U prvom dijelu teksta Ususret turističkoj 2022. objasnili smo kretanja u turizmu u pandemiji (i prikazali usporedbe sa zemljama konkurentima na Mediteranu), ukazali na još jednom dokazanu otpornost međunarodne potražnje za hrvatskim turističkim uslugama, ali i upozorili na to da se ispod relativnog uspjeha hrvatskog turizma u pandemiji kriju i neke opasnosti. Iako se najviše govori o buđenju konkurencije na Mediteranu i cijenama, jedina prava opasnost je – usporavanje investicija. U nastavku ćemo odvagnuti tu opasnost naspram potencijala o kojima se manje govori, ne bismo li procijenili ovogodišnje turističke izglede kao i izglede za nadolazeće sezone.
Hrvatski turizam je pred pandemiju ušao u razdoblje najveće strukturne transformacije u svojoj povijesti koja je nadajmo se tek privremeno usporena. Područje uz Jadran ima povijesnu prigodu za transformaciju u jedno od najprivlačnijih područja Europe za život i dulji boravak, uz što se vežu potencijali za produžetak godišnjih ciklusa intenzivne gospodarske aktivnosti, stvaranje kvalitetnih i bolje plaćenih radnih mjesta u turizmu, privlačenje iseljeništva, te pametno uravnoteženje turizma s ekološkim, infrastrukturnim i socijalnim ograničenjima (dakle, ne prema kaotičnom modelu koji se kolokvijalno naziva “betonizacija obale”). Da bi se to ostvarilo, potrebna je ta jedna magična riječ koja u ovom trenutku nedostaje – kvalitetne investicije.
- Hotelski hali-gali
U prvom tekstu smo prikazali makroekonomski pogled na ljuljanje turizma u 2020. i 2021. godini: cjelokupan pad BDP-a 2020. (8,1%) može se objasniti kontrakcijom turističkih aktivnosti, a oko polovine očekivane stope rasta 2021. (koja će vjerojatno iznositi i do 10%) može se pripisati oporavku turizma. Kako izgleda mikroekonomska slika na razini hotelskih turističkih poduzeća koja se skriva ispod makroekonomskih podataka; kako su ona prošla kroz opasnu pandemijsku krivinu?
Analiza je napravljena u sklopu suradnje s Hrvatskom udrugom turizma (HUT) koja okuplja vodeće hrvatske hotelske kuće. HUT je proveo anketu među članicama na koju je odgovorilo 10 hotelskih kompanija. Njihov zbirni prihod za 2019. godinu iznosi 5,7 milijardi, a za 2020. 2,3 milijarde kuna. To znači, prvo, da je riječ o padu prihoda za 60% u prvoj pandemijskoj godini, čime se ove kompanije pokazuju dobrim reprezentatima promjena koje smo ranije prikazali u analizi. Drugo, radi se o kompanijama koje veličinom predstavljaju značajan udjel u hotelskome sektoru. Uzorak uključuje tri najveće hrvatske hotelske kompanije, četiri srednje i tri manje, te je i prema tom kriteriju solidno strukturiran. Iako nije dizajniran kao statistički reprezentativan, prigodni uzorak od deset hotelskih poduzeća jamči relevantnost anketnih rezultata.
Dionice četiri najveće kompanije koje su odgovorile na anketni upitnik uvrštene su na Zagrebačku burzu. Provjerom financijskih rezultata za prvih devet mjeseci 2021. utvrdili smo kako su ove kompanije, uzete zbirno, ostvarile rast prihoda od 120% u odnosu na 2020., čime su dosegnule 84% razine prihoda iz prvih devet mjeseci rekordne 2019. godine. Kompanija koja najviše zaostaje postigla je 76% poslovnih prihoda iz prvih devet mjeseci 2019., a kompanija koja najmanje zaostaje stigla je do 96% 2019.-te. Pri tome prihod možemo smatrati dobrom aproksimacijom bruto dodane vrijednosti, a kako su hotelske turističke kompanije važni stvaratelji dodane vrijednosti u turizmu (oko 40%), podaci sugeriraju da bi procjene doprinosa turizma rastu 2021. iz prethodnog poglavlja mogle biti i donekle podcijenjene.
Međutim, faktor koji relativizira ovu ocjenu su investicije turističkih kompanija. Anketa je pokazala veliko usporavanje investicija poduzeća, što je vjerojatno reprezentativno za ukupne investicije u hrvatskom turizmu u pandemiji. Usporavanje investicija među anketiranim poduzećima u prosjeku iznosi 66% u odnosu na 2019. (mjereno kao jednostavna sredina), što je značajno umanjilo širi doprinos turizma ukupnoj gospodarskoj aktivnosti. Izostali su multiplikativni efekti izdataka prema građevinarstvu i industriji opreme te pratećih usluga (namještaj, klimatizacija, profesionalne usluge arhitekata i povezanih struka i sl.). Da su investicije nastavljene tempom kao prije pandemije, doprinos turizma rastu u prošloj godini bio bi i veći.
Anketa je pokazala da je u 9 od 10 anketiranih kompanija došlo do značajnog usporavanja investicijske aktivnosti 2020., što je nastavljeno i u toku 2021. Samo jedna, najmanja među anketiranim kompanijama, snažno je povećala investicijsku aktivnost 2021. u odnosu na 2020., ali se iznos investicija ni za tu kompaniju nije vratio na razinu investicijske aktivnosti iz 2019. (na Slici 5 kompanije nisu poredane prema veličini nego nasumično):
Slika 5. Promjena ukupnih investicija anketiranih hotelskih kompanija
Izvor: HUT, obrada ankete Arhivanalitika
Vagana sredina promjene ukupnih investicija u odnosu na 2019. godinu iznosi 60%. Mala razlika između jednostavne (-66%) i vagane sredine upućuje na to da su i velika hotelska poduzeća jednako pogođena smanjenjem investicijske aktivnosti u pandemiji kao i srednja i mala.
Upitani o strukturi investicija, hotelijeri su davali odgovor i na pitanje koliki je udjel ulaganja u software i digitalizaciju poslovanja. Taj udjel iznosi svega 5% od ionako smanjenih ukupnih investicija. Nepovoljna struktura ulaganja može dugoročno smanjiti efikasnost i konkurentnost hrvatskog turizma, pogodovati nastavku ovisnosti o inozemnim prodajnim platformama na internetu, te omesti transformaciju turizma u industriju više dodane vrijednosti.
Jedan od razloga dramatičnog usporavanja investicija vodećih hotelskih kuća u toku pandemije, osim opće neizvjesnosti, svakako su gubici iz 2020. godine. Cijeli sektor smještaja je u toku 2020. zabilježio 3,6 milijarde kune gubitaka, čime je više nego poništena dvogodišnja dobit sektora 2018.-2019. Takav je udar poremetio strukturne odnose u bilancama poduzeća. Srećom, u 2021. godini ostvarena je solidna dobit, čime je započeo oporavak bilanci odnosno vlastitog kapitala. Zahvaljujući solidnim poslovnim izgledima za naredne godine, turističke kompanije su ponovo atraktivne za investitore i kreditore. Nema, dakle, sumnje da će se investicije vratiti, no postavlja se pitanje tempa njihova odvijanja u svjetlu naglo naraslih investicijskih troškova izgradnje i nedostatka radnika, što ne zahvaća samo turistički sektor nego i graditeljstvo, te naravno u svjetlu tradicionalnih boljki politike i administracije koja rigidnošću i sporošću negativno utječe na investicije.
Kašnjenje s investicijama koje jedine mogu osigurati rast kvalitete i diversifikaciju hrvatske turističke ponude može ostaviti trajne posljedice. Konkurencija na Mediteranu će se probuditi, a sklonost duljim putovanjima do udaljenijih destinacija vratiti. Iako se ova činjenica u javnosti često iznosi u kontekstu navodne prijetnje previsokih cijena u Hrvatskoj u predstojećoj turističkoj sezoni, hotelski menadžeri o cijenama ipak znaju mnogo više od promatrača izvan poduzeća i branše. To je pogrešno identificiran problem. Stvarna prijetnja su zakašnjele investicije koje gostima bolje platežne moći, osobito iz Europe koja je golemo turističko tržište, neće moći ponuditi dovoljno atraktivnih kapaciteta s obzirom na njihove preferencije.
Naime, s tržišta dolaze signali o tome da su kvalitetniji kapaciteti, kako među vilama tako i među hotelima, imali izvrsnu popunjenost, a najkvalitetniji hoteli koji su već pozicionirani na tržištu većinom se ne zatvaraju u vrijeme zimskog turističkog sna i solidno su popunjeni. Najave za 2022. još su bolje. A s većom cijenom smještaja i pratećih sadržaja dolaze i bolje plaće u turizmu i više stručnog znanja radnika i razvoj niša u kojima se stvara veća dodana vrijednost (zdravstveni i sportski turizam), a to znači prilike za poticanje bržeg lokalnog razvitka uz manja dodatna fizička opterećenja infrastrukture.
Za hotelijere su EU fondovi u tom smislu važni, ali ne i presudni. Direktna alokacija za turizam u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) iznosi 2,2 milijarde kuna, no indirektna alokacija mogla bi biti još važnija ako će se drugi javni projekti u području digitalizacije, zelene ekonomije, infrastrukture i reformi koji se mogu financirati iz EU sredstava, ne samo iz NPOO-a nego i iz sljedećeg Višegodišnjeg financijskog okvira čije programiranje još nije dovršeno, usmjeriti u projekte koji se uklapaju u upravljanje turističkim destinacijama u najširem smislu te riječi.
Sami hotelijeri dosta nade polažu u najavljeno donošenje novog Zakona o poticanju ulaganja koji će ozakoniti povećanje udjela potpora za poduzetnike u Jadranskoj Hrvatskoj na 40% za velika, 50% za srednja i 60% za mala poduzeća. Ovisno o visini investicije i planiranom broju novozaposlenih, prijavitelj projekta može ostvariti potporu u vidu smanjenja obveze poreza na dobit od 50%, 75% ili 100% u maksimalnom periodu od 10 godina. No, prava investicijska priča zapravo počinje s koordiniranim i integriranim investicijama – javnim i privatnim – koje mogu transformirati mikrolokacije na način da postanu još atraktivnije za život. No, tu se plete i ona druga strana priče – tradicionalno beskrajna sporost administracije kada je riječ o prostornim planovima, korištenju turističkog zemljišta, dozvolama i sl.
Najveći dio Jadranske Hrvatske već jest relativno atraktivna lokacija za život, no nedavni popis stanovništva je pokazao da je ta činjenica dovela tek do razmjerno manjeg iseljavanja u usporedbi s nekim drugim dijelovima Hrvatske. Pravo pitanje glasi: može li Jadranska Hrvatska uz pametna (ali i velika!) ulaganja postati povratnička destinacija, a zašto ne i mjesto na kojem će bolje stojeći građani iz razvijenih europskih zemalja u većem broju pronaći lokaciju za trajniji odmor, oporavak ili liječenje? I za jedno i za drugo potrebna su i privatna i javna ulaganja i razvoj najšire definiranog modernog uslužnog sektora, a ne samo hoteli i neposredni prateći sadržaji. Potrebna je, naravno, i čistoća i očuvana priroda i lijepa arhitektura i solidna infrastruktura te naposljetku i onaj ne manje važan socijalni dio – mudra simbioza lokalne zajednice i turizma.
- Umjesto zaključka: izgledi
Podaci govore o takvoj mogućnosti. Iako je iz statističkih opažanja veoma teško izvlačiti koknačne zaključke o uzrocima i posljedicama, proveli smo analizu na razini hrvatskih gradova i općina (556) radi precizne identifikacije učinka turizma na promjene mikro naseljenosti (prema statističkim procjenama prije popisa 2021.). Za svaku jedinicu – grad ili općinu – prvo je izračunat indeks emigracije (IEM) koji je jednak razlici kumulativno iseljenih i kumulativno useljenih osoba 2015.-2020. u odnosu prema broju stanovnika iz popisa stanovništva 2011. Indeks emigracije je negativan ako je više osoba uselilo nego iselilo u promatranom razdoblju, odnosno pozitivan u slučaju neto emigracije. Zatim je za svaku jedincu lokalne samouprave izračunat indeks turističke aktivnosti (ITA) koji je jednak omjeru broja dolazaka turista 2019. i broja stanovnika. Veza između ta dva indeksa prikazana je na Slici 6 koja pokazuje da je veća vrijednost indeksa turističke aktivnosti povezana s manjom vrijednošću indeksa emigracije. Iako se podaci grupiraju na logičan način – jedinice s vrlo malom ili nultom turističkom aktivnošću u prosjeku imaju veći indeks emigracije, a jedinice s visokim turističkim intenzitetom u prosjeku imaju ili niži ili negativan indeks emigracije (što znači neto useljavanje) – veza je preslaba da bismo iz nje mogli izvesti čvršći zaključak. Međutim, veza jest takva da poziva na daljnje istraživanje.
Slika 6. Turistička aktivnost i migracije: jednostavna veza za gradove i općine u Hrvatskoj
Izvor: DZS, Gradovi u statistici, vlastiti izračun.
Ipak, moguće je da na slici zapravo gledamo površinski iskaz pozadinskih utjecaja. Na primjer, možda se turizam razvija tamo gdje je razina razvoja veća, pa zapravo vidimo odnos opće razine razvoja i mobilnosti ljudi. Moguće je da se atraktivnost lokalne klime ili načina života (kulture) u priobalju slučajno podudara s turističkom aktivnošću. To je malo vjerojatno, ali kada bi vrijedilo, značilo bi da turizam sam po sebi nema pozitivan utjecaj, nego zadržavanje stanovništva treba pripisati klimi, navikama, kulturi i drugim utjecajima, pri čemu turizam djeluje tek usputno.
Odnosi su dodatno ispitani uz pomoć regresijske analize koja objašnjava razlike vrijednosti indeksa emigracije među jedinicama lokalne samouprave uz pomoć indeksa turističke aktivnosti, pri čemu je kontroliran učinak razine razvoja i lokacije u priobalju. U regresiju je uvrštena varijabla “Priobalje” koja je binarna – poprima vrijednost 1 za gradove i općine uz Jadran, a nula za sve ostale, te varijabla indeks razvoja (IRZ) koja (jednako) ponderira udjel visokoobrazovanih u broju stanovnika i udjel zaposlenih u ukupnom broju stanovnika grada ili općine.[1]
Rezultat u Tablici 1 pokazuje da turistička aktivnost umanjuje pritiske na iseljavanje i povrh činjenice da je iseljavanje manje u priobalju, te povrh općeg stupnja socio-ekonomskog razvitka (IRZ). U pogledu točnosti ocjene parametara treba biti skeptičan, no rezultat možemo tumačiti tako da poziva na daljnja istraživanja i opravdava hipotezu da Jadranska Hrvatska, i njezin turizam, ima potencijalnu snagu zadržavanja i privlačenja ljudi.
Tablica 1. Regresijska analiza utjecaja turističke aktivnosti na migracije za 556 gradova i općina u Hrvatskoj (zavisna varijabla indeks emigracije IEM)
| Objašnjavajuća varijabla | Vrijednost parametra | t-test* | CI(95%) |
| Konstanta | 0,16197 | 19,02 | (0,14525;0,17870) |
| ITA | -0,00034 | -2,82 | (-0,00057;-0,00010) |
| PRIOBALJE | -0,05341 | -11,20 | (-0,06278;-0,04404) |
| IRZ | -0,54562 | -12,47 | (-0,63154;-0,45970) |
| N=556; R2adj=0,466; F=162,6 *teoretska vrijednost ~ 2 | |||
Međutim, ponovimo: da bi se privlačenje ljudi u značajnoj mjeri uistinu i dogodilo, neophodne su (velike javne i privatne) investicije. Važno je prepoznati razvojne spone, a njihovo jačanje obuhvatiti razvojnim politikama na lokalnoj razini, jer bi se dugotrajnija investicijska suša čiji smo početak identificirali ovim istraživanjem mogla ispriječiti kao prepreka daljnjem doprinosu turizma socio-ekonomskom razvitku uz Jadransko more. Zbog toga su važni dodatni poticaji za investicije povrh alokacije za turizam u okviru Nacionalnog programa oporavka i otpornosti u predstojećem razdoblju oporavka od negativnog šoka pandemije. I naravno, važno je općenito poboljšati investicijsku klimu i ubrzati administrativne procese, iako o tome već “i ptice na grani pjevaju”. Ono jedino što bi bilo novo u kontekstu ove analize jest hipoteza da naša tipična političko-birokratska skreloza nije tek benigna stvar koju nestrpljivi investitori imaju otrpjeti u ime kvalitetne zaštite javnog interesa, nego izravan “doprinos” odgodi gospodarskog rasta, otvaranju boljih radnih mjesta i depopulaciji zemlje.
Zaključno, ne treba plašiti visokih cijena smještaja ako one odražavaju vrijednost kapaciteta i geografskog i kulturnog ambijenta. Više cijene znače kvalitetu, a kvalitetu održavaju solidno obrazovani i dobro plaćeni ljudi u profitabilnoj gospodarskoj djelatnosti. Treba se plašiti nedostatka investicija, kako privatnih tako i javnih, kao i onih investicija koje nisu uklopljene u dobro osmišljene lokalne razvojne planove. Ako Hrvatska uspije izbjeći tu opasnost, a za to sada ima jedinstvenu prigodu, ovo bi desetljeće moglo biti označeno kao desetljeće najveće strukturne transformacije, ne samo turizma, u modernoj Hrvatskoj povijesti nakon stjecanja nezavisnosti.
Analizu je izradila Arhivanalitika za Hrvatsku udrugu turizma
[1]Pri konstrukciji varijable “Priobalje“ svi gradovi i općine županija Jadranske Hrvatske dobili su vrijednost 1, pa su tako i svi gradovi i općine Istre označeni jedinicom, no iznimka su gradovi i općine Gorskog Kotara čija je vrijednost nula zbog pretpostavljenih klimatskih i kulturnih razlika, dok su u Ličko-senjskoj županiji istom logikom ali suprotnim predznakom Novalja i Senj dobili vrijednost 1, dok za ostale vrijedi 0.