Darko Polšek je primijetio kako smo kroz raspravu o tridesetoj godišnjici pada Berlinskog zida uspjeli produljiti i produbiti raspravu, odmaknuti temu od stereotipa i kroz priču o prošlosti postaviti pitanja koja su važna za današnje vrijeme: Ima li (politički i ekonomski) liberalizam odgovore na razvojne izazove današnjice? Je li kritika neoliberalizma još uvijek relevantna, ili se radilo o zabuni (ili podvali?) kojom se željelo zamračiti stvarni napredak koji se dogodio širom Srednje i Istočne Europe?
Stereotipi polarizacije: (neo)liberalno vs. socijalno
Jednostavnih odgovora na ta pitanja nema. Danas, kao uostalom kroz najveći dio povijesti, svuda vrije: tako počinje i knjiga Geerta Maka U Europi, pisana 1999.; u Europi uvijek „vrije“, barem se tako čini.
I ne samo u Europi. Venecuela i Bolivija svjedoče o krahu socijalističkih i lijevih populističkih eksperimenata, no vrije i najrazvijenija zemlja Južne Amerike – Čile. Tamo je ekonomski liberalizam, nesporno uspješan u pokretanju rasta, primijenjen na slabašnim i korumpiranim institucijama uz vrlo tanke sigurnosne mreže. Ljudi se bune zbog osjećaja nepravde. Taj dio svijeta sve više podsjeća na 20. stoljeće.
Južnoamerički obrazac polarizacije (neo)liberalno vs. socijalno može se preslikati i drugdje gdje su nejednakosti velike. Na primjer, u SAD-u. Tamo utjecajni demokrati (Sanders, Warren, Ocasio-Ortez) imaju radikalne, mogli bismo reći socijalističke ideje koje su bile nezamislive u doba Clintona i Obame, a koje se u ekonomskom smislu pozicioniraju više lijevo od europskih socijalista. Obama javno poziva demokrate da se vrate prema centru, a slično je s Corbynovim laburistima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovi „domaći“, želim reći kontinentalni socijalisti, zaustavljaju se na zelenoj cirkularnoj ekonomiji, kontroli renti i državnim investicijama, što su prihvatljive gospodarske politike i u drugim dijelovima političkoga spektra. Zamislite: američki demokrati i britanski laburisti sličniji Radničkoj fronti nego SDP-u! Vrijedna tema za dublje promišljanje, o čemu više drugi put.
Daron Acemoglu i James Robinson, autori koji su stekli globalnu popularnost i utjecaj 2012. godine knjigom o važnosti institucija Why Nations Fail, pred nekoliko su tjedana objavili novu knjigu (još je na putu, čitat će se uskoro). Acemoglu je tim povodom, i povodom obljetnice pada Berlinskog zida, objavio tekst The Fall of the Berlin Wall and Social Democracy. U njemu poziva na obnovu socijal-demokratskog kompakta koji je krasio Europu nakon Drugog svjetskog rata. Acemoglu začudno prihvaća neprovjerenu, premda vrlo raširenu tezu o tome da je liberalna revolucija 1989. „izokrenula“ („upended“ je neobična riječ koju koristi) državu blagostanja, regulaciju, javne usluge, preraspodjelu kroz porezne sustave. Priča je to koja još uvijek rezonira široko, pa joj se i Acemoglu priklonio (ali za konačnu ocjenu pričekat ću knjigu).
Istočna Europa izmiče zapadnjačkim stereotipima
Odnosi ideja, gospodarstva i politike drukčije se profiliraju u Europi nego u Amerikama. Uzmimo za primjer uzlet desnog populizma u Poljskoj i Mađarskoj: jesu li oni nastali kao posljedica „neoliberalnih reformi“, zamora od tranzicije, nedostatka sigurnosnih mreža koje bi ljudima olakšale prilagodbe na tržišne mijene?
Poljska i Mađarska opiru se ideološko-političkim pojednostavljenjima. Poljska uživa dugo razdoblje gospodarskoga rasta i pada nezaposlenosti, koja je među najnižima u EU, a takozvana socijalna država relativno je jaka. Kaczynski odnosno stranka Pravo i pravda (PiS) samo su ojačali ono što je otprije postojalo i usmjerili transfere malo više u ono što oni smatraju važnim – demografsku politiku i mirovine. Na koncu, PiS nije osvojio vlast 2015. zbog gospodarskih problema, nego zbog straha od migrantskog vala i povlačenja Donalda Tuska s čela do tada vodeće poljske stranke radi prelaska na funkciju u EU.
Orban je, pak, u Mađarskoj došao na vlast nakon dva mandata socijalista (2002.-2009.) i sredio naslijeđeni fiskalni kaos zbog neodržive javne potrošnje i deficita. Netko sklon stereotipima okarakterizirao bi to kao „neoliberalnu politiku“, dok su oni deficiti i državna potrošnja prije Orbana bili sve prije nego „neoliberalna politika“. Teško je u tome razotkrivati uzročno-posljedične odnose, osim ako se u slučaju Mađarske ne želite posve zbuniti tezom da su socijalističke politike dovele do uspona Orbanovog neo-autoritarizma, koji je kao “lijek” u dijelu gospodarske politike primijenio – neoliberalizam. Politike izmiču uobičajenim klasifikacijama i predodžbama.
Češka je možda najbolji primjer koji opovrgava relevantnost sheme (neo)liberalno vs. socijalno u Srednjoj i Istočnoj Europi. Radi se o zemlji s najmanjom stopom nezaposlenosti u EU, kroničnim nedostatkom radne snage (priča se da je dogovoren „uvoz“ Mongola), ozbiljnim gospodarskim rastom i izvozom, koja proživljava seriju prosvjeda protiv vladajuće stranke ANO, tajkuna i bivšeg komuniste (koji vlada uz podršku parlamentarnih „žetončića“ iz Komunističke partije!) Andreja Babiša.
Zašto prosvjedi u Češkoj? Ljudi prosvjeduju protiv korupcije i uzurpacije institucija, nedovoljne transparentnosti vlasti, plaše se neslobode, a liberali i ljevica su protiv predsjednika Zemana, također bivšeg komuniste koji gaji posebno dobre odnose s Putinom i Erdoganom i ne predstavlja nikakav korektiv izvršnoj vlasti. Vođe demonstracija izravno se pozivaju na kontinuitet s baršunastom liberalnom revolucijom 1989., tražeći da se kotač povijesti ne okreće unazad. I u Hrvatskoj bi takve demonstracije bile moguće da je naš Babiš – Ivica Todorić – 2017. umjesto poslovne propasti osvojio vlast.
U kolopletu složenih povijesnih procesa upitna je korisnost dominantne priče koja izvire iz hodnika akademije i prelijeva se preko stranica desetaka utjecajnih knjiga, a koja slijedi pojednostavljenu polanyievsku logiku koju smo kritizirali u našoj knjizi Prešućeni trijumf liberalizma. Prema toj logici, ovako se slaže uzročno-posljedični lanac: „liberalizacija ili (neo)liberalizam – tržište, pritisci na prilagodbe – populistička politička reakcija“. Stvari su mnogo složenije, barem u ovom dijelu svijeta. Čini se da je komentator Jutarnjeg lista Gojko Drljača u tekstu potaknutom Polšekovom i mojom knjigom bolje shvatio važnost ranijeg Acemogluovog rada, kada je zapisao (Magazin JL, 16.11.2019.): „Međutim, značajni dio istočne Europe nikada nije doista razvio institucije inkluzivnog demokratskog sustava.“ Ljudi se danas uglavnom zbog toga bune: nije im dovoljno imati dvostruko veće plaće nego pred 20 godina. Žele osjećaj pravde i osjećaj da žive u demokraciji koja se razvija. „Mali“ problem pritom nastaje zbog toga što različiti ljudi različito definiraju pravdu i osjećaj demokracije koja se razvija.
Istok i jugoistok Europe oduvijek su bili bremeniti kolektivističkim idejama. Kasnili su za Zapadom u razvoju modernih institucija i gospodarstva. Feudalne institucije predugo su opstale, industrijalizacija je kasnila oko pola stoljeća za Zapadom, te je i iz te perspektive smisleno postaviti ono pitanje Jesu li temelji Zida još uvijek tu (misleći pritom na cijelu liniju od Baltika do Jadrana)? Pitanje je preteško da bi se mogao dati smislen odgovor, tako da će potraga i rasprava trajati, kao i sama povijest za koju jedino možemo biti sigurni da krije brojna iznenađenja.
Čitanje Marqueza šezdeset godina kasnije
Na tragu ideje o dugotrajnoj potrazi za odgovorom, na Interliberu sam naišao na jednu staru knjigu, pisanu 50-ih (kod nas je prevedena tek 2018.), a koja prikazuje potragu na tragu gore postavljenog pitanja. Riječ je o Putovanju po Istočnoj Europi Kolumbijca Gabriela Garcie Marqueza. Budući nobelovac (1982.), sredinom 50-ih putuje DDR-om, Češkom, Poljskom, Rusijom i Mađarskom kao anonimni novinar i bilježi zapažanja o ljudima (opsjednut je idejom „kakvi su ljudi“), uz sjajne opaske vezane uz životni standard i gospodarski razvitak.
Pazite, godina je 1956.! Od tada su prošle 63 godine, gotovo cijeli ljudski vijek: ali Marquez uočava razlike kakve i danas uočavamo.
Prag se Marquezu tada prikazuje kao svaki zapadni kapitalistički grad u kojem su ljudi dobro obučeni, restorani i pivnice puni (dobro se jede i pije sjajno pivo), a toaleti “modernije opremljeni i čišći nego u Parizu”. Na obodima grada nalaze se moderne tvornice koje uglavnom proizvode strojeve koji se izvoze na istok i zapad. Sovjetska okupacija se ne vidi, ne čuje, u gradu nema vojnika… Tek sitni detalji otkrivaju da nešto nije u redu; čak i uređene žene – glumice, pjevačice, nose poderane najlonke; preskupe su da bi ih si mogle priuštiti.
DDR je potpuna suprotnost; tamo rupe nisu skrivene – velike su i vidljive. Vojnici na svakom koraku. Marquez studentima Sveučilišta Karl Marx u Leipzigu, koji otvoreno traže više slobode, govori da u slobodi nije sve bajno: „Možda bi morali plaćati studij“. Oni mu odgovaraju: „Ne moraju nam ništa plaćati, samo neka nam dopuste da kažemo što mislimo.“ Prioriteti su im jasni: sloboda. Ali, od čega, za što? Potajno svi znaju što žele, zaključuje mladi Marquez: „…od razgovora o socijalizmu ili kapitalizmu, važnije im je ujedinjenje Njemačke i odlazak stranih vojnika.“. Trideset i tri godine kasnije tako će i biti, pogodio je.
U Poljskoj nije mnogo bolje. Razlike između sela i grada su nejasne; na poljima stari, zahrđali traktori. Varšava još nije obnovljena, bivši je Geto prazan, rane su duboke, a Poljska vrije. Oslobodili su Gomulku i Viszinskog, ali nema automobila; ljudi su vidno pohabani, kreću se gradom kao u transu. Ulaze u dućane, izlaze a da ništa ne kupe. A Poljaci su nekad velik i kulturan narod: „Poljacima nije dovoljno samo sjediti u čitaonicama; oni čitanjem ispunjavaju sve praznine života.“, zaključuje Gabriel Garcia.
U Mađarskoj je mrak, a u dušama najviše mržnje kontra Rusa. Sovjetski tenkovi tek su se povukli s ulica Budimpešte nakon intervencije, a Kadar – za veliku većinu izdajnik, „ruski pas“, kako su ga zvali – uvodi strahovladu. Mrak i sivilo su potpuni. Sve vrvi od žbirova i špija, za koje nije jasno jesu li više uplašeni oni, ili oni koje nadziru i progone. Do danas su zaboravljena ta četiri paklena dana na ulicama Budimpešte kada su se goloruki Mađari suprotstavili sovjetskim tenkovima uz 5,000 mrtvih i 20,000 ranjenih. Daleka prošlost, toliko daleka da su ju i sami Mađari, barem tako iz daljine izgleda, zaboravili.
Zaključak
Koja je Marquezova poruka? Razlike, razlike, razlike … sve izmiče stereotipima i klasifikacijama, a opet, zajednički su nazivnici jaki. I tada, kao i danas, Prag je praktički na zapadu (znate li da je na mapi zapadnije od Beča i Stockholma?). Tamo je sve drugačije, barem na površini, dok istočno i južno, sve je tvrđe; krto je, lomi se pri najmanjem dodiru, prije će izići metak nego riječ. Izgradnja inkluzivnih institucija? Demokratski razvoj? Jednaka pravila igre za sve? Težnja jednakim šansama? Dobro je da smo uopće stigli ovdje gdje jesmo na kraju 2019.
Pesimizam? Rezignacija? Ne. Važno je ne odustati. Politički liberalizam definiran kao zahtjev za uključivim institucijama – transparentnim, otvorenim, depersonaliziranim, koje funkcioniraju jednako za sve – i ekonomski liberalizam definiran kao zahtjev za fer tržišnim natjecanjem poduzetnika na uključivom (transparentnom, otvorenom i depersonaliziranom tržištu koje nitko ne može monopolizirati i zatvoriti da bi umjesto pošteno zarađene dobiti ubirao rentu), ideje su koje 2019. rezoniraju jednako kao i 1989. Osobito na istoku Europe. I osobito u Hrvatskoj gdje i dalje postoji velik prostor za napredak na temelju politika koje se rukovode idejama političkog i ekonomskog liberalizma.
To ne znači da takozvana tranzicija – prijelaz iz „socijalizma“ u „kapitalizam“ – nije dovršena. Pravo pitanje glasi kamo se stiglo. Jedno je sigurno: nije se stiglo do kraja. Do kraja se nikad ne stiže.