim izgaranjem promijenila je i unaprijedila živote ljudi puno više nego prva revolucija zasnovana na parnom stroju, i više nego treća, koja je zasnovana na komunikacijama i obradi informacija.
Poznati Mooreov zakon najbolje ilustrira socio-ekonomsku mehaniku usporavanja rasta produktivnosti kako ju vidi Gordon. Suosnivač Intela Moore još je 1965. predvidio da će se kapaciteti procesora udvostručavati svake dvije godine. Ovo po mnogima najtočnije dugoročno predviđanje u povijesti znanosti i tehnologije izvanredno je služilo predviđanju razvoja do sredine prošloga desetljeća. No, tada je nastupilo usporavanje rasta procesorskih kapaciteta koje traje već desetak godina.
Prema glavnom ekonomistu Google-a, Halu Varianu, ne radi se o dostizanju neke prirodne barijere inovacija. Riječ je o limitima potražnje. Na trenutnom stupnju razvoja, i uz dane sposobnosti obrade informacija, ljudima više nije potreban onako brz razvoj procesora kao u razdoblju od 1960. do 2005. Varianovu hipotezu o potražnji za inovacijama kao pokretaču njihove ponude valja dobro zapamtiti, jer je bitna za razumijevanje Gordonova teksta.
Gordon dakle ne predviđa usporavanje inovacija i tehnoloških promjena zbog prirodnih ograničenja. On se prvenstveno bavi socio-ekonomskim uvjetima koji određuju tempo i širenje inovacija i tehnoloških promjena. Identificira četiri glavna vjetra koja pušu u frontu rasta američke produktivnosti: (1) nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva, (2) usporavanje širenja obrazovanja, (3) demografija i (4) fiskalni problemi i javni dug. No, prije prikaza Gordonova četiri frontalna vjetra treba reći nešto o problemu mjerenja produktivnosti.
Problem mjerenja
Ekonomisti i statističari imaju ozbiljne probleme u mjerenju cijena i kvalitete proizvoda i usluga, te u mjerenju ekonomskog blagostanja i životnog standarda. Zbog toga bi ekonomske mjere realne proizvodnje odnosno potrošnje mogle biti ozbiljno podcijenjene, te bi se cijela Gordonova konstrukcija mogla zasnivati na krivim podacima.
Primjer tehnološke evolucije TV uređaja ilustrira problem. Američki indeks cijena potrošača do 2004. nije adekvatno mjerio promjenu kvalitete TV uređaja iako se ona u petnaestak godina udeseterostručila. Napretku je najviše pridonijelo povećanje energetske efikasnosti uređaja i kvalitete slike, premda ne treba isključiti i utjecaj povećanja ponude TV programa. Radi ispravnoga mjerenja učinka tehnološkog napretka, ekonomisti i statističari razvili su metode korekcije indeksa cijena pokazateljima kakvoće proizvoda. Međutim, veliko je pitanje koliko precizno takve korekcije mjere utjecaje inovacija.
Potencijalnu ozbiljnost problema dokazao je William Nordhaus (1996) u jednom od najvažnijih ekonomskih tekstova u povijesti, pokazavši kako pogreške mjerenja cijena izlaze izvan zamislivih okvira. Nordhaus je izmjerio cijenu odnosno trošak osvjetljenja nakon 1800. Pri tome nije mjerio cijene svijeća, različitih vrsta žarulja i drugih rasvjetnih tijela, nego je definirao jediničnu količinu osvjetljenja (lumen tj. lux – lumen po jedinici prostora). Potom je izmjerio stvarnu cijenu (trošak) lumena, odnosno cijenu jedinične usluge standardnog osvjetljenja u razdoblju od 1800. do 1992., usporedio taj iznos sa službenim mjerama cijena i ustanovio, da službene mjere troškova svjetla precjenjuju troškove života za neočekivani faktor od 900 do 1600 puta u veoma dugome roku. Drugim riječima, kada bi ljudi trošili samo umjetnu svjetlost, rast realnog BDP-a od 1800. do 1992. bio bi podcijenjen za više od tisuću puta.
Tako velike pogreške mjerenja nisu moguće kod dobara čije se jedinične količine mogu jasno definirati. Kilogram mrkve u osnovi je bio jednak i 1800. i 1992. Ako fizički oblici aplikacija u kojima se nešto konzumira (mrkva kao prirodno-tehnička aplikacija za prijenos kalorija, vitamina i minerala) nisu podložni velikim tehnološkim promjenama (slično je s drugom hranom, odjećom, obućom), za očekivati je da će statističari relativno dobro izmjeriti cjenovne promjene (uz ogradu prema učinku raznovrsnosti ponude).
Kada se promotri koliko danas trošimo dobara čije su jedinične količine transformirane tehnološkim promjenama, realno je pretpostaviti da je problem mjerenja odnosno definicije fizičkog oblika koji se konzumira prisutan u širokom spektru potrošačke košarice dobara modernih ljudi. To osobito vrijedi nakon informacijsko-komunikacijske revolucije koja je transformirala različite oblike informacijskih sadržaja i znanja, kao i načine njihove distribucije, naplate i konzumacije (TV i radijski programi, drugi mediji, glazba, Internet, društvene mreže čiji je sadržaj gotovo besplatan, svi servisi koji prate putovanja i turizam i sl.).
Gordon raspravlja o ovom problemu, ali ga ne smatra presudnim. Zapravo ga zaobilazi. Pretpostavlja da je problem mjerenja oduvijek prisutan i da je bio izraženiji prije 1970., kada je tempo inovacija i njihova širenja bio brži nego danas. Njegova teza glasi da su ljudi samo jednom u povijesti ovladali higijenom tj. čistoćom, svjetlom, urbanom infrastrukturom i počeli se brzo kretati uz pomoć vlakova i automobila te intenzivno komunicirati na daljinu. Drugim riječima, novine su bile revolucija; internet portali tek su mali, marginalni pomak.
Problem mjerenja je složen i za sada ne postoji konačan odgovor na njega. S jedne strane, može se prihvatiti Gordonovu pretpostavku kao što je učinjeno u nastavku, kako bismo zadržali smisao Gordonove rasprave, jer ona zvuči razumno. No, s druge strane, može se poći i od teze da je Nordhausov primjer mjerenja efikasnosti (kvalitete) i troškova osvjetljenja razotkrio temeljni problem mjerenja u ekonomiji koji je univerzalan, jer zahvaća veliki dio potrošačke košarice modernih ljudi. I ta hipoteza zvuči razumno, što znači da se ne može isključiti mogućnost da produktivnost danas raste brže nego ikada prije, ali to više nismo u stanju izmjeriti, jer ne znamo odrediti količine informacijskih dobara i usluga. Vodeći ekonomski povjesničar Joel Mokyr vjeruje upravo u to: «Tradicionalne mjere podcjenjuju stopu progresa i čine to po stopi koja raste u vremenu.» (Mokyr, 2002: 117).
Drugi problem mjerenja odnosi se na definiciju realnog dohotka odnosno BDP-a. BDP mjeri tržišnu vrijednost proizvedenih finalnih roba i usluga. Međutim, pojam tržišne vrijednosti je rastezljiv. Na primjer, u BDP ulaze procjene outputa javnog zdravstva, školstva, sigurnosti i administracije, kao i procjena vrijednosti usluga stanovanja u stanovima u kojima žive njihovi vlasnici. To je tek vrh ledenoga brijega problema razdvajanja proizvodnje i potrošnje na tržištu naspram proizvodnje i potrošnje u kućanstvu. To je pak povezano s teškim ili nemogućim razlikovanjem proizvodnje i dokolice. Prema Beckerovoj teoriji ekonomske alokacije vremena u kućanstvu, ekonomsko blagostanje zavisi o četiri komponente: (1) o vrijednosti vremena uloženog u rad na tržištu (plaća), (2) o neugodi zbog rada na tržištu (npr. trošak gubitka vremena zbog prijevoza na posao), (3) o vrijednosti vremena uloženog u rad u kućanstvu i (4) o neugodi zbog rada u kućanstvu. Sve četiri komponente utječu na standard života, no većinom se ne mogu mjeriti.
I inovacije i tehnološke promjene utječu na sve četiri kategorije, a ne samo na realne plaće. Na primjer, kvaliteta TV prijemnika odnosno slike, raznovrsnost odabira programa, kao i sadržaji u medijima i društvenim mrežama s otvorenim pristupom povećavaju vrijednost vremena provedenog u kućanstvu, iako se ono ne bilježi u službenim mjerama proizvodnje ili životnog standarda. K tome, upitno je što je u trošenju vremena na taj način proizvodnja, a što dokolica (jednako kao što je upitno što je proizvodnja, a što dokolica za čovjeka koji radi 12 sati na dan i uživa u svome poslu, bez obzira je li umjetnik ili računovođa).
Slično tome, ne mjeri se ni učinak kvalitete instalacija u kućama, iako one danas bitno umanjuju rizike od požara i druge rizike stanovanja u usporedbi s nekadašnjim standardima. O tome da su statističari propustili zabilježiti povećanje sigurnosti i ugode radnih mjesta u proteklim desetljećima da i ne govorimo. Česti plač nad deindustrijalizacijom posve zanemaruje razliku između rada za pokretnom trakom u Fordovoj tvornici 20-ih godina prošlog stoljeća i rada unuka tadašnjih radnika u klimatiziranim uredima za računalom.
Statističari su tek posredno i sa zakašnjenjem počeli mjeriti učinke klimatizacije prostora. Prema Gordonu, to je jedan od ključnih izuma u povijesti čovječanstva. Klimatizacijski uređaji omogućili su bitno povećanje intenziteta i produktivnosti rada u ljetnim mjesecima. Međutim, prostori se mogu klimatizirati samo jednom. Naknadna poboljšanja tehnologije klimatizacije mogu doprinijeti rastu produktivnosti rada u klimatiziranom prostoru, no učinci naknadne promjene ne mogu se približiti učincima početne promjene koja je nastupila kada je klima prvi put instalirana. Gordon bi s te strane mogao biti u pravu.
U nastavku se promatraju četiri vjetra u pramac rasta produktivnosti kojima Gordon posvećuje središnji dio knjige: nejednakosti, obrazovanje, demografija i javni dug.
Rast nejednakosti
Veliko povećanje nejednakosti u SAD-u najčešće se objašnjava snažnim rastom plaća vodećih menadžera. Međutim, prema Song i dr. (2015), nejednakosti su povezane s rastom nejednakosti među poduzećima (što može biti posljedica intenziviranja konkurencije, globalizacije ili nekog trećeg razloga), a ne s nejednakošću raspona plaća unutar poduzeća. Kako god bilo, Gordon nedovoljno objašnjava mehanizme utjecanja povećanja nejednakosti na usporavanje inovacija, tehnoloških promjena i rast životnog standarda. Nije jasno zašto bi trebalo doći do usporavanja širenja inovacija ako su top menadžeri relativno bolje plaćeni i/ili ako je tržišno natjecanje intenzivnije, pa su veće razlike (nejednakosti) među poduzećima, a time i među njihovim zaposlenicima. Očekivalo bi se da će, nakon što je ranije objasnio da dinamika inovacija i tehnoloških promjena ne zavisi samo o ponudi nego i o potražnji (primjer Mooreova zakona), naglasiti nedovoljnu potražnju u uvjetima stagnacije ili vrlo slabog rasta medijalnog dohotka. No, umjesto detaljne razrade mehanizma koji povezuje nejednakosti i inovacije, Gordon ulazi u ne odveć strukturiranu raspravu o fundamentalnim uzrocima nejednakosti među kojima ističe globalizaciju, imigraciju, liberalizaciju međunarodne razmjene (uvoz) i slabljenje sindikata.
Nesporno je da prema službenim statistikama postoji vremenska podudarnost između rasta nejednakosti u raspodjeli dohotka, pada realnih minimalnih plaća, rasta uvoza i usporavanja rasta produktivnosti u SAD-u od 80-ih godina prošlog stoljeća naovamo. Međutim, to ne znači da se te varijable mogu povezivati na bazi jednostavnih uzročno-posljedičnih veza, kao što to čini Gordon kada ističe da se neto efekt uvoza na ekonomiju očituje kroz seljenje industrijskih radnih mjesta iz SAD-a u druge zemlje. Taj efekt sigurno postoji, no ne znači da predstavlja konačnu mjeru učinaka uvoza. Naime, studije koje su predstavljene u Kongresu SAD-a procjenjuju brojku na oko 3 milijuna izgubljenih radnih mjesta, od čega je oko polovice radnih mjesta izgubljeno prema Aziji, ponajviše Kini, u industriji elektroničkih komponenti (na izborima 2016. države s nekada razvijenim takvim industrijama – Ohio, Michigan i Pensilvanya – okrenut će se Trumpu). Međutim, to nije ukupan efekt na američko gospodarstvo. Jeftinije elektronske komponente omogućile su veću konkurentnost američke tehnološke industrije i niže cijene elektroničkih uređaja i računala, čija je dostupnost povećana za mnogo širi krug potrošača u SAD-u i širom svijeta. Povećani su i profiti, što je moglo povećati nejednakosti. Dakle, gubitak radnih mjesta zbog supstitucije domaće proizvodnje jeftinijom i/ili kvalitetnijom uvoznom treba gledati kao dio šire, cjelovite priče, a neto učinke treba mjeriti u širem kontekstu, uzimajući u obzir sve efekte. Gordon to ne čini, nego potiče naraciju o uvozu koji uništava američka radna mjesta. Ta priča se ni po čemu ne razlikuje od naracije iz Trumpove predsjedničke kampanje.
Bez ozbiljnijih analiza svih društvenih koristi nije moguće tvrditi da je globalizacija uzrok rasta nejednakosti, a kamoli usporavanja rasta produktivnosti u SAD-u. Postavlja se pitanje zašto bi eventualno negativan učinak nejednakosti bio jači od pozitivnog učinka globalizacije. Mokyr (2009) smatra da je globalizacija kroz povijest igrala ulogu kao faktor jačanja potražnje, što je usporavalo pad profitnih marži u industrijama s velikim tehnološkim napretkom, što je bio bitan faktor daljnjih ulaganja u inovacije.
Nadalje, sprega između imigracije i oslabljenih sindikata (u odnosu na razdoblje 1930.-1970.) naizgled je nakon 1980. dovela do pritiska na smanjenje nadnica u jednostavnijim zanimanjima. Kao i u prethodnom slučaju, to nepobitno jest prvobitni efekt. Međutim, postoje i drugi efekti: imigracija automatski povećava ukupnu potražnju u gospodarstvu. Imigranti također jedu, stanuju, odijevaju se i troše na druge stvari. Brojne su studije (Borjas, 2013) pokazale da je ukupan neto učinak imigracije na domicilno stanovništvo u SAD-u pozitivan. Stoga se ni opisani imigracijski mehanizam utjecaja na rast nejednakosti i usporavanje rasta produktivnosti kojeg spominje Gordon ne može uzeti zdravo za gotovo.
Za temu o imigraciji, kao i za temu o uvoznoj supstituciji domaćih radnih mjesta, vrijedi isti zaključak: Gordonova argumentacija nije dovoljno uvjerljiva i ne razlikuje se mnogo od populističke argumentacije koju je Donald Trump koristio u predsjedničkoj kampanji 2016.
Kada je riječ o sprezi između minimalnih plaća i slabljenja moći sindikata, Gordon polazi od pretpostavke da su ojačani sindikati nakon Velike krize tridesetih (uz intermezzo u vrijeme Drugog svjetskog rata) stvarali pritisak na rast realnih nadnica. Taj je pritisak, uz faktor nedostatka muške radne snage zbog mobilizacije u toku rata, poduzetnike poticao na inovacije, tehnološke promjene i supstituciju rada kapitalom (a to je pak povećavalo produktivnost i životni standard). Međutim, istraživanja (de Souza, 2014) pokazuju da ovaj kanal utjecaja može funkcionirati i u mirnodopskim vremenima. A uvijek unkcionira i obratan kanal, u kojem se realne plaće ex post prilagođavaju rastu produktivnosti. U svakom slučaju, Gordon nije pokazao koliko je ovaj kanal važan, odnosno, koliko ovaj mehanizam danas utječe na promjene nejednakosti.
Zaključno o nejednakostima: nema spora o tome da je rast nejednakosti u SAD-u dobro dokumentirana statistička činjenica. Iako postoji dvojba o uzrocima, čini se nespornim da su se nejednakosti u SAD-u u proteklih 30-40 godina povećale znatno više nego u starim članicama EU, kao što je pokazao i Piketty. Stoga se nejednakosti ne mogu odbaciti kao moguće objašnjenje zastoja u rastu produktivnosti. Međutim, mehanizam bi mogao biti povezan s ranije spomenutim strukturalnim ograničenjima na strani potražnje. Gordon to nije dovoljno dobro objasnio i nije jasno povezao problem nejednakosti s problemom drugog frontalnog vjetra – obrazovanjem.
Usporavanje širenja obrazovanja
Obrazovanje utječe na realne dohotke i kapacitet za prihvaćanje inovacija. Kada se dohoci ne promatraju prema razredima raspodjele dohodaka prema visini, nego prema obrazovanju, realni dohoci visokoobrazovanih i dalje rastu u SAD-u, osobito nakon 1980. S druge strane, dohoci većeg broja niže obrazovanih građana u prosjeku stagniraju. Nejednakost i obrazovanje najuže su povezane pojave.
Gordon navodi brojne statističke izvore i studije koji pokazuju da je američki obrazovni sustav naišao na strukturna razvojna ograničenja. Od 1890. do 1970. prosječan broj godina školovanja povećavao se za 0,8 godina u prosjeku po dekadi. Time se objašnjavalo gotovo 0,4 postotna boda rasta realnog BDP-a po stanovniku svake godine. No, potom se stopa svršetka srednjih škola odjednom smanjila s 80% 1970. na 74% 2000. SAD su danas jedina razvijena zemlja u kojoj dostignuti stupanj obrazovanja u dobnoj skupini između 25 i 34 godine nije veći nego u dobnoj skupini između 55 i 64. Rođeni 1925. školovali su se u prosjeku 11 godina, rođeni 1950. 13,2, a potom se rast broja godina školovanja znatno usporio, pa su se oni rođeni 1975. u prosjeku školovali tek malo dulje – 13,9 godina.
Obrazovanje je možda važnije za potražnju i usvajanje inovacija i tehnoloških promjena nego za njihovu proizvodnju. Inovacije uglavnom pokreću iznimni i sretni pojedinci. Također je jasno da je obrazovanje ključno za prilagođavanje zahtjevima modernog tržišta rada – prijelaz većeg dijela radne snage iz tradicionalnih u moderna zanimanja koja traže nove vještine i oblike (informatičke) pismenosti. Međutim, nije jasno kakav je odnos između nejednakosti i obrazovanja. Gordon ne piše mnogo o tome uzrokuju li slabosti obrazovnog sustava nejednakosti i posljedično sporiji tempo širenja inovacija i tehnoloških promjena (vjerojatno da), ili nejednakosti i eventualno siromaštvo uzrokuju smanjenu potražnju za uslugama inače dobrog obrazovnog sustava. Ili je kauzalnost dvosmjerna? Autor i u ovome dijelu čitateljima ostaje dužan za pokušaj iznošenja strožih teorijskih elaboracija i njihovih empirijskih testova.
Demografski vjetar u frontu
Jedan od teorijski i empirijski najčvršćih dijelova knjige odnosi se na demografske učinke. Nakon što su majke baby boomera rođenih nakon Drugog svjetskog rata podigle djecu, 60-ih godina prošlog stoljeća neke su od njih počele participirati na tržištu rada. Drugi val povećanja participacije žena dogodio se poktraj 80-ih i 90-ih, kada su njihove kćeri ušle na tržište rada. Ulazak žena na tržište relativno je pojeftinio rad, pa su oslabili pritisci na uštede rada kroz angažman kapitala i tehnološki napredak. Tako je usporen rast produktivnosti.
Velike rezerve ženskoga rada u SAD-u danas više ne postoje, barem među bjelačkim stanovništvom. Javlja se i nov demografski fenomen: baby boomeri – ta iznimno radno aktivna generacija rođena nakon Drugog svjetskog rata – odlaze u mirovinu. Među radno aktivnima počinju prevladavati mladi, rođeni 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. Mlađi među njima opterećeni su studentskim dugovima koji odgađaju ulazak u brak. Među onima sa srednjim i nižim dohocima omjer žena i zaposlenih muškaraca je 100:60, a kako žene preferiraju sigurnost, veliki broj odgađa udaju. S druge strane, raste učestalost rastava, te je broj djece koja žive s oba roditelja pao s 95% 1960. na 34% 2010. Te promjene vrlo vjerojatno imaju negativan učinak na socijalni ambijent. Primjerice, udjel osoba koje nemaju završenu srednju školu i počinile su kazneno djelo u istom je razdoblju povećan za nekoliko puta, što se odnosi i na bjelačku populaciju te se ne može tumačiti imigracijom.
Gordon spominje imigraciju među uzrocima nejednakosti, ali ju vidi samo kao faktor održavanja niskih nadnica za jednostavne poslove. Ne sagledava imigraciju kao demografski i kulturni fenomen. Međutim, osobe rođene izvan SAD-a danas čine 15% stanovništva, što je tri puta više nego u vrijeme kada je počelo usporavanje rasta produktivnosti nakon 1970. Povećanje njihova udjela u radno aktivnoj populaciji nakon 1970. vjerojatno je još brže od povećanja njihova udjela u ukupnoj populaciji. To vjerojatno ima utjecaj na obrazovanje i participaciju radne snage, a vjerojatno i na produktivnost, te sigurno na nejednakosti. Postoji obimna ekonomska literatura koja opisuje dugoročan učinak kulturnih normi ukorijenjenih u nekoj populaciji na radnu aktivnost i difuziju tehnologije (Spolaroe i Waczirag, 2013).
Ako se učinci kulturnih normi protežu kroz nekoliko generacija i ako kulturne norme imaju neke veze s odnosom prema obrazovanju, novcu i tehnologiji, lako je zamisliti tektonske promjene u strukturi populacije SAD-a koje mijenjaju ukupan rezultat za državu u cjelini (i objašnjavaju neke aktualne političke pojave). Lako je zamisliti da među «starosjedilačkim» obiteljima kroz veći broj generacija uopće ne nastupaju bitne promjene u pogledu raspodjele dohotka, inovativnosti i tempa usvajanja tehnoloških promjena, ali se stvari mijenjaju u vremenu zbog demografskih trendova i migracija odnosno promjena strukture populacije. Longitudalnih istraživanja raspodjela dohotka i ekonomskih ponašanja u dugom roku nema, ali literatura koja longitudalnim metodama istražuje socijalnu mobilnost, obiteljske povijesti i društvena ponašanja ukazuje da bi efekt promjena strukture stanovništva na tržište rada, obrazovanje, stabilnost obitelji i raspodjelu dohotka mogao biti veoma jak (Hernstein i Murray, 1994; Clark, 2015).
Fiskalni problem, javni dug i moguća rješenja
Posljednji Gordonov faktor – problem visine deficita proračuna i javnog duga – povezan je s mirovinskim sustavom i dugoročnom nemogućnošću isplate postojeće razine prava. Zbog toga mora doći do smanjenja isplata (smanjenja mirovinskih prava), ili do povećanja mirovinskog doprinosa. Taj problem, pa i samo njegovo očekivanje, postavlja ograničenja pred rast produktivnosti u dugom roku.
Analiza četiri faktora usporavanja inovacija ukazuje na to da se ubrzanje rasta produktivnosti ne može postići izravnim poticanjem inovacija. Problemi ne leže na strani ponude. Ne postoji tehnološki neizbježan pad inovativnosti. Problemi leže u sprezi između uvjeta nastanka i konzumacije inovacija. Stoga se možemo suglasiti s Gordonovom porukom da vladi ne treba ništa posebno preporučiti kada je riječ o politici inovacija, nego se treba usredotočiti na mjere koje će stvarati potražnju za inovacijama. Mjere se tiču obrazovnog sustava, liberalizacije tržišta usluga i poreznog sustava. Gordon ističe devet mjera:
- Poboljšanja u obrazovnom sustavu, osobito za djecu; to će utjecati na smanjenje nejednakosti.
- Uvođenje posebnih mentorskih programa za djecu iz siromašnih obitelji.
- Obavezno predškolsko obrazovanje, jer su empirijski dokazani znatno bolji rezultati djece koja su pohađala takve programe, osobito kod djeca iz obitelji lošijeg imovinskog stanja.
- Izjednačavanje stopa poreza na dohodak od rada i kapitala i uvođenje super poreza na dohodak za osobe s veoma visokim osobnim primanjima (iznad 1 milijun USD godišnje)
- Ukidanje poreznih olakšica od kojih koristi imaju i dobro stojeći ljudi
- Povećanje minimalnih plaća kada gospodarstvo raste
- Legalizacija droga, čime će se umanjiti zatvorska trauma za veliki dio lošije stojeće i slabije obrazovane populacije i postići znatne uštede u policiji i sudstvu, a povećat će se i porezni prihodi
- Liberalizacija tržišta usluga kako bi se pospješio poslovni dinamizam u najperspektivnijem dijelu gospodarstva koje je zagušeno licenciranjem zanimanja (1970. samo 10% zanimanja u sektoru usluga bilo je licencirano, 2008. udjel se popeo na 30%, a uglavnom je riječ o barijerama ulasku na tržište koje usporavaju rast produktivnosti).
- Automatsko državljanstvo za strance koji završe američke fakultete.
Interesantno je da Gordon, koji u dijagnostičkom dijelu rada iznosi argumente koji barem djelomično podupiru Trumpovu retoriku, izvodi suprotne preporuke od onih koje su se mogle čuti u prošlogodišnjoj predsjedničkoj kampanji.
Koliko su Gordonova analiza i prijedlozi relevantni za Hrvatsku
Potragu za odgovorom na ovo pitanje omogućit će jedna jednostavna jednadžba. Razlučuju se četiri faktora dohotka po stanovniku. Realni BDP po stanovniku (Y/N) predstavlja umnožak produktivnosti rada (output po satu rada Y/H), intenziteta rada (broj sati rada po zaposlenom H/E), stope zaposlenosti (udjel zaposlenih u radnoj snazi koja je zbroj zaposlenih i nezaposlenih, E/L) i stope participacije radne snage u ukupnom stanovništvu, L/N:
Y/N = (Y/H)x(H/E)x(E/L)x(L/N)
U svjetlu ove formule, Gordonova interpretacija izgleda ovako: u ključnim godinama nakon Drugog svjetskog rata žene su se povukle s tržišta rada na kojem su bile prisutne u toku rata, kada su muškarci bili mobilizirani. Žene su po povratku muškaraca s ratišta rađale i odgajale djecu: pao je L/N. Sindikati su uspijevali kontrolirati da ne dođe do povećanja intenziteta rada (H/E), broj stanovnika se brzo povećavao, što je stvaralo i efektivnu potražnju i očekivanja njena rasta, pa je realni dohodak po stanovniku Y/N rastao zbog velikih investicija u tehnologiju koje su osiguravale rast produktivnosti rada, Y/H.
Danas starenje stanovništva dovodi do smanjenja participacije radne snage. Oko polovice smanjene participacije radne snage u ukupnom stanovništvu nakon krize 2008. pripisuje se odlasku baby boomera u mirovinu. Nezaposlenost je već niska (niža od 5%), tako da E/L ne može bitno rasti, te se ne očekuje rast potražnje zbog rasta broja stanovnika. Zbog toga nema dovoljno ulaganja koja bi povećala produktivnost Y/H. To je glavna razlika u odnosu na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Stoga treba očekivati dugoročno sporiji rast realnoga dohotka po stanovniku Y/N. U tome je ključ Gordonove logike.
Formula se može zapisati na drugi način koji će pomoći uočavanje nekih strukturnih razlika između Hrvatske i SAD-a. Produktivnost rada po satu (Y/H) jednaka je omjeru realnog BDP-a po stanovniku (Y/N) i umnoška sati rada po zaposlenom (H/E), udjela zaposlenih u radnoj snazi (E/L) i udjela radne snage u ukupnom stanovništvu (L/N):
Usporedba Hrvatske i SAD-a u donjoj tablici pokazuje da je realni BDP po stanovniku SAD-a čak 153% veći od realnog BDP-a po stanovniku Hrvatske, ali je produktivnost po satu rada u SAD-u samo 80% veća od produktivnosti rada u Hrvatskoj. Hrvatska stoga ima dva mehanizma kako može konvergirati prema životnom standardu koji uživaju građani SAD-a. Prvo je mehanizam rasta produktivnosti. Obrazovanje, poticanje ulaganja i druge strukturne promjene koje povećavaju produktivnost jedna su strana medalje.
Drugu stranu čini smanjenje nezaposlenosti i povećanje udjela zaposlenih u radnoj snazi, rast intenziteta rada i stope participacije radne snage. Kada bi se mjerama na tržištu rada vrijednosti za ova tri parametra izjednačile s američkima, realni BDP po stanovniku zaostajao bi samo 80% za SAD-om, a da se produktivnost rada pri tome ne promijeni. U tom slučaju, Hrvatska bi prema realnom BDP po stanovniku preskočila Sloveniju (dosegnula bi 82% prosjeka EU) i tek marginalno zaostala za Češkom. U tom slučaju, oko 2 milijuna ljudi – oko pola milijuna više nego danas – bilo bi zaposleno u Hrvatskoj.
Produktivnost po satu rada iskazana je u tekućim dolarima prema paritetu kupovne moći. Realni BDP je u tekućim dolarima prema paritetu kupovne moći. Sati rada po zaposlenom godišnje korigirani su faktorom (7,5/8) jer uz izvorni podatak za Hrvatsku u statistici Eurostata stoji opaska o metodološkoj neusporedivosti, a poznato je da Hrvatska za razliku od drugih članica EU broji pauzu kao rad. Stoga se Eurostatova brojka korigira na niže za 1/16 koliko iznosi udjel dnevne pauze. Podaci o realnom BDP-u i radnoj snazi su za 2014., podaci o intenzitetu rada za 2012., a podaci o zaposlenosti i nezaposlenosti za 2015. Razlike u trenutcima mjerenja nemaju bitan utjecaj na izračune i zaključke.
Izvori: Svjetska banka i Eurostat
Mjerama na hrvatskom tržištu rada vjerojatno se ne mogu polučiti drastični efekti mobilizacije rada. Otkud odjednom mobilizirati pola milijuna zaposlenih u Hrvatskoj, kada ukupan broj nezaposlenih jedva prelazi 200 tisuća? Među nezaposlenima u Hrvatskoj u najboljem slučaju postoji potencijal zapošljavanja 100-150 tisuća ljudi. Realnije je očekivati smanjenje nezaposlenosti za 100 tisuća, jer bi time stopa nezaposlenosti pala ispod 6%, što Hrvatska nije zabilježila u novijoj povijesti. Preostalih tri do četiri stotine tisuća radnika moralo bi se regrutirati iz populacije u radnoj dobi koja trenutno ne participira na tržištu rada, ili iz imigracije. U praksi nije moguće mobilizirati nekoliko stotina tisuća sada neaktivnih ljudi, jer je najveći dio te populacije u mirovini i pripada starijim dobnim skupinama koje će u sljedećih 10-15 godina prijeći granicu od 65 godina starosti. Većina tih ljudi ni sada vjerojatno nema temeljne kompetencije za sudjelovanje u modernom gospodarstvu. Mjere aktiviranja umirovljenika, naročito onih bolje obrazovanih, koje su svakako za preporučiti, mogu proizvesti određene učinke, ali one ne mogu riješiti prikazani strukturni problem. Starenje stanovništva koje je pojačano emigracijom znači da je Hrvatska već ušla u fazu stalnog pritiska na smanjenje broja ljudi u radnoj snazi i pada njihova udjela u ukupnom stanovništvu. Prema tome, demografski vjetar u Hrvatskoj puše jače u pramac nego u SAD-u.
Gordonove mjere bi se u hrvatskoj inačici morale dopuniti demografskim mjerama i mjerama imigracijske politike ne bi li Hrvatska u narednim desetljećima održala ili povećala radnu snagu i zaposlenost na danoj razini produktivnosti rada. Ako se uspiju osmisliti i provesti mjere koje će pri tome proizvesti i pozitivan učinak na produktivnost rada, bit će to dodatan razvojni bonus. Zaključno, selektivna imigracijska politika nameće se kao imperativ za Hrvatsku.
Kako vrednovati Gordonove prijedloge u svjetlu ovih rezultata?
Poslovna klima, uklanjanje barijera i poticanje ulaganja
Gordon u ovoj skupini mjera spominje samo liberalizaciju tržišta usluga. SAD po mnogim drugim parametrima poslovne klime posluju na granici efikasnosti (proizvodnih mogućnosti). Hrvatska je daleko od te granice. Stoga Doing Business tip reformi u Hrvatskoj može polučiti puno veće učinke nego u SAD-u. Dobro obilježje ovih reformi je što izravno potiču ulaganja, a ona ubrzavaju rast produktivnosti. Međutim, Doing Business tip reformi može imati važan učinak i na drugi vid pokretanja gospodarstva – povećanje broja radno aktivnih osoba.
Obrazovanje
Obrazovanje je nevidljiva infrastruktura novoga doba. Kao i kod druge infrastrukture, ključna je njezina kvaliteta. Ljudi njome još uvijek nisu naučili dobro upravljati. Obrazovanje je iznimno složeno područje i djeluje u više razvojnih smjerova: (1) izravno utječe na prihvaćanje i prilagodbu inovacijama i tehnološkim promjenama; (2) utječe na aktiviranje rada, (3) kroz omogućavanje prilagodbi tržištu rada olakšava alokaciju resursa prema industrijama veće dodane vrijednosti, što povećava produktivnost i (4) sprječava rast nejednakosti. Stoga su Gordonove mjere 1-3 primjenjive i u Hrvatskoj, s time što bi se morale dopuniti specifičnim mjerama kao što su: reforma kurikuluma, liberalizacija ponude – ulazak privatnih takmaca na dijelove obrazovnog tržišta, djelomično smanjenje regulacije, te povećanje efikasnosti javno financiranog sustava znanosti i obrazovanja kroz nametanje međunarodnih standarda izvrsnosti.
Porezni sustav
Iako bi se očekivalo da Hrvatska i SAD u dijelu poreznog sustava nemaju mnogo dodirnih točaka, Gordonovi prijedlozi izjednačavanja poreznih stopa na dohodak od rada i kapitala te ukidanja univerzalnih poreznih olakšica imaju smisla. Takve mjere pojednostavljuju sustav, povećavaju pravednost, predvidivost i poboljšavaju alokaciju resursa kroz uklanjanje distorzija motivacija za ulaganja i rad. Umjesto poreznih olakšica kroz osobne odbitke i odbitke za uzdržavane članove obitelji za sve (što znači da koristi od olakšica imaju i oni s visokim dohocima), treba ukinuti olakšice i uvesti transfere za uzdržavane članove obitelji prema cenzusu. Na taj način bi se postigle i značajne uštede, jer osobe s većim primanjima uplaćivale bi više u proračun, pa bi se ta sredstva mogla usmjeriti u efikasnije mjere demografske politike. Time bi se povećala progresivnost već sada odveć progresivnog sustava poreza na dohodak, pa bi tu progresivnost s druge strane trebalo smanjiti kroz daljnje smanjenje aktualne najviše stope poreza na dohodak od 36% na 30%, pa i niže od toga. Trebalo bi uvesti i limit za obračun zdravstvenog doprinosa. Uz to, treba težiti smanjenju opterećenja rada na svim razinama dohotka, kako bi se olakšalo zapošljavanje i povećao poticaj za rad.
U tom se kontekstu otvara pitanje Gordonove super stope za osobe s veoma visokim primanjima (po osnovi svih vrsta dohodaka). Namjera tog prijedloga je usporavanje rasta nejednakosti, stvaranje osjećaja pravednosti i povećani priljev u državni proračun. Prijedlog je očekivan u SAD-u, no upitno je koliko je primjenjiv u državi u kojoj nejednakosti ne bilježe dramatičan rast, a omjeri menadžerskih i prosječnih te minimalnih plaća, koji se u SAD-u penju i do nekoliko stotina puta, u Hrvatskoj se mjere maksimalno desecima puta. Porezni prag od milijun dolara (ili oko 300,000 USD ili 2 milijuna kuna godišnje za Hrvatsku ako se u obzir uzmu razlike u razini razvoja i cijena između Hrvatske i SAD-a) mogao bi se primijeniti uz stopu od 40% iz političkih razloga, kako se prijelaz na jedinstvenu nižu stopu oporezivanja ne bi okarakterizirao kao nepravedno pogodovanje bogatima. Međutim, to je politički, a ne ekonomski argument. S ekonomske strane, u Hrvatskoj nema razloga za uvođenje super stope poreza na dohodak.
Minimalna plaća
Gordon predlaže da minimalna plaća raste kad ekonomija raste. Iako ne piše o tome treba li minimalna plaćati padati kada se gospodarstvo sažima (kako bi se smanjili poticaji za otpuštanje radnika na minimalnoj plaći u recesiji), prijedlog protu-cikličke formule za minimalnu plaću ima ekonomskoga smisla.
Demografska politika i imigracija
Gordon predlaže automatsku dodjelu državljanstva za sve strance koji završe fakultete u SAD-u. Iako u Hrvatskoj nemamo velik broj stranaca koji diplomiraju na hrvatskim sveučilištima (jer ona nisu međunarodno konkurentna), ova bi mjera mogla imati simbolički značaj kao dio šireg programa privlačenja talenata.
U Hrvatskoj u ovom trenutku kronično nedostaje znanja i talenata u svim područjima, naročito u poslovanju i upravljanju, dok u nekim zanimanjima postoje već kronične neravnoteže između ponude i potražnje (npr. IT stručnjaci, kvalificirano osoblje za rad u turizmu, brodogradnji i sl.). U isto vrijeme, stručne osobe napuštaju zemlju. Gordonovu mjeru u hrvatskoj inačici stoga treba proširiti inovativnim mjerama privlačenja talenata i poduzetnika (kao u slučaju estonskoga primjera e-građanstva). I zbog toga je važno nastaviti poreznu reformu u dijelu rasterećenja rada, kao i reformu poslovnog okružja, tako da pokretanje tvrtki i zapošljavanje talenata bude isplativo i konkurentno u međunarodnom kontekstu. Hrvatska je prepoznata kao kvalitetno mjesto za život, što se široko komunicira preko turističke industrije i taj bi se reputacijski kapital mogao iskoristiti za privlačenje ljudi iz Europe i svijeta.
Međutim, mjere privlačenja talenata i druge imigracijske mjere same po sebi neće biti dovoljne. Potrebno ih je dopuniti mjerama aktivne demografske politike. Moderna demografska politika polazi od nužnosti visokog stupnja participacije žena na tržištu rada, a ne od subvencioniranja rađanja djece. Plaćanje po rođenom djetetu primitivna je ideja koja neće dati rezultata. Sredstva je potrebno usmjeriti u asistentske i sigurnosne mreže koje će pomoći mladim obiteljima, napose ženama, kako bi obitelji lakše, i uz manje rizika i troškova, podizale djecu dok participiraju na tržištu rada. Besplatni vrtići kakve uvode neki bogatiji hrvatski gradovi mjera su na tom tragu.
Gordonov obiman rad pati od nekih argumentacijskih nedostataka, no valja imati u vidu da je tema s kojom se autor uhvatio u koštac iznimno složena. Stoga se nedostaci mogu prihvatiti kao neizbježni, a konačna ocjena se može dati u svjetlu kvalitete rasprave koju otvara ova važna knjiga.