Predstavljanjem Eurostrategije krajem listopada Vlada i HNB su otvorili javnu raspravu o uvođenju eura. Iako je to bio vrlo važan korak na hrvatskom putu prema euru (budući da je podrška javnosti ključna za uspjeh europrojekta), on nije imao neki formalno pravni karakter koji bi pokazao koliko je Vlada ozbiljna u ovoj namjeri.
Malo manje od dva mjeseca kasnije, Vlada je imala priliku poduzeti prvi ozbiljan korak u tom smjeru. Na stolovima članova Vlade našao se Prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji (kratica na engleskom je ponekad Fiscal Stability Treaty, a zovu ga i Fiscal Compact iako je to samo dio povelje – treća glava o čemu će biti više riječi u nastavku, s obzirom da je primjena te glave odgođena).
Ovaj Ugovor, koji je usvojen 2012. godine kao svojevrsno „pojačanje“ Pakta o stabilnosti i rastu (koji osigurava fiskalnu disciplinu) najvažniji je korak u daljnjoj ekonomskoj integraciji Europske unije. Posebno je važan za fiskalno neodgovorne članice (kakva je često bila Hrvatska), budući da određene glave ugovora obvezuju države na uvođenje striktnih fiskalnih pravila u nacionalno zakonodavstvo, poželjno na ustavnoj razini.
U tom smislu je najvažnija „Glava III“ Ugovora koja se često naziva Fiskalni pakt (eng. Fiscal Compact), koji ima četiri temeljna cilja.
Prvi cilj je da državni proračun bude uravnotežen ili u plusu. To podrazumijeva da države potpisnice moraju održavati strukturni deficit na razini od 0,5% BDP-a ili ispod toga (za detalje o strukturnom deficitu pogledati nedavni članak o fiskalnoj konsolidaciji u Hrvatskoj). Vlade moraju uvesti i automatski korektivni mehanizam koje se aktivira uslijed odstupanja od pravila uravnoteženog proračuna.
Drugi cilj je poboljšati utjecaj preporuka Europske komisije unutar Procedure za suzbijanje prekomjernog proračunskog manjka (EDP), tj. obvezati članice da u potpunosti usvoje preporuke komisije.
Treći cilj je eksplicitno odrediti numeričko pravilo smanjenja duga za zemlje potpisnice čiji javni dug premašuje razinu od 60% BDP-a (pravilo 1/20 u smislu EDP-a).
Četvrti cilj je bolja koordinacija planiranja izdavanja nacionalnog duga pa ugovorne stranke trebaju izvijestiti ex ante Vijeće Europske unije i Europsku komisiju o svojim planovima za izdavanje javnog duga.
Iako je Vlada na sjednici prošli tjedan usvojila Prijedlog, ona se opredijelila pristupiti Ugovoru o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju, koristeći pritom pravo izuzeća za glave III i IV[1]. Takvim opredjeljenjem Republika Hrvatska preuzela je samo obveze koje proistječu iz glave V.
Time je Vlada zapravo usvojila dio Ugovora koji obvezuje premijera da sudjeluje na sastancima na vrhu država europodručja, koji će se održavati najmanje dva puta godišnje i na kojima će se raspravljati o konkurentnosti država članica, izmjenama i novim pravilima koja će primjenjivati na europodručje u budućnosti, kao i o specifičnim pitanjima koja se odnose na provedbu Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju. Možda bi bilo točnije govoriti o tome da je Hrvatska ovime preuzela pravo (sudjelovanja), a ne neku osobito zahtjevnu obvezu.
Dakle, Vlada je imala mogućnost pristupiti Fiskalnom paktu (Glavi III) koja osigurava fiskalnu odgovornost bez obzira što Hrvatska nije članica europodručja, kao što su napravile Rumunjska, Bugarska i Danska, ali je odlučila izuzeti se od fiskalne odgovornosti.
To je učinjeno bez detaljnog obrazloženja odnosno cost-benefit analize. Nije naime jasno što bi Hrvatska izgubila prihvaćanjem glave III? Po našem mišljenju mogla je samo dobiti kroz osiguranje fiskalne stabilnosti i odgovornosti, brži pad javnog duga i kamatnih stopa i kroz signaliziranje ozbiljne sposobnosti za prilagodbu radi ulaska u euro područje.
Ako ovu odluku povežemo s najavom da će se za članstvo u ERM II aplicirati tek 2019. ili 2020. godine, postavlja se pitanje misli li se u Hrvatskoj ozbiljno o uvođenju eura ili se igra na nadu da će se ciklički rast i punjenje proračuna po visokim stopama nastaviti, što će omogućiti laku aplikaciju za koju godinu?
[1] Glava IV Ugovora odnosi se na koordinaciju ekonomskih politika zemalja članica europodručja.