Veliki razlaz (II)

U prvom tekstu o Velikom razlazu – razvojnom napretku Zapada spram Istoka – Ivo Bićanić je proces smjestio u razdoblje prije Prve industrijske revolucije i opisao razlaz rastom nadnica. U ovom nastavku prikazuje ulogu drugih faktora – različitih stupnjeva tržišne integracije i političke stabilnosti. Spoj tržišne integracije i političke nestabilnosti pogodovao je razvoju na Zapadu, dok je Kina imala političku stabilnost i tržišnu fragmentaciju.

Ad
Ad

Još uvijek ne postoji konsensus niti oko vremena, niti razloga niti oko opsega Velikog razlaza. Zato je to područje istraživanja u kojemu se neprekidno javljaju novi rezultati. Moguće je prepoznati nekoliko smjerova istraživanja s ciljem objašnjenja uzroka razlika u nadnicama i Velikog razlaza. Namjera ovog rada je ukazati na te nove rezultate koji mada još nisu uklopljeni u skladnu cjelinu ukazuju na puteve gdje treba tražiti budući konsensus tumačenja Velikog razlaza.

Asimetrične reakcije na dva šoka

Račun nadnica i rekonstrukcija društvenih računa pokazuju da je razlaz nastao u kasnom srednjem vijeku, poslije 1500. godine, a nedvojbeno je bio vidljiv 1750. U to vrijeme Evropa i Azija doživjele su dva šoka s asimetričnim posljedicama. Prvi šok bila je Crna smrt 1348. godine. Crna smrt je u tri godine usmrtila trećinu, a po nekim procjenama čak polovicu stanovništva Evrope. Kuga je prethodila Velikom razlazu i u Evropi imala velike i trajne posljedice, dok je u Kini bila neprimjetna. Mada većina autora smatra da je val Crne smrti započeo u Kini (postoji i drugo tumačenje, o kojem je bilo riječi u jednom ranijem tekstu), njezin učinak u Kini bio je zanemariv, a reakcija na kugu bitno drugačija. Kineski gradovi su bili manji i daleko zdraviji za život. Zbog političke stabilnosti nisu bili opasani zidinama i shodno tome nisu bili prostorno ograničeni u svojem razvoju. Evropa i Kina stoga proživljavaju posve drugačije demografske promjene: Evropa kolaps, a Kina rast.

Drugi šok povezan je s plovidbom na otvorenom moru. Oko 1500. godine Evropljani otvaraju nove trgovačke putove oko Afrike do Azije i kasnije do Amerike. Ispočetka u tome prednjače Španjolska i Portugal, no oko 1600. vodstvo preuzimaju Britanija i Nizozemska. Kina ide posve drugim smjerom jer nakon ‘putovanja zapadnim oceanima’ 1405.-1433. Kina bira zatvaranje i gospodarski život temelji na internim uvjetima. Ne samo da prestaje trgovati, nego prestaje biti izložena novim idejama i tehnologijama. Adam Smith nudi sljedeće objašnjenje: „Čini se da je Kina dugo mirovala i da je vjerojatno davno prije stekla ono puno obilje bogatstva koje je uskladu s prirodom njezinih zakona i ustanova. Ali to obilje može biti mnogo manje od onoga, koje bi uz druge zakone i ustanove priroda njezna tla, klima i položaj mogli priuštiti. Zemlja koja zanemaruje ili prezire vanjsku trgovinu…ne može obavljati istu količinu poslova, koju bi mogla obaviti uz drugačije zakone i ustanove.“ (Smith: 1952:88)

Ovi šokovi imali su asimetrične posljedice i izazvali četiri strukturne promjene koje se razlikuju u sjeverozapadnoj Evropi i u ostalim dijelovima svijeta (ostatku Evrope i Kini). Promjene su sljedeće:

  • Različiti smjerovi razvoja poljoprivrede – u sjeverozapadnoj Evropi razvija se tržište poljoprivrednih proizvoda i kapitalom intenzivna tehnologija
  • Razlika u demografskoj reakciji – u sjeverozapadnoj Evropi žene počinju kasnije stupati u brak tako da nema maltuzijanske reakcije i obnova stanovništva ne uzrokuje pad nadnica
  • Pojava fleksibilnosti ponude rada – u sjeverozapadnoj Evropi slabi feudalna vezanost i raste mobilnost radnika (unutar područja)
  • Razdvajanje smjerova razvoja političkih institucija – dok se u većini zemalja Azije i Evrope razvija apsolutizam, u sjeverozapadnoj Evropi jača republikanizam i parlamentarizam.

Institucionalni paket uzroka zaostajanja

S obzirom na to koliko je institucionalni okvir postao popularan kao objašnjenje za svaku pojavu (‘institucije i kultura’ jednima su postale ono što je ‘klasna borba’ već dugo drugima, odnosno omnipotentno objašnjenje za sve), ne treba čuditi da mnogi autori u institucionalnim razlikama između Kine i Evrope vide temeljno objašnjenje za Veliki razlaz.

U takvom tumačenju istaknutu ulogu cijelog niza aspekata institucionalnog okvira vide Brandt i suradnici (2014). Pritom oni ukazuju na sljedeće:

  • Nedostatak vizije u društvu, koji se, između ostalog, manifestira i u administrativnim odlukama. Alexander Gershenkron, pišući o mogućnostima koje je imalo Austrougarsko carstvo da se krajem 19. stoljeća približi zemljama jezgre, ukazuje na prednosti kasnog početka tog procesa. On kaže da kasni početak može biti prednost zbog mogućnosti korištenja već razvijenih tehnologija i odabira između njih, no naglašava da je za uspjeh zemlje koja želi sustići one razvijenije potrebna vizija i želja da se ona ostvari, kao i opće prihvaćeno razumijevanje koristi brzog rasta. Robert Lucas pak kaže da je za brzi rast potrebno mnogo malih pomaka, pri čemu svatko mora vidjeti osobnu korist od ubrzanja. Takve prilike u Kini nisu postojale. Budući da su već postignuti standardi bili visoki, jednostavno nije postojala svijest da se iz ubrzanja rasta i novih tehnologija može izvući korist.
  • Pad fiskalnog kapaciteta. Javna uprava nije imala sposobnosti ubiranja poreza, fiskalni kapacitet je bio slab već od 17. stoljeća, tako da je učešće poreznih prihoda u Kini zaostajalo za onim evropskih zemalja. Kina je pokušala povećati kapacitet tako što je privatnicima počela davati koncesije za prikupljanje poreza (današnjim jezikom porezi su se ubirali ‘outsourcingom’), međutim taj sistem se nije pokazao efikasnim.
  • Nedostatna administrativna potpora promjenama. Javna uprava ne daje potporu rastu i zadovoljna je time da vlada zatečeno stanje, te ne daje aktivnu potporu primijeni novih tehnologija i razvoju novih sektora. Tehnološki napredak po svojoj prirodi stvara asimetričnosti i djeluje destabilizirajuće jer se razlikuje intenzitet promjena u različitim sektorima, a kineske vlasti iznad svega cijene stabilnost.
  • Kronizam i korupcija koja je s njim tijesno povezana. Mada je postojalo opsežno privatno vlasništvo, glavni način obogaćivanja počeo se, za razliku od prethodnih razdoblja, odvijati kroz javne službe, tako da je podjela odgovarajućih položaja postala izuzetno važna i utjecajna. Osim toga, moć uprave je bila tolika da su privatni poduzetnici morali s birokracijom pregovarati i biti s njom u dobrim odnosima.
  • Međuzavisni interesi elita. Glavne elite na vlasti, odnosno carska obitelj, birokracija, intelektualne i poslovne elite te veleposjednici, imale su složeni sistem međuzavisnosti koji je omogućavao održavanje vlasti onakvom kakva je ona bila. Pritom elite nisu bile sklone promjenama i rizicima, a takve postojeće međuzavisnosti osujećivale su nastup novih grupa koje su im mogle ugroziti imovinu i moć.
  • Institucije osiguranja od rizika. U Kini su osiguravajuće institucije bile organizirane po principu klanova i u odlučivanju su prevladavali stariji, rizicima neskloni članovi, tako da uvjeti nisu pogodovali ulaganju u rizične nove i nepoznate tehnologije, kao ni razvojnoj raznolikosti. Uslijed toga se nisu razvijali tržišni oblici osiguranja od rizika kakvi se u Evropi razvijaju nakon 14. stoljeća.
  • Problemi agenata. Velika površina i brojnost stanovništva Kine u javnoj upravi stvara problem agenata. Troškovi agenata su u decentraliziranim birokracijama, fiskalnom kapacitetu i komplementarnim institucijama veliki. Problem agenata posebno se javlja u pitanju poreznih prihoda. Porezna evazija obveznika s jedne strane, ali s druge strane i izbjegavanje lokalne uprave da prikupljene poreze proslijedi u centar, osiromašuju državnu blagajnu.
  • Problem optimalne porezne stope. Birokracija poreze ne prikuplja na način da se maksimizira neto prihod (porezi minus troškovi) i da se obvezniku ostave sredstva dovoljna za preživljavanje. U Kini se s vremenom porezno opterećenje toliko povećalo da je premašilo optimalni prag.

Ovakvo stanje institucija spriječilo je dinamični odgovor na izazove Prve (i kasnije Druge) industrijske revolucije. Uspostavlja se politička ravnoteža otporna na pritiske i bez interesa za promjene, i njena neminovna posljedica bila je Veliki razlaz.

Integriranost tržišta

Gornje tumačenje usredotočuje se na kvalitetu državnih institucija. Današnje interpretacije pridaju veću važnost ekonomskim aspektima. O implikacijama nadnica bilo je već riječi u prethodnom tekstu, a zadnjih godina sve više na važnosti dobiva tumačenje Velikog razlaza koje se izvodi iz različitih razvoja tržišta. Posebno se ističe integriranost tržišta. Ta ideja nije potpuno nova, no nedavna istraživanja, na primjer Bernhoven et al. (2016 a,b), Li i van Zanden (2010), tom tumačenju daju sve veću potporu.

Danas na popularnosti sve više dobiva i jedno od starijih objašnjenja Velikog razlaza, a koje se temelji na tezi o integriranosti tržišta. Evropska tržišta bila su integrirana unatoč politički fragmentarnim zemljama, dok su u Aziji tržišta fragmentirana čak i kad je zemlja unificirana. Noviji podaci idu u prilog ovakvoj interpretaciji jer pokazuju da je u 18. stoljeću došlo do različitog razvoja tržišta. Naime, javlja se značajna fragmentacija tržišta u Aziji, dok se u isto vrijeme evropska tržišta sve više integriraju. Uzroci rastuće dezintegracije posebno kineskih tržišta leže u četiri međusobno povezane promjene:

  • Rast stanovništva smanjuje viškove kojima se može trgovati
  • Neodržavanje plovnih putova i ekološka degradacija povećavaju troškove prijevoza
  • Nedostatak tehnoloških promjena, naročito u pogledu riječnog prijevoza, novčarstva i poljoprivredne tehnologije, ima sve veće posljedice
  • Sposobnost dinastije Qing da ulaže u razvoj i podrži nove tehnologije sve je manja

Niža razina ekonomske integriranosti Kine vidljiva je u razlikama cijena. Integrirana tržišta vode ka manjem rasponu cijena jer tržišna arbitraža uzrokuje izjednačavanje. Što su tržišta manje integrirana, lakše je održavati veće raspone cijena. Izračunati rasponi cijena (korištena je kointegracija Engle-Granger) jasno ukazuju na nižu razinu integriranosti (rezultati su prikazani na slici). Ti rezultati pokazuju dezintegraciju kineskih tržišta, osobito onih u najrazvijenijim dijelovima zemlje u delti Yangtzea. Kao jedinicu mjere Bernhoven i suradnici (2016a i 2015b) koriste pola vremena potrebnog da nestane učinak šoka na cijene. U kojoj mjeri je ovo područje istraživanja dinamično vidljivo je i po tome što Bernhoven i suradnici koriste iste podatke kao i Shiue i Keller (2007), ali ih koriste kao mjesečne podatke, i to za nešto dulje razdoblje. Shiue i Keller u svojem radu dokazuju da dezintegracije nije bilo i da je Kalifornijsko tumačenje (hipoteza da razlaz započinje s Prvom industrijskom revolucijom, op. ur.) točno, a Bernhoven i suradnici (2016) pokazuju da je dezintegracija vidljiva prije Prve industrijske revolucije, što podrazumijeva da je Kalifornijsko revizionističko tumačenje krivo.

Slika 1: Usporedna integriranost kineskih i evropskih tržišta

Izvor: Bernhoven et al. (2016.b)

Dva relativno recentna istraživanja, Lee i van Zanden (2010) i van Zanden (2011), uspoređuju Nizozemsku i pokrajinu Hua-Lou u dolini delte Yangtzea. Usporedba je zanimljiva zbog velikih međusobnih sličnosti. Obje regije nalaze se u riječnoj delti s velikim porječjem i specijaliziraju se u trgovini i proizvodima. Obje su visoko urbanizirane (Nizozemska oko 35%, a Hua-Lou oko 39%). U obje regije se poljoprivreda temelji na obradi teške glinene zemlje, i jedna i druga moraju koristiti sistem navodnjavanja i odvodnjavanja. No razine dohotka su bitno različite (nizozemska je viša), a postoje i vrlo velike razlike u proizvodnosti u industriji i u uslugama (nizozemska je skoro dva puta viša), dok su u poljoprivredi razine proizvodnosti slične. Objašnjenje leži u cijenama faktora (više nadnice i manji kamatnjaci u Nizozemskoj) i primijenjenim tehnologijama u proizvodnji. Na primjer, organizacija vodoprivrede u Hua-Lou je vrlo sofisticirana, ali je radno intenzivna, dok se ona u Nizozemskoj temelji na kapitalom intenzivnim vjetrenjačama. Poljoprivredna proizvodnost je ista mada su proizvodi različiti (u Kini riža, u Nizozemskoj stočarstvo), pri čemu je u Kini poljoprivredna proizvodnost bitno viša od industrijske (obrnuto nego što je uobičajeno tokom rasta).

Navodnjavanje je još jasniji primjer utjecaja različitih cijena faktora. Donji tok Yangtzea i delta rijeke po mnogočemu su slični Holandiji, na jednaki način poplave predstavljaju stalnu prijetnju, pa je izgrađen vrlo složen sistem zaštite i navodnjavanja. U Kini se tehnologija temelji na ljudskoj radnoj snazi jer je rad relativno jeftin, a u Holandiji na vjetrenjačama i strojevima budući da je relativno jeftiniji kapital. Slike 2a i 2b zorno prikazuju te razlike.

Slika 2: Lijevo ljudskom snagom pogonjene pumpe kineskog sistema navodnjavanja, desno vjetrenjače – temelj holandskog sistema navodnjavanja

Izvor: van Zanden (2011)

Ostatak Azije: južna Indija i Japan

U uvodu ovog teksta kaže se da se Veliki razlaz odnosi na razlaz Evrope i Azije, da bi se tekst potom bavio isključivo Kinom. Kada je Pomeranz uveo pojam Velikog razlaza, vezao ga je isključivo uz Kinu. I danas se u široj javnosti ovaj pojam uglavnom svodi na razlaz Kine i Evrope, odnosno sjeverozapadne Evrope. No neki su istraživači pokušali istražiti kako se ideja o Velikom razlazu može proširili na još neke dijelove Azije, i to poglavito na Japan i Indiju (osobito na južnu Indiju koja je u to vrijeme najrazvijeniji dio zemlje).

Tokom 19. i 20. stoljeća istraživala se ekonomska povijest Japana i Indije i to je dalo neke zanimljive uvide. Poznato je kako je u 19. stoljeću nestala tekstilna industrija u Indiji. Neki njezin nestanak pripisuju britanskoj kolonizaciji Indije koja je uništila svu, a osobito tekstilnu industriju. Naime, početkom 19. stoljeća Indija je imala više tkalačkih stanova od Engleske i proizvodnju koja je zadovoljavala domaće potrebe, vidi Chaudury (1996) ili Rielli (2009). Drugi krizu tekstilne industrije u Indiji vide u tehnološkom napretku i promjeni komparativnih prednosti, Broadberry i Gupta (2006). S ciljanim britanskim uništavanjem indijske tekstilne industrije Indija je izgubila uvjete za industrijalizaciju i tek početkom 21. stoljeća počinje postojano rasti po visokim stopama.

Mnogo se zna i o ekonomskoj povijesti Japana nakon 1800. godine. U središtu pažnje su dvije stvari tijesno vezane uz restauraciju Meiji. Prva se tiče odluke o otvaranju zemlje i uvozu roba, tehnologija i ljudi, što je stvorilo temelje za rast. Druga se odnosi na razgradnju feudalnih i izgradnju kapitalističkih odnosa. Bitni procesi transformacije odigravaju se dok je Japan još bio zatvoren, pa se taj proces navodi kao drugi primjer samostalne tranzicije iz feudalnih u kapitalistički sistem (prvi primjer je sjeverozapadna Evropa 200 godina ranije). No za stavljanje Azije u okvire Velikog razlaza potrebno je bolje istražiti ekonomsku povijest prije kolonizacije Indijskog potkontinenta i prije japanskog otvaranja. Prva računanja od prije petnaestak godina su pokazala da oko 1650. godine Japan i južna Indija doista imaju približno isti stupanj razvoja kao Kina ili Evropa. Ti podaci pokazuju da je BDP po stanovniku potom u Britaniji (sjeverozapadna Evropa)  počeo rasti, dok je u Japanu, Indiji i Kini stagnirao ili padao, što je za neminovnu posljedicu imalo razlaz. Računi za BDP po stanovniku prikazani su u tablici 1.

Tablica 1: BDP po stanovniku u Engleskoj i Kini, Japanu i Indiji

(u međunarodnim dolarima kupovne moći 1990.)

*Engleska/

Velika Britanija

Japan Kina Indija
725. 483
900. 534
980. 1247
1086. 754 1204
1120. 1063
1150. 603
1280. 679 560
1300. 755
1348. 777
1400. 1090 960
1450. 1055 554 983
1500. 1114 1127
1570. 1143 968
1600. 1123 791 977 682
1650. 1110 838 638
1700. 1563 879 841 622
1750. 1710 818 685 573
1800. 2080 876 597 569
1850. 2997 933 594 556
* Do 1700. podaci se odnose na Englesku, a nakon toga na Veliku Britaniju
Izvor: Broadberry 2013.

U slučaju Indije, ti su računi dopunjeni onima za realne nadnice u Engleskoj i južnoj Indiji. Broadberry i Gupta (2006.) nude račune nominalnih i realnih nadnica u južnoj Engleskoj, koja je u to doba najrazvijeniji dio Evrope, i južnoj Indiji, tada najrazvijenijem dijelu Indijskog potkontinenta (Indija kao jedinstvena zemlja još ne postoji). Podaci, koji su navedeni u tablici 2, pokazuju slični tok događaja kao i u Kini. Razlike u nominalnim nadnicama u gramima srebra su velike, no razlike za realne nadnice mjerene u kilogramima žita pokazuju promjene karakteristične za Veliki razlaz. Do otprilike 1650. godine nadnice su usporedive, no nakon toga engleske nadnice rastu, a indijske zaostaju. Dalje zaostajanje Indije nakon Prve industrijske revolucije dobro je istraženo i može se pripisati kolonijalnom širenju Velike Britanije i svjesnom uništavanju indijske tekstilne industrije.

Tablica 2: Nominalne i realne nadnice nekvalificiranih radnika u Indiji i južnoj Engleskoj
Nominalne nadnice u gramima srebra Realne nadnice u kilogramima žita odnosno ekvivalentu nadnice u riži
južna Engleska Indija indijska nadnica kao % engleske južna Engleska Indija indijska nadnica kao % engleske
1550-99 3.4 0.7 21 6.3 5.2 83
1600-49 4.1 1.1 27 4.0 3.8 95
1650-49 5.6 1.4 25 5.4 4.3 80
1700-49 7.0 1.5 21 8.0 3.2* 40
1750-99 8.3 1.2 14 7.0 2.3* 33
1800-49 14.6 1.8 12 8.6 2.5 29
* Žitni ekvivalent nadnice u riži
Izvor: Broadberry i Gupta (2006.)

Međutim, odnosi Indije i Evrope još uvijek su predmet istraživanja i nema rezultata o kojima bi postojao konsenzus. Donekle različite rezultate od onih Broadberryija i Gupte (2006) nude novija istraživanja, na primjer Lindert (2016). On računa realne veličine prema košari egzistencijalnog minimuma (‘bare bones’) i njegov novi račun realnih dohodaka po stanovniku dovodi u pitanje rezultate o nadnicama koje su prikazali Broadberry i Gupta (2006) jer taj račun pokazuje da je Indija već prije 1500. počela zaostajati i da je zaostajanje bilo veće nego se prije procjenjivalo.

Japanski slučaj je drugačiji jer Japan nije bio kolonija, pri čemu je ova zemlja dodatno zanimljiva zbog restauracije Meiji u 19. stoljeću, kada počinje konvergencija Japana (a kineska divergencija još traje). Novije račune su izradili Bassino i dr. (2015), a jedan njihov dio je reproduciran u tablici 3.

Bassino i dr. (2015)  računali su BDP prikazan u tablici 1 i stope rasta japanskog BDP-a od 725. do 1874. Japanski slučaj je zanimljiv zbog oscilacija. Prvo, primjetna je japanska divergencija, što je posve u skladu sa širenjem Velikog razlaza na Aziju. Do oko 1650. stope BDP-a po stanovniku su slične, a potom japanski BDP po stanovniku stagnira, dok onaj sjeverozapadne Evrope nakon kuge počinje rasti. Zanimljiva je i japanska  konvergencija između 1450. i 1600. godine jer u tom razdoblju britanski rast stagnira, a japanska stopa rasta je visoka. No ta konvergencija prestaje s ubrzanjem britanskog rasta i početkom Velikog razlaza. Zanimljivo je još i japansko ubrzanje koje je prethodilo otvaranju zemlje, a veže se uz samostalnu transformaciju Japana. Taj endogeno stvoreni japanski polet često je zanemaren iako predstavlja jedinstven slučaj u ekonomskoj povijesti. Šteta je da je u raspravama o Velikom razlazu slučaj Japana zasjenjen većom, ali ne i bitno zanimljivijom Kinom.

Tablica 3: stope rasta japanskog BDP-a od 725. do 1874.
Prosjećna godišnja stopa rasta
725-1150 -0.02
1150-1280 0.11
1280-1450 0.00
1450-1600 0.05
1600-1730 0.00
1730-1800 0.29
1800-1874 0.22
Cijelo razdoblje 725-1874 0.04
Novije razdoblje 1600-1874 0.13
Izvor: Bassino i dr. (2015)

Temeljni uzroci zaostajanja

Danas među istraživačima ekonomske povijesti prevladava mišljenje da su Mali i Veliki razlaz dio istog procesa. I jedan i drugi aspekt razlaza svode se na odvajanje sjeverozapadne Evrope (Britanije, Flandrije i Nizozemske) od ‘ostatka svijeta’ (ostalih dijelova Evrope i Azije). Drugi dijelovi svijeta ostaju ujednačeni (sredozemna, srednja i istočna Evropa se ne razilaze od Kine i Japana). Uz obilje narativnih i anegdotalnih podataka sve se više počinje prihvaćati da se Veliki razlaz zapravo odnosi na Aziju i sjeverozapadnu Evropu. Riječ je, dakle, o jedinstvenom procesu razlaza koji se odvija između 1400. i 1750. godine.

Međutim, još uvijek ne postoji konsenzus zašto je došlo do Velikog i Malog razlaza, a naročito nema konsenzusa oko toga što je temeljni uzrok razlaza, iz kojeg bi se potom mogli izvesti i ostali uzroci. Već dulje vrijeme istraživanja se kreću u tri smjera.

Jedna skupina istraživača ukazuje na prevladavajući utjecaj  institucija. Prema njima, sjeverozapadna Evropa je razvila ‘dobre’ institucije za rast, trgovinu i ekonomiju visokih nadnica, dok su ostatak Evrope i Azija, svaki na svoj način, razvili ‘loše’ institucije. U slučaju Azije, to je bila centralizirana javna uprava koja se s vremenom ‘kvari’ i postaje nezainteresirana za tehnički napredak, pa nastupa zatvaranje, što pak institucionalno sprečava međunarodnu razmjenu i trgovinu. U takvim uvjetima unitarne zemlje toleriraju se segmentirana tržišta.

Drugi u svojim istraživanjima institucijama pridaju manju važnost, a naglašavaju središnju ulogu ekonomskih temelja, kao i implikacije visokih nadnica. Isti istraživači ukazuju i na komparativne prednosti koje sa svoje strane generiraju uvjete za tehnički napredak, čega su posljedica tržišne integracije, pri čemu tržišna  arbitraža funkcionira u Evropi, ali ne u Kini. U oba ova tumačenja razlaz se odigrao prije Prve industrijske revolucije i u većini zemalja stvorio uvjete u kojima te zemlje nisu mogle iskoristiti tehnološki napredak i prednosti Prve industrijske revolucije.

Treći smjer istraživanja razlaz vidi tek na početku 19. stoljeća, dakle daleko kasnije. Središnju ulogu u tom tumačenju razlaza imaju dva uvjeta, oba lokalizirana na Englesku. Jedan je Prva industrijska revolucija, koja se shvaća kao slučajni događaj što se odigrao u Engleskoj uslijed postojanja jeftinih izvora energije. Drugi je kolonijalna trgovina koja je Evropu oslobodila ograničenja opadajućih prinosa poljoprivrede i prirodnih resursa. U zadnje se vrijeme javljaju, osobito među starijim istraživačima,  i radovi koji nastoje pomiriti sva tri smjera i ne tumačiti ih kao međusobno isključive.

S obzirom na takvo stanje stvari ne čudi previše zaključak prije desetak godina  održanog velikog skupa u Pekingu, koji je  okupio sve glavne istraživače Velikog razlaza. Skup je iznjedrio zaključak da se mora živjeti s otvorenim pitanjima (ne mogu se sve kućice uredno obilježiti i zatvoriti) i da je potrebno nastaviti s istraživanjima kako bi se obogatili empirijski temelji zaključivanja.

 

LAKŠE DOSTUPNI IZVORI

Basino, Jean Pascal, Broadberry, Stephen, Kukuao Kyoji, Gupta Bishnupriya i Takashima Masanori (2015.): Japan and the Great Divergence 725-1874, CEPR  Discussion Paper 10569

Bernhofen, Daniel, Eberhardt, Markus, Li Jianani Morgan Stephen (2016a), The Evolution of Markets in China and Europe on the Eve of Industrialisation. Neobjavljeni mimeo, svibanj 2016., dostupan na https://sites.google.com/site/medevecon.

Bernhofen, Daniel, Eberhardt Markus, Li Jianan i Morgan Stephen (2016b): Assessing Market (Dis)Integrationin Early Modern China and Europe.CEPR Discussion Paper 11288, svibanj 2016., sažetak na http://voxeu.org/article/why-china-was-wrong-side-great-divergence

Brandt,  Loren, Ma Debin i Rawski, Thomas (2014): “From divergence to convergence: Reevaluating the Histroy Behind China’s Economic Boom”, Journal of Economic Literature, godina 52(1), str. 45-123

Broadberry,Stephen (2013.):“Accounting for the great divergence“, VOXEU, studeni 2013., http://voxeu.org/article/accounting-great-divergence

Broadberry, Stephen i Gupta Bishnupriya (2006.): “The Early Modern Great Divergence: Wages, Prices and Economic Development in Europe andAsia, 1500-1800”. Economic History Review 59, str. 2–31.

Broadberry Stephen i Gupta Bishnupriya (2005) COTTON TEXTILES AND THE GREAT DIVERGENCE: LANCASHIRE, INDIA AND SHIFTING COMPETITIVE ADVANTAGE, 1600-1850 “The Rise, Organization, and Institutional Framework of Factor Markets”, 23-25 lipanj 2005 http://www.iisg.nl/hpw/factormarkets.php

Chaudhuri Kirti Narayan (1996), ‘The Structure of Indian Textile Industry in the Seventeenth and Eighteenth Centuries’ in Tirthankar Roy (ed), Cloth and Commerce: Textiles in Colonial India, London : Sage Publications,

De Vries, Paul. (2015.): State, Economy and the Great Divergence: Great Britain and China, 1680s-1850s. London: Bloomsbury.

Elvin, Mark (1973.): The pattern o fthe Chinese past: A social and economic interpretation. Stanford University Press.

Jones, C. I. (2001): “Was an Industrial RevolutionInevitable? Economic Growth Over the Very Long Run”, Advances in Macroeconomics 1(2). Article 1.

Li Bozhongi, van Zanden, Jan Luiten (2010.): Before the Great Divergence? Comparing the Yantze Delta and Netherlands at the Beginning of the Nineteenth Century, CEPR Discussion Paper broj 8023, dio sažetka rezultata nahttp://voxeu.org/article/why-china-missed-industrial-revolution

Lindert, Peter (2016.): Purchasing Power Disparity before 1914, NBER Working Paper 22896, sažetak nahttp://voxeu.org/article/european-and-asian-incomes-1914-new-take-great-divergence

Maddison, Angus (2004.:, World Population, GDP andPerCapita GDP, 1-2001 AD;

Pomeranz, K. (2000.): The Great Divergence: China, Europe, and the Making of the Modern World Economy. Princeton, N.J.: Princeton University Press.

Parthasarathi, Prasannan, The transition to a Colonial Economy: weavers, merchants and kings in South India 1720-1800, Cambridge: Cambridge University Press, 2001.

Parthasaranti Prasannan  (2012) Why Europe Grew Rich and Asia Did Not: Global Economic Divergence, 1600-1850 Cambridge University Press, Cambrdge

Riello Giorgio (2009): ‘The Globalisation of Cotton Textiles: Indian Cottons, Europe and the Atlantic World, 1600-1850’, objavljeno u Riello Riello i Parthasarathi Prasannan (urednici), The Spinning World: A Global History of Cotton Textiles, 1200-1850 Oxford: Oxford University Press & Pasold Research Fund, 2009, pp. 261-87.

Shiue, Carol i Keller,Wolfgang (2007.): „Markets in China and Europe on the Eve of the Industrial Revolution“,  American Economic Review, godina 97(4), str. 1189-1216

Smith Adam (1952): Istraživanje  prirode i uzroka bogatstva naroda, prvi svezak, Kultura, Zagreb (prijevod Marijan Hanžeković)

Sng, T H. (2014.): “Size and Dynastic Decline: The Principal-Agent Problem in Late Imperial China 1700-1850.” Explorations in Economic History, 54: 107-27.

Van Zanden, Jan Luiton (2011.): „Before the Great Divergence: The modernitiy of  China at the onset of the industrial revolution“, http://voxeu.org/article/why-china-missed-industrial-revolution

Voigtländer, Nico i Voth, Joachim (2008.):The Three Horsemen of Growth: Plague, War and Urbanizationin Early Modern Europe. CEPR discussion paper 7275. Skraćeni prikaz na http://voxeu.org/article/wars-plagues-and-europe-s-rise-riches


Martina Fryda-Kaurimsky, kozmetička, šnajderska i lektorska obrada