Posljednjih nekoliko mjeseci redovito smo objavljivali grafikon koji je, sudeći barem po komentarima na društvenim mrežama, nekako i najintrigantniji, pa bi ovoga puta u osvrtu na zbivanja iz kolovoza njime mogli započeti priču. Riječ je, naravno, o (relativnom) kretanju NASDAQ Composite indeksa nekad i sad (u usporedbi s prethodnim all-time-high rezultatom), jer vjerojatno najbolje ilustrira razorne posljedice euforije koja je prethodila negativnom trendu. I onda i sad, među najvećim su zvijezdama trgovine na Wall Streetu bile mlade, naizgled perspektivne kompanije (barem nominalno) pogonjene inovativnim rješenjima i tehnologijama koje su, umjesto izdašnih prihoda i stabilnog cash-flowa, opčinjenim investitorima nudile očaravajuća obećanja i narativ o tehnološkim inovacijama koje će izdašno nagraditi svoje najvjernije poklonike (ili barem one koji su među prvima nanjušili zlatni rudnik). Poput nekoć Amazona, na koji se najčešće vole pozivati apostoli novih tehnologija, revolucionarnih platformi i novih servisa za koje ni sami niste znali da vam trebaju, zaboravljajući pritom dvije važne činjenice. Prvo, nasuprot takvom divu, na tamnoj strani povijesti ostale su stotine drugih kompanija; nekoć su također plijenile pozornost ulagača i svojim valuacijama obarale rekorde, a danas ih se više nitko i ne sjeća. I drugo, umalo je i Amazon tako završio. Jedan pogrešan potez, možda tek manje uporan vizionar na čelu kompanije, nekakva nesretna okolnost, i povijest (a onda i sadašnjost) bi izgledala bitno drukčije. Jer krajem 2001. godine, dok je NASDAQ Composite nezaustavljivo tonuo sve dublje na negativan teritorij, uzmičući pred zastrašujućom provalom pesimizma, Amazon je mnogima djelovao – klinički mrtav. Naravno, samo su rijetki to danas spremni priznati, jer se klasifikacija Amazona promašenom investicijom i likvidacija dionica iz aktualne perspektive čine nevjerojatno glupim potezom.
Većina hi-tech izdanja tonula je tada poput kamena u moru, a s njima i dionice Amazona, koje su u nepune dvije godine 2000. i 2001. izgubile na cijeni gotovo 95%; tek su oni malobrojni imali želuca i upornosti za taj rollercoaster kojim je upravljao Jeff Bezos.
I zato se valja zapitati: kolike su zapravo šanse da će iz aktualne korekcije izroniti ne jedna, već gomila kompanija (na koje se optimisti uporno klade) poput Amazona, i suvereno zagospodariti američkom ili globalnom ekonomijom?
Matematički je naprosto nemoguće da desetine kompanija u ionako grčevitoj konkurenciji kakva, primjerice, vlada u automobilskoj industriji, ugrabi iole krupniji tržišni udio koji bi opravdao (pre)napregnute valuacije njihovih dionica. O profitabilnosti trivijalnih servisa dostave, šetanja kućnih ljubimaca i inih tričavih usluga da i ne govorimo. Logično je za očekivati da će mnogi na tom putu posrnuti i propasti i povući za sobom brojne investitore.
Epizoda s Amazonom ima i šire značenje, a naslanja se na tezu koju s vremena na vrijeme možete iščitati iz razmišljanja (ili svjedočanstava, jer je riječ o gotovo izumrloj vrsti) starijih, iskusnijih igrača s Wall Streeta. Prema njihovom tumačenju, (dugoročno) negativan trend doseže vrhunac sveopćom rezignacijom i apatijom; tek kada ulagači izgube svaku nadu, potpuno obeshrabreni odustanu od svojih snova i dignu ruke od (nominalno) perspektivnih investicija, krivulja može zagrebati po samom dnu i dosegnuti točku u kojoj onda ne može niže. Iz tog zgarišta i bezuvjetne predaje ulagača rađa se preokret i začetak uzlaznog trenda. Tako barem tvrde oni stariji, priznajući kako je jako teško (i praktički nemoguće) precizno detektirati taj trenutak.
E sad se konačno možemo vratiti popularnom grafikonu s kojim smo i započeli priču. Za trenutak ostavimo po strani sličnosti ili različitosti aktualnih zbivanja s upečatljivom epizodom iz prošlosti, kako bi se fokusirali na oblik krivulje NASDAQ Composite indeksa početkom stoljeća. Iz aktualne perspektive grafikon vjerojatno djeluje poput usporene snimke kakve željezničke nesreće, no ako se pažljivije zagledate, uočit ćete, pomoću razmaka između povremenih provala optimizma, kako se agonija zapravo produžavala. Posljednji krak negativnog trenda zapravo je bio i najduži. Nikako ne i najintenzivniji; vrhunac rasprodaje tek je neznatno produbio prijašnji minus, ali je zato trajao punih devet mjeseci. A pozitivan je trend izniknuo upravo iz tog beznađa.
A onda opet, beznađe sigurno nije termin kojim bismo mogli opisati zbivanja na Wall Streetu u kolovozu, niti aktivnost investitora upućuje na rasprostranjenu apatiju. Umjesto toga, u prvoj polovici mjeseca imali smo prilike vidjeti zamjetne pozitivne pomake dionica, a onda i novu epizodu sapunice s meme dionice u glavnoj ulozi. Ovoga puta je u igri bio Bed Bath & Beyond (online trgovina kućanskim potrepštinama, op. ur.), kompanija u rasulu na koju ne treba previše trošiti riječi, jer fundamenti su u tom kaosu ionako sporedan detalj.
Činjenicu da je cijena dotičnih dionica u samo dva tjedna uvećana doslovno šest puta niti uz najbolju volju nije moguće utrpati u isti kontekst s rezignacijom kakva bi trebala prethoditi preokretu s pozitivnim predznakom. I to nakon dramatičnog zaokreta u monetarnoj politici. Kao da se ponavlja već viđen obrazac u kojem se prepreke olako etiketiraju kao prolazan problem: sjećate se, mjesecima je tako bilo s inflacijom, navodno „prolaznim“ fenomenom koji, eto, nikako na prođe? Možda to ima veze s dobnom strukturom ulagača? Meme dionice su, nema nikakve sumnje, predmet obožavanja mlađe kohorte ulagača, no dinosaura koji strpljivo čekaju kraj trenda i posvemašnje beznađe, zapravo više i – nema (?).
Vratimo se za trenutak u studeni prošle godine, kada je objavljen podatak o američkoj stopi inflacije (za listopad) od 6,2% na godišnjoj razini. Otprilike tada je, uzgred budi rečeno, NASDAQ Composite dosegao aktualni all-time-high, no to je u ovoj priči manje bitno. Puno važnija je činjenica da se još tada (i mjesecima kasnije) uporno razglabalo o inflaciji kao prolaznom fenomenu, makar je riječ o najvišoj stopi još od srpnja 1982. godine. Ali tko se toga može još sjećati?
Nadobudni, jedva punoljetni investitor (fond manager ili šta već), koji je bio aktivan na financijskim tržištima na zalasku prethodne ere visoke inflacije početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća morao se roditi najkasnije 1964. godine, što znači da danas ima najmanje 58 godina. No ogromna (stresom potrošena) većina te generacije odavno je prešla u back office ili, još vjerojatnije, podvila rep, prepustila tržište kompetitivnijim mlađim generacijama i prepustila se čarima vrtlarstva ili kakvog drugog hobija. I onda tržišni konsenzus, koji formiraju mahom mlađe generacije što su karijeru gradile u eri rekordno niskih kamatnih stopa, uporno ponavlja mantru o prolaznoj inflaciji? A nakon toga isti taj konsenzus, kojega je povratak inflacije uvelike zatekao, uporno njeguje fiks ideju o kratkotrajnom povećanju kamatnih stopa kojima će FED za tili čas suzbiti inflaciju?
Procjene ukazuju na smanjenje kamatnih stopa već tijekom iduće godine, makar je, i nakon višekratnog povećanja, ključna kamatna stopa na federalne fondove 2,25% – 2,50%, dok je inflacija u srpnju iznosila 8,5%. Ili još bolje, procjene govore da bi se za otprilike 12 mjeseci FED navodno, mogao dokopati komotnije (neutralnije) pozicije, dok je realna kamatna stopa, umanjena na inflaciju, u ovome trenutku -6%? Negativnih 6%? O cijelom nizu otegotnih okolnosti, poput rata na istoku Europe, koji onda sije strah i paniku na tržištima roba, da i ne govorimo. Inflacija u SAD, čini se, pomalo usporava, no Europa bi se mogla još načekati, a više cijene relativno su lako u stanju prijeći Atlantik.
Nije ni čudo da je Jay Powell bio prisiljen razbiti te iluzije (a dobro raspoloženje na Wall Streetu vjerojatno ga je dodatno razjarilo). Kapital je još uvijek, povijesno gledano, prilično jeftin i dostupan, to je bar jasno. Kao što je očito i da Powell više nije mogao nositi teret neizvjesnosti, ističući kako je borba protiv inflacije primarni, ili čak jedini cilj središnje banke. Gotovo prijetećim glasom, Powell je naglasio kako će kamatne stope i dalje rasti; ostaje tek pitanje intenziteta i duljine trajanja te kampanje. Uz novi val pesimizma koji je nanovo gurnuo burzovne indekse dublje na negativan teritorij, tome su se sada prilagodile i aktualne procjene kretanja ključnih kamatnih stopa. No prilično je zanimljivo promatrati promjene raspoloženja ulagača kroz vrijeme: još krajem siječnja ove godine, pretpostavljalo se kako bi ključne kamatne stope u rujnu mogle biti u rasponu od 1% do 1,25%, te potom, u idućih deset mjeseci, narasti do 1,75 – 2%. Na grafikonu možete vidjeti kako su, o tada do danas, evoluirala razmišljanja investitora, a „značajna revizija“ vjerojatno nije dovoljno dobar termin kojim bi se mogla opisati izmijenjena očekivanja.
Naravno, samo je jedan scenarij u kojem se monetarna politika FED-a naprasno može promijeniti u relativnom kratkom roku. A taj (scenarij) podrazumijeva duboku recesiju, toliko snažnu da isprovocira snažan zaokret u režiji središnje banke i drastičnu primjenu ekspanzivn(ij)e monetarne politike. Drugo je pitanje koliku bi cijenu Wall Street za to platio …