Novu knjigu istaknutog hrvatskog sociologa Ivana Burića otvaraju reference Rudolfa Bićanića (Kako živi narod, 1936.) i Dinka Tomašića (Društveni razvitak Hrvata, 1937.). Služe kao podsjetnici na siromaštvo, patrijarhalnost, plemenski i zadružni mentalitet koji su bili usko povezani s neformalnim institucijama koje su pred manje od stotinu godina prevladavale u pretežito seljačkoj Hrvatskoj. Naglasak je na opreci s današnjom Hrvatskom koja baštini brojna društvena i razvojna postignuća. Kako ih pokazati, ako već ne i dokazati?
Ovo pitanje pokreće Burićev intelektualni nemir. On vjeruje da predstavljanjem metodološki uokvirenih podataka, pregledom socioloških istraživanja i inkorporiranjem vlastitih promišljanja i zaključaka može pobijediti subjektivnost koja često navodi na iznošenje čvrstih konstatacija o društvenom razvitku koje najčešće proizlaze iz skučenih individualnih ili ideoloških perspektiva. Inzistiranjem na pozitivističkom motrištu Burić se suprotstavlja prevladavajućem relativizmu i subjektivnosti koji su osuđeni na nemogućnost shvaćanja prirode i dinamike društvenih procesa. To je i prikriveni zaključak u kratkom poglavlju pod nazivom Metodološka krpica koje zauzima svega četiri stranice na kraju knjige: Krpica je bilješka o tome kako je sociologija u Hrvatskoj u protekla tri desetljeća transformirana u metodološki čvrsto zasnovanu empirijsku znanost (čemu je, dodajmo, i autor dao nemali doprinos).
Zaključno poglavlje o metodi podsjeća na narav Burićeve knjige: ona funkcionira kao svojevrsna kronika odnosno monografija hrvatske sociološke misli i relevantnih empirijskih istraživanja. Utoliko se radi o fundamentalnom dijelu iz područja društvenih znanosti koje je od podjednake važnosti za politologe i ekonomiste kao i za sociologe.
Autorovo poznavanje literature iz drugih područja društvenih znanosti i njezino smještanje na prava mjesta u tekstu predstavlja vrijednost po sebi. Ta vrijednost je potencirana iznimno pitkim stilom, erudicijom i treniranom moći zapažanja koja Buriću omogućuje prepoznavanje tragova društvenih mijena u arhitektonskim artefaktima i evoluciji načina života. Demografske promjene se, osim u tabličnim prikazima, u knjizi pojavljuju i u vidu pustih ulica istočnog Novog Zagreba u večernjim satima, dok klasna transformacija pronalazi svoj odraz u promjeni arhitekture duž Radničke ceste u Zagrebu. Takve mjestimične vinjete knjigu će učiniti interesantnom široj čitateljskoj publici.
U nastavku ću kombinirati prikaz sadržaja knjige s mojim komentarima ključnih tema koje su u njoj otvorene.
Nove klasne podjele i granule
Autorova je pažnja usredotočena na društveni razvoj u proteklih trideset godina. Iscrtavanje cjelovite slike upotpunjeno je čestim izletima u prošlost do 1918. godine Tako nastaje potpuna razvojna slika koja olakšava razumijevanje vremena u kojemu živimo. Najbolji primjeri nalaze se u poglavljima o socijalnoj stratifikaciji hrvatskog društva u središnjem dijelu knjige.
U centar pažnje vraća se pojam društvene klase. Autor je konceptualno redefinira i granulira promatranjem unutarnje diversifikacije velikih klasnih blokova. Suprotstavlja weberovski koncept klase kao zrcala dominantnih radnih situacija konceptu statusno-konvencionalnog stratifikacijskog poretka Pakulskog i Watersa. Stratifikacijske linije u statusno-konvencionalnom poretku nisu određene isključivo ekonomskim parametrima. Razvijaju se duž preferencijalnih, aspiracijskih i identitetskih linija. A one su pak uvjetovane sociokulturnim kapitalom pojedinaca uslijed prevladavajuće individualizacije i formiranja ne-klasnih kolektivnih pripadnosti. Burić ipak preferira weberovski pristup koji omogućava praćenje dugog hoda klasne transformacije. Tako prati transformaciju najvećeg gubitnika tranzicije – industrijske radničke klase – u modernu radničku klasu čija je granulacija pod utjecajem tehnoloških promjena postala fina: proteže se od postsocijalističke manualne radničke klase koja je danas u većoj mjeri smještena izvan industrije – u trgovini, prijevozu i građevinarstvu – do emocionalnih radnika koji su u stalnom kontaktu s kupcima (konobari, blagajnice) i prekarijata (dostavljači), dok najniže slojeve, takozvanu potklasu, čine prezaduženi i umirovljenici s ispodprosječnim mirovinama. U srednjoj klasi koja je 80-ih bila satkana uglavnom od socijalističkih bijelih ovratnika, pružatelja javnih usluga, industrijskih inženjera i nižih menadžera, profesionalna proliferacija i rast uslužnog sektora doveli su do rasta udjela i granulacije srednje klase u kojoj se pojavljuju neobične podklase kao što su simbolički analitičari, numerati, developeri, kognitivni radnici i sitna buržoazija koja je brojčano neusporedivo veća nego u socijalizmu, ne samo zbog eksplozije broja mikropoduzeća i stotinjak tisuća malih iznajmljivača u turizmu.
Konceptualizacija vrha klasne piramide slobodna je i široka. Na tome se mjestu susreću kognitivni poduzetnici (superuspješni i u pravilu mlađi pokretači poduzeća u području novih tehnologija), druga samonikla poduzetnička elita koja je iskoristila tržišne prilike, tajkuni koji se od prethodnih razlikuju po tome što su uglavnom tranzicijski pobjednici procesa pretvorbe i privatizacije, supermenadžeri (kojih u Hrvatskoj praktički i nema jer nema dovoljno velikih kompanija). Tu su i za širu javnost vjerojatno zbunjujuće pod-klase političko pleme i ljudi od bilogdje. Prije nego što ih prokomentiram vrijedi zabilježiti da Burić opaža kako se gospodarski iznjedreni dio hrvatskih elita ne uklapa u piketijevsku sliku potpunog odvajanja same špice stratifikacijske piramide u kojoj je koncentrirana nezamisliva financijska moć i politički utjecaj. Razvojni problemi, malo domaće tržište, porezni sustav, demokratski razvoj, sve to, i još ponešto, može stajati kao objašnjenje autorovog promućurnog zapažanja da „U Hrvatskoj nitko ne vozi Bugatti“ (dodao bih: osim što Rimac Automobili posjeduje tu tvrtku, ali više o tome dalje u tekstu). Time se indirektno sugerira relativna stabilnost imovinskih, dohodovnih, vlasničkih i inih faktora ekonomske stratifikacije, za što su predstavljena i empirijska uporišta u nezaobilaznim poglavljima o nejednakosti i siromaštvu koje se dugoročno smanjuje.
Međugeneracijska nepokretljivost i iseljavanje
Međutim, Burić nudi i empirijske argumente u prilog hipotezi da je vertikalna društvena pokretljivost u Hrvatskoj slaba. Poglavlje o društvenoj nepokretljivosti otvara upečatljivom rečenicom „U hrvatskim nacionalnim narativima ne postoji ništa nalik mitu o američkom snu.“, koja je zapisana ispod najcitiranijega stiha iz Krležinih Balada „Nigdar ni tak bilo…“. Tako autor simbolički pokazuje da klasni sociokulturni okovi (obiteljsko naslijeđe) ograničavaju društvenu mobilnost. Nameće se pitanje o uzrocima takve društvene statičnosti. Ono je zasad bez odgovora. Vjerojatno će se kristalizirati kroz buduća istraživanja. Ipak, autor daje naslutiti moguće tumačenje: oni koji su imali životnu energiju za vertikalnu mobilnost u velikom su broju iselili u inozemstvo gdje su percipirali bolje prilike za barem dohodovni i imovinski uspon (iseljavanje je, posve opravdano, zaslužilo posebno poglavlje u knjizi).
Ipak, dodao bih da knjizi (a time, moguće je, i hrvatskoj sociologiji) nedostaje razmatranje odnosa između međugeneracijske nepokretljivosti i modernog hrvatskog tipa kapitalizma u kojem su klijentelizam i korupcija endemski rašireni. Je li moguće da su preslaba ekonomska i politička dinamika hrvatskog društva ograničili vertikalnu društvenu pokretljivost rezerviravši ju samo za privilegirane (SMS poruke među političarima koji dogovaraju namještanje srodnika i klijenata u državnim poduzećima samo su površinski simptom toga društvenog stanja)?
Knjigu možete kupiti na webu u Superknjižari.hr na ovoj poveznici
Političko pleme i tipologija kapitalizma
Vratimo se na Burićevo političko pleme i ljude od bilogdje. Ovi stratumi simboliziraju novu elitu koja se regrutirala kroz autonomne političke čimbenike. Socijalističke upravljače zamijenili su profesionalni političari – javni dužnosnici – koji se regrutiraju kroz kanale dominantnih političkih stranaka. Među njima su i ljudi od bilogdje – političari s međunarodnim političkim vezama i karijerama koji poznaju funkcioniranje internacionalnih političkih institucija. Zanimljivo je zapažanje koje je 1995. iznio Lasch, a Burić ga evocira, da ljudi od bilogdje izmiču lokalnim okvirima koje često i zastupaju u međunarodnim institucijama. To rađa sumnjičavost, nepovjerenje, potencijalno i novi „klasni rat“ između lokalno ukorijenjene (velike) većine i izmaknute „globalističke“ (male) manjine. Natruhe toga novog „klasnog rata“ možemo pratiti i u Hrvatskoj kada Zoran Milanović Andreja Plenkovića krsti „briselskim čatom“ u pokušaju da sam zauzime mjesto autentičnog branitelja nacionalnih interesa koji se nije „otuđio od naroda“.
Međutim, za socijalnu je stratifikaciju u Hrvatskoj puno važnija uloga političkog plemena u formiranju i reprodukciji hrvatskog tipa kapitalizma koji je opterećen klijentelizmom i korupcijom.
Poglavlja Kapitalizam i Društveno devastirajuće neformalne prakse: korupcija i klijentelizam prethode poglavljima o društvenoj stratifikaciji. To je šteta, jer bi obratan redoslijed jasnije nametnuo pitanje o ulozi pojedinih stratuma u formiranju hrvatskog tipa kapitalizma. To je ključ za razumijevanje političko-ekonomskog karaktera sustava koji se u Hrvatskoj profilirao unazad tri desetljeća. Rasprava o hrvatskom kapitalizmu i devastirajućim neformalnim praksama korupcije i klijentelizma pokazuje kako je riječ o nedovršenom poslu klasifikacije simptoma, dijagnozi bolesti i pronalaženju lijeka za hrvatske razvojne boljke. Burić je ovom knjigom dao važan doprinos tome poslu. Očituje se kroz kratak pregled domaće literature (u koju uključuje i politološke i polit-ekonomske tekstove) i svoju novu raspravu o tipu hrvatskog kapitalizma. Iz poplave raznih definicija (kapitalizam bez kapitalista, prijateljski ili ortački kapitalizam, tajkunski kapitalizam, politički kapitalizam, nedemokratski kapitalizam), u čijoj sam plimi i sam sudjelovao, Burić filtrira dva koncepta vrijedna pažnje. Politički kapitalizam je teorija koja naglašava kontinuitet između kasnog socijalizma i hrvatske tranzicije: stvarni upravljači sjede u političkim foteljama, dok ekonomski upravljači, premda uživaju određeni stupanj autonomije, na razne načine „duguju“ svoje položaje, dohotke i imovinu političkoj eliti. Danas to više nisu menadžerska imenovanja koja amenuje centralni komitet – bivši formalni nositelj moći i neformalni nositelj svih bitnih vlasničkih prava. Bez obzira je li riječ o ugovorima s državom i državnim poduzećima, pobjedi u privatizacijskom natjecanju za vlasništvo nad poduzećima zahvaljujući političkoj umreženosti, ili nekom trećem mehanizmu koji briše razlike između privatnog i državnog, mehanizmi su drugi, ali je bit političko-ekonomskog sustava donekle slična. Nasuprot tome, u ortačkom kapitalizmu tajkuni zauzimaju posve autonomne pozicije nakon brzog i sveobuhvatnog vala privatizacije, te drže stvarne poluge ekonomske i političke moći. Potom „zarobljavaju“ državne institucije i, povlačeći konce iz sjene osiguravaju reprodukciju položaja svojih monopola i oligopola potiskujući konkurenciju, korumpirajući političare i zamrzavajući društvene promjene.
Tako glasi opis. No, što je s dijagnostikom? Politički i ortački kapitalizam nije lako razlikovati u praksi. Oba su obilježena klinetelizmom, nepotizmom i korupcijom. U svakom društvu moguće je pronaći elemente oba. Ipak, Burić je jasnim definicijama možda prokrčio put za zaključak rasprave o tipologiji hrvatskog kapitalizma nakon 1990. Naime, u priču je unio važnu sastavnicu – obujam preraspodjele koji se odvija kroz proračune i kvazi-proračunske organizacije. Taj je obujam veoma velik u političkom kapitalizmu, a relativno malen u ortačkom kapitalizmu (jer tajkuni i njihovi ortaci uspijevaju održati niske poreze i umjerenu preraspodjelu). Dodao bih i da najvećih privatizacijskih „pobjednika“ 90-ih koji su imali moć „zarobljavanja“ institucija (Kutle, Gucić, Todorić) više nema na sceni. Prema mojem mišljenju, Hrvatska je i po tim kriterijima bila bliža modelu političkog kapitalizma. Bila, jer kao što Burić pokazuje, socijalna stratifikacija je danas drugačija, bogatija, granularnija, što znači da su u dubini društva sada na djelu promjene koje istraživanja još nisu registrirala, ali koja već mijenjaju društvo iznutra.
Stoga ova rasprava u kontekstu Burićeve Sociologije hrvatskog društva ima možda više povijesnu nego aktualnu važnost. Ne želim reći da je Hrvatska riješila problem klijentelizma, kvalitete i motiva političke elite. Naprotiv. Riječ je o tome da je aktualna društvena dinamika koju Burić ocrtava u Sociologiji snažna, što je možda dovoljno da se otvore vrata mogućnosti transformacije političkog u ono što autor naziva poduzetnički kapitalizam. Pojava i jačanje ranije opisanih novih aktera i profesionalnih stratuma poput kognitivnih poduzetnika, autohtonih poduzetnika iz prilike, tehnokrata-profesionalaca raznih usmjerenja i drugih, ako uključuje aktere i skupine među kojima nitko ne može posjedovati dovoljnu moć kontrole nad tržištem ili institucijama, otvara mogućnost razgradnje političkog kapitalizma. Razgradnja se može odvijati kroz sve snažnije traženje jednakih prilika, proliferaciju aktera i interesa čiji se glas čuje u javnosti, a koji traže i jednake uvjete poslovanja i institucionalni napredak na temelju ravnopravnog tretmana svih građana i poduzetnika, što je interes novih stratuma naviklih na fer natjecanje i brze, efikasne transakcije. Njima i veliki razmjeri proračunske preraspodjele ne smetaju ako pritiske na rast plaća zaposlenika kompenzira rast tržišne potražnje za proizvodima i uslugama koje nude. Potencijalno je riječ o implicitnom savezništvu novih stratuma nastalih u političkom kapitalizmu sa sve širom srednjom klasom. Političke bi elite mogle prigrliti institucionalne promjene ako osjete da bi ogluhom na nove trendove mogle izgubiti značajan broj glasova.
Čitatelj treba imati u vidu da je ovo moj, dakle subjektivan i nadasve optimističan zaključak. Autor se (mudro) nije odvažio na zaključak rasprave o hrvatskom tipu kapitalizma ostavši vjeran načelu puštanja podataka da govore. Zasad, o posljedicama detektiranih promjena socijalne stratifikacije u sredini i na vrhu društvene piramide nema dovoljno podataka.
Vrednote su endogene
Važnost ove teme nije moguće prenaglasiti. Jedan od razloga je povezanost s dominantnim društvenim vrijednostima. U posebno nijansiranom i važnom poglavlju Burić prikazuje istovremenost modernizacije i retradicionalizacije društvenih vrednota i njihovu varijabilnost koja ovisi o društvenom kontekstu i događajima. Otvaranje te priče referencama na istraživanja iz osamdesetih koristan su podsjetnik na vrijeme kada su među građanima bile ukorijenjene vrednote tradicionalizma, konformizma, rodnog konzervativizma, političkog autoritarizma i nacionalnog ekskluzivizma. (To je ujedno podsjetnik na to koliko su povremeni nostalgični osvrti na osamdesete duboko pogrešni.) Nadalje, nije čudno što su se u doba brzog pada socijalizma u samo nekoliko godina od 1985. do 1989. afirmirale vrijednosti političkog i ekonomskog liberalizma. No, tek potom slijedi zanimljiv dio priče: unatoč ratu, padu BDP-a i zaposlenosti i početku privatizacije u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća, prihvaćenost liberalnih vrednota dalje raste u istraživanju provedenom 1996. Tek po svršetku rata, to jest nakon kondolidacije nove inačice hrvatskog političkog kapitalizma, istraživanja iz 2004. i 2010. pokazuju značajan pad predanosti Hrvata liberalnim vrijednostima. Usporedo se može pratiti pomak kolektivnih preferencija prema autoritarnosti. Burić, po mom mišljenju ispravno, potaknut tumačenjima Duška Sekulića, zaključuje kako nije riječ o dubokoj i definitivnoj regresiji liberalnih vrijednosti i povratku sklonosti nedemokratskim autoritarnim političkim rješenjima. Riječ je impulsivnoj reakciji traženja da „netko uvede red“ u klijentelističko-koruptivni kaos hrvatskog političkog kapitalizma, dok je pad liberalnih vrijednosti nastao kao rezultat razvojnih problema u novonastalom sustavu.
Tome bih dodao i sljedeće: vrijednosti i zagovor liberalnih vrednota i ekonomskih politika pri tome su stradali usput, prvenstveno zbog nemogućnosti detekcije suštine političko-ekonomskog modela u očima šire javnosti. Većini se naime činilo da je stvarni institucionalni sustav ono što se označavalo pojmom (neo)liberalizam. U kaosu pojmova, teorija i stvarnosti lako je bilo proizvesti pojmovnu zbrku koja nije bila slučajna: političkom je plemenu bila u interesu, te je taj stratum i aktivno promovirao konceptualni kaos – dijelom smišljeno, a dijelom i nenamjerno, nekritički kopirajući američku i europsku retoriku nakon izbijanja ekonomske krize 2008.-2009. Zbog toga smo na sugestiju pokojnog Denisa Kuljiša sociolog Darko Polšek i ja našu knjigu izašlu povodom 30 godina pada Berlinskog zida 2019. nazvali Prešućeni trijumf liberalizma. Iako su politički i ekonomski liberalizam imali ključnu ulogu u epohalnoj transformaciji čitave istočne Europe nakon 1989., doprinos ovih ideja i politika je trideset godina kasnije u većini intelektualnih i političkih krugova, pa tako i u široj javnosti, bio prešućen. Tako je i danas.
Zaključak
Sociologija hrvatskog društva sadrži i važna poglavlja o stanovništvu, regijama, religioznosti, emotivnoj kulturi, egalitarnom sindromu i recentnim krizama – pandemiji i agresiji Rusije na Ukrajinu. Bilo bi previše pokušati prikazati i te dijelove. Zaključno, riječ je o fundamentalnom djelu iz područja znanosti o društvu – o svojevrsnoj znanstvenoj kronici ili monografiji koja će svojim stilom (pristupačnošću), uvidima, bogatstvom podataka i referencama dugo služiti na razne načine: studentima kao izvor znanja i sistematizirane bibliografije, intelektualcima i zainteresiranoj javnosti kao orijentir za razmišljanje o društvenim pojavama i institucijama koje nas okružuju, znanstvenicima kao poticaj za daljnja istraživanja, a dodajmo, zašto ne, i – političarima kao priručnik o obilježjima društva čijim se članovima obraćaju ne bi li zaslužili glas i mandat za daljnje oblikovanje društva i upravljanje njime. Nadajmo se u nekom boljem smjeru. Duboki uvidi o društvu mogu tome pridonijeti.