Ime i opus hrvatskog financijskog stručnjaka i ekonomskog analitičara Vladimira Franolića (Punat na otoku Krku, 1894. – Zagreb, 1977. ) nije javno poznato, pa čak niti u specijalističkim krugovima. Spominju ga usputno tek neke enciklopedije i biografski leksikoni nastali nakon 1990. godine. Njegova nevidljivost nije nikako puka slučajnost. Ona je plod demokratskih deficita našeg 20. stoljeća, koji kod nas nisu stvorili pogodno tlo za razvoj građanskih, intelektualnih pa slijedom toga niti ekonomskih sloboda za koje se Franolić grčevito borio u jednom njemu izrazito nenaklonjenom vremenu. Franolićeva životna sudbina samo je dio procesa sveobuhvatnog uništenja intelektualnih kapitala Hrvatske i bivše Jugoslavije uzrokovanog progonom upravljačke, tehničke i humanističke inteligencije poslije Drugog svjetskog rata. Osobna biografija i njegove ondašnje ekonomske analize zaslužuju pažnju glede njegovih razmatranja o hrvatskoj i svjetskoj ekonomskoj povijesti 20. stoljeća.
Već u početku karijere odvjetnika i financijskog stručnjaka autoritarna politička vlast mu nije blagonaklona jer u javnom životu i u svojim radovima odvažno istupa protiv ekonomske politike Kraljevine Jugoslavije. Njegova kritička pisanja o toj stvari sprečavaju ga u preuzimanju katedre za političku ekonomiju na zagrebačkom Pravnom fakultetu odakle je mogao vršiti jači utjecaj na studente i stručnu javnost. Milan Ivšić, profesor političke ekonomije na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu – preteči današnjeg Ekonomskog fakulteta – dao je negativnu recenziju na Franolićev rad iz polja političke ekonomije jer se negativno izrazio o protekcionizmu što je prema Ivšićevim objekcijama bio jedan anakroničan pogled, neadekvatan za tadašnju ekonomsku znanost orijentiranu k ekonomskom nacionalizmu. Ivšićeva kritika je toliko oštra protiv Franolićeva zagovaranja tržišnog tj. „državne neintervencije (liberalizma) u gospodarskom životu“ da mu negativno recenzira njegov rukopis o negativnoj agraranoj politici Kraljevine Jugoslavije koja ide u korist ekonomski jačih industrijskih struktura, pa mu ovaj nikada poslije nije izašao iz tiska.
Međutim, isti Ivšić ga pozitivno ocjenjuje za financijske znanosti zbog čega Franolić biva pripušten na tu katedru Pravnog fakulteta. Kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke tako je tek 1939. uspio ući u akademski život gdje je ostao u profesuri do 1945. predavajući na istoj katedri za financije.
Njegovo društveno napredovanje došlo je po uspostavi Banovine Hrvatske 1939. koja je značila slabljenje autokratskog režima u Beogradu i strogog političkog centralizma koji je iz njega proizlazio. Franolić tada postaje i predstojnik odjela za financije Banovine Hrvatske (de facto ministar financija), koja je kao subjekt ograničene političke autonomije imala biti začetak buduće hrvatske države. U njezinom kratkom trajanju od dvije godine izradio je dva njezina godišnja proračuna.
Uzor u tome kako ekonomski razviti Banovinu Hrvatsku predstavljala mu je Danska, zemlja s malim teritorijem i stanovništvom bez velike industrije slična tadašnjoj Hrvatskoj koja je uz pomoć svojeg dinamiziranog seljačkog gospodarstva i modernizacije poljoprivrede uspjela postati ekonomski veoma bogata zemlja u međuratnom vremenu. U ondašnjoj hrvatskoj ekonomskoj znanosti bilo je dosta protagonista koji su dolazili pod utjecaj njemačke ekonomske škole modernog protekcionizma Friedricha Lista koji je tvrdio da je za ekonomski uspjeh jedne države potreban veliki teritorij i veliki broj stanovništva. Franolićev ambiciozni pokušaj stvaranja “nove Danske” od Banovine Hrvatske oštro je prekinuo Drugi svjetski rat u travnju 1941. godine.
U središtu njegova ekonomskog programa za Banovinu Hrvatsku stajao je seljak sa slobodnom inicijativom koja ga je trebala sve jače orijentirati prema tržištu kako bi izašao iz zamke siromaštva. Ovo je lijek kojeg je nudio u sprečavanju proletarizacije hrvatskog seljaštva u okolnostima državnog umjetnog bildanja industrije, jer bi ono tako moglo aktivno sudjelovati u izgradnji ukupnog bogatstva države, a ne postati puki objekt ekonomskih interesa industrije. To je trebala biti ekonomska osnova za nacionalnu i političku slobodu hrvatskih (seljačkih) krajeva. U pogledu industrije prema Franoliću ona se morala razvijati postepeno bez forsiranja umjetnim protekcijama državnih vlasti kako je bio slučaj u drugim zemljama srednje i istočne Europe u tom periodu. Nesumnjivo da ovaj pogled u ekonomsku povijest 20. stoljeća kroz Franolićev lik razotkriva zašto je danas u takvom stanju hrvatska poljoprivreda.
Nadolazeća katastrofa svjetskog rata i kasnija komunistička revolucija uništila je sve Franolićeve planove o modelu hrvatskog ekonomskog razvoja. Takav razvoj događaja posljedično je srozao i njegov društveni status i utjecaj. Smjer povijesti je išao u sasvim obrnutom smjeru od Franolićevih projekcija, u smjeru megalomanske industrijalizacije i smišljenog uništenja seljačkog gospodarstva u drugoj polovini 20. stoljeća. Ekonomska politika jugoslavenskog socijalizma bazirala se na planskom zatiranju poljoprivrede u korist industrijalizacije što je za Franolića bio pogrešan put ekonomskog razvoja pretežito agrarne Hrvatske. Zbog svojih dosljednih političkih stavova koji su se opirali poslijeratnoj obnovi jugoslavenske države, te posebno radi svojih “buržaoskih” ekonomskih promišljanja izbačen je s Pravnog fakulteta i iz hrvatskog javnog života nakon Drugog svjetskog rata. Lijeva diktatura nipošto nije dozvoljavala pluralne škole ekonomske misli koje bi sumnjičavo gledale prema hiperooptimizmu socijalističke ekonomske budućnosti, a pogotovo ne one koje bi zagovarale gospodarstvo s odlučujućom ulogom privatne inicijative, koje je zagovarao Franolić. U takvoj konstelaciji odnosa Franolić nije našao mjesto pod suncem. Protjeran je s fakulteta 1945. godine jer je smatran pripadnikom „građanske desnice“ i „reakcionarom“ koji je ostao doživotno neprilagodljiv za nove zahtjeve marksističke paradigme.
Uobičajena je pojava u Franolićevoj generaciji da je tzv. kažnjenička inteligencija iz Zagreba nastojala pronači zaposlenje u drugim sredinama, posebno na fakultetima u Sarajevu, Skoplju i Zadru. Tim putem je krenuo i Franolić, ali neuspješno. Odbijen je na natječaju za sarajevski Pravni fakultet na kojem je umjesto njega primljen nezavršeni student prava iz ideološki podobne obitelji. Tada mu je bilo kristalno jasno da u novim prilikama koje mu nisu nikako naklonjene mora promijeniti zanimanje. Kako bi osigurao egzistenciju sebi i svojoj obitelji morao se u socijalizmu baviti drugim poslovima koji se usko nisu dodirivali ekonomskih tema, što nije bio samo Franolićev slučaj. Bio je to sveprisutan odnos prema “nepoštenoj inteligenciji” drugih struka. Međutim, i u obavljanju tog novog posla je uspio iznijeti na vidjelo svoje opće protivljenje prema socijalizmu, pa i onda kada je bio prisiljen baviti se neekonomskim temama.
Tako je pred kraj života napisao jednu monografiju o urbanom razvoju Zagreba, svojevrsni Franolićev eskapizam od teških tema socijalističkog razvoja, ali u kojem je unatoč tome između redaka iznio svoje izoštreno političko mišljenje. Možda na prvi pogled izgleda drukčije laičkom promatraču, ali arhitektura i urbanizam su i politička pitanja par excellence. Naime, kritizirao je projekt zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca izgradnje socijalističkog Novog Zagreba, koji po Franoliću nije poštovao trijeznu logiku povijesnog razvoja srednjovjekovnog, ali i modernog Zagreba onako kako se on na podnožjima Medvedničke gore urbanistički razvijao od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. do godine 1945. Radi zalaganja za humano življenje zagrebačkih stanovnika također se protivio i gradnji stambenih zgrada većih od pet katova što je bilo osobito popularno graditi 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u jeku socijalističkog modernizma. Franolić je toliko već bio marginaliziran i nebitan da ovi njegovi “reakcionarni” sudovi nisu uopće izazvali nikakvu histeriju u socijalističkoj javnosti kako bi se to očekivalo nego su bili debelo izignorirani. Već u poznim godinama života urbanist Franolić je ipak bio puno benignija pojava za ugrozu socijalističkoga sistema u odnosu na mladog i poletnog Franolića ekonomista iz poslijeraća.
Prema Franolićevim uvidima u knjizi „Protekcionizam u prošlosti i sadašnjosti“ najsnažniju ekonomsku konjunkturu hrvatske zemlje iz točke gledišta godine 1934. doživjele su u razdoblju od 1860-ih godina do 1918. godine u posljednjim desetljećima Austro-Ugarske Monarhije, dok razdoblje nakon 1918. godine znači vrijeme opadanja i ekonomske krize koju prati i stalna politička kriza u hrvatskim zemljama koja je praktički potrajala sve do 1990-ih godina 20. stoljeća. Važno je naglasiti da su masovna iseljavanja također rasteretila veći ekonomski pritisak i omogućila ovaj ekonomski razvoj. Radi se o iseljavanju iz hrvatskih krajeva u Južnu i Sjevernu Ameriku koje je osobito aktualno od 1890-ih do 1914. godine. To je rasterećivalo domaću ekonomiju hrvatskih zemalja. Slom stare Monarhije kao jedne višestoljetne ekonomske cjeline uzrokovao je veliki ekonomski poremećaj koji se snažno odrazio i na hrvatske zemlje kao i na cijelu Srednju Europu u kojoj su nastale brojne nove države (Austrija, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska).
Intervencionizam jugoslavenske države i protekcionizam domaće industrije je služio sredstvom velikosrpskog režima u Beogradu kojim je držao u podređenom položaju seljaštvo u hrvatskim zemljama. To je glavna misao Franolićevih ocjena o ekonomskom razvoju međuratne Jugoslavije. Bio je to neformalni savez interesa dinastije, birokracije i vojske uvezan sa stranim kapitalom, uglavnom francuskim čija je zemlja bila glavni politički sponzor jugoslavenske države prema odredbama Versajskog mira 1919. godine. Franolić je sjajno objasnio dubinske veze između državnog centralizma i protekcionističke ekonomske politike režima.
Protekcionizam je također služio za stvaranje autokratskog režima u kojem su bile manjkave političke i ekonomske slobode. Franolićev poziv da se uspostavi kako on kaže “slobodna cirkulacija kapitala” trebao je ići u korist ekonomski zapostavljenog i pauperiziranog (hrvatskog) seljaštva koje zbog politike visokih cijena industrijskih proizvoda i sprečavanja uvoza i tržišne konkurencije nije moglo osuvremeniti svoju proizvodnju. Za njega je protekcionizam značio u konačnici protežiranje sa strane države ekonomski jačih na štetu ekonomski slabijih.
Obzirom na kritiku koju je davao ekonomskoj politici osim općih primjedbi na protekcionizam industrije Franolić upozorava na problem neracionalnog gospodarenja državnim gospodarstvom Belje koje je nacionalizirano od carske obitelji Habsburg. Zatim upućuje na negativne učinke agrarne reforme koja je usitnila veleposjede čime je nanijeta šteta ukupnoj produktivnosti jugoslavenske poljoprivrede. Agrarna reforma je prema Franoliću donijela sasvim suprotne učinke od očekivanih. Ona je dodatno pogoršala ekonomsku krizu jer je uništila velike poljoprivredne komplekse. Reforma je zapravo imala političku motivaciju kojom se htjela osigurati veća potpora novom jugoslavenskom režimu.
Osim toga Franolić kritizira i državni monopol na duhan koji drži u ekonomskoj podčinjenosti krajeve Hercegovine i Dalmatinske zagore. Ova državna mjera je imala i političke reperkusije protiv onih (hrvatskih) krajeva u kojima se osjećao snažniji otpor režimu. Isto tako je pisao da je sasvim pogrešna bila investicijska politika državne hipotekarne banke u Kraljevini Jugoslaviji koja je ulagala u građevinsku izgradnju Beograda što je bila više politička mjera da se pošto-podigne podigne glavni grad u metropolu ma koliko to koštalo ne vodeći računa o profitabilnosti takvog projekta koji nije donio povratnu ekonomsku dobit. Stare ekonomske prakse se nisu do danas promijenile; državno sponzorirani Vučićev „Beograd na vodi“ je ilustrativan primjer toga. Navodno, prema srpskom ekonomistu Miodragu Zecu, trećina kompleksa još nije pronašla kupce na tržištu.[1]
U raspravama o kućnim zadrugama (kolektivno vlasništvo nad zemljom u kojoj živi više individualnih obitelji) Franolić je tvrdio protiv svojih neistomišljenika da liberalno zakonodavstvo građanskog zakonika doneseno još u doba Austrije (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch, akr. ABGB) iz 1853. nije uzrokom propasti seljačkih kućnih zadruga u hrvatskim krajevima. Držao je da je neminovno propadanje kućnih zadruga i napredak prema stvaranju individualnih obitelji i da se to ne može zakonski spriječiti kako su drugi mislili. Osim toga, naglašava da ondje gdje se zadržala kućna zadruga, da su ondje najnerazvijeniji krajevi hrvatskih zemalja, a gdje je došlo do usvajanja individualnog principa ekonomije u poljoprivredi, da je došlo do ekonomskog napretka u čemu prednjači primorska i otočna Dalmacija skupa s Hrvatskim primorjem. Franolić se zalagao za evolutivni put razvoja seljačke ekonomije – nije bio spreman pošto-poto braniti kućne zadruge nego je tvrdio da je neminovno da se broj seljaštva u općoj populaciji smanjuje, i da će se u budućnosti smanjivati broj seljaštva obzirom na razvoj industrije i tehnologije u hrvatskim zemljama.
Franolić je dosegao vrhunac u svojem javnom djelovanju tijekom 1930-ih godina kada je zastupao teze klasične ekonomske škole Adama Smitha, smatrajući poput Friedricha von Hayeka da se tadašnja velika ekonomska kriza (1929.-1933.) ne može riješiti još većim intervencionizmom i protekcionizmom država kako je smatrala tadašnja većina političkog i ekonomskog establishmenta. Naime, Zapad je u međuraću živio u strahu od širenja komunističke revolucije nakon epizode Ruske revolucije, ništa manjem nego kasnije nakon Drugog svjetskog rata kada se Crvena Armija zabila u srce Europe, te je bio spreman početi stvarati tzv. socijalne države neutralizirajući time revolucionarno raspoloženje u donjim slojevima stanovništva. Franolić je tvrdio da takvi modeli, koji su bili preteče socijalne države u nastajanju, kao što je potpora nezaposlenosti dugoročno slabe ekonomiju i smanjuju nacionalno bogatstvo europskih naroda, te imaju negativni učinak jer se takvim mjerama demoralizira radništvo koje postaje ovisno o državnoj pomoći dok se socijalni jaz među gornjim i donjim društvenim klasama još više povećava što onda još više stvara društvene tenzije pogodne za građanske nemire i raznolike oblike prevrata. Smatrao je da takvi ekonomski modeli još više produbljuju ekonomsku, socijalnu i političku krizu zapadnog svijeta. Dobro je prognozirao da će ustrajanje na tim modelima odvesti svijet u buduće ratove i revolucije što se kasnije i dogodilo 1940-ih godina. Nema boljeg primjera od Hrvatske i Jugoslavije. Franolićevo upozorenje da se ekonomski loše tretira selo i seljaštvo i da ono zbog toga može postati socijalna bomba stvorilo je plodan teren upravo među tim društvenim slojem za prihvaćanje revolucionarnih ideja propagiranih sa strane lijeve inteligencije. Tako je Titova revolucija posjedovala zapravo u najvećoj mjeri karakter seljačke revolucije ako se pogleda sastav njezine unutarnje baze, skroz suprotno od komunističkih priželjkivanja da radnička klasa bude stjegonoša revolucije.
Političari i ekonomisti Franolićeva vremena potpuno su odbacili učenja liberalne ekonomije. Sama Engleska napustila je principe slobodne trgovine 1931. koju je podržavala nakon ukidanja protekcionizma nad žitnom i pomorskom trgovinom (Navigation Act i Corn Law) od sredine 19. stoljeća. Amerika je uvela u doba velike depresije famozni New Deal, ekonomski program Franklin D. Roosvelta koji je po prvi puta donio snažnu ulogu države u američkom gospodarstvu, dok je u Njemačkoj i Italiji neprikosnoveno vladao Hitlerov i Mussolinijev državno dirigirani korporativizam. Franolić je zapazio da je u Njemačkoj i Italiji na djelu middle class socialism, u kojem je srednja klasa zbila redove u strahu od revolucije i okrenula se jednom socijalističkom projektu, ali bez upotrebe nasilja kakvo je viđeno u sovjetskom boljševizmu. Isti pojam je koristio i Hayek u svojim analizama nacionalsocijalizma i fašizma, po kojima se ove dvije države razlikuje u izgradnji ekonomskog sistema od sovjetskog eksperimenta kojeg je podržavao u najvećoj mjeri proletarizirani seljak uguran prisilno u kolektiviziranu poljoprivredu kolhoza.
Inače je Franolić pripadao tradiciji mišljenja ekonomista i političara koji su poslije rata izgrađivali Zapadnu Europu i Europsku uniju poput Wilhelma Röpkea, već spomenutog Hayeka, Ludwiga Erharda, Konrada Adenauera, Roberta Schumnna i Alcide de Gasperija. Isti oni koji su poput Franolića nudili alternativu radikalnom nacionalizmu Hitlerove Njemačke i Europe kojom bi hegemonijski gospodario superiorni germanski genij. Tako da je dijelio misli s “očevima osnivačima” Europske zajednice (unije) o slobodnom kretanju roba, usluga, ljudi i ideja, a u kojoj bi europske države i narodi i dalje zadržali svoj relativni suverenitet i povijesno baštinjeni kulturni identitet. Politički i ekonomski nacionalizam doveden do krajnjih granica koji je imaginirao o apsolutnom suverenizmu koji bi se izdigao iznad samog međunarodnog prava, a koga su žestoko promovirali Njemačka i Italija pod Hitlerom i Mussolinijem značio bio prema Franoliću totalnu agoniju Europe. Njegov glavni odgovor na ovu europsku krizu u međuraću je prijeko potrebna uspostava poretka “slobodne cirkulacije kapitala” koja je politička, ekonomska i društvena nužnost za europske narode i države. Samo takvo ekonomsko uređenje može donijeti mir i stabilnost europskog kontinenta, solidarnost i nužan dijalog među europskim narodima, vjerovao je i nadao se Franolić nakon ratova i ekonomskih uništavanja. Premda je zagovarao stvaranje hrvatske države nije naravno podlijegao ideji ekonomskog nacionalizma nego je i buduću hrvatsku državu zamišljao kao zemlju slobodne ekonomske utakmice i državne neintervencije. Da je živio u našim danima zgrozio bih se kampanjom “kupujmo hrvatsko”. Slobodna razmjena među narodima u ekonomiji važan je preduvjet da ne dođe do izbijanja međunacionalnih sukoba i ratova, Franolićevo je rezoniranje. Možda je prenaivno smatrao je da je razvoj tehnologije i civilizacije otklonio svaku mogućnost rata i da je u takvom svijetu protekcionizam anakronični i prevladani ekonomski sistem prošlosti. Danas u 21. stoljeću svjedočimo da se broj autokracija i diktatura opet povećava, a zajedno s njima i ekonomski neslobodni sistemi velike državne prisutnosti u gospodarskom životu.
Politika protekcionizma koju su tada preferirale sve zemlje europskog kontintenta je odraz jednog negativnog ekonomskog nacionalizma koji je sanjao o utopiji ekonomske autarhije, o tome da je moguće stvoriti nacionalnu državu koja bi bila ekonomski samodostatna bez potrebe razmjene dobara s drugim zemljama. Zauzimanje takvog stajališta Franoliću je problematično jer je ono u stanju pokopati čitavu civilizaciju, budući da se narodi time toliko odvajaju jedni od drugih da će na kraju završiti u međusobnom klanju i samouništenju. Govori da se 40 posto budžeta europskih zemalja koristi za vojsku 1930-ih godina. Suvremene ekonomske krize smatrao je izravnom posljedicom protekcionizma. I dok je protekcionizam 19. stoljeća uglavnom korišten kako bi države podigle svoju industriju, u 20. stoljeću se protekcionizam proširio i na zaštitu nacionalne radne snage i agrara. On vidi da je ovakvo odustajanje od slobodne cirkulacije roba i kapitala i tržišne ekonomije dovelo Europu do ruba rata i ekonomske krize. Franolić je smatrao da je hitno potrebno odbaciti protekcionizam jer on može uništiti zapadnu civilizaciju, čime je predskazao Drugi svjetski rat već 1934. godine kada je izašla njegova knjiga:
Svjetski rat, koji je sam po sebi bio jedno veliko zlo, koje danas svi osjećamo, omogućio je rusku revoluciju i uništavanje milijona ljudskih života i vrednota. Ekonomski nacionalizam, fašizam i hitlerizam, spremaju čovječanstvu jedan novi rat, čije strahote jedva da možemo predvidjeti. Medjutim, posljedice tog rata bit će još strašnije u socijalnom pogledu. Današnje države još ne uvidjaju, da im ekonomski nacionalizam i protekcionizam sprema propast. Spremajući se na rat one moraju istodobno biti spremne na sve njegove posljedice, koje će iza toga slijediti. Samo slobodno kolanje kapitala diljem čitavog svijeta kadro je da to onemogući, jer onim časom, kada se ta slobodna cirkulacija privede u život, svako naoružavanje postaje suvišno. Slobodnom cirkulacijom kapitala nestaje i svih štetnih posljedica protekcionizma: hiperpopulacije, nezaposlenosti, skupoće i tereta naoružavanja. Kada nestane ovih pojava, onda će biti i socijalno pitanje samo od sebe riješeno. Iz svih tih razloga ukazuje nam se slobodna cirkulacija kapitala kao savremenom socijalnom nuždom prvoga reda.
Aktualna ruska invazija na Ukrajinu s kojom se istovremeno ruši stari međunarodni poredak i globalni ekonomski sustav koji se izgrađivao od rušenja Berlinskog zida 1989. do danas je pravi povod da se dotakne Franolićev korpus mišljenja o svjetskoj politici i ekonomiji. U veoma sličnim okolnostima kada su nastupile velike prekretnice političke i ekonomske povijesti živio je i djelovao Franolić. Redovito je ponavljao da su političke i ekonomske krize dubinski isprepletene i međusobno prožete. Prema njemu, povijest je imala svoju nepisanu zakonitost da su ekonomski ratovi (sankcije Rusiji su eklatantan primjer sadašnjeg ekonomskog rata) prethodili stvarnim fizičkim ratovima naroda i država. Od nedavnih primjera svakako služi slučaj Miloševićeve Jugoslavije koja je prvo bila podvrgnuta ekonomskim sankcijama Zapada da bi se onda kasnije dogodio i vojni napad NATO-a na istu zemlju 1999. Sadašnje izbacivanje Rusije sa svjetskog globalnog tržišta kolikogod se činile te mjere opravdane obzirom na njezin postupak prema suverenoj Ukrajini također su vrlo opasno klizanje prema izbijanju trećeg svjetskog rata gledajući iz ekonomskoga kuta Franolićeva promatranja povijesti.
Međunarodni poredak i svjetska ekonomija su prema Franoliću fini mehanizmi čiji samo mali poremećaj jednog manjeg njegova dijela dovodi do narušavanja osjetljive ravnoteže koja onda može uzrokovati ekonomski zastoj i izbijanje kako unutarnjih previranja u određenim državama tako isto i izvanjskih političkih kriza između pojedinih država. Franolić je nostalgično podsjećao da je Zapad dostigao nevjerojatan rast u razdoblju od Napoleonovih ratova do Prvog svjetskog rata (1815.-1918.) koji se po svojim ekonomskim uspjesima i tehnološkim inovacijama može nesumnjivo usporediti s razdobljem od 1945. do danas. Franolić je smatrao 19. stoljeće periodom svjetske povijesti u kojem je trijumfirala velika ekonomska sloboda i postignut nevjerovatni tehnološki napredak zapadnog svijeta koja bi slovila kao neka Pax Europa u kojem je definitivno zbačen mirnim ili nasilnim putem feudalizam kao relikt političke i ekonomske neslobode prošlih stoljeća. Tada je nastao do tada nezapamćen ekonomski razvoj u prvom redu Engleske i Amerike, rast industrije i tehničkih otkrića, razvoj kemije i biologije, i općenito prirodnih znanosti. Ovim dvjema državama priključuje se Francuska i Njemačka s nešto zakašnjenja, a kasnije i na periferiji Austro-Ugarska Monarhija i Italija, te konačno u ograničenoj mjeri i Rusija. Ali korijeni te nevjerojatne ekonomske vitalnosti zapadne civilizacije su daleko dublji od 19. stoljeća, usađeni su nekoliko stoljeća unazad. Tako je rodno mjesto slobodne ekonomije s privatnim vlasništvom i slobodnim raspolaganjem kapitala Franolić smještao u razvijeni srednji vijek čiji su gradovi otkrili privatno poduzetništvo njegujući kršćansko vjerovanje o individualnom spasenju i rimsko privatno pravo. Venecija, Firenca, Genova, ti sjevernotalijanski gradovi-republike bili su nositelji prve trgovačke i financijske revolucije zapadnog svijeta.
U rušenju toga međunarodnog poretka koji je obilježio prosperitetno 19. stoljeće Franolić je tražio uzroke političkih i ekonomskih turbulencija u hrvatskim zemljama i u Europi svojeg vremena koja su se odvijala u ovom veoma kratkom, ali vrlo burnom i dramatičnom periodu (1914.-1945.). Franolićevo vrijeme je epoha koju je obilježila svjetska gospodarska kriza (1929.-1933.), praćena deflacijama i visokom nezaposlenošću, ali i građanski ratovi u pojedinim zemljama (u Rusiji i Španjolskoj) kao i svjetski ratovi (1914.-1918.; 1939.-1945.), brojni državni udari diljem europskog kontinenta (npr. Jugoslavija 1929.) i revolucije (Ruska 1917., talijanska 1922. i njemačka revolucija 1933.) koje su sve skupa iscrpile duhovne i materijalne snage Europe do te mjere da je ona nakon 1945. definitivno izgubila milenijsku prevlast u svjetskoj politici i ekonomiji u korist Amerike, čija Pax Americana prevladava do naših dana, a koju – kako vidimo i osjećamo – Rusija želi izazvati povodom ukrajinskog rata.
[1] https://vijesti365.com/miodrag-zec-vucic-majstor-vladanja-ali-je-odabrao-pogresan-put/
dr. sc. Stipe Kljaić je povjesničar, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest i autor dviju zapaženih monografija “Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” (2017.) i “Povijest kontrarevolucije” (2022.)