Prvo, o čemu su bili izbori:
- Želimo li još Brexit?
- Želimo li pojačanu javnu potrošnju?
- Imali li Ujedinjeno Kraljevstvo još smisla?
- Vjerujemo li ikome od njih, političara, da će išta od obećanog realizirati?
Ishod izbora bio je određen kako su se i u kojem dijelu zemlje glasači postavili prema pitanjima 1 – 3, koristeći pri tome 4 kao „higijenski faktor“.
Drugo, neke činjenice:
- Najgori poraz laburista od 1935., slabiji izborni rezultat nego 1983., od tzv. najdužeg samoubilačkog pisma u povijesti.
- Najbolji rezultat konzervativaca od 1987.
- Parlament se nalazi u čvrstom zagrljaju premijera.
- Dva političara imaju neupitan mandat: čelnik konzervativaca i čelnica Škotske nacionalne stranke.
- Keltski rubovi nisu sretni anglosaksonskim centrom.
- Za 45% laburističkih glasača koji su prešli konzervativcima glavni razlog je bio Jeremy Corbyn.
- Laburisti, da bi pobijedili na slijedećim izborima, moraju osvojiti još 123 mjesta, a to je dva puta više od povećanja broja zastupnika koji im je bio potreban za pobjedu ovaj put.
- Torijevci su ovu pobjedu postigli tako što su za samo 300,000 povećali broj ljudi koji je glasao za njih, dok su Laburisti izgubili 2,6 milijuna glasača u dvije godine.
Strategija Sjever
Britanski se izbori uglavnom dobivaju na vrlo jednostavan način – preuzimanjem glasača. Pogleda se na mapu zemlje po izbornim okruzima i donese odluka gdje je stranci, obzirom na ideološke preferencije glasača, najjednostavnije ući na protivnički ‘teritorij’. Jako pomaže ako je razlika između dvije glavne stranke u takvim izbornim okruzima mala. Ponekad, doduše, strategija preuzimanja ne upali dovoljno dobro – tada obično slijede male većine ili, u zadnje vrijeme, parlamenti bez vladajuće većine – primjerice 1992., 2010., 2015., 2017. Laburistima je trebalo 14 godina da sa svoje najniže točke dodaju 209 osvojenih izbornih jedinica (od 1983. do 1997.), a Torijevcima 22 godine da dodaju 200 (1997. – 2019.).
Dakle, sastavi se politička platforma ili izborni manifest koji, držeći na okupu na prethodnim izborima već osvojena mjesta, po nekom ideološkom ključu dodaje teme koje mogu odzvanjati i na ‘neprijateljskom’ teritoriju.
Takva je fleksibilnost moguća zato što su britanske glavne stranke uglavnom ‘ekumenske’, takozvane ‘široke crkve’– koalicije šireg spektra unutar relativno konzistentnog ideološkog okvira. Većinski izborni sustav (pobjednik u okrugu s jednim glasom više od bilo koga drugog odnosi sve) favorizira takve koalicijske stranke, kako ideološki, tako i geografski. Bitno je, naravno, tu unutarstranačku koaliciju sastaviti prije početka neke izborne kampanje. O ‘širokim crkvama’ nešto više u nastavku.
Kada se jednom duboko prodre u teritorij neke druge stranke, pitanje je koliko ga se dugo może zadržati konzistentnim ideološkim okvirom, ili je taj okvir potrebno prilagoditi tj. promijeniti. Velike pobjede Harolda Wilsona (1966.), Margaret Thatcher (1983. i 1987.) i Tony Blaira (1997.) primjer su širenja na protivnički teritorij uz različiti stupanj prilagodbe ideološkog okvira.
Blairova pobjeda 1997. klasičan je primjer dubokog ulaska na protivnički teritorij transformacijom ideološkog jezgra stranke. “Tough on crime, tough on causes of crime!” je vjerovatno najuspješniji politički slogan u novijoj povijesti Britanije, kojim se izrazio taj ulazak na protivnički teritorij bez prevelikog gubitka ideološke konzistencije (ukoliko na trenutak zanemarimo preformulaciju stavka IV laburističkog statuta). To ne znači da ideološke trzavice nestaju iz same stranke – podjele ostaju i nerijetko završe loše.
Obično se ciljano preuzimanje glasača iz suprotnog tabora u nekim okruzima fokusira na određeni demografski segment. Za Blaira su to bili Mondeo Man (ili Essex Man ili White Van Man – taj je imao mnogo inkarnacija još od Thatcherice) i Worcester Woman (ona je Brownu bila nešto važnija). Za Camerona Holby City Woman i Motorway Man.
U 2019. to je Workington Man: stariji (45+) bijeli muškarac bez univerzitetskog obrazovanja koji je glasao za Leave na EU Referendumu i živi u jednom od gradova u kojima se igra ragbi po pravilima Rugby League, a ne Rugby Union.
Nemojte tražiti da detaljno objašnjavam razliku; ono bitno je da je 1895. do rascjepa na dvije lige po liniji sjever – jug došlo zbog toga jer su sjeverni klubovi htjeli plaćati svoje igrače koji nisu financijski mogli snositi trošak putovanja na utakmice i izostanak s posla zbog treninga, a južni, u kojima su uglavnom bili igrači iz viših slojeva, zalagali su se za amaterizam. Na koncu, ragbi je za razliku od nogometa ipak sport za huligane kojeg igraju gentelmani.
Riječ je uglavnom o Workingtoncima iz manjih gradova i mjesta (‘towns’ za razliku od ‘cities’) na sjeverozpadu Engleske u Cumbriji i na zapadu Midlandsa, oko Manchestera. To je skup od nekih desetak – petnaestak gradova koji su od 1918. do 2019. poslali samo jednog konzervativnog zastupnika u Westminster.
Workington Man preferira socijalnu i ekonomsku sigurnost slobodi, misli da je kriminal zapostavljeno pitanje u Britaniji, radije bi dao stipendije za pripravnike i šegrte negoli oprostio dug studentima, zalaže se za kontrolu imigracije (iako živi u mjestima s gotovo nepostojećom imigracijom). Ukratko, kako to danas profesori politologije opisuju: ekonomski lijevo, kulturno desno.
Takav fokus na određeni demografski segment obično je simbolički. Time se zapravo više konstruira neka elektoralna meta stranke, nego li ju se ‘otkriva’ u stvarnosti. Moment samoidentifikacije – prepoznavanja glasača u elektoralnoj meti neke stranke, bitan je za uspjeh odnosno za pretvaranje do tada čvrsto opredijeljenih u neodlučne. Workingtonca je neodlučnim učinio Brexit.
Uprkos simboličkog karaktera ovakvog stratificiranja glasačkog tijela, takav fokus ipak šalje važan signal glasačkom tijelu da stranka zaista nešto želi postići; da nešto nekome nudi, da ima ambiciju vladati i da vladanjem kani promijeniti živote ljudi ‘poput mene’. Torijevci su na izborima 2019. imali svojeg Workingtonca, no nasuprot tome, Laburisti nisu imali svojega.
Naravno da opisani porfil ne obitava samo u rezervatu Cumbrije. On je uz neke promjene podosta raširen, i njegovi se elementi mogu naći i drugdje s onu stranu zamišljene političke granice koja se do sada zvala ‘Crvenim zidom’– riječ je o 60-ak izbornih jedinica koje se protežu od sjeveroistočnog Walesa, preko Pennines prema Sjevernom moru sve do Newcastlea i Sunderlanda. Neka od tih mjesta – nekoć rudarska, radnička, a danas postindustrijska – nisu glasala za Torijevce od 1935. ili barem ne u pamćenju tri ili četri generacije unatrag. Čvrsta laburistička uporišta.
Ovo nije prvi put da se London (i plavi i crveni) okrenuo prema Sjeveru. Ideja o državnoj intervenciji, pogotovo na sjeveru (u ovom slučaju riječ je bila o regeneraciji ‘crvenog’ Liverpoola), lagano je tinjala još u Thatcheričinoj vladi kada je imenovala Michaela Haseltinea kao ministra za okoliš. Zalagao se za program koji je omogućio stanarima socijalnih stanova da ih otkupe, a bio je poznat po izjavi kako je on za javnu intervenciju prije i poslije doručka, prije i poslije ručka itd. Znamo kako je to završilo između nje i njega, loše po njega.
Nakon brige o Essexu, neka mutna ideja o tome da je riječ o ekonomski i politički zapostavljenom dijelu Engleske postoji kod Laburista još od početka ovog stoljeća. Stara je ideja o tome da se Salford (predgrađe Manchestera) pretvori u sjeverni hub za kreativne industrije (moja matična kuća BBC je prebacila dobar dio produkcije u Salford, tj. preusmjerila je dio potrošnje TV pretplate na Sjever, a potom su slijedile i druge medijske kuće).
Od 2010. Sjever opet svijetli u očima Torijevaca, ovaj put u uvjetima koalicijske vlade, dakle, njihovog izbornog neuspjeha. George Osborne, ministar financija (2010.-2016.) u jednom od svojih rijetkih keynesijanskih trenutaka odobrava HS2, tj. 42+ miljardi funti težak željeznički program kojim bi se Leeds i Manchester povezali sa Londonom high speed vlakovima. Northern Powerhouse je slijedeća keynesijanska oklada konzervativaca – ideja je opet da bi se ulaganjem u sjevernu Englesku mogli zadobiti politički poeni.
Što povezuje sve te torijevske novije izljeve keynesijanizma potpomognutog kineskim kapitalom s izborima 2019.? Ljudi kao što su James O’Shaughnessy, Kate Fall, James Kanagasooriam, Will Tanner – za Camerona voditelji političkog odjela Downing St. 10, šefice njegova ureda, autori izbornih manifesta 2010 – 2015. i tvorci ideje o Northern Powerhouseu, a danas svi odreda članovi savjetodavnog odbora ili direktori Onward think tanka koji je izmislio Workingtonca kao glavnu izbornu metu izbora Borisa Johnsona na prosinačkim izborima.
Torijevci su Workingtoncu obećali tri stvari:
- ‘dovršiti’ Brexit,
- 50,000 medicinskih sestara,
- 20,000 policajaca.
A da, i:
S druge strane, Laburisti su mnogima nudili:
- nacionalizaciju željeznice,
- nacionalizaciju pošte,
- 58 miljardi funti za pomoć penzijama žena rođenih u pedesetima,
- nacionalizaciju komunalija,
- regionalne investicijske fondove,
- besplatni broadband,
- itd. itd.
Opet neke činjenice:
- Ni Cameronu 2015., a ni May 2017. nije pošlo za rukom probiti ‘Crveni zid’. Načinju ga, ali ga ne probijaju.
- Sada je uspjelo: za Torijevce je 2019. glasalo 77% Workingtonaca, a 2015. samo njih 42%.
- ‘Crveni zid’ je sada blago rečeno u ruševinama: od 66 mogućih mjesta u Parlamentu, 33 su odnijeli konzervativci.
- 63% mjesta Laburistima potrebnih za pobjedu na slijedećim izborima nalaze se na sjeveru Engleske, u Midlandsu i Walesu, 13% u Škotskoj i 24% na jugu Engleske.
- 104 od 123 izbornih jedinica koje su potrebne Laburistima za pobjedu nalaze se u manjim gradovima i mjestima; nasuprot tome, više od 50% postojećih laburističkih mjesta nalaze se u većim gradovima i metro-područjima.
- Za pobjedu na britanskim izborima potrebne su koalicije pa makar one bile između Rugby League i Rugby Union.
- 2 milijuna ljudi više je glasalo – ukupno 16,6 milijuna – za stranke koje su za Remain ili za drugi referendum (Laburisti, LibDems, SNP, Plaid Cymru, Zeleni i razne ne-protestantske stranke u Sjevernoj Irskoj), nego li za Out stranke (Torijevci, Brexit, DUP i UKIP) – za njih je glasalo 14,6 milijuna birača.
- Dakle, britanski izborni sustav nije baš najefikasniji način registriranja‘volje naroda’.
‘Široke crkve’ i njihovo izborno tijelo
Pogledajmo pozicioniranje posljednja tri britanska premijera oko ekonomskih i (socio)kulturnih pitanja i politika (325 zastupnika je potrebno za većinu u parlamentu):
- David Cameron – ekonomski desno, kulturno lijevo:
- 2010.: 306 zastupnika
- 2015.: 330 zastupnika
- Theresa May – ekonomski desno, kulturno desno:
- 2017.: 317 zastupnika
- Boris Johnson – ekonomski lijevo, kulturno desno:
- 2019.: 365 zastupnika
Nakon 2019. izborno tijelo Torijevaca izgleda ovako:
- srednje klase juga Engleske i dobar dio poslovnih ljudi,
- radnička klasa sjevera Engleske,
- penzioneri,
dok Laburista pak ovako:
- liberalni, univerzitetski obrazovani white collar profesionalci – Brahmanska ljevica,
- tradicionalna, patriotska, socijalno konzervativna blue collar ljevica – u opadanju,
- mladi, studenti i etničke manjine.
Dob je opet, kao i na EU referendumu i na parlamentarnim izborima 2017., jedan od ključnih indikatora pa nije ni čudo da je novoizabrani premijer u svojem prvom javnom istupu govorio o obavezama spram ‘posuđenog glasa’ Sjevera.
Kako održati ovakve koalicije na okupu? Očito je da danas u Britaniji biti lijevo po ekonomskim pitanjima a desno po kulturnim otključava veliki broj potencijalnih glasača. U praksi to znači da stranka koja može ideološki uvjerljivo pričati o jačanju javne potrošnje, o pojačanom ulaganju u javno zdravstvo, ali istovremeno i o održavanju zakona, kontroli imigracije i patriotizmu, potencijalno ima na okupu veću koaliciju glasača. Danas to Torijevci mogu, no Laburisti ne mogu.
Dok Laburisti vladaju klasično lijevim temama o javnoj potrošnji, teme o ograničavanju imigracije, sigurnosti, zločinu, naciji, daleko su im problematičnije. To je jednostavno pitanje aritmetike – broj tema s kojima se Torijevci mogu obratiti glasačkom tijelu je veći i pokriva daleko širi i raznovrsniji ideološki spektar. A da ne kažemo da, kao i svaka vladajuća stranka, mogu bez ikakve grižnje savjesti kooptirati veliki broj tema iz opozicijskog arsenala: regionalna nejednakost, zelene politike i porast minimalnog dohotka. Dakle, Torijevci za sada bolje kontroliraju svoju koaliciju. Za sada.
‘Široke crkve’ i vlada
Iako je još rano govoriti, a pravi će se oblik vladine politike moći nazrijeti tek objavom višegodišnjeg plana potrošnje za sva ministarstva (Spending Review, navodno negdje nakon veljače, a prije toga bi krajem siječnja trebao biti objavljen tzv. Brexit proračun), već postoje podjele unutar kabineta na intervencioniste i free marketeers. Na one koji državu i javnu potrošnju vide kao ključni instrument za promjenu zemlje, i one koji misle da je to najbolje ostaviti tržištu i ukloniti mu sve prepreke. Ugrubo,
intervencionisti su:
- Boris Johnson, predsjednik vlade,
- Matt Hancock, ministar zdravstva,
- Dominic Cummings, premijerov savjetnik za strategiju (da, da – valja obratiti pažnju na Cummingsov tekst na poveznici),
a free marketeers (i autori pamfleta Britain Unchained iz 2012.) su:
- Dominic Raab, ministar vanjskih poslova,
- Priti Patel, ministrica unutarnjih poslova,
- Liz Truss, ministrica za međunarodnu trgovinu.
Nužnost da održe svoju izbornu koaliciju Torijevce sigurno gura prema pojačanoj javnoj potrošnji, barem u početku. To je ‘dug’ kojeg moraju vratiti Workingtoncu. Vlada se obvezala na porast proračuna za javno zdravstvo i tu obavezu zakonom zaštitila.
Dominic Cummings planira dalekosežnu reformu mnogih ministarstava i Whitehalla – javnih službi. Priprema stvaranje dva mega ministarstva. Ministarstvo za međunarodni razvoj (DFID) bi se trebalo vratiti u ministarstvo za vanjske poslove (FCO). A spajanjem ministarstva za digitalni razvoj, kulturu, medije i sport (DCMS), te ministarstva za međunarodnu trgovinu (DIT) i ministarstva za industrijski razvoj i energiju (BEIS) stvorit će se Behemot koji bi trebao nagledati odnose s ključnim međunarodnim trgovačkim partnerima i industrijski razvoj zemlje, te biti u stanju donositi konzistentne i balansirane odluke o sukobljenim ciljevima između industrijskog i regionalnog razvoja s jedne strane (pogotovo u ‘Crvenom zidu’) i međunarodne trgovine s druge.
To su sve sigurni znakovi da se javna potrošnja kani ne samo povećati nego i efikasnije usmjeriti i to baš u ona područja koja su politički ključna za još jedan mandat konzervativne stranke.
Zato je i zanimljivo pitanje tko će biti na čelu tog planiranog Behemota, jer će on ili ona praktički diktirati političku strategiju za slijedeće parlamentarne izbore. Prelazak Liz Truss kao broja dva u ministarstvu financija u ministarstvo za međunarodnu trgovinu je ipak bila promocija na dolje, što onda znači da po intelektualnim sposobnostima i ministarskom iskustvu u kabinetu jedino preostaje Michael Gove. Cummings i on dijele reformatorske ambicije još od razdoblja kada je Gove bio ministar obrazovanja u prvoj Cameronovoj vladi. Cummings mu je tada bio politički savjetnik. U obzir bi još mogao doći i Rishi Sunak, trenutačno broj dva u ministarstvu financija, vjerovatno najsjajnija zvijezda novog pokoljenja u konzervativnoj stranci.
Još malo činjenica:
U 2018. Velika je Britanija ovako trgovala sa svijetom (robe i usluge):
- Europska Unija: 49%,
- zemlje koje imaju trgovački ugovor s EU: 11%,
- ostatak svijeta: 40%.
A EU?
Automatskom primjenom zakona Velika Britanija izlazi iz Europske Unije 31. siječnja 2020. Formalno, tada na snagu stupa Zakon o razvodu od EU. Za njegovo stvaranje i usvajanje bile su potrebne skoro tri godine pregovora i dva premijera, a zemlja je morala dva puta ići na parlamentarne izbore. Međutim, to je bio onaj lakši i manje (ahm) problematičan dio posla. Sada slijedi tek onaj pravi – pregovori o budućim odnosima između donedavnih partnera.
Britanskoj se vladi žuri demonstrirati da će doista ‘dovršiti’ Brexit. To je jedno od ona tri obećanja Workingtoncu. Zato je u upravo usvojeni Zakon o razvodu od EU stavila klauzulu da se pregovori moraju zaključiti do 31. prosinca 2020. Time je zakonski otklonila mogućnost da traži dvogodišnje produženje tranzicijskog razdoblja dok se ne postigne zadovoljavajući ugovor o budućim trgovačkim odnosima. Naravno da vlada s 80+ većinom može bez nekih velikih problema promijeniti svoje mišljenje, tj. zakon, i produžiti tranzicijsko razdoblje, pogotovo ako politički posebno osjetljivim okruzima prijeti ekonomska katastrofa izlaskom bez dogovora (da, opet ‘No Deal’ drama).
Za vrijeme tranzicijskog razdoblja, za sada jednogodišnjeg do kraja 2020., ništa se neće promijeniti kako bi rekla Theresa May. Svi odnosi ostaju isti, London i dalje uplaćuje u EU proračun, nesmetano se trguje, slobodno se putuje i leti, UK i EU su usklađeni u pogledu regulative. Pozivi s mobitela su jeftini.
EU navodno ne kani započeti proces konzultacije o platformi za pregovore sve dok se ne ratificira sporazum o razvodu. To znači da glavni pregovarač na strani EU Michel Barnier neće imati uputstva od zemalja članica sve negdje do ožujka ili travnja. Naravno, ukoliko zemlja koja u prvoj polovici 2020. predsjeda Unijom ne ubrza cijeli proces.
To znači da bi se u nekih osam – devet mjeseci od ožujka ili travnja do kraja 2020. morao i postići i ratificirati trgovački dogovor kojemu u normalnim uvjetima treba višegodišnji proces pregovaranja.
Britanska strana smatra da se sam proces može vrlo brzo zaključiti obzirom da je startna pozicija visoki stupanj regulatorne sukladnosti. Načelno to je točno, ali pod jednom pretpostavkom – a to je da svi budući trgovački odnosi također ostaju u vrlo visokom stupnju sukladnosti i sinhnornizacije standarda, propisa i regulative. To je ono što EU zove igranje po istim pravilima igre, tj. ‘level playing field’.
Ako pravila ostaju ista i ako se obje strane obavežu na obostrano uvažavanje standarda, dinamička sukladnost, dakle buduća sinhronizacija onda nije veliki problem. Dogovor se u tom slučaju postiže lako kao krovni, ‘odogzo’ ili kao top down dogovor koji određuje trgovačke odnose u svim sektorima – auto industrija, prehrana, lijekovi pa čak i čarape. Zadržavaju se standardi i pravila oko radnih prava, poreza, zaštite okoliša, državne intervencije, diploma za zubare itd, itd, itd. Robna je razmjena jednostavna i bez zastoja u nabavnim lancima i velikih redova u Doveru na carini. Ukratko, što je regulativna konvergencija viša, to su trgovačke barijere niže.
Velika Britanija želi do kraja 2020. godine realizirati ugovor o slobodnoj trgovini s EU. Međutim, britanska vlada istovremeno želi veliki stupanj slobode u postizanju sličnih ugovora s ostatkom svijeta. I nikako ne želi dinamičku sinhronizaciju, jer bi bila prisiljena primjenjivati pravila u stvaranju kojih izlaskom iz EU više ne sudjeluje. Zato je i obaveza o ‘level playing field’ uklonjena iz pravno obvezujućeg dijela sporazuma o razvodu i prebačena u političku deklaraciju, kao nešto što bi ‘lijepo bilo imati’. Na koncu, to je za neke i bio cijeli telos izlaska iz EU – britanski zakoni u britanskom parlamentu. Prema tome, dinamička konvergencija na kojoj će inzistirati Brisel predstavlja problem za London.
Polazišna točka svih trgovačkih ugovora je put od divergencije standarda između dviju strana ka njihovoj konvergenciji kako bi se postupno uklonile sve barijere prometu roba i usluga (a usluge su 80% britanskog BDP-a). Proces kojeg predlaže London je upravo suprotan – to je put od potpune sinhronizacije britanskim sudjelovanjem na jedinstvenom tržištu, ka postupnoj divergenciji standarda i pravila. To znači da se dogovor zapravo više ne može postizati odozgo, ‘top down’, nego odozdo, ‘bottom up’. To znači da se vode sektorski pregovori – ide se od sektora do sektora i određuje koliko se dvije strane kane udaljavati, kakve se barijere postavljaju, i koje tijelo presuđuje u sporovima oko kvota, standarda itd. Predmet pregovora u tome slučaju je koliko se London kani i u kojem sektoru udaljiti, a za Brisel koju je udaljenost od vlastitih standarda za pristup jedinstvenom tržištu EU spremna tolerirati Velikoj Britaniji, te kako to kani naplatiti. Pitanje se i ovako može postaviti: u kojoj mjeri Brisel kani tolerirati Singapur s one strane La Manchea?
Takvi se ugovori vrlo teško postižu u kratkom roku. I malo je vjerojatno da se vode s mnogo dobre volje. A da ne kažemo koju glavobolju će izazvati formulacija pravila za određivanje porijekla roba. U EU / Kanada Sporazumu samo taj dio ima 150 stranica.
Čak ako se sljedeće godine i postigne ugovor o slobodnoj trgovini, ostaje cijela hrpa pitanja o kojima još treba postići dogovor. Spomenimo samo neke:
- Suradnja oko kriminala, te dijeljenje informacija o sigurnosnim pitanjima
- Standardi i sigurnost u avijaciji
- Slobodno ribarenje
- Opskrba plinom i strujom
- Licence i regulacija lijekova
- Uslužna djelatnost
Strana kojoj se jako žuri zbog unutarnjih političkih pritisaka obično nema sve adute u svojim rukama. Evidentno je da će EU igrati na britanske ustupke za europsku brzinu. Očuvanje nabavnih lanaca za autoindustriju u Birminghamu moglo bi koštati Britaniju otvaranja teritorijalnih voda za EU ribarenje.
Brexit je na koncu oduvijek bio britansko unutarnje političko pitanje. Točnije: unutarnje pitanje konzervativne stranke nametnuto cijeloj zemlji. Tako je i sada. Rješavanje sukobljenih ciljeva i interesa kojega će se britanski pregovarači s EU morati prihvatiti u toku 2020. sigurno će oslikavati političke procjene vladajuće stranke i njezine kalkulacije gdje se glasovi mogu izgubiti, a gdje se mogu realizirati ‘brze pobjede’ kako bi se učvrstile elektoralne pozicije osvojene na izborima u prosincu 2019. Pitanja o tome kako sačuvati netom stvorenu izbornu koaliciju bit će u pozadini većine odluka u pregovorima. Auto industrija u Coventryu vs. ribarenje u Grimsbyu. Britanski zakoni u britanskom parlamentu vs. britanski bakalar u britanskim mrežama.
Put koji vodi London do konačnog izlaska iz EU ne vodi kroz Brisel, nego kroz sjever Engleske. Nije lako, a Škotsku i Sjevernu Irsku ni spomenuli nismo.