Od početka ruske agresije na Ukrajinu cijena nafte na svjetskom tržištu narasla je oko 25%, dolar je ojačao, a zatim su se cijene malo vratile i stabilizirale oko +20%. Maloprodajne cijene goriva prošli su utorak narasle svega oko 10%. Dobro je poznat trik kako maloprodajne cijene rastu manje od umnoška porasta cijene nafte i stope aprecijacije dolara: limitiraju se marže trgovaca (time se maloprodajna cijena fiksira), smanje se trošarine, a PDV ostane nepromijenjen.
Država uz cijenu od 12,19 kuna po litri benzina od PDV-a (25%) ubire 2,44 kune po litri (= 12,19 – 12,19/1,25 ), a trošarina je u aktualnoj cijeni smanjena za 40 lipa, na 3,46 kuna. Dakle, PDV i trošarine su sada 5,90 kuna ili 48,4% – ugrubo oko pola od maloprodajne cijene.
Uz cijenu od 11,1 kune država je ubirala (11,1 – 11,1/1,25 =) 2,22 kune po litri. Razlika na PDV-u je 22 lipe u plusu za proračun. Znači li to da država na ovaj način „zarađuje“ od rasta cijene benzina 22 lipe po litri (= 2,44 – 2,22)?
Država ništa ne „zarađuje“. Ona ubire PDV koji je sada veći po litri benzina za 22 lipe i kroz to kompenzira manji proračunski prihod od trošarina, koje su po litri benzina smanjene za 40 lipa. Osim toga, potrošnja će uz veću cijenu pasti. Potražnja za gorivom nije jako cjenovno osjetljiva – nije elastična. Realna potrošnja goriva past će manje od stope rasta cijene, ali ipak će pasti, i stoga je izvjesno da država neće ostvariti veći nego manji prihod od potrošnje goriva nego ranije. To se vidi i kroz pad ugriza države u maloprodajnoj cijeni benzina. Kao što sam pokazao na početku, u proteklim mjesecima taj udjel je smanjen s oko 60%, na oko pola.
Ali, i tih pola je jako puno. PDV na goriva do sada nije diran. Postavlja se pitanje koliko je to održivo ako će cijene nafte na svjetskom tržištu dalje rasti? Koliko vremena treba proći prije nego što se vlada odrekne stope PDV-a od 25% na gorivo i/ili dodatno smanji trošarine i odrekne se i dalje velikog ukupnog ugriza u cijeni goriva?
Pitanje je važno i zbog toga jer su goriva jeftinija u susjednoj Mađarskoj i BiH (upravo zbog manjih ugriza države u cijeni goriva). Građani iz područja blizu granica to koriste. No, „shopping“ na pumpama preko donosi puno manju štetu državi od troškovnog udara u zemlji. Stoga je pitanje dokle ima smisla trpiti rast cijena goriva kako bi se sačuvao prihod državnog proračuna, odnosno: gdje se nalazi prag cijene nakon kojeg će ekonomske i političke štete od ogromnog ugriza države u cijeni goriva daleko premašiti problem smanjenog prihoda državnog proračuna?
Odgovor zavisi o političkim i sigurnosnim okolnostima. U nastavku ćemo prvo prikazati kako se kreće cijena nafte. Predviđat ćemo što bi se moglo događati narednih dana, a zatim definirati neke ekonomske i političke kriterije koje je preporučljivo koristiti pri donošenju odluke o smanjenju PDV-a na goriva i/ili daljnjem smanjenju trošarina. U mojim crnim scenarijima to se neće moći izbjeći, štoviše, već je vrijeme za to, i država se treba pripremiti za radikalno smanjenje ugriza u cijenu goriva kako bi se izbjegao još veći troškovni udar na životni standard građana i poduzeća koja u značajnijoj mjeri koriste energente. Dok čitate nastavak ovoga teksta imajte na umu da postoje i optimističnije prognoze od mojih. Igor Grozdanić je za N1 izjavio da prolazimo vrhunac cijene nafte i prognozira cijenu na značajno nižim razinama u budućnosti jer će drugi veliki proizvođači povećati proizvodnju. Ako se takve prognoze obistine, pritisak na državu da se odrekne značajnog dijela svojih prihoda će splasnuti. Mi idemo dalje uz pretpostavku da bi cijene nafte u nekim scenarijima mogle rasti (ne tvrdim da će to sigurno biti tako).
Cijena nafte: pregled, dugi rok
Terminska cijena nafte u Londonu (Brent) kretala se oko 70$ za barel prije pandemije. Zatim je u vrijeme lockdowna 2020 pala na ekstremno niske razine (u jednom trenutku bila je negativna što se ne vidi na donjoj slici koja prikazuje dnevne podatke). Potom je nafta krenula brzo rasti nakon dokidanja lockdowna 2020. Do početka ove godine cijena nafte se kretala u okviru intervala koji je i ranije viđen. Drugim riječima, prošlogodišnja inflacija koja je u prosincu u Hrvatskoj završila na razini od 5,5% (u odnosu na prosinac 2020.) bila je u najvećoj mjeri uzrokovana rastom cijena energenata. Logično, jer u lockdownerskoj 2020. inflacije nije bilo, što znači da je prosječna inflacija u dvije godine iznosila malo više od 2% što je normalan tempo rasta cijena. Međutim, zadnji uzlet prema gore u toku 2022. očito izlazi izvan okvira koji je viđen zadnjih godina. Taj zadnji rast nema veze s oporavkom nakon pandemije. Objašnjava se, prvo, rastom napetosti na granici Rusije i Ukrajine od prosinca prošle godine do 21. veljače, a zatim svime što je uslijedilo nakon početka ruske agresije 24. veljače.
Cijena nafte: pregled, kratki rok
Međutim, sam napad Rusije na Ukrajinu nije uzrokovao uzlet cijene nafte. To se vidi iz dnevnih podataka na donjoj slici. Do sredine siječnja cijena nafte se zadržavala ispod 85$ za barel. Kako su napetosti na granicama Ukrajine i Rusije rasle, cijena je dalje rasla po prilično pravilnom (linearnom) dnevnom trendu koji se tek u ponedjeljak 28. veljače, dakle nakon proglašenja sankcija, a ne nakon početka agresije, definitivno prelomio prema gore.
U ponedjeljak 28.2 tržište je preplavila tjeskoba: hoće li najveći potrošač ruskih energenata – EU, a napose Njemačka – nakon što je zaustavila projekt Sjeverni tok 2, ići dalje prema embargu na uvoz ruskih energenata i/ili će financijske sankcije značajno otežati plaćanja ruskih energenata (kasniji embargo SAD-a nije bitan jer oni uvoze relativno malo energenata iz Rusije, ključna je Europa)? Kada su se tržišni sudionici uvjerili da energenti i dalje teku, skok cijena je završio nakon desetak dana, u utorak 8. ožujka, kada je terminska cijena taknula 130$. Nakon toga je uslijedilo hlađenje jer se vidjelo da EU neće ispucati „zlatni metak“ embarga na energente; cijena se u petak 11. ožujka vratila na razinu s početka ožujka:
Dobra je vijest da cijene goriva hvataju predah; dakle, imamo određeno vrijeme u kojem vlast može razmisliti o odgovoru što i kako činiti ako i kada cijene krenu dalje rasti.
Što bi bilo da Europa uvede embargo na uvoz ruskih energenata?
Loša je vijest da kratkotrajno smirenje cijena nafte na gornjoj slici odražava uvjerenje tržišta da je EU preslaba tj energetski preovisna da ozbiljnije zaprijeti Rusiji embargom na energente. U svjetlu rata u Ukrajini to je političko i povijesno licemjerje – problem u koji se Europa sama dovela jer umjesto da nakon aneksije Krima 2014. smanjuje ovisnost o ruskim energentima, uvozila ih je sve više, a rusko-njemački energetski savez koji je osmislio Sjeverni tok 2 tu je ovisnost trebao zacementirati.
Njemački kancelar Sholz zasad je blokirao otvaranje tog dovršenog projekta, ali pitanje je dokle će trajati emotivni šok zbog rata koji je pokrenula Rusija. Po isteku toga šoka energetsko-ekonomska „pragma“ koja nas je dovela u ovo stanje ovisnosti ponovo će dići glavu.
Potpuno je jasno da bi cijena plina i nafte eksplodirala do neslućenih visina da je uveden embargo na fizički prijenos energenata cijevima iz Rusije. Nestašice se ne bi mogle isključiti. Jasno je da bi s cijenama na 150, 200 ili više dolara za barel mnoge zemlje, osobito arapske, snažno povećale proizvodnju kako bi ugrabile nenadane profite (što bi dodatno ojačalo nedemokratske ekstraktivne režime koji cvjetaju na naftnim poljima gnojeći se crnim zlatom) i to bi ublažilo rast cijene, no nemoguće je reći koliko bi one u slučaju embarga stvarno narasle jer je puno raznih faktora na djelu. Porast cijena bi vjerojatno u početku bio toliki da bi izazvao snažnu recesiju u Europi, a recesija bi onda smanjila potražnju, što bi vratilo cijene energenata prema dolje, pa plus efekt povećanja svjetske proizvodnje zbog viših cijena … sve to upućuje da vrhunac cijena nakon hipotetičkog embarga ne bi bio dugotrajan, ali sigurno je da bi bio žestok i da bi recesija bila neizbježna. Ili…?
Na početku smo pokazali da je struktura cijene goriva takva da vlade imaju mogućnost amortizirati cjenovni udar – one u velikoj mjeri (u Hrvatskoj oko pola) određuju cijenu goriva. Stoga bi u slučaju eskalacije nakon embarga vlada bi mogla ciljati srednji put – budući da oko pola maloprodajne cijene pripada proračunu, očigledno je da bi se fleksibilizacijom trošarina i stope PDV-a (stope mogu biti i 13% i 5%) veliki dio cjenovnog šoka mogao amortizirati (kao što je nedavno djelomično učinjeno s plinom i strujom) te bi se tako, možda, mogla izbjeći recesija. Naravno, država bi se u slučaju jako velikog šoka morala privremeno odreći i kompletnog prihoda od trošarina i PDV-a na gorivo, dakle brojnih milijardi, ili u grubo – oko 10 milijardi kuna u proračunu samo od goriva (bez plina).
Pa što? Vratit ćemo se temi što znači 10+ milijardi kuna za državni proračun. Prije toga proširimo pogled na politiku i rat: zašto uopće razgovaramo o embargu na energente i o mogućem šoku cijena energije nezabilježenih razmjera?
Priča je puno šira, povijesna
Realno je pretpostaviti da sankcije – ni ove koje su uvedene, a koje su vrlo jake, ni sankcije na maksimumu s embargom na uvoz ruskih energenata – ne bi u kratkom roku zaustavile rusku invaziju. Također je realno pretpostaviti da sankcije – ni jedne ni druge – ne bi dovele do promjene u Kremlju zbog društvenih nemira u Rusiji. Tko računa s takvim scenarijima naivan je i ne poznaje Rusiju ni karakter represivnih režima. Čemu onda uopće razgovor o embargu?
Smisao sankcija je iscrpljivanje na srednji rok – smanjivanje ekonomskih resursa agresora, sužavanje opcija koje mu stoje na raspolaganju za buduća djelovanja i definiranje pregovaračkih pozicija za neke buduće sporazume.
Budući da je napad na Ukrajinu dio šire kremaljske strategije obnove ruske moći, što uključuje i efektivno vraćanje NATO-a na granice prije 1997., razmišljanje o embargu treba tumačiti kao dio šire strategije europske obrane. Naime, kada Lavrov u tipično totalitarnoj maniri novogovora kaže: „Nismo napali Ukrajinu, nećemo ni druge zemlje“, to ne možemo prevesti drugačije nego „Ono što se dogodilo Ukrajini može se dogoditi i drugima.“ Takve izjave, plus ono što Rusija demonstrira na teritoriju Ukrajine, plus spomenuti zahtjev za vraćanje NATO-a na granice otprije četvrt stoljeća, pokazuju da je razmišljanje o embargu opravdano, jer imamo posla s Kremljom koji ne preže od uporabe sile i uništenja, izazivanja humanitarne kastrofe i koji je spreman svoje ciljeve ostvarivati vojnim putem pod cijenu tisuća ljudskih života.
Mnogi komentatori, osobito na društvenim mrežama, negiraju takvu interpretaciju. Protive se čak i mekim sankcijama, a naročito embargu. Takve stavove možemo podijeliti u četiri velike grupe:
- Libertarijanska naivnost: Sankcije nikada ne služe ničemu, a sloboda trgovine povećava šansu da se ljudi dogovore i izbjegnu veći sukob jer spontana suradnja pobjeđuje na dugi rok.
- Pacifistička naivnost (ekstremno lijevi pogled): NATO je zlo jer brani kapitalizam i neoliberalizam koji je uzrok svih zala ovoga svijeta. (“Zapad je kriv za sve”).
- Geopolitička naivnost: Rusiju zanima samo Ukrajina, ništa drugo, i Ruse i Ukrajince treba pustiti da se razračunaju i dogovore (šifra: nitko nije nevin, ili kako su nama devedesetih poručivali, za rat je potrebno dvoje).
- Trulost Zapada: Sankcije će ionako nanijeti štete samo običnim ljudima, dok će elite, i to upravo one koje naglasnije zagovaraju sankcije, za sebe osigurati dovoljno, isto kao što se „laptop klasa“ pobrinula za sebe u lockdownu koji je tako glasno zagovarala.
Čini mi se da broj onih koji čvrsto vjeruju u stavove 1, 2 i 3 nije prevelik, no stav 4 (stav o „trulosti Zapada“) je važan. Taj stav odozdo, kroz demokratske procese, veže ruke Zapadu, prije svega EU, u odgovoru na rusku agresiju. Evo nekoliko komentara na tu temu s mojeg facebook zida proteklih dana:
„Liberalna demokracija postoji? Nismo li se uvjerili da su političke elite korumpirane i manipuliraju istim žarom upravo u “liberalnoj demokraciji”? Inače, kako objasniti Bushov rat u Iraku, jer, Irak ima WMD i stoji iza 09.11. Ili Obamina proljeca u North Africa? Ili ukidanje sloboda za vrijeme Covida i brutalna manipulacija mjerama? Ili gaženje prava na proteste u Canada, Belgium, Holland puštajući pse na mirne prosvjednike?“ (M. I.)
„Ne možes kriviti Putina za ništa, sve je zapad kriv. Zapad vode hiperaktivni idioti koji nemaju pojma o životu. Kriviti Putina za prilike koje mu zapad stvara i daje na pladnju je veliki nedostatak samokritike. EU kao ideja umire, za to nije kriv niti Putin niti razliciti nacionalizmi, za to su krivi idioti koji nisu htjeli ispostovati ni osnovna pravila po pitanju NATO obaveza o ulaganju, niti su zaštitili energetske potrebe da ne dodje do prevelike ovisnosti o jednom uvozniku, niti su zastitili tržiste od robe koja nastaje u robovlasničkim odnosima te na taj način zaštitili vlastite proizvodjace i radnike, niti su ispostovali tradicije i kulturu naroda koji čine esenciju članica EU. Nakon svega toga kriviti Putina zato sto je iskoristio priliku znači ne prepoznati vlastite greske.“ (T. G.)
Bila bi velika pogreška prekrižiti („poništititi“, cancel) ovakve stavove samo zbog toga što ih je emotivno nemoguće provariti u uvjetima kada se Mauripolj pretvara u veliki Vukovar. Da, oni ekskulpiraju Putina, pokazuju duboko „razumijevanje“ za njegovu strategiju i sredstva, nema ni spomena ukrajinske patnje i žrtve, Zapad je za sve kriv, truo je, propao, mrtav … Sama činjenica da među nama žive ljudi koji su spremni svu odgovornost svaliti na Zapad, kao da Zapad sipa bombe po Ukrajini, ne znači da u nekima od tih teza nema nešto nad čime bismo se trebali zamisliti. Na primjer, drugi komentator je potpuno u pravu kada ukazuje na pogreške europske energetske politike (o mojoj suglasnosti s tim stavom mogli ste čitati na početku ovog teksta i u nekim prethodnima), kao što su u pravu mnogi koji se, osobito nakon pandemije, plaše da će Zapad reagirati tako da se „bogati opet za sebe pobrinu“, dok će narod platiti sve troškove sankcija. Covid i mjere su očito ostavili preduboku traumu, nagrizli samopouzdanje Zapada, uništili povjerenje, umanjili (iako ne i eliminirali) suštinske razlike između demokracija i diktatura, posijali sjeme diktatura blagostanja na Zapadu, i to su, između ostalog, razlozi zbog kojih je predator u Kremlju “nanjušio krv” – povijesnu priliku i slabost protivnika.
U demokraciji ljudi dijele terete kolektivnih akcija
Uistinu, povratni efekt tereta sankcija – ovih koje su na snazi ili nekih budućih, na maksimumu s embargom – moramo dijeliti. Dijeliti na razini EU, među državama, i unutar pojedinih država članica. Samo osjećaj pravedne raspodjele tereta povratnog efekta sankcija osigurat će široku podršku postojećim ili još jačim sankcijama, ako bude potrebno. A možda će biti potrebno. Od povijesne je važnosti da EU bude spremna i na taj korak, i da Rusija zna da ta spremnost postoji (jer ako zna da spremnost postoji možda promijeni strategiju prije nego što odluči testirati tu spremnost).
Snaga Zapada je u tome što je osigurao jedno od najduljih razdoblja mira i prosperiteta u Europi u povijesti. Zapad je u tom razdoblju dokazao da je liberalna demokracija superiorna u odnosu na druga društvena uređenja. Vrednote i političke institucije liberalne demokracije, kao i mir, ljudi Zapada spremni su braniti. To je sama esencija Zapada – bez tih vrednota i političkih institucija ne postoji nešto što bi se moglo zvati „Zapad“. Međutim, da bi se očuvalo zajedništvo koje sada stoji iza ogromne potpore Ukrajini, ljudi moraju osjećati da se teret podrške i sankcija pravedno dijeli. Ako veliki broj ljudi osjeti da su načela podjele tereta kompromitirana; da se od slabije stojećih očekuje da padnu ispod praga siromaštva zbog rasta cijena energenata, a da bogati, koji odlučuju, nemaju problema s plaćanjem tih troškova („bogati se uvijek za sebe pobrinu“); ako oni koji su na državnoj sisi i dalje uživaju rast plaća i benefita kako se njihov životni standard ne bi urušio, a za druge koga briga (takav socijalno korozivni stav sindikata javnog sektora vidjeli smo na početku pandemije kada su branili povećanje svojih plaća i kritizirali subvencije za plaće u privatnom sektoru); ako ćemo i dalje svakoga dana čitati o sumnjama u korupciju; drugim riječima, čim se dnevna politika počne interpretirati u kontekstu nepravde, podrška Ukrajini i sankcijama će prije ili kasnije nestati.
A to je ono što Rusija želi. Na tome će njezine tajne službe, botovi, trolovi i korisne lude koje su pune razumijevanja za Putina graditi svoje „argumente“. Oni će uspjeti ako posiju razdor među zapadnim demokracijama. I to je front na koji se sada seli borba – borba za ljudske duše, a ne za tijela (kao što je primijetio Karlo Jurak u kontekstu rasprava o pandemiji).
Razjedinjenost Zapada, njegova nesposobnost za reakciju, bila je glavna pretpostavka Kremlja prije napada na Ukrajinu. Sada su iznenađeni reakcijom. No, kako i oni igraju na duge staze, tj. barem bi to htjeli (a upravo im je dugoročna strategija sada ugrožena sankcijama), uložit će mnogo resursa u bacanje klipova pod svaki kotač koji se vrti u pravcu visokog stupnja zapadnog suglasja protiv ponašanja Rusije.
To još nije aktualno. Ljudi su još uvijek emotivni. Jasno razlikuju agresora i žrtvu. Vide gdje civili stradaju i pate. Evociraju se uspomene na Domovinski rat, što je osobito za nas strašno emotivno. Osim toga, povratni negativni efekti sankcija zasad su marginalni, pa osim prošlotjednog rasta cijene benzina nekog ozbiljnijeg osjećaja ekonomskog troška nema: stradali su izvoznici u Rusiju i kompanije koje tamo imaju operacije, a koji čine marginalni dio gospodarstva; u prvom krugu povratnih efekata gospodarskih sankcija institucije su reagirale besprijekorno i pogasile prvi financijski požar u doslovce dva radna dana (bivša Sberbank). A kako informiraniji znaju da na kocki nije samo Ukrajina nego i europski mir i međunarodno pravo (budući da ruski deklarirani plan redefinicije europske sigurnosti ne završava na granicama Ukrajine), oko jedne kune po litri goriva i par desetaka kuna na računu za plin i struju predstavlja cijenu koja zasad prolazi.
Uskoro će prvobitni šok i homogenizacija društva na pitanju Ukrajine proći. Teret dnevnog života i vlastiti problemi neminovnom logikom cinizma geografske udaljenosti polako će potiskivati vijesti iz Ukrajine. Kako će vrijeme odmicati, rat će poprimati drugačije konture. S druge strane, možda će embargo doista biti potreban da bi Rusija stala. Ali, kako će vrijeme prolaziti, bit će teže mobilizirati javnost za potporu mjerama koje nas povratno snažno, izravno pogađaju. U mogućem postupnom prijelazu za zeleni stol Rusija će možda dobiti i neke ustupke koje će Kremlj shvatiti kao nagradu za agresiju, tumačiti kao pobjedu i potvrdu slabosti i nespremnosti druge strane. Hoće li ih to ohrabriti? Zašto bi Rusija, nakon određenog ekonomskog rekuperanja, odustala od strateškog cilja da dio istočne Europe izvuče ispod NATO kišobrana na povijesnu vjetrometinu, vjerujući da će tako lakše obnavljati utjecaj u interesnoj zoni koju je iza Željezne zavjese nekad kontrolirao SSSR? To je njihov deklarirani politički – sigurnosni (a potencijalno i vojni) cilj. Ako će u ostvarenju toga nauma imati široko polje djelovanja – ako neće očekivati najjači mogući (gospodarski) protuudar – nastat će trajna destabilizacija područja srednje i istočne Europe nakon prosperiteta u proteklih četvrt stoljeća kakav u povijesti nije bio zabilježen.
Fundamentalni interes Europe (i Hrvatske!) je spriječiti takav scenarij. Pa makar i radikalnim sankcijama, i ako bude potrebno – embargom na ruske energente. Kristijan Kotarski je ovdje objasnio šire međunarodne razloge za to i procijenio da nema više mnogo vremena, najviše dvije godine. No, postavlja se pitanje kako osigurati da 27 država članica bude za embargo? Koliki je rizik da se neka članica – Mađarska, možda čak Njemačka – tome usprotivi i tako napuše kremaljska jedra demonstrirajući (očekivano i iz perspektive Moskve tako željeno) europsko nejedinstvo?
U svakom slučaju, ako ćemo prije ili kasnije morati razmišljati o tome podržavamo li politiku embarga na ruske energente, prevladavajući stav će zavisiti o tome kako će vlade organizirati kompenzacijske mjere: hoće li te mjere odmah dozvati sumnje o nejednakoj raspodjeli tereta sankcija ili će ljudi prvo pomisliti „svi smo u ovome zajedno“? To nije samo pitanje za Plenkovićevu vladu, nego za cijelu EU. Opstanak EU i njezine sigurnosti zavisit će o odgovoru na to pitanje prije nego što se postave vojna pitanja vezana uz članak 5 Povelje NATO, a na koja nas je na trenutak podsjetio dron iz Ukrajine koji je pao na Jarunu. No, prije tih vojno-obrambenih dilema (jer Rusija do daljnjega vjerojatno neće napasti neku članicu NATO nakon što je zapela u ukrajinskom blatu), Europska unija mora što prije uvećati kapacitet za najoštriji mogući gospodarski odgovor. Upravo taj odgovor može ozbiljno naštetiti agresoru i odvratiti ga od šire europske eskalacije.
Što smjera EU?
Prošli tjedan je donesen paket REPowerEU i objavljene su vijesti koje pokazuju da u pripremi nije samo značajno smanjenje ovisnosti o ruskim energentima (dakle konačno korekcija njemačke pogreške jačanja ovisnosti nakon 2014.), nego i nešto više od toga. REPowerEU je „zajednička europska akcija za priuštiviju, sigurniju i održiviju energiju“. Cilj je smanjiti ovisnost o ruskim energentima i, usporedo, razviti mehanizme fiskalne kompenzacije troškova (i kućanstviima i poduzećima) uslijed energetskih cjenovnih udara. Kompenzacije su ključne, jer nije realno da će se energetska ovisnost o Rusiji moći smanjiti brže nego što će zatrebati najradikalnija sankcija – embargo. A već smo rekli da će najradikalnije sankcije moći funkcionirati samo dotle dok ih narod podržava, jer na Zapadu ipak živimo u demokracijama. Kompenzacije troškova su neophodne kako bi se sankcijama osigurala snažna demokratska potpora i suzio manevarski prostor ruskim obavještajnim službama, botovima i trolovima koji će sve baciti na kartu pokušaja dokazivanja da je zapad trul – mrtva struktura u službi neoliberalnih elita čiji je cilj, navodno, da narod plati za njihovu nesposobnost i avanturizam. Hoćete-nećete velik dio naroda upravo tako je doživio pandemiju i samo bi politički slijepac na taj dio naslijeđenog pada povjerenja u liberalnu demokraciju mogao odmahnuti rukom.
Zasad je rano govoriti o konkretnim mjerama i novcu, jer se detalji programa REPowerEU razrađuju. No to nas ne sprječava da potražimo odgovor na pitanje što Hrvatska može učiniti kako bi bila spremna na „energetski rat“, ako zatreba.
Manji porezi ili veći transferi
Znamo da je LNG na Krku dovršen u sretno vrijeme (uglavnom europskim novcem), što nas čini prilično otpornima. Međutim, zbog solidarnosti u EU i načina financiranja LNG-a moramo imati na umu da je LNG dio europskog sustava u kojem postoje i elementi solidarnosti. Isto tako, REPowerEU vjerojatno će nas ponovo učiniti neto dobitnicima u segmentu kompenzacijskih mjera – transfera – no, u nedostatku konkretnih brojki vratit ćemo se uvodnoj raspravi o fiskalnim mogućnostima amortizacije šoka cijena energenata.
Na početku teksta prikazana je moć utjecaja poreza na maloprodajne cijene, ali to nije jedini, a možda ni najbolji način kompenzacije uvećanih troškova energenata. Sjetite se Bandićevih udžbenika za školarce koji su dijeljeni svima. Jedan od najčešćih prigovora toj populističkoj mjeri polazio je od argumenta pravednosti: Zašto bi knjige besplatno dobivala i djeca „siromašnih“ i djeca „bogatih“? Ne bi li se, da je manje novca iz proračuna dano za djecu „bogatih“, mogli smanjiti porezi, ili bi se taj novac mogao preusmjeriti u druge socijalne svrhe (jer i nakon što su im djeca dobila knjige za školu, mnogi siromašni su i dalje siromašni)? U slučaju kompenzacijskih mjera za cijenu benzina isto pitanje izgleda ovako: zašto se jednako pogoduje ovom koji toči novi BMW 5 i onom koji toči petnaest godina star Fiat Tipo?
Instrument koji rješava i problem pravednosti i problem efikasnosti su transferi. Ekonomisti se često zalažu za što manje „prtljanja“ po porezima (što jednostavniji i unificirani porezi) i za rješavanje društvenih ciljeva transferima – dodjelom novčanih iznosa. Kombiniranjem podataka iz JOPPD obrazaca i nekih drugih izvora (SKDD, podaci o plaćenim porezima na najam nekretnina i sl.) ljudi se s visokim stupnjem sigurnosti mogu grupirati prema socioekonomskom statusu pa se uz manji fiskalni trošak može postići da najugroženiji dobiju najviše, srednje ugroženi srednje, itd. Tako dobar dio populacije realno ne bi ni osjetio povećanje cijena energenata, a oni bolje stojeći bi platili.
Međutim, u stvarnosti se ovaj model izbjegava jer: (a) mnogi ljudi ne vole osjećaj da im država pomaže, osobito ako to nisu tražili (iako država pomaže i kroz niže cijene, ljudi dok ih plaćaju nemaju taj osjećaj da im netko donira novac), (b) postoje oni čije stvarne dohotke država ne zna (rad na crno, kriminalci) a koji bi dobili transfere (doduše i oni toče gorivo po nižoj cijeni), i (c) postupak je administrativno zahtjevniji od korekcije poreza. Zbog toga u uvjetima hitnosti uvijek prevagnu jednostavnija rješenja – limitiranje cijena goriva.
Sankcije, energenti i proračun
Koji god od ovih instrumenata bio korišten, mora doći ili do smanjenja prihoda proračuna (smanjenje trošarina i PDV-a) ili do povećanja rashoda (transferi), pa treba utvrditi kao će se ta razlika financirati. To se može napraviti na tri načina:
- povećanje nekih drugih poreza,
- smanjenje nekih drugih javnih rashoda ili
- deficit (puštanje rasta javnog duga).
Povećanje drugih poreza
Eksplozija troškova energenata ima pro-receijsko djelovanje, pa je povećanje drugih poreza najgora moguća opcija u kratkom roku. Hrvatska je svoju golgotu prošla s vladom Jadranke Kosor (ministar financija Šuker) i vladom Zorana Milanovića (ministar financija Linić) kada su u sred recesije 2009.-2014. povećavani porezni tereti. To je recesiju produbilo i produljilo. Nadajmo se da su političari naučili osnove ekonomike i da će ostaviti druge poreze na miru.
Smanjenje drugih javnih rashoda
Mogu li se smanjiti neki drugi državni izdaci kako bi se oslobodila fiskalna sredstva za energetske transfere? Sjetimo li se početka pandemije kada smo se nalazili u sličnoj situaciji, sindikati javnog sektora uspjeli su nametnuti ideju da je potrebno upravo njima podići plaće jer oni će, navodno, trošiti u recesiji i time pomoći očuvanju radnih mjesta u privatnom sektoru. Bio je to promašen argument (jer su u pandemiji svi podigli sklonost štednji, a ne potrošnji, pa su ovi sa sigurnijim radnim mjestima i većim plaćama samo uštedjeli malo više), no ljudi uglavnom biraju argumente koji pašu njihovim interesima. Općenito je teško smanjivati javne rashode jer je stavom onih kojih se to neposredno ne tiče (tiha većina) teško prevladati gungulu koju stvaraju oni kojih se to neposredno tiče (interesne skupine). Problem koordinacije u politici često nije rješiv u kratkom roku, tako da preostaje samo treća opcija – deficit i rast javnog duga.
Deficit i rast javnog duga
Deficit i rast javnog duga imaju ekonomski smisao kada prijeti recesija (fiskalna ekspanzija u recesiji). Vidjeli smo kako je cijeli svijet koristio taj instrument u pandemiji. Porezni prihodi padaju, rashodi se ne diraju ili rastu, a država se zadužuje radi financiranja deficita (ako kamatne stope po kojima se država zadužuje nisu ekscesno visoke). Naravno, vlada to može činiti ako joj je javni dug nizak, tj. ako su kamatne stope koje plaća na taj dug niske (što je slučaj i kod nekih visokozaduženih država ako imaju euro). Sada možemo plakati nad prolivenim mlijekom u godinama od 2007. do 2014. kada je omjer javnog duga i BDP-a u Hrvatskoj povećan s vrlo dobrih 37% na katastrofalnih 84% BDP-a. Postavši najzaduženija država nove srednje i istočne Europe de facto smo došli do ruba vlastita fiskalna kapaciteta i sva upozorenja ekonomista da je suludo toliko povećati javni dug u tako kratkom roku bila su lajanje na mjesec – kratkovidna politika je vozila po svom kolosjeku. Samo dodiru povijesne sreće možemo zahvaliti što su nam EU sredstva (strukturni fondovi, Next Generation i sada REPowerEU) i predstojeći ulazak u europodručje obnovili fiskalni kapacitet bez znatnijega gospodarskog rata pa u narednim godinama imamo mogućnosti za snažan odgovor na energetsku krizu. Zbog toga smo u prilici mjere kompenzacije rasta cijena energenata financirati ili bespovratnim sredstvima ili povećanjem deficita i javnog duga koji će se financirati mimo financijskih tržišta povoljnim europskim zajmovima, garancijama i sličnim instrumentima (kao što su mjere tržišta rada u vrijeme pandemije financirane iz povoljnog europskog kreditnog aranžmana).
Umjesto zaključka: europska strategija i budućnost Rusije
Da, dobro ste shvatili: zagovaram što brže postizanje spremnosti za provođenje embarga na uvoz ruskih energenata ili radikalan otklon od njihova uvoza; zalažem se za vjerodostojnu prijetnju koju ćemo (EU) biti spremni poduzeti ako zatreba, ako Rusija u vojnom smislu ne stane, uz snažne mehanizme očuvanja socijalne kohezije i kompenzacija kako bi politika bila stabilna i uživala široku potporu. Energetska tranzicija sada se nameće kao nužnost, i to iz sigurnosnih i historijskih razloga. Kristijan Kotarski je iz perspektive međunarodne političke ekonomije objasnio zašto je to nužno i zašto je važna brzina.
S tim u vezi postavljaju se dva završna pitanja:
- Kako umanjiti negativne učinke energetske tranzicije i mogućeg embarga na globalnu konkurentnost Europske unije?
- Kako u tom kontekstu definirati europsku strategiju spram Rusije – ne gura li se tu veliku i važnu zemlju u zagrljaj Kini s nesagledivim posljedicama?
Točno, energetska tranzicija i kompenzacije za embargo umanjit će (troškovnu) konkurentnost europskog gospodarstva. To se zapravo već događa. Možemo imati povjerenja u poduzetničku inovativnost europskih poduzetnika i tehnološke promjene, no to nije dovoljno. Uostalom, SAD i Kina se u ostvarenju svoje konkurentnosti i dalje oslanjaju na jeftinija fosilna goriva. EU može kompenzirati svoju energetsko-troškovnu nekonkurentnost ili najjeftinijom energijom – nuklearnom, i/ili skidanjem svoga administrativnoga sala i kronične administrativne neefikasnosti i, šire, neefikasnosti svojih nabujalih javnih sektora, što znači da se EU mora vratiti politikama koje je proteklih godina stavila u drugi plan – jačanju konkurentnosti, poboljšanju investicijske klime, reformama nabujalih javnih sektora i poslovnog okružja. To se manje odnosi na Nizozemsku i skandinavske države koje su po tim kriterijima u svjetskome vrhu, ali se itekako odnosi na europski jug i Hrvatsku koja u tim politikama ozbiljno zaostaje. Ne možemo pobjeći od činjenice da nastaje svijet u kojem se džepovi neefikasnosti više neće lako praštati (doduše, nisu ni dosad samo što to u Hrvatskoj gotovo nitko nije registrirao).
Što se tiče Rusije, ona je u pogledu teritorija, povijesti i broja stanovnika prevelika zemlja da bi EU mogla pomisliti da u njoj može vući neke konce. Sankcije nisu uvedene da bi se rušilo vlast u Moskvi nego zato da se ovoj aktualnoj, agresivnoj vlasti umanje resursi za ratovanje i suzi broj strateških opcija. EU mora jasno definirati svoj stav i povući crtu preko koje Rusija ne može ni pomisliti prijeći. Ovaj Kremlj razumije samo silu, pa na toj istočnoj strateškoj crti (na istočnim i jugoistočnim granicama EU) mora stajati vjerodostojna i snažna prijetnja za koju će Rusija u svakom trenutku znati da ju EU može ostvariti. EU je otvorena u želji da ta prijetnja ne bude iskazana u vidu vojne tehnike i vojnika (i po tome se Rusija i EU zasad srećom slažu, jer EU i NATO imaju resurse, ali ne žele rat i da im mladost gine, dok Rusija srećom nema resurse za veliki rat na potezu od Baltika do Crnog Mora iako očito nema problema žrtvovati svoju mladost). U uvjetima takve patološke ravnoteže na istoku kontinenta embargo na uvoz ruskih energenata možda će biti jedini način da se u kratkom roku izbjegne šira eskalacija i stvore preduvjeti za kakvo-takvo primirje u Ukrajini (kamo sreće da sam u krivu i da je ovo što je do sada poduzeto dovoljno, ali u to zasad ne vjerujem).
U tom smislu, sva je prilika da cijena ekonomskog embarga može biti neusporedivo manja od cijene koju bismo kasnije platili ako bismo se pokazali kao kolebljivci koji nisu u stanju provesti oštru gospodarsku reakciju. Ne smijemo smetnuti s uma da se cijene dvaju opcija plaćaju u različitim valutama između kojih tečaja zamjene nema – prva je cijena najoštrijih ekonomskih sankcija koje uključuju embargo, a iskazuje se u eurima, a druga, ako dođe do šireg sukoba, iskazuje se u ljudskim životima. Prvu cijenu moramo biti spremni platiti kako bismo izbjegli plaćanje druge.
Kuda će Rusija, nije nam dano znati. Rusi će to morati sami izabrati. Jedino što zasad znamo je da se zatvaraju. To je prirodna prva reakcija koja će za nekoliko mjeseci proći i tada će biti jasniji njihov smjer i namjere.
Kotarski je opisao kako će Rusija ubrzano dovršavati cijevi za povećani tok energenata prema Kini i na koje će izazove pritom naići (sada nema kapacitete da prodajom energenata Kini nadomjesti gubitak europskog tržišta), ali to ne znači da Rusija može dalje potpuno odsječena od Europe. Europa bez (ovakve) Rusije može, i to je njena snaga. Naravno, interes Europe je da joj se Rusija vrati. Ali, ne ovako totalitarna i ne ovako agresivna. S druge strane, ne ni „poražena“ Rusija u kojoj bi se ispisao uvod za nekog novog, možda još goreg Putina. Rusija je nuklearna sila i zbog toga uvijek moraju postojati vrata prema Europi za koja će Rusija znati da ih može otvoriti, kolikogod to cinično ili bolno zvučalo onima koji sada stradavaju od ruskih granata. Europa je ta koja treba partnerstvo s Rusijom koje se može obnoviti onog trenutka kada Rusija bude spremna prihvatiti da su na potezu od Baltika do Crnog Mora nastale neovisne države, članice EU, koje nadasve cijene mir, sigurnost i vlastitu slobodu, koju su spremne braniti. I ta poruka treba biti glasnija od dosadašnje poruke da Europa treba Rusiju zbog energije. Upravo gledamo ružan film koji pokazuje dokle nas je to dovelo.