Otkad je Hrvatska postala članicom Europske unije splasnuo je interes domaće javnosti kao i oslonac hrvatskih vlada na dvije najvažnije globalne multilateralne financijske institucije (190 država članica), čiji su posjeti i financijski aranžmani nekada davno punili naslovnice hrvatskih tiskovina. Unatoč tome, MMF i Svjetska banka svojim su kreditnim, analitičkim i savjetodavnim kapacitetima i dalje iznimno važni akteri u globalnom gospodarstvu. Jesenski sastanak odnosno zasjedanje je njihov najvažniji godišnji događaj koji okuplja kreatore ekonomskih politika – ministre financija i guvernere. Iz njihovih se izjava, rasprava, kao i samih dokumenata MMF-a koji se objavljuju tim povodom, iščitavaju globalne ekonomske prognoze kao i globalni intelektualni ekonomski i politički ambijent te prioriteti.
Sastanak će se održati idući tjedan u Marakešu, u Maroku. Zadnji puta je jesensko zasjedanje održano na tlu Afrike pred 50 godina.
Nije slučajno da se ove godine sastanak ponovo održava u Africi kao kamen temeljac za sljedećih 50 godina, kako je naglasila izvršna direktorica MMF-a Georgijeva. Ne treba zaboraviti da su Sjedinjene Američke Države najveći pojedinačni dioničar MMF-a i Svjetske banke, dok je izvršno upravljanje MMF-om rezervirano za Europljane (do sada su to najčešće bili Francuzi, a Georgijeva dolazi iz Bugarske). U tom kontekstu, bacanje kocke koja se okreće na temelju globalnih silnica na Afriku nije slučajno, i to iz barem četiri razloga.
S obzirom na prirodne resurse i rast populacije, Afrika je zadnje veliko područje svijeta nakon Kine i Indije koje će gospodarskim rastom ubrzano sustizati zapadni svijet. Sljedeća desetljeća pripadaju Indiji, a druga polovica ovog stoljeća Africi. Stoga je s američkog geopolitičkog gledišta iznimno važno na vrijeme zaustaviti prodor kineskih interesa u Afriku, koji je odmakao u proteklih dvadeset godina. A to je najbolje učiniti prisutnošću tamo.
S europskoga motrišta, u igri su barem tri dobra razloga za put u Marakeš. Prvo, rast i razvoj Afrike značit će manje emigracije prema Europi (u dugom roku; u kratkom, rast i razvoj mogu i pokretati migracije). Nekontrolirane migracije sada povremeno izazivaju politički, organizacijski i ljudski teško podnošljive valove koji osobito snažno djeluju na jugu Italije i u Grčkoj. Drugo, Afrika je potencijalno puno važniji izvor energenata za Europsku uniju koja, nakon ruskog ispadanja iz igre, restrukturira svoje energetske dobavne pravce (Alžir je već postao jedan od tri glavna dobavljača energenata za EU). I treće, dugoročni ubrzani rast Afrike u kojoj sada živi 1,2 milijarde ljudi, a predviđa se oko 2,5 milijarde između 2050. i 2060., znači praktički nepresušno tržište za izvoz europskih roba i usluga. Kako europsko stanovništvo (bez značajnije imigracije) u sljedeća tri desetljeća neće rasti, ozbiljan potencijal za rast tržišta treba tražiti drugdje. Kina je rekla svoje, ostale su Indija i Afrika. U perspektivi od nekoliko desetljeća u Indiji i Africi živjet će ukupno 4 milijarde ljudi ili gotovo polovina svjetskog stanovništva čija se stabilizacija očekuje potkraj ovoga stoljeća, oko 10 milijardi ljudi.
MMF je za uvertiru u jesenski sastanak idućega tjedna u Marakešu odabrao Obalu Bjelokosti. Ne zbog briljantnih nogometaša koji su obilježili europske lige petice (tko ne bi pamtio Didiera Drogbu iz Chelsea kojeg su navijači londonskog kluba izabrali za najvećeg igrača u povijesti kluba), nego zbog simboličkog zaokreta jedne afričke zemlje koja je nakon dva građanska rata (2002.-2007. i 2011.) ušla u dugo razdoblje brzog gospodarskog rasta i postala svojevrsni izlog za pokazivanje kako se i u Africi može razvijati i rasti. Pri tome veza s nogometom nije tek anegdota. Javno obraćanje nogometaša nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo 2006. pomoglo je zaustavljanju prvog građanskog rata. Prvi je svijeću ratu zapalio upravo spomenuti Drogba održavši anti-ratni govor koji su nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo iz salona stadiona Al-Merrikh prenosile TV-kamere, nakon čega je uslijedilo prvo primirje koje je utrlo put kraju prvog građanskog rata.
Kako god bilo, Georgijeva je u jučer održanom govoru-uvertiri u Abidjanu, za koji ne treba sumnjati da je puno manje bitan od Drogbinog govora iz 2005., izdvojila tri ključna preduvjeta za razvoj Afrike: ulaganja u obrazovanje što većeg broja ljudi, ulaganja u infrastrukturu i vladavinu prava. Govoreći šire o svijetu, istaknula je otpornost globalnog gospodarstva koje će u ovoj godini sa stopom rasta od 3,8% biti ispod dugoročnog prosjeka, ali to je bolje od ranijih očekivanja. Istaknula je dva velika gospodarstva koja su se pokazala puno otpornijima od ostalih – to su, ne slučajno, SAD i Indija (neizrečeno je ostalo kako je riječ o dugoročno vjerojatno ključnoj osovini za pariranje Kini) – ali, istaknula je i velike igrače koji su podbacili u odnosu na ranija očekivanja: to su Kina i Europska Unija, osobito Njemačka.
Energetska i digitalna tranzicija, klimatska neutralnost i kapaciteti država ključne su riječi koje su u govorima ovodobnih šefova MMF-a i Svjetske banke zamijenile nekadašnje naglaske na liberalizaciju, privatizaciju i razvoj tržišta i slobodne međunarodne razmjene. Iz toga se može iščitati i svojevrsni pomak ekonomske intelektualne paradigme koji nije karakterističan samo za kreatore politike u Europi, već za čitav svijet. Jedini kontinuitet koji je u MMF-u opstao kroz više desetljeća je naglasak na fiskalnoj odgovornosti i kontroli javnog duga. Cinici će reći da je to u skladu s DNK koji je utkan u englesku kraticu MMF-a (IMF – It’s Mostly Fiscal).
Govor Georgijeve treba čitati i kao indikator intelektualne ravnoteže koji ukazuje na zajednički nazivnik stavova ključnih kreatora ekonomske politike u svijetu. Često spominjanje fragmentacija, neujednačenosti oporavka nakon kovida, infrastrukturnih jazova, raznih oblika nejednakosti i potrebe za inkluzivnim rastom nisu bile samo poruke Africi gdje spomenute pojave predstavljaju goruće probleme. Koncepti se uz manje modifikacije mogu preslikati i na druge odnose (na primjer, fragmentacija ili deglobalizacija koja je zahvatila odnose Zapada i Kine, a o odnosu s Rusijom da i ne govorimo), na odnose unutar velikih blokova (na primjer, trenutačno oko polovine država članica EU ima ekonomski rast, a oko polovine bilježe pad), ali i na odnose unutar pojedinih zemalja (na primjer, u SAD-u postoje puno veće dohodovne nejednakosti i puno veći dio populacije uopće ne sudjeluje na tržištu rada u usporedbi s EU).
Možemo zaključiti da je naglasak na inkluzivnost – široku društvenu participaciju u dobicima od razvoja i rasta, ili ako vam je koncept bliži – na održavanje društvene ravnoteže – nešto što je u proteklih dvadesetak godina, a posebno nakon Velike recesije 2009., postala glavna legitimacija kreatora ekonomske politike širom svijeta. Ne radi se samo o ispraznom govoru političke korektnosti globalnih elita u potrazi za izgubljenim legitimitetom. Radi se o objektivnoj potrebi za očuvanjem kakve-takve (dinamičke) ravnoteže kroz široku participaciju u ekonomskom napretku. Iako je svijet danas vjerojatno bogatiji i više ujednačen no što je ikada bio, sve veći naglasak na nemale preostale neujednačenosti stvara anksiozni osjećaj da su fragmentacije veće no što su ikada bile iako za to ne postoji niti jedan dokaz. Naprosto, fokus se promijenio.
Jasno je da se prema načelu da je i put u pakao popločen dobrim željama svaka težnja za inkluzivnošću može pretvoriti u svoju suprotnost ako nepromišljene državne intervencije i preraspodjele uguše gospodarski rast, jer onda više nema ničega (materijalnog) u čemu bi bilo tko mogao participirati. Stoga se mudrost dobrih rješenja svodi na pronalaženje formula kako osigurati rast koji će biti inkluzivan, pri čemu intervencije i preraspodjele koje su nužne za postizanje inkluzivnosti neće gušiti, nego će dalje poticati rast i razvoj.
O konkretnim oblicima takvih formula na jesenskom sastanku neće biti puno riječi. Formule razvoja i rasta nisu u domeni tehnokrata. Gotovo je deset godina prošlo od objavljivanja hvaljene i kuđene knjige Williama Easterlya Tiranija stručnjaka; kuđene, jer nije ponudila gotove recepte (što joj je bio i cilj – pokazati da ne postoje), i hvaljene jer je naglasila načelo individualne slobode kao put u rast i razvoj, ali uz maksimalni respekt sloboda siromašnih (čitaj: inkluzivnost).
Drugim riječima, ne postoji pojedinac ili uska grupa ljudi, koje povezuje interes ili zajedničko znanje, u posjedu kamena mudraca. Nema čarobne formule jer su i polazne točke i problemi u različitim zemljama različiti. Najvažnije je brzo demokratsko filtriranje – razlikovanje politika koje funkcioniraju i politika koje ne funkcioniraju (i promjena nositelja druge vrste politika), te usmjerenost na uključivanje trenutačno najslabijih; na povećanje njihovih šansi. Upravo ta, liberalno-demokratska komponenta za razvoj, ono je što Africi, ali i mnogima izvan nje, kronično nedostaje (drugi građanski rat u Obali Bjelokosti kratko je izbio nakon neuspjeha demokratskih izbora 2011.). To je to što, makar tangencijalno, povezuje Didiera Drogbu, MMF i Svjetsku banku.