U prvom dijelu teksta o Velikoj internacionalizaciji objašnjene su tri ključne teze:
- Hrvatska je nakon ulaska u EU ušla u razdoblje Velike internacionalizacije – rasta relativne važnosti ukupnog izvoza (roba i usluga). Omjer izvoza roba i usluga i BDP-a prešao je 50% po prvi put u povijesti 2017., a broj izvoznika nikada nije bio veći.
- Suprotno raširenim uvjerenjima i medijskoj slici, rast robnog izvoza igrao je trajniju i veću ulogu u tom procesu od rasta prihoda od turizma.
- Ako se Hrvatska želi približiti prosjeku razvijenosti EU, proces Velike internacionalizacije mora se nastaviti. Visoka zaduženost vladinog sektora i smanjenje broja te starenje stanovnika ograničavaju potencijale rasta unutrašnjeg tržišta, pa je snažniji gospodarski rast moguć samo na bazi iskoraka na međunarodna tržišta.
Velika internacionalizacija nije samo ekonomski fenomen vezan uz izvoz, uvoz i međunarodne tokove kapitala. Da bi se ekonomska internacionalizacija nastavila, neophodne su društvene prilagodbe koje idu dalje od tehnike investiranja u hotele, apartmane, nove industrijske pogone i strojeve za izvoz. Velika internacionalizacija je složen društveni proces koji nije ni linearan ni povijesno nužan, jer zalazi u područja raširenih uvjerenja, vrednota, poimanja svijeta i interesa.
Pojednostavimo: dok rentamo neku lokalnu nekretninu i ubiremo rentu na sunce i more 60-90 dana u godini, turisti dođu i prođu, a kod nas se ništa ne promijeni; sve se nastavlja po starom. Ako želimo (ili moramo) rentati 180 ili 270 dana u godini – shvatimo ovo figurativno kao bilo koju aktivnost koja će nam donijeti solidnu zaradu i razvoj – moramo se jako mijenjati i drugačije i pametnije raditi.
Ovo je priča o (ne)sposobnosti za tu vrstu promjena u čijem se središtu nalaze – ideje.
Prepreke Velikoj internacionalizaciji
Tri velike unutarnje i vanjske prepreke stoje na putu daljnje Velike internacionalizacije hrvatskog gospodarstva i društva.
Prvo, slabo razumijevanje uzroka i važnosti Velike internacionalizacije za razvoj Hrvatske može otvoriti prostor idejama i politikama koje će omesti proces i povremeno mijenjati njegov smjer.
Drugo, proces Velike internacionalizacije zahtijeva velike unutarnje ekonomske i društvene promjene. Te promjene se često opisuju generičkim pojmom rast konkurentnosti, ali iza toga pojma stoje zahtjevni procesi stalnog i kvalitetnijeg obrazovanja, usavršavanja vještina te bolje organizacije svih poslova koje svakodnevno obavljamo. Za mnoge naše građane to znači da će morati raditi nešto drugo u odnosu na ono što sada rade ili će to što rade morati raditi mnogo bolje i pri tome mijenjati neka uvriježena ponašanja i navike. Takve promjene će uvijek stvarati unutarnje ekonomske i političke napetosti. One pak mogu izazvati reakcije koje mogu usporiti ili povremeno zaustaviti proces Velike internacionalizacije.
Treće, Velika internacionalizacija se ne događa samo nama. Zahvatila je cijelu Europu i Svijet (na toj se razini naziva globalizacija). S jedne strane događa se fantastičan razvoj, no s druge strane to izaziva ekonomske, društvene i političke napetosti. Zbog toga se preispituju naslijeđeni politički modeli, geopolitički odnosi i prevladavajuće ideje. Teško je reći kako bi to moglo dovesti do duboke promjene – da li kroz širenje novih oblika totalitarizma ruskog tipa, neliberalne demokracije mađarskog tipa, dezintegraciju EU, veliku transformaciju SAD-a, ili na neki četvrti način – ali danas se mogu zamišljati scenariji koji će promijeniti uvjete u kojima Velika internacionalizacija predstavlja okosnicu razumne strategije društvenog i gospodarskog razvitka. Naravno, takvi scenariji promjene nipošto nisu i nužni.
Prepreke Velikoj internacionalizaciji svode se, dakle, na tri stvari o kojima je riječ u ovoj seriji tekstova: (1) samonikle loše ideje i politike, (2) unutarnje ekonomske i političke napetosti izazvane Velikom internacionalizacijom te (3) ekonomske, političke i ideološke promjene na razini Europe i svijeta koje Veliku internacionalizaciju u nekom krajnjem scenariju mogu učiniti izlišnom.
Širi europski kontekst
Jedanaest bivših socijalističkih država od Baltika do Crnog Mora u proteklih dvadesetak godina prošlo je kroz spektakularno razvojno razdoblje. Nakon kolapsa socijalizma i s time povezane inicijalne krize, sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća u prosjeku su se nalaziile na razini razvoja koja je realno bila za više od 50% niža od prosječne razine razvoja EU. Razlike među zemljama bile su velike: od Baltičkih država, Rumunjske i Bugarske – one su jedva dostizale trećinu razvojne razine EU – do Češke i Slovenije, koje su već tada postizale tri četvrtine realnog BDP-a po stanovniku u EU.
Tablica 1. Realni BDP po stanovniku u postotku od prosjeka za EU28=100 i brzina približavanja prosjeku EU
1995 | 2008 | 2016 | 1995-2008 | 2009-2016 | 1995-2016 | |
1 | 2 | 3 | 4=2-1 | 5=3-1 | 6=3-1 | |
EU28 | 100,0 | 100,0 | 100,0 | |||
Litva | 32,8 | 62,8 | 75,4 | 30,0 | 12,6 | 42,6 |
Estonija | 34,5 | 68,5 | 75,1 | 34,0 | 6,6 | 40,6 |
Latvija | 30,5 | 58,8 | 64,6 | 28,3 | 5,8 | 34,1 |
Slovačka | 47,9 | 71,4 | 76,9 | 23,5 | 5,5 | 29,0 |
Rumunjska | 30,2 | 50,6 | 58,2 | 20,4 | 7,6 | 28,0 |
Poljska | 42,8 | 55,4 | 68,3 | 12,6 | 12,9 | 25,5 |
Mađarska | 50,8 | 62,6 | 67,4 | 11,8 | 4,8 | 16,6 |
Bugarska | 32,5 | 42,6 | 48,6 | 10,1 | 6,0 | 16,1 |
Hrvatska | 45,7 | 63,0 | 59,9 | 17,3 | -3,1 | 14,2 |
Češka | 76,1 | 83,9 | 87,7 | 7,8 | 3,8 | 11,6 |
Slovenija | 75,1 | 89,6 | 82,6 | 14,5 | -7,0 | 7,5 |
Prosjek | 45,4 | 64,5 | 69,5 | 19,1 | 5,0 | 24,2 |
Izvor: Eurostat
Dvadeset i jednu godinu kasnije, prema zadnjim raspoloživim podacima Eurostata za 2016., jedanaest bivših socijalističkih članica EU dostiže 70% prosjeka razvijenosti EU28.
Razvoj baltičkih država bio je spektakularan. U dvadeset godina preskočile su četrdesetak postotnih bodova zaostatka za prosječnom razinom razvoja u EU (najdesnija kolona). Brzo su se razvijale i Slovačka, Rumunjska i Poljska, koje su skočile za 25-30 postotnih bodova. Mađarska predvodi nešto sporiji klub u kojemu je i Hrvatska. Slovenija se pak najsporije približavala, pri čemu treba imati na umu da je najrazvijenijima, Češkoj i Sloveniji, ujedno bilo i najteže – nije slučajno da su upravo te dvije sporovozne zemlje još 1995. već dostigle tri četvrtine razine razvoja EU.
Treba primijetiti da su Hrvatska i Slovenija jedine dvije zemlje koje su nakon krize 2008. divergirale u odnosu na EU prosjek (minus predznaci u koloni 2009-2016). U svim drugim zemljama približavanje se nakon krize nastavilo. U Poljskoj se čak i ubrzalo u odnosu na prethodno razdoblje (Poljska se do 2008. ni po čemu nije izdvajala od sporovozne grupe, ali kad je druge pogodila kriza, Poljska se jedina lansirala u orbitu).
Razlozi razlika u razvojnim brzinama pojedinih zemalja nisu tema ovoga teksta. Tema je to što su se zemljama srednje i istočne Europe desila dva desetljeća spektakularnoga rasta i približavanja europskom standardu gospodarskog razvitka, te što se u istom razdoblju dogodilo i radikalno međunarodno otvaranje.
Sve se odvijalo točno prema predviđanju ekonomske teorije: otvaranje i međunarodna integracija dovele su do značajnog gospodarskog razvitka. To što Hrvatska u tome nije bila osobito uspješna, specifično je naš problem – ima mnogih koji su u tome bili uspješniji od nas. Moglo se.
Dakle, proces bržeg rasta gospodarstva pojedine države od rasta prosjeka EU koji ekonomisti zovu konvergencijom bio je praćen i po svemu sudeći uzrokovan velikim ekonomskim otvaranjem. Otvaranje se odvijalo na dvije razine. Na trgovačkoj razini, liberalizirani su izvoz i uvoz. Taj proces je dovršen ulaskom većine ovih zemalja u EU 2004. (Bugarska i Rumunjska ušle su 2007., a Hrvatska 2013.). Usporedo su liberalizirana unutarnja tržišta na kojima je oslobađan, makar tendencijski, ulaz na tržišta, proces konkurencije i izlaz. Tako je stvorena velika ekonomska dinamika i pritisak na rast konkurentnosti, produktivnosti.
Na financijskoj razini liberalizirana su izravna vlasnička ulaganja te drugi tokovi kapitala. Međunarodne banke su posvuda osim u Sloveniji (čije će državne banke u krizi nakon 2009. propasti) zauzele dominantne položaje na lokalnim tržištima. Slični su procesi zahvatili maloprodaju i brojne druge djelatnosti.
Rezultat ubrzane međunarodne integracije vidio se u snažnom rastu izvoza roba i usluga na Zapad. Slika 1 prikazuje da je razvojno približavanje EU u prosjeku bilo praćeno velikim porastom omjera izvoza roba i usluga i BDP-a. Taj pokazatelj, koji se naziva još i koeficijent otvorenosti gospodarstva, prilično se razlikuje među zemljama. Manje zemlje poput Slovačke u prosjeku su otvorenije – više zavise o izvozu, a veće poput Rumunjske manje su otvorene. Unatoč razlikama, sve zemlje su zabilježile rast omjera izvoza i BDP-a. Slika 1 tako pokazuje da se ovaj omjer u dugom roku u prosjeku udvostručio. Znači da je rast izvoza imao ključnu ulogu kao pokretač gospodarskoga rasta i spektakularnog približavanja razvojne razine srednje i istočne Europe EU prosjeku, koje je prikazano u tablici 1. Sve to ne bi bilo moguće bez Velikog otvaranja koje je prikazano na slici 1.
Slika 1. Izvoz roba i usluga u % BDP-a
Izvor: World Development Indicators, Svjetska banka
Relativno zaostajanje i loše ideje
Glavni problem Hrvatske, ujedno i jedan od indikatora njenog relativnog zaostajanja, leži u tome što naša zemlja nije prošla kroz razdoblje velikog (ekonomskog) otvaranja. To se vidi na slici 2 koja ponavlja sliku iz prvog teksta o Velikoj internacionalizaciji. Pokazuje da omjer ukupnog izvoza (roba i usluga) i BDP-a počinje značajnije rasti tek s ulaskom u EU 2013. – omjer je prije toga u ovom stoljeću stagnirao ispod 40%.
Slika 2. Prihodi od stranih turista i od izvoza roba i ne-turističkih usluga u % BDP-a 2000.-2017.
Izvor: vlastiti izračuni na temelju podataka HNB-a
Odmah možemo odbaciti tezu da ova kretanja imaju neke veze s tečajem. Kuna je jačala (što u teoriji ne pogoduje izvozu) i prije krize 2008., kada je prikazani izvozni omjer stagnirao, i nakon 2014., kada je snažno rastao. Dakle, drugi strukturni čimbenici, a ne tečaj, određuju dugoročnu izvoznu orijentaciju. U tom se smislu ističu dva međaša: s jedne strane Domovinski rat, s druge ulazak u EU.
Početkom 90-ih, dok je VW kupovao svoje prve dionice Škode, što navodim kao simbolični čin otvaranja i integracije istočnoeuropskih poduzeća u lance vrijednosti razvijenijih zapadnoeuropskih tvrtki, ovdje se ratovalo. Investitori su zaobilazili granice u širokom luku. Kašnjenje u startu za oko četiri do pet godina značilo je gotovo nenadoknadivu prednost u korist bivših socijalističkih zemalja, kasnije članica EU, koje su osigurale miran prijelaz početkom devedesetih. Kasni ulazak u EU (za čak devet godina u odnosu na Češku, Slovačku, Poljsku, Mađarsku, Sloveniju i tri baltičke zemlje) može se tumačiti kao posljedica početne razlike u scenarijima tranzicije.
Međutim, ne može se sve svesti na ta dva međaša. Hrvatska je u međuvremenu vodila i nekakvu ekonomsku politiku. Devedesetih godina nije se priključila trgovačkoj asocijaciji CEFTA-i. Prvo, jer nije mogla, a kasnije to politici alergičnoj na bilo kakve asocijacije nije bio prioritet. Međutim, istraživanja su već tada upućivala na fundamentalnu važnost trgovačkih integracija. Vujčić i ja samo u radu iz 2000. (Hrvatska u drugoj fazi tranzicije 1994.-1999.) zapisali i ovo: Nedostatak sporazuma o trgovinskoj suradnji na različite načine šteti hrvatskom izvozu: a) tarife s kojima se suočavaju hrvatski izvoznici općenito su više od onih koje vrijede za izvoznike iz ostalih zemalja Srednje i Istočne Europe, a razlika se s vremenom i povećava, b) pravilo podrijetla u zemljama EU-a i zemljama Srednje i Istočne Europe radi protiv hrvatskih izvoznika – mnogi su zbog tog pravila izgubili partnere …. Turizam je bio žrtva rata i regionalne nestabilnosti … Izvoz je bio žrtva nedostatka trgovačkih sporazuma.
Privatizacije su vrlo brzo nakon inicijalnog vala 90-ih usporene, iako se suprotno raširenom uvjerenju privatni sektor još nije bio osobito proširio do druge polovice 90-ih. U 2000-ima, nakon HT-a i INA-e, privatizacije su gotovo posve zaustavljene. Usporedo je bujao javni sektor čiji su proračuni te budžeti državnih poduzeća pozicionirani kao glavni generatori potražnje i njome potaknute ekonomske aktivnosti. Kasnije će se pokazati kako će oni postati i glavni generatori korupcije.
Osim tekućih vladinih izdataka za plaće i socijalne transfere, koji su uključivali sve širi krug ovisnika, te uz izdatke države za nabavke roba i usluga, posebnu su ulogu imale državne infrastrukturne investicije poput onih u autoceste. O intelektualnom i političkom ambijentu dovoljno govori to što do pojave udruge poreznih obveznika Lipa, u javnosti se s izuzetkom glasa nekoliko ekonomista uopće nije mogao čuti zahtjev za smanjenjem poreznih i neporeznih tereta. Slavko Linić je uz snažnu političku podršku još 2012. uspio provesti velika povećanja poreznog opterećenja po raznim osnovama od kojih je u pamćenju najviše ostalo povećanje opće stope PDV-a s 23% na 25%, uz istovremeno čuvanje državnih izdataka na zatečenoj razini usprkos sve većem deficitu proračuna i dugu. Do odlaska je ostao vjerojatno najpopularniji ministar financija unatoč recesiji i velikom rastu tereta poreza. Neopaženo je prolazila činjenica da su doprinosi i porezi na rad i kapital u Hrvatskoj nerazmjerno veliki u usporedbi s drugim zemljama srednje i istočne Europe, pa i mnogim razvijenijim zemljama, osim u usporedbi sa Slovenijom koja je, kao što pokazuju podaci u tablici 1, bila i ostala razmjerno neuspješna zemlja u post-socijalističkom razdoblju, posebno nakon krize 2008.
I takva je Hrvatska bila atraktivna za ulaganja u djelatnosti koje zavise o domaćoj potražnji (npr. nekretnine, telekomi, bankarstvo), ali neatraktivna za ulaganja u djelatnosti koje zavise o troškovnoj efikasnosti (industrija). Porezno posve nekonkurentna te prije 2013. međunarodno neintegrirana država s nereformiranom javnom upravom (znači sa skupom i nepredvidivom regulacijom), rigidnim tržištem rada, ne osobito obrazovanom i razmjerno skupom (ponajviše zbog poreza i doprinosa) radnom snagom, nije uspijevala privući ozbiljnija ulaganja i usmjeriti faktore proizvodnje u proizvodnju za izvoz (podsjetite se slike 2). Tek dublja integracija tj. ulazak u EU, iscrpljivanje unutarnje (vladine) financijske moći za podizanje domaće potražnje i splet međunarodnih okolnosti počeli su preusmjeravati znatnije resurse u izvoz roba i usluga u proteklih pet-šest godina.
Cjelokupno kašnjenje s internacionalizacijom nije se događalo slučajno. Doduše, koloplet loših ideja, interesa i međunarodnih silnica može se doimati kao nasumičan. Međutim, upravo razlikovanje loših ideja, interesa i međunarodnih silnica – ta tri faktora koji su svaki za sebe imali ulogu u odgodi Velike internacionalizacije – može poslužiti kao ključ za početak rasplitanja klupka složenih uzroka hrvatskog ekonomskog zaostajanja (govori se o zaostajanju u relativnom smislu za drugim zemljama srednje i istočne Europe).
Kada je riječ o lošim idejama – jedna veoma snažna ideja posve ignorira prikazane podatke o velikom otvaranju i približavanju prosječnoj razini razvoja u EU. Riječ je o poimanju društvenih i ekonomskih odnosa kao igri nulte sume, što je, u raznim inačicama, veoma raširen način razmišljanja u Hrvatskoj.
To je ideja o dodanoj vrijednosti kao zadanom kolaču koji se dijeli zavisno o odnosima moći. U našoj se kulturi ilustrira poznatim uzrečicama «dok jednom ne smrkne drugom ne svane» i «tko jači, taj kvači». Četrdeset i pet godina socijalizma počivalo je na marksističkoj ideologiji u koju je također duboko utkana ta ideja. Među hrvatskim sociolozima razmjerno je raširena i ideja o radikalnom egalitarnom sindromu koja, prema Josipu Županovu, korijene vuče još iz predindustrijskog razdoblja.
U tom kontekstu, državna neovisnost je dijelom shvaćena i kao stvaranje instrumentarija obrane nacionalnih interesa u svijetu u kojem velike ribe jedu male, dok je sama država, odnosno vlada, pojmljena ne samo kao zaštitni mehanizam, nego i kao glavni motor rasta i razvoja, najaktivniji gospodarski sudionik koji regulacijom i investicijama gradi gospodarstvo i zapošljava ljude, daje im neku šansu. Prema takvome gledanju, poduzetnička sloboda i ingenioznost su razvojne sile od sekundarnoga značenja. Ključna je država, ne samo kao politički organizam koji treba osigurati kvalitetne institucije i pravila igre, već kao aktivan ekonomski akter.
Iako se ideja o centralnoj razvojnoj ulozi državnog sektora u hrvatskim uvjetima može tumačiti kao logičan nastavak ranijih socijalističkih ideja, valja uočiti da ta pomisao nije imanentna samo socijalizmu. Ukorijenjena je i u fašizmu odnosno nacizmu, a u nešto blažim formama kroz povijest se susretala u mnogim demokratskim kapitalističkim zemljama: od SAD-a u vrijeme Rooseveltova New Deal-a 30-ih godina XX st., preko Francuske u većem dijelu XX st., do Švedske prije 1990., što su samo neki od mogućih primjera.
Unatoč tim razlikama, sve varijante ekonomskog etatizma zanemaruju važnost međunarodnih integracija. Dapače, u tom misaonom i političkom okviru najčešće je na djelu potpuna ili djelomična zaštita od djelovanja posljedica međunarodnih integracija i jači ili slabiji izravni nadzor nad trgovinom i financijskim tokovima. Cijela koncepcija je ekonomski, ideološki i politički orijentirana prema unutra, pa se unutarnji izvori rasta osobne i investicijske potražnje, kao u Hrvatskoj prije 2008., potiču kao glavni generatori rasta bez obzira na cijenu i dugoročne učinke takve politike.
Takve ideje i politike uvijek će imati svoje zagovornike jer je na površini lako pronaći uznemirujuće primjere koji pokazuju kako je neki konkurent iz inozemstva uništio neku domaću proizvodnju (zapravo ju nije uništio, nego je samo bio efikasniji). Uz to, jasno je da je seljenje radnika i kapitala iz slabih ili propalih u prosperitetne proizvodnje, što se nužno događa kad ste izloženi međunarodnoj konkurenciji, dugotrajan i težak proces, prepun konflikata.
I moralni priziv na prijemčivu logiku «mi» (naši) protiv «njih» (stranaca koji eksploatiraju) te nekritička vjera u moći države (kao da bilo koja država može činiti bilo što), ima mnogo veću prijemčivu moć od internacionalističkoga priziva na tumačenje statističkih podataka poput onih u tablici 1 i na slici 1 u ovome tekstu. Zbog toga, nakon cjelokupnog iskustva od 90-ih naovamo, u gotovo svim zemljama srednje i istočne Europe postoje političke opcije i intelektualci koji gaje uvjerenje da se kroz zatvaranje, izravnije državno upravljanje, pa i potpuno okretanje od Europske unije (npr. Živi zid) može postići nešto više i pokrenuti neki novi razvojni zamah.
Činjenica je da se razvijeni dio EU nakon pada Berlinskoga zida otvorio naspram proizvoda i usluga iz europskoga dijela bivšeg socijalističkog istoka slično kao što se SAD nakon Drugog svjetskog i Korejskog rata otvorio prema proizvodima i uslugama iz Europe, Japana i Juže Koreje. Potražnja iz razvijenijih područja nezamjenjiv je generator razvoja. Zbog toga je upravo međunarodna integracija dovela do jedne od najspektakularnijih epizoda razvojnog približavanja u povijesti u srednjoj i istočnoj Europi u proteklih dvadeset i nešto godina, kao što je prikazano u tablici na početku teksta.
Ono što živozidaški avanturisti koji zagovaraju izlazak Hrvatske iz EU ne shvaćaju, jest činjenica da Hrvatska nije razmjerno neuspješna u proteklih dvadesetak godina (vidjeti sliku 1) zato što se previše integrirala i otvarala, nego zato što je to premalo činila. Tako je bilo dijelom zbog objektivnih okolnosti (rat), a dijelom zbog subjektivnih slabosti (loše odluke iz oblasti ekonomske politike). Te subjektivne slabosti imale su inspiraciju u lošim idejama, a one su pak izvirale iz ranije opisane autarkične intelektualne tradicije, historijskog iskustva i naročito iz sanjarskog poimanja države i njenih mehanizama kao moćnih, gotovo neograničenih instrumenata kojima benevolentna vlast (samo da je «naša») može postići gotovo sve što poželi.
Prije nego što prijeđemo na razmatranje interesa koji unose distorziju u svako djelovanje vlasti, s korupcijom kao kancerogenim pratiteljem toga djelovanja, zadržat ćemo se još malo na idejama. Jer, teško je reći koliko, ali ideje jesu važne za razvoj. Marksistička zamisao o tome da su ideje puki proizvod odnosa ljudi (klasa) u procesu proizvodnje odavno je odbačena. Zato još nije odbačena suprotna ideja, da su ideje autonomna snaga u oblikovanju povijesti.
Uloga unutarnje kontrakcije i pitanje o Švicarskoj na koje se čeka odgovor
Ideja o tome da Hrvatska pripada Europi, a ne nekakvoj južnoslavenskoj zajednici, odigrala je važnu ulogu u svojedobnom konsenzusu elita i narodnoj potpori u pogledu ulaska Hrvatske u EU. Čvrst konsenzus dviju vodećih stranaka i niza njihovih partnera po tome pitanju trajao je dugo, sve do ulaska u EU. S druge strane, u području gospodarstva ne samo da nije bilo konsenzusa, nego je, u potpunoj suprotnosti s prema van orijentiranim političkim konsenzusom, vladala gospodarska orijentacija prema unutra (podsjetite se slike 1).
Taj razvojni model je takozvanom pogreškom u alokaciji resursa vezao faktore proizvodnje i dio poduzetnika uz vladin sektor i domaće tržište, odvraćajući ih od alternativnih mogućnosti (teže) poslovne orijentacije prema van. Uslijed akumulacije deficita proračuna i javnog duga fiskalna situacija je postala neodrživa. Kada daljnji rast vladinih izdataka više nije bio moguć, izvozna orijentacija je preostala kao jedina mogućnost. Bilo je potrebno nekoliko godina krize da se spomenuto preusmjeravanje poslovnih strategija i planova stvarno desi i da se poduzetničke energije usmjere prema novim tržištima.
Učinci investicija, pogotovo kada ih nema mnogo, trebaju duge godine da proizvedu utjecaj na ponašanje gospodarstva u cjelini. Besperspektivnost unutarnje ili domaće potražnje u tom se kontekstu pokazuje kao sreća u nesreći, a svaki pokušaj novog nametanja prema unutra orijentirane gospodarske politike, na primjer kroz ekspanziju državne potrošnje – što uvijek prijeti zbog prirodne potrebe političara i birokrata da opravdaju svoju pamet, postojanje i poticaje – pokazuje se kao opasnost za nastavak Velike internacionalizacije. Opasnost koja je jednako ekonomska i ne-ekonomska, jer odvlači fokus s Europe i svijeta na jedno malo i dugoročno posve nevažno i besperspektivno tržište kakvo je hrvatsko.
Dakle, nisu samo interesi, koji će biti obrađeni u jednom drugom tekstu, nego su ideje, intelektualni i politički ambijent kumovali zanemarivanju ekonomske orijentacije prema van i dominaciji unutarnje orijentacije. Dakle, ne samo da nije tečaj, niti trgovački sporazumi, već je čitavo društvo ono koje stremi u jednom ili drugom smjeru.
Može se reći da je Hrvatska na putu izlaska iz trajne polit-ekonomske šizofrenije: Hrvatska je stalno težila teško dostižnim integracijama, a permanentni gospodarski problemi nisu se pripisivali njihovom izostanku već, upravo suprotno, navodnom pretjerivanju s otvorenošću i ekonomskim liberalizmom kojega je, međutim, bilo tek u tragovima. Zbog toga su se stalno tražile kompenzacije u vidu poticaja, slabijeg tečaja, subvencioniranih kamata, zaštite, industrijske politike ili kakve osobite strategije, nerijetko uz priziv nekih ranijih vremena i slučajeva kada su takve politike proizvodile gospodarski rast. Međutim, te politike nisu polučile rezultate. Tako je pitanje zašto Hrvatska nije postala mala Švicarska, kad su nam to obećavali 1990., ostalo bez odgovora. Ostalo je visjeti u zraku. Jedan od odgovora je, vidjeli smo, loše ideje – ideje koje proizlaze iz temeljne ideje da su svijet i gospodarstvo igra s nultom sumom, prema principu dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Zbog toga smo još i danas bezidejni.