Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio je Ustavnu odluku o osamostaljenju Hrvatske. Danas se taj dan ne slavi kao praznik nego kao spomendan – Dan neovisnosti. Primjena odluke o razdruženju od SFRJ odgođena je Brijunskom deklaracijom, te je odluka stupila na snagu 8. listopada 1991.
Tako su se uz ključni datum – 25. lipnja, pronašla još dva datuma – kandidata za obilježavanje hrvatske samostalnosti. Pored 8. listopada najvažniji je 30. svibnja 1990. kada je konstituiran prvi demokratski Hrvatski sabor. Iako je Hrvatska tada još uvijek bila u jugoslavenskoj federaciji, pobjedu na prvim demokratskim izborima odnijela je Hrvatska demokratska zajednica – stranka s programom ostvarenja državne nezavisnosti. HDZ je nedavnim izmjenama zakona nastavio inzistirati na tome da se 30. svibnja slavi kao Dan državnosti, a logiku iza te odluke možemo pronaći u činjenici da je HDZ imao jasan cilj, organizirao referendum i vodio državu kroz Domovinski rat.
Ključ hrvatske nezavisnosti ipak leži u datumu 19. svibnja. Toga dana prijelomne 1991. održan je referendum na kojem je svatko od nas tko je tada bio punoljetan mogao zaokružiti odgovore na referendumska pitanja koja su upućivala na kraj dugog razdoblja članstva Hrvatske u Jugoslaviji. Sudjelovanje Hrvatske u Jugoslaviji obilježilo je naše 20. stoljeće, no pri njegovome kraju 92,2% građana izjasnilo se protiv nastavka takve povijesti. Brojka koja sama za sebe dovoljno govori o stavovima ljudi u ono vrijeme.
Ova kratka kronologija nema za cilj problematizirati današnje političke interpretacije ključnih datuma u hrvatskoj povijesti s početka 90-ih godina 20. stoljeća. U tome ne mogu biti objektivan, jer osim što se 25. lipnja 1991. rodila Hrvatska, toga dana se rodio i moj sin. Zbog toga je meni 25. lipnja „the Dan“. Trideset godina kasnije, dok promatram društvo i odrasloga sina, nameće mi se zaključak da čovjek sazrijeva puno brže od društva.
Unatoč nezadovoljstvu zbog propuštenih prigoda i nepravdi koje su opteretile našu noviju povijest, današnje spominjanje ključnih momenata 1990. i prve polovine 1991. godine podsjeća na temeljnu važnost slobode koju generacija moga sina i mlađi koji dolaze uzimaju zdravo za gotovo, ne znajući kako su mogle izgledati alternativne povijesti. Stoga se povremeno treba vraćati počecima.
Smisao slobode naroda leži u slobodi svakoga građanina da sudjeluje u oblikovanju institucija države i njezina smjera, upravo onako kao što su ljudi u svibnju 1991. izašli na referendum i odlučili o smjeru države. To je drukčija povijest od povijesti nezavisnih država bez slobodnih pojedinaca. Države čije institucije grubo nadziru i pritišću svoje građane gube bitan dio smisla svog postojanja.
Danas s pravom možemo prigovoriti kako naše institucije nisu ispunile svrhu u smislu definiranja dobrog odnosa između građanina – pojedinca i države. Institucije koje nisu učinkovite, koje su podložne korupciji i ne počivaju na načelu ravnopravnosti, narušavaju načela slobode koja u dobrom društvu prožimaju osobne i kolektivne odluke i sudbine.
Međutim, sama činjenica da na to možemo utjecati, da imamo pravo i građansku obvezu to mijenjati, kao i činjenica da se odluke koje su bitne za naše živote ne donose u povijesnih 5B – Beču, Budimpešti, Beogradu, Bruxellesu ili Berlinu, nego u Zagrebu, povijesno gledano predstavlja privilegij na kojem niče nada. Nada da možemo izgraditi društvo efikasnih, otvorenih i pravednih institucija za zajednicu slobodnih ljudi koji putuju kroz život u potrazi za ostvarenjima svojih ljudskih potencijala i želja, u ravnoteži s potencijalima i željama drugih, jednako slobodnih ljudi.
Možda će nekome ove riječi zvučati kao liberalne fraze. Unatoč tome, temeljne ideje o slobodama vrijedi ponavljati jer izgradnja barijera diktaturama započinje u našim umovima. Iako opće prinicipe slobode nije lako pretvarati u konkretne primjene – zakone i druga pravila koja uređuju društveni život – povratak ishodišnim idejama moderne civilizacije uvijek je aktualan, osobito danas kada svijet pogođen pandemijom traži ravnotežu između temeljnih slobodarskih načela i kolektivne zdravstvene sigurnosti.
Stoga i ove, 2021., aktualno zvuče riječi koje je Friedrich Hayek zapisao u knjizi Put u ropstvo 1944.: Točno je da vrline koje se danas manje cijene i prakticiraju – nezavisnost, oslonac na samoga sebe, želja za preuzimanjem rizika, spremnost na obranu vlastita stava spram stava većine i na suradnju sa susjedima – predstavljaju temelje društva zasnovanog na vrednotama individualizma. Kolektivizam ne nudi ništa što bi moglo zamijeniti spomenute temelje, a dosad je na putu uništenja za sobom ostavio prazninu ne ispunivši ju ničim drugim do zahtjevom za poslušnošću i prisilom nad ljudima u ime kolektivne odluke o tome što je dobro.
Hayekove riječi možda zvuče radikalno iz perspektive 2021. godine. Danas, zahvaljujući porazu najvećih totalitarizama u povijesti, uživamo komociju uočavanja nijansi sive. Jasno je, naime, da kolektivno djelovanje nije uvijek suprotstavljeno individualnim slobodama i da je njihov važan preduvjet. Međutim, Hayek je pisao u kontekstu Drugoga svjetskog rata u kojemu su na početku glavnu riječ vodila dva velika totalitarizma – nacionalsocijalizam i socijalizam-staljinizam. To su kolektivizmi koji su ugrozili same temelje individualizma i liberalne demokracije. Hayek nije mislio na kolektivizam u smislu kolektivnih odluka pod kontrolom građana u demokraciji, nego na konkretne historijske projekte čiji je cilj bio promijeniti temelje slobode na kojima počiva moderna zapadna civilizacija.
Privlegij života u vremenu u kojem ne postoje slične neposredne ugroze omogućuje beskonačne rasprave o nijansama sive. U isto vrijeme raste opasnost da nam promaknu rani simptomi nekog novog totalitarizma. Ako uistinu griješimo previđajući ga, vlastita država je daleko najbolji okvir za ispravak takve pogreške.
Pandemija je važan podsjetnik na to. Različitost mjera i ishoda pandemije u pojednim državama pokazala je vrlo različite kapacitete vlasti, stručnjaka i građana za učenje, prilagođavanje i reagiranje na opasnost. Hrvatska nije prošla loše u toj usporedbi. Onaj stari neslani vic o tome da bismo trebali napasti Njemačku kako bi nas ona sutradan okupirala izgubio je na privlačnosti. Kolikogod bila atraktivna pomisao na otvaranje Audijevih pogona u Hrvatskoj, danas je samo sudjelovanje u Europskoj uniji dovoljan uvjet da se tako nešto ostvari (neće iz nekih posve drugih razloga), a kiseli se osmjesi navlače na lica od pomisli da bi nam netko iz Berlina ili kakve druge europske metropole mogao propisivati epidemiološke mjere.
Iako totalitaristi uvijek ističu samo jednu stranu priče – pa im je jednom uzor Njemačka u EU okviru, a drugi put Novi Zeland u globalnom okviru – upravo je postojanje nacionalnih razlika koje proizlaze iz nacionalnih suvereniteta omogućilo da za svaki primjer Novog Zelanda postoji primjer Japana, a za svaku Njemačku Švedska. S razvojem različitih nacionalnih statistika, politika i priča posijano je dobrodošlo zrno sumnje spram svakoga tko je pod krinkom znanosti nudio samo jednu, svoju „istinu“ o posve nepoznatoj stvari. Zahvaljujući tome zrnu sumnje život je ostao koliko-toliko normalan, a pandemijska kriza se u gospodarskome smislu nije prelila u eksploziju nezaposlenosti i socijalnu dramu.
Unatoč tome, još uvijek se ponekad može čuti plač što nije bilo jedinstvenog, „zajedničkog“ odgovora na pandemiju. O kakvom zajedničkom odgovoru je riječ? Vjerojatno onome koji bi zamislio netko u „centru“, inspiriran tajnovitim savjetnicima čija imena i afilijacije mi, udaljeni nekoliko stotina kilometara, ne bismo ni znali, a kamoli ih nadzirali ili na njihov odabir utjecali. Zbog snažne prisutnosti takvih ideja s ovom je pandemijom završio san o federalnoj EU. Samo naizgled paradoksalno, EU time nije oslabljena nego ojačana – kao okvir suradnje neovisnih država čiji će se temelji i principi suradnje dalje razvijati uz bitno uvažavanje nacionalnih suvereniteta pojedinih država – članica. Od kojih su neke mlade, vrlo mlade poput Hrvatske. A mladost je prije svega sloboda, mogućnost i nada.