Italija je najveći politički laboratorij na svijetu. Nama još uvijek najvažniji (ne zadugo) vanjskotrgovački partner. Dvije vodeće hrvatske banke su u vlasništvu talijanskih banaka. Zato je i za nas važno kada se s druge strane Jadrana događaju velike političke promjene. A u petak je predsjednik Mattarella prihvatio novu, Conteovu vladu. To je bio događaj tjedna, a ne ova dosadna i nikome bitna prepucavanja hrvatskih političara s brda nabrdo.
Koje su, dakle, pouke najnovijih događaja u Italiji i može li se nešto iz njih naučiti? I kako će to utjecati na EU koja je sada stiješnjena između ove gužve na jugu i Trumpovog protekcionizma, nakon što su američke carine na čelik i aluminij također prošlog tjedna proširene na Meksiko, Kanadu i EU?
Tri primjera zašto je Italija važan politički indikator
Prvo, o tri primjera koji pokazuju da je Italija gotovo uvijek korak ispred. Njen noviji politički razvoj simbolizira politički trokorak – prvo otklon od tradicionalnog ili mainstream političkog klanta lijevi centar – desni centar, drugo preko pojave jakog čovjeka ili strongman-a koji zamjenjuje staru ravnotežu ali također ne uspjeva, do treće faze, aktualnog otklona u političku disperziju u kojoj profitiraju takozvani populisti. Primjerice, SAD je negdje između faze 2 i 3, Češka i Slovačka su u fazi 2, a gdje je Hrvatska i druge zemlje, razmislite sami.
Primjer broj jedan ilustrira uzroke raspada tradicionalnog lijevo-desnog poslijeratnog političkog establišmenta: Giani de Michelis. Ljevica, socijalist. Pamtimo ga kao politički impotentnog predstavnika međunarodne zajednice na početku rata u bivšoj Jugoslaviji. Tada je bio ministar vanjskih poslova u trećem mandatu premijera Andreottia. Andreotti će kasnije biti osuđen zbog naručivanja ubojstva novinara u još uvijek kontroverznom sudskom procesu, iako su njegove veze s mafijom do početka 80-ih, kojih se kasnije navodno odrekao, dosta dobro dokumentirane. Optužbe za korupciju su de Michelisa pratile veći dio političke karijere, što će rezultirati optužnicom i osudom. No, Giani će se nakon odležane zatvorske kazne vratiti u politiku, kandidirati na europskim izborima i dočekati mirovinu kao europarlamentarac u sazivu 2004. 2006. je bio izabran i u Talijanski parlament, ali je prepustio mjesto jer mu je u Strasbourghu bilo ugodnije.
Tako je briselski Giani imao sve što hrvatski mainstream političari imaju samo u tragovima: solidnu dozu korupcije, priču o zatvoru i političkom revivalu i neskrivenu ljubav prema EU institucijama. Da Sanadera, Mesića i Milanovića sklopimo u jednu osobu, dobili bismo nešto što bi se jedva moglo nositi s paradoksima mainstream likova talijanske politike kao što je de Michelis.
Dolazimo do faze br. 2: nezaobilazni Berlusconi. Uz političare kao što su Andreotti i de Michelis (Craxia koji će umrijeti u izbjeglištvu u Tunisu nakon osude na osam i pol godina zatvora da i ne spominjemo), moralo je doći do tektonskih promjena na talijanskoj političkoj sceni. U prazan je prostor ušao medijski mogul, najbogatiji Talijan, koji je skupio gotovo cijelo desetljeće vođenja Italije u tri što kraća, što dulja premijerska mandata. O njegovim brojnim aferama, pogodovanjima i sudskim sporovima znade se sve, pa treba naglasiti tek dvije stvari. Prvo, taj mačistički populistički stil, posve podređen domaćoj izbornoj bazi, kojemu se živo fućka za tamo neke međunarodne stvari, kasnije će s mnogo manje duha replicirati Putin i Trump. Mi pandana za to nemamo, iako bi se na prvi pogled mogle vući neke nategnute paralele između Keruma i Berlusconia, ali to bi odista bilo pretjerano natezanje koje završava prilično porazno za našega igrača, ne samo zbog nerazmjera financijskih veličina koje su bile u igri.
Faza Berlusconi bi se mogla ponoviti u Hrvatskoj da recimo re-energetizirani, otvoreniji i duhovitiji Ivica Todorić postane hrvatski premijer. Kako to nije moguće, znači da ćemo Berlusconi model sada prije naći u drugim državama, na primjer, u Češkoj. Tamo je od kraja prošle godine premijer Andrej Babiš, po nacionalnosti Slovak, drugi najbogatiji Čeh težak 4 milijarde dolara koje je stekao u medijskom i agro-biznisu. Nazivaju ga i češkim Berlusconijem.
Kako se Berlusconijev model strongman političkog odgovora na ljigavost, bezidejnost i korumpiranost nekadašnjeg lijevo-desnog političkog mainstreama – nije pokazao učinkovit, narod traži nova rješenja. Opet je Italija bila prva. Komičar Bepe Grillo osnovao je pokret Pet zvijezdica, Cinque Stelle još 2009. kao prvi artikulirani anti-establišment pokret protiv korupcije, «starog sistema», banaka, «elita», koji uzlet zahvaljuje internetu i društvenim mrežama. Naš Živi zid to prati sa zakašnjenjem od nekih 5-6 ili više godina. Usporedba s nešto ranijim Mostom pri tome ne dolazi u obzir: Most je drugačije nastao, drugačije je organiziran, drugačije djeluje i ima mnogo jasniji politički profil kao blago suverenistička i euroskeptična desna opcija s uporištima u Dalmaciji, dok je glavno obilježje Cinque Stelle i Živoga zida da nemaju jasnu orijentaciju u pogledu klasičnih političkih filozofija i strujanja (Most ih samo neuspješno prikriva). Osim toga, Most se pokušava profilirati kao ozbiljna politička stranka koja nudi programe i rješenja (ne ulazim ovdje u to koliko su u tome uspješni).
Upravo bi se bezidejnost, nejasan idejni profil i strategija podilaženja kolebljivim dnevnim preferencijama birača mogle pokazati kao mana Cinque Stelle. Oni su sada u zenitu, pred izglednim padom nakon što preuzmu odgovornost za vlast u sprezi sa, izgleda, mnogo vještijim autohtonim desničarima. Vladu koja se upravo formira u Italiji treba promatrati kao rezultat Lege Nord, stranke koju je osnovao bivši komunist Umberto Bossi, a koji je devedesetih proglasio politički irelevantnu nezavisnost Sjeverne Italije – Padanije. Ta stranka je sama prešla 17% na izborima o ožujku. S drugim desnim i konzervativnim strankama činila je blok od 37% glasova, ali je iz tog dogovora izašla radi formiranja vlade s Cinque Stelle čija se podrška učvrstila na 33%. Iz ispitivanja u ispitivanje javnog mnijenja potpora Legi raste i sada se procjenjuje na oko 25%. Oni bi bili najveći dobitnici ponovljenih izbora, a ne Cinque Stelle. Dakle, krajnja desnica koja se odrekla priče o secesiji sjevera i prebacila na anti-imigrantske teme, pravi je dobitnik ovih izbora i kvrgavog procesa formiranja vlade. Čelnik Lege Matteo Salvini (45) najzaslužniji je za taj uzlet zbog anti-imigrantske retorike kojom je ne samo zasjenio također anti-imigrantsku Cinque Stelle, već je otišao i korak dalje od uzora poput Faragea i Orbana, dostigavši Le Pen i Trumpa obećanjima o deportaciji pola milijuna ljudi. U susjednoj Sloveniji Janšu optužuju da desničari i koketira s ksenofobijom, a on je prema ovim Talijanima prava kamilica.
Mi konja za tu trku opet nemamo. Naši autentični desničari poput Zlatka Hasanbegovića i Ruže Tomašić nemaju se prilike uvjerljivo odrediti prema imigrantima, jer ih ovdje nema. Kao nezanimljivo odredište nismo sposobni ni za moderno desničarenje na temama koje su bitne u 21. Stoljeću. U našim klasičnim i već bogu i vragu dosadnim ustaško-partizanskim stvarima više nema one zapaljivosti koja utječe na odluke birača kao što utječe Salvinijeva retorika u zemlji u kojoj ljudi svakodnevno susreću migrante na ulici i pred dućanima. Tek ćemo vidjeti hoće li novi val migracije koji počinje probuditi nešto i od naše ksenofobne desnice.
Kakva će to biti vlada
U sastavljanju vlade Lege i Cinque Stelle mogla bi nam se pričiniti jedna sličnost s Oreškovićevom vladom. Kao što su HDZ i Most pronašli Oreškovića, tako su Lega i Cinque Stelle pronašli nepoznatog profesora prava Contea (koji nema nikakve veze s politikom). I kao što su Karamarko i Petrov zasjeli na potpredsjednička mjesta, tako će i čelnik Lege Salvini zasjesti u potpredsjedničku stolicu i gle slučajnosti s Karamarkom, preuzeti ministarstvo unutarnjih poslova. Mladi čelnik Cinque Stelle koji je naslijedio Grilla, Luigi di Maio (32), preuzet će resor industrije i energetike.
U Italiji su industrija i energija izdvojeni u posebno ministarstvo, dok su gospodarstvo i financije u utjecajnijem i integriranom drugom ministarstvu. Upravo je ono bilo kamen spoticanja pri formiranju vlade. I Lega i Cinque Stelle su euroskeptične stranke koje su na mjestu ministra gospodarstva i financija željele vidjeti 81-godišnjeg profesora Savonu, koji je u predizborno vrijeme koketirao s izlaskom Italije iz euro područja. Bešker u Jutarnjem piše da je imao detaljno razrađen plan vikend izlaska Italije iz euro područja, nešto slično planu i ulozi koju je u Grčkoj 2015. imao celebrity ministar financija Yanis Varoufakis kokjeg se Cipras vrlo brzo odrekao. Predsjednik Mattarella, koji u Italiji ima mnogo šire ustavne ovlasti od našega Predsjednika, odbio je Savonu kao ministra financija želeći ublažiti neizbježan sudar novog Rima i Bruxellesa odnosno Frankfurta. Koliko je u tome uspio, pokazat će vrijeme. Savonu je u novoj Conteovoj vladi zamijenio manje poznati i malo mlađi profesor Giovanni Tria (70), također euroskeptik, ali osoba blaže retorike od Savone jer nikada nije spominjao izlazak iz euro područja, a fokusiran je na reformu poreznog sustava. Mattarella je, realno gledano, ipak ustuknuo nakon male koncesije i preslagivanja među predloženim ministrima, jer se Savona u Conteovoj vladi ponovo pojavljuje kao ministar, samo u ne mnogo manje važnoj ulozi ministra za odnose s EU.
Ovo je iznimno važan trenutak u talijanskoj i modernoj europskoj političkoj povijesti. Do sada nedodirljivo poletni anti-establišment pokreti polako ulaze u vlast kao senior partneri (po broju glasova) s mnogo iskusnijom krajnjom desnicom. Retorika na kojoj je vlast osvojena uključivala je onaj uobičajeni raketni arsenal populizma koji počiva na pokličima da su drugi (Nijemci, imigranti, bankari…) krivi za to što ljudi ne žive baš onako dobro kako bi htjeli, pa do toga da su europska pravila fiskalne discipline i euro konstruirani kao luđačke košulje koje ne dozvoljavaju ponosnim Talijanama da se razmašu (Italija prva!, treba li naglašavati, bio je Legin izborni slogan, tako originalno). Svaka sličnost s Grčkom nije slučajna. Uz takav teret obećanja, ova bi se vlada mogla pokazati većim problemom samoj sebi nego Europskoj Uniji kojoj je većina strijela bila namijenjena u predizborno vrijeme. Ako povučemo paralelu s Grčkom, sjetit ćemo se da je Cipras već 2015. drugi put išao na izbore jer je tražio potporu za posve novi kurs u odnosu na onaj koji je obećao prije prvih izbora u siječnju te godine, a taj novi kurs je značio slušanje Berlina i Bruxellesa. I dobio je potporu za to.
Realnost je takva da je javni dug u Italiji dostigao 132%. Uz takav dug, manevarski prostor je vrlo mali. Zbog toga većina očekuje barem privremeno smirivanje situacije. Italija si naprosto ne može priuštiti plaćanje kamatne stope od 3,1% na 10-godišnju državnu obveznicu, koliko je iznosio maksimum prošloga tjedna. Ista takva hrvatska obveznica nosi 2,2%-2,3%, dakle, mnogo manje od talijanske. Dotle su Talijani dogurali, da im Hrvati mogu biti uzor fiskalne vjerodostojnosti! Nakon imenovanja Conteove vlade u petak prinos je pao na 2,7%, no u sljedećim tjednima mogli bismo vidjeti svašta ako krene soliranje neodgovornih ministara, kao što je bio slučaj u prvoj Ciprasovoj vladi 2015.
Još dva udarca za osovinu MM (Merkel-Macron): Rajoy i Trump?
Paradoksalno je, ali nova talijanska vlada u velikoj mjeri zavisi o Europskoj središnjoj banci koju također vodi Talijan Mario Draghi. Iako je u kampanjama ECB bila jedna od retoričkih meta populistima, a Savona je u jednom trenutku navodno predložio da Italija prestane plaćati rate obveznica ECB-u (što u prijevodu praktički znači: Nijemci i ostali, nećemo vam vratiti novac koji ste nam posudili), Italija zavisi o količini državnih obveznica koje je Draghi spreman otkupiti na tržištu i o njegovim odnosno ECB-ovim odlukama da se odgodi povećanje referentnih kamatnih stopa.
Do tako paradoksalnih situacija dovede populizam čija jeftina obećanja znače piljenje grane na kojoj se sjedi. Pouka glasi: ako se želi biti vjerodostojan i autentičan anti-europski populist, onda treba biti spreman ne samo prepiliti granu, nego i pasti zajedno s njom. Za sada se ne čini da je itko u italiji spreman na to. Sve pomalo nalikuje na grčku odluku o velikoj galami i na kraju ostanku u eurozoni. Pogotovo se spremnim na radikalne poteze za sada ne doima nepoznati profesor prava na čelu ove čudne kolone. On je enigma za sve: je li premijer Conte marioneta, bomba koja radi tika-taka ili prikriveni apaurin? Čini se da je on veća nepoznanica za Talijane nego što je za Hrvate bio Tim Orešković.
Za sada svi računaju na kalkulus kompromisa ili kratki rok trajanja ove vlade. Tržišta su se primirila. Euro je potkraj tjedna ojačao. Ništa ne ukazuje na potres. Situacija bi se mogla razvijati sličnije scenarijima koje smo imali prilike vidjeti u Grčkoj i Portugalu, kada su stranke koje su se pozicionirale jako lijevo dolazile na vlast sa snažnom anti-establišment i anti-EU retorikom, ali su vrlo brzo shvaćale da je politika umjetnost mogućeg u okviru pažljivog vaganja troškova i koristi pa su se na kraju priklanjale pragmatizmu u okviru EU institucija, jer ostati “in” je još uvijek isplativije nego započeti veliku avanturu “out”. To su si mogli priuštiti samo Britanci, za sada s jako upitnim efektima (U.K. ima jednu od najnižih stopa rasta u EU), a oni ionako nisu imali euro.
Na tragu deja vu logike prema kojoj se tresu brda, a rode se miševi, tržišta su posve ignorirala drugi važan događaj u petak – izglasavanje nepovjerenja konzervativnome španjolskom premijeru Rajoyu (također opterećenom nizom korupcijskih skandala!) i imenovanje socijalista Sancheza novim premijerom. Ako bismo na tren pomislili da tržišta dobro prognoziraju budućnost, zaključili bismo da je snaga gospodarstva i aktualnih političkih i gospodarskih odnosa u integriranom svijetu dovoljna da sve prođe bez značajnijih potresa. Moguće je da nakon raspada starog poslijeratnog političkog modela (sjeti se: de Michelis), u kojem su se posvuda smjenjivali lijevi i desni centar, samo svjedočimo inkorporaciji nešto ekstremnijih političkih pogleda i pokreta u demokratske institucije moderne Europe i Svijeta, pri čemu nitko nije ušao u politički ring s ciljem da zaradi crveni karton zbog izazivanja dubljih društvenih sukoba. Sjetimo se samo kako je nedavno na vlast u Austriji došla koalicija krajnje desnih Slobodara i Narodnjaka koji su predvođeni Kurzom maksimalno zaoštrili anti-imigrantsku retoriku, e da bi nakon osvajanja vlasti također maksimalno zaoštrili zakonodavstvo koje uređuje isticanje fašističkih i nacističkih simbola i okomili se na okupljanje na Bleiburgu. Janša će biti slična priča. Naravno, sve je lakše dok gospodarstva posvuda rastu; tko zna što bi bilo da udari recesija. Ali, to je tema za neki drugi tekst.
Ne dajem ovdje odgovore niti predviđam (preteško je). Naprosto, pitam i važem opcije. Gledam što je realno. Isto se odnosi i na ovo s Trumpom, koji je carine na čelik i aluminij prošloga tjedna proširio na Kanadu, Meksiko i EU te diskretno pustio medijski balon o tome da mu “smeta” kad bogati Amerikanci kupuju Mercedes ili BMW; Trump time signalizira mogući sljedeći korak ako europski odgovor bude nerazmjeran.
Jedan način gledanja na ovaj Trumpov potez je da je «svijet poludio»; radikalno se okrenuo udesno (prema vizurama nekih starih političkih matrica) i reafirmirao protekcionizam koji otvara Pandorinu kutiju nekontroliranog rata do istrebljenja na čijem je kraju pravi rat. Neki analitičari i povjesničari upozoravaju na to, kao što je Darko Polšek pokazao u prikazu Snyderove knjige Put u neslobodu objavljenom na Labu pred nekoliko dana.
Međutim, postoje i alternativne interpretacije o tome što se događa. Jedna je da Trump ovime vraća neke dugove ili čvrsta obećanja i da su i on i ljudi oko njega svjesni mogućih društvenih troškova ako bi sve preraslo u trgovački rat odnosno ratove, pa će sada uslijediti kontrola štete. Druga je da glavnim gospodarstvima trenutno ide toliko dobro da se političari mogu iživljavati i eksperimentirati s korelacijama između izjava i poteza s jedne i političkim rejtinzima s druge strane. Kakvu god glupost izvalili ili napravili, gospodarstva na Zapadu se nalaze u fazi ekspanzije i političari znaju da mogu skakati po konju, a da on nastavi galopirati jednakom brzinom. U petak je objavljeno da je američka stopa nezaposlenosti najniža u ovome stoljeću (3,8%), za što je najmanje zaslužan sam Donald Trump koji je naprosto zajahao uzlazni val ekonomskog ciklusa. Prema ovoj hipotezi, političari bi bili mnogo oprezniji i odgovorniji da konj lipše.
To je možda najveći problem suvremenoga svijeta. Način kako političari vide sebe i svoje uloge te vlastiti utjecaj na gospodarstvo, kao i način kako ih birači vide, beskrajno su daleko od ekonomske stvarnosti i realnih kauzaliteta. U takvim uvjetima moguća su samo dva zaključka: ili da je sve moguće, ili da smo mi, privatni potrošači i proizvođači, spontano ispleli čvrste informacijske mreže i mreže isporuka roba i usluga, koje više nitko nikada neće moći pokidati.
U svakom slučaju, dok Europa i Svijet mijenjaju ili barem testiraju svoju boju, okus, miris i strukturu, mi smo se prošloga tjedna dovikivali s brda nabrdo, kako je i red u malo zaostalim društvenim zajednicama koje s ozbiljnim zaostatkom slijede trendove koji se formiraju drugdje. To je isto kao s tehnologijom i modom. Mi smo followeri.