Drago mi je da vijest o rastu realnog BDP-a za 7,7% u drugom tromjesečju (u odnosu na isto tromjesečje 2021.) nije visoko kotirala na glavnostrujaškim portalima. Statističari u uvjetima visoke inflacije teže procjenjuju BDP, pa bi 7,7% moglo uključivati značajnu pogrešku mjerenja. Osim toga, kvartal koji je završen davnog 30. lipnja spada u daleku prošlost. Već je i sadašnjost povijest, iako će podatak za treći kvartal, koji će biti objavljen za tri mjeseca, također biti izvrstan. Stoga u nastavku neću daviti s temom zašto mislim da je rast u drugom kvartalu bio snažan, ali ipak slabiji od 7,7% (i od 2% u odnosu na prvo tromjesečje), nego ću se usredotočiti na neposrednu budućnost u kojoj će nas zatresti udar cijena plina i električne energije.
Razlozi osim rata i sankcija (iako su oni najvažniji)
Nećemo otkriti toplu vodu ako kažemo da će zbog aktualnog udara cijena plina i struje europsko gospodarstvo jako usporiti, pa idemo vidjeti može li, kada i gdje usporavanje prerasti u ozbiljnu recesiju. I što nam je činiti da se njezini učinci u Hrvatskoj ublaže.
Cijene sirove nafte na svjetskom tržištu stabiliziraju se na oko 100 dolara za barel s dobrim izgledima da će tako, ili još niže, ostati neko vrijeme (što će barem privremeno otpuhati onu nervozu s očitavanjem brojčanika na pumpama). No, cijene električne energije i plina u Europi divljaju. Rat u Ukrajini odnosno ruska odmazda zbog sankcija neposredni su povodi. No, uzroci leže i na drugim stranama.
Jedna nevolja nikad ne dolazi sama: suša u Europi ove godine smanjila je proizvodnju električne energije iz hidropotencijala. Tvrdoglavo njemačko ustrajanje na gašenju nuklearki latentan je uzrok energetskih problema: umjesto urana Nijemci pojačano „kure“ stari „dobri“ ugljen. Teorija da je cilj Amerike zarađivati na izvozu skupog plina u EU pomalo pada u vodu jer Bidenova administracija radi nešto još gore po EU; počinje ograničavati izvoz kako bi osigurala vlaastite strateške rezerve plina koje su se opasno stanjile. Kada se na to nadovežu sezonske spekulacije u doba godine kada se sklapaju ugovori, dobijemo graf koji pokazuje cijenu terminskog ugovora za megavat-sat prirodnoga plina u EU (Dutch TTF); ona leti u nebo. Kada vidite nešto kao ovo na slici, možete biti sigurni da će se s protekom vremena formirati igla prema gore, što znači da će se cijena sunovratiti kao što je već bio slučaj tri puta prošle i ove godine (to se lijepo vidi na slici). No, ne žurite s optimizmom: isto tako možete biti sigurni da neće biti povratka na staro. Jer prvo, nitko ne zna gdje i kada nastupa vrh (a svaki novi vrhunac sve je viši od prethodnog); za promjenu trenda potrebna je strukturna promjena koje nema na vidiku. Niti će rat u Ukrajini stati, niti će se nešto bitno oko sankcija i odgovora na njih u kratkom roku promijeniti. Razlaz Rusije i EU čini se nepovratan, i jedino što nam preostaje je tražiti odgovor na pitanje kako amortizirati negativne posljedice toga razlaza (Hladnog rata II).
Cijena terminskog ugovora za MWh prirodnog plina u EU od petka 26. kolovoza 2022.
Izvor: tradingeconomics.com
Šok na strani potražnje i šok na strani ponude
Ultimativnog lijeka nema jer (srećom) nema nikoga tko će otići u Kremlj, stisnuti Putinu ruku i reći: šalili smo se, puštaj plin, uz svečani potpis na neki dokument u tamnim koricama s ugraviranom zastavom na kožnome ovitku. To znači da generalni recesijski i inflacijski (stagflacijski) okvir zbog cijena energeije u Europi predstojeće jeseni i zime nije moguće izbjeći. Optimisti će možda reći da se isto govorilo nakon što je počeo rat u Ukrajini, odnosno rat sankcijama između Zapada i Rusije (što je dovelo do velikog skoka cijene naftnih derivata, ali koji je prošao). Unatoč tome, gospodarstvo EU zabilježilo je jako dobar rast po stopi od 0,6% u drugom kvartalu (u odnosu na prvi).
Međutim, optimisti gube iz vida tri stvari: Prvo, od ožujka 2022. traje produženo post-covid razdoblje spuštanja ranije podignutih potrošačkih ručnih kočnica (efekt sustizanja i realizacije ranije odgođenih planova potrošnje). To ne može trajati vječno. Potrošači će u jednom trenutku ponovo početi masovno raditi nakon odmora i frustrirani vijestima i poslom vraćat će se kući i pitati se: „Čekaj malo, ne bih li ipak pričekao s planiranom potrošnjom ili investicijom dok ne vidim kako će se ovo rasplesti?“. Drugo, cijene goriva koje su divljale u drugom tromjesečju ove godine imaju manji udjel u potrošnji kućanstava i troškovima industrije od cijena električne energije i plina koje su sada u prvom planu. Treće i najvažnije, cjenovni udari na tržištima plina i struje puno su snažniji od bilo čega što smo do sada vidjeli na tržištima naftnih derivata (dovoljno je pogledati liniju i skalu na gornjoj slici).
Prema tome, uskoro ćemo imati dva paralelna efekta. Prvo, ako inflacija uopće uspori prema kraju godine (što smo do sada očekivali), to će se dogoditi zbog slabljenja potrošnje. A to nije dobra vijest. Europski potrošači će relativno više izdvajati na skuplje energente, pa će manje ostajati za druge stvari. To može izazvati recesiju. Drugo, troškovni udar na proizvođače na strani ponude bit će strašan za sve kojima je energija iole važnija troškovna komponenta. A u uvjetima anemične potrošnje, mogućnost za prevaljivanje povećanog troška eneergije na cijene proizvoda i usluga bit će smanjene. Stisnut će se marže, kod najpogođenijih postat će negativne, a to može značiti otpuštanja radnika i stečajeve u najviše izloženim sektorima i poduzećima.
Više o tome kasnije. Prvo ćemo promoriti stranu potrošnje, a tek potom stranu ponude. Pokazujemo zašto bi učinak naraslih cijena energenata na potrošnju u nekim europskim zemljama (što se odnosi i na Hrvatsku) mogao biti slabiji nego u nekim drugim državama.
Ovdje su potrošači zaštićeniji – jer je životni standard niži
U bogatijim državama članicama EU cijene energenata se u puno većoj mjeri prelijevaju na kućne budžete nego kod nas. Cijene energenata za kućanstva od početka ovog desetljeća narasle su 52,5% u europodručju; u Hrvatskoj „samo“ 20%.
Izvor: Eurostat
Nekoliko je razloga za to: (1) Hrvatska nema tradiciju subvencioniranja proizvođača povoljnim cijenama energije; (2) u Hrvatskoj ne postoji snažan industrijski lobi; (3) nema spremnosti stanovništva na žrtvovanje kupovne moći radi suprotstavljanja Rusiji (kao u baltičkim državama gdje stanovništvo ove godine šutke plaća puno skuplju energiju), i (4) Hrvatska nema razvijen sustav socijalne politike koji bi omogućio ciljane socijalne transfere potrebitima radi prevencije energetskog siromaštva, dok bi bolje stojeći dio populacije plaćao tržišne cijene energenata. Hrvatska oduvijek ima jednu od najnižih cijena energije u EU (općenito, a posebno za kućanstva) i nalazi se među rijetkim zemljama u kojima je cijena energenata za kućanstva niža od cijena energenata za poduzeća. Kao što se vidi u tablici, u toj skupini nalazi se većina slabije razvijenih zemalja članica EU iz istočne Europe, i donekle iznenađujuće – Danska. Drugdje je normalno da kućanstva plaćaju veću cijenu energije nego poduzeća. Logika iza takve politike je da se životni standard najbolje čuva kroz čuvanje radnih mjesta, a ljudi svoju potrošnju trebaju prilagoditi relativnim cijenama.
Cijena plina po kWh u drugoj polovini 2021.
Izvor: Eurostat
Stoga vlasti u Hrvatskoj imaju i tradiciju i spremnost i fiskalne resurse (a i demokratskog pritiska javnosti neće nedostajati) da kontroliraju prelijevanje troškova energije na kućanstva. Prošloga proljeća vidjeli smo prvi paket mjera na tome tragu, i kladite se – bit će ih još.
Hrvatske mjere uvijek sadrže i socijalnu komponentu kojom se razmjerno više pomaže kućanstvima (uglavnom umirovljeničkima) u donjim decilima distribucije dohotka. Možemo očekivati nastavak takve politike te, zbog toga, manji utjecaj na poremećaje u tekućoj potrošnji nego u državama gdje se troškovi energije do sada nisu smatrali dovoljno važnom stavkom da ih država oštrije kontrolira. Iako je u bogatijem dijelu EU udjel troškova za struju i plin u strukturi potrošnje kućanstava manji, promjena nakon poskupljenja bit će (i već jest) veća.
Na djelu su i neki novi razlozi zašto političari u bogatim državama žele dopustiti prelijevanje značajnog dijela troškova na potrošače. Ideje o energetskoj tranziciji (vezano uz klimatske promjene) i, po novome, politička želja da što prije dođe do definitivnog raskida ovisnosti o ruskim energentima (također po novome najkasnije do 2030.), političare je u bogatijim zapadnim demokracijama navelo na razmišljanje o tome da se ova nova situacija iskoristi za poticanje ulaganja u energetsku efikasnost i vlastite izvore. Logika poticaja je ekonomska: kada jedan izvor energije (porijekom ruski) postane relativno skuplji, ljudi će ga prirodno nastojati zamijeniti alternativnim izvorom. Bit će spremni ulagati da to postignu. Na primjer, Nijemci ne rasterećuju cijene (plina) za kućanstva, nego su došli na ideju da ih dodatno opterete nekom vrstom kriznog poreza iz kojeg će pomagati distributerima da opstanu u uvjetima vanjskog šoka. Naravno, to je vrlo rizična politika koja će vrlo vjerojatno dovesti do nestabilnosti u zemljama koje provode politiku velikog prijenosa troška na građane. Do toga može doći tek kada Ukrajina siđe s naslovnica i osjećaj solidarnosti (i spremnosti plaćanja troška) mine.
Kako pomiriti tri ne uvijek kompatibilna cilja: kratkoročne interese potrošača i proizvođača s nužnošću dugoročne energetske tranzicije
Prema tome, svuda se u ovoj gunguli nastoje pomiriti tri cilja, ali im različite zemlje, ovisno o stupnju razvoja, političkoj i gospodarskoj tradiciji, te preferencijama birača i aktualnih vlasti, daju različitu važnost. U većini najrazvijenijih država se kao u Njemačkoj najmanji ponder stavlja na zaštitu životnog standarda potrošača; veće pondere zaslužuju poticanje ulaganja radi energetske tranzicije i zaštita sektora poduzeća koji oduvijek plaća manju cijenu energije od kućanstava. U slabije razvijenim državama članicama kao u Hrvatskoj najveći ponder se stavlja na neposrednu zaštitu životnog standarda ljudi, nešto manji na energetsku tranziciju (ne može se zanemariti, jer za to se dobivaju bespovratna sredstva EU), a najmanji ponder se stavlja na zaštitu proizvođača koji oduvijek plaćaju veću cijenu energije od kućanstava.
Veoma često (osobito na društvenim mrežama) mogu se čitati komentari koji kao da su inspirirani Keynesovom da smo u dugom roku svi mrtvi, pa polaze od primata kratkoročnih interesa i idu sve do potpune negacije potrebe za dugoročnom energetskom politikom (i tranzicijom). U ekstremnim interpretacijama dugoročna energetska tranzicija predstavlja se kao izmišljotina globalnih elita i/ili lijevih ideologa koji su marksizam zamijenili ekologijom na temelju izmišljene prijetnje da će nas sunce sve sutra spržiti. Klimatski alarmizam sigurno postoji i valja ga konzumirati sa skepsom, no mislim da postoje barem dva dobra dodatna razloga za energetsku tranziciju. Prvo, mislim da je očuvana priroda dugoročni društveni kapital koji će svoje društvene koristi pokazati u budućnosti kroz uvjete za zdrav i kvalitetan život ljudi. Drugo, države koje su bogate resursima za fosilna goriva, osim Norveške, SAD-a i Kanade, ustrojene su kao diktature u kojima uska skupina ljudi (najčešće neka oligarhija) dolazi u poziciju da kroz kontrolu resursa crpi ne samo ogromne ekonomske benefite za sebe, nego na tome, uz primjenu neke ideologije (kao što je npr. „Ruski Imperij“), gradi međunarodnu političku moć koja najčešće rezultira maltretiranjem drugih. Stoga energetsku efikasnost, diversifikaciju, tranziciju, nazovite to kako vam drago, vidim kao nužan uvjet za politički sigurniji svijet u kojem će ljudi lakše postići osobne slobode i aspiracije.
Manji PDV na solare je bez veze
Međutim, kada dođemo do pitanja kako postići energetsku tranziciju, vidi se da je vrag u detaljima. Kako s dobrim politikama i javnim investicijama u Hrvatskoj nismo baš „na ti“, nađe se tu svakojakih improvizacija. Poput najave implementacije stare Čačićeve ideje o ukidanju (ili smanjenju?) PDV-a na nabavke solarnih panela za kućanstva. Iako prošlost poučava da je korisno puhati i na hladno kada je riječ o Čačićevim političko-investicijskim idejama, kod ove bi i malo zdravog razuma moglo pomoći shvaćanju zašto je ta ideja jako loša u ovom trenutku.
Prvo, ulaganja u solarne panele već predstavljaju isplativu investiciju po komercijalnim uvjetima (o već postojećim poticajima da i ne govorimo) i sa uključenim PDV-om. Drugo, prioritet bi trebao biti pomoći građanima i poduzećima da lakše prebrode troškovni udar koji predstoji ove zime, a gotovo nitko do tada neće instalirati solarni pogon na krov. Irelevantno je u kontekstu gorućeg problema koji može izazvati recesiju. Treće, i oni koji stignu to učiniti neće se ogrijati ni ove ni iduće zime jer solarni paneli su sjajni za pogon klima uređaja i pokrivanje druge potrošnje ljeti, no paneli su zimi nekolikoi puta manje efikasni, a za pogon grijanja na struju (koje nije baš energetski efikasno) skoro su pa beskorisni. Predlagatelji valjda zaboravljaju da je zemlja okrugla i vrti se oko sunca čije zrake ne padaju pod istim kutem u svako doba godine; jesu li predlagatelji zbog toga ravnozemljaši? Četvrto, a ovo se osobito odnosi na kontinentalni dio Hrvatske, solari su tek mali dio potrebnih investicija. Puno više se može postići širokim spektrom ulaganja u energetsku efikasnost zgrada, pa se postavlja pitanje zašto ne smanjiti PDV na cijelu paletu takvih ulaganja, što bi obuhvatilo i termo-fasade, tehnološki naprednije okvire za prozore i vrata, toplinske pumpe i slično. Da me krivo ne shvatite, ja sam protiv masovnog rasterećenja kroz PDV jer je peto, to jest zadnje, ali ne i najmanje važno: sada je ključno čuvati i namjenski trošiti svaku kunu javnoga novca kako bi se u predstojećim, ne više tako lakim i izdašnim fiskalnim uvjetima, postigli maksimalni učinci na prioritetnim ciljevima ublažavanja energetskog šoka i eventualne recesije. Osim toga, smanjenje PDV-a upitno dovodi do smanjenja cijene (često završi u marži ponuđača), jer ekonomski ravnozemljaši ne razumiju koncepte elastičnosti ponude i potražnje koji određuju raspored poreznog tereta između proizvođača i potrošača. Za ekonomske ravnozemljaše evo i udžbenika u kojem je to detaljno objašnjeno:
Javni sektor suze roni, a birokratskom umu opet djeca smetaju
Tako smo došli do drugog bloka najavljenih tema vezno uz udar cijena energenata. Bavimo se stranom ponude (jer troškovni udar na proizvođače bit će strašan za sve kojima je energija iole važnija troškovna komponenta).
U medijima se spominju ugovori koji su na stolu za predstojeću jesensko-zimsku sezonu, a koji, ovisno o tome je li riječ o plinu ili električnoj energiji, navodno idu od puta pet do puta deset u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
Zanimljivo je da mediji pri tome najčešće prenose frustrirajuća iskustva institucija javnog sektora. Negdje je čak procurila ideja (koja je u međuvremenu službeno opovrgnuta) da bi učenici mogli nastaviti onu „divnu“ tradiciju pohađanja nastave onlajn jer će grijanje učionica državi postati preskupo! Paradigma koju je Karlo Jurak promućurno nazvao „onlajnizacijom“ (sugerirajući ideološku podlogu toga idejnog i političkog pokreta?), birokratskom umu zazvučala je toliko dobro da svako malo izbaci neku takvu ideju iako još nije savladao ni osnove digitalizacije u vlastitim upravnim tijelima. U stvari riječ je o kuhanju žabe: jednom kad se naviknete na opasnost (ili glupost) više ju ne primjećujete. Ne, nisam ljut zbog nastavka afirmacije lockdown-idiotizma, nego zbog prevlasti birokratskog uma koji ne razumije (i ne želi vidjeti jer je protivno njegovim interesima) da u vlastitim budžetima ima više nego dovoljno rezervi da negdje prištedi (koliko; parsto milijuna milijardu kuna?), koliko će više trebati za grijanje. Možda da krenu od sebe i smanje broj ureda i birokrata ili barem neka administraciju pošalju neka radi onlajn od kuće (kao da bi se išta bitno promijenilo) prije nego što djecu pošalju kući? Da, da, znam, opovrgnuto je, ali nije isplivalo slučajno… to birokratski um progovara iz perspektive svoje neumitnosti i konačnosti.
Stav o postojanju rezervi (čitaj: financijskoga sala) u javnom sektoru nije moj impresionizam ili ideološki stav prema državi-levijatanu, nego empirijski poduprijeta teza na temelju prilično tvrdog indikatora koji sam nekoliko puta objavljivao i tumačio (zadnji put u serijalu Hrvatske fiskalne tragedije ranije ove godine). Troškovi energije dio su stavke koja se u fiskalnim računima naziva intermedijarna potrošnja sektora opće države (za robe i usluge). To je ono što javni sektor kupuje i troši za tekuće funkcioniranje od spajalica i papira preko struje i vode do vanjskih intelektualnih usluga – tekući operativni troškovi (bez plaća i amortizacije). Hrvatski javni sektor u tu svrhu troši 2,5% BDP-a više od prosjeka država članica EU, što je indikator dramatične troškovne neefikasnosti. „Sala“ ima u slojevima koji se broje u milijardama kuna.
Udar na proizvođače
Na stvarnome ledu (bolje rečeno: na vatri) su proizvođači (ne samo industrijski) koji su na tržištu i koji ni u snu ne mogu sanjati „salo“ od 2,5% BDP-a iz kojeg će financirati uštede (jer kada bi tako poslovali, konkurencija bi ih davno pomela i nestali bi skupa sa svojim gubicima).
Naravno, od branše do branše, i od firme do firme, razlike su velike. No, prije ulaska u problematiku subvencija za troškove energije prvo ćemo objasniti ono što već slutite: razlog zašto bi hrvatsko gospodarstvo moglo biti manje (direktno) pogođeno od većine drugih gospodarstava u EU je – manji udjel prerađivačke industrije koja u gospodarstvu konzumira daleko najviše energije. Mnoge će iznenaditi činjenica da taj udjel u Hrvatskoj (14,4%, vidi sliku) nije toliko ispod EU prosjeka kao što se često misli (npr. udjel je veći nego u Francuskoj i Španjolskoj, sličan kao u Švedskoj i Danskoj), ali je ipak ispod prosjeka. Višedesetljetni plač nad „deindustrijalizacijom“ sada će naročito stati kada shvatimo da zemlje koje će biti najpogođenije zbog najvećeg udjela industrije su Slovenija, Češka, Mađarska, Njemačka i Poljska. Naravno, loša je vijest da bi među tim najpogođenijim zemljama mogli biti neki od naših najvažnijih trgovačkih partnera i emitivnih turističkih tržišta, što će povratno imati negativan utjecaj na Hrvatsku kroz smanjenu potražnju za izvozom naših roba i usluga (ako u međuvremenu oni sami ne smisle kako amortizirati udar kod sebe i spriječiti recesiju).
Napomena: bez Irske čijij udjel od 36% ekstremno odskače, ali ne zato što Irska ima toliko industrijskih pogona nego zato što su tamo sjedišta velikih industrijskih poduzeća
Izvor: Eurostat
Još jedan važan preliminarni indikator je udjel troškova energenata u odnosu na zaradu u hrvatskom sektoru poduzeća. Sva hrvatska poduzeća u prošloj su godini na energente potrošila oko 21 milijardu kuna. To je oko 2,4% prihoda i 29% bruto dobiti svih poduzeća koja su ostvarila dobit (ne oduzimamo gubitak gubitaša jer oni ionako nemaju šansu ako im plin i/ili struja čine značajan dio troškova). U tome velik udjel (ne znam koliko, jer nema podataka o tome) imaju goriva koja ipak neće rasti „po formuli puta pet ili puta deset“ (sjetite se uvoda o cijeni sirove nafte). Prema tome, ne znam koliki je udjel plina i struje u tih 21 milijardu kuna, ali udjel mora biti značajan, pa elementarna računica pokazuje da ako su plin i struja samo pola (a vjerujem da je i više), faktor „puta pet“ briše velik dio prošlogodišnje dobiti svih hrvatskih poduzeća! Šok je ogroman i opravdava intervenciju države radi njegova ublažavanja. Čak i ako na kraju spekulacije oslabe i cjenovni šok bude manji (recimo, „puta tri“), ima smisla razgovarati o njegovu interventnom ublažavanju, jer skokovi tako važne troškovne komponente jednostavno nisu ni normalni ni ranije zabilježeni.
Kao i u lockdownu 2020. treba izbjeći ideološka prepucavanja tipa „a što sada tražite pomoć, prilagodite se tržištu“. Takvi komentari su rezultat ideološki obojene loše namjere ili elementarnog neznanja (i nerazumijevanja stvarnosti). Jer, kao i lockdown, ovaj cjenovni udar nema veze s uobičajenim tržišnim gibanjima. Bačen je na gospodarstvo iz sfere politike kao atomska bomba, i to ovaj puta iz sfere međunarodne politike, a to znači još manju odgovornost domaćih aktera i potrebu da se svi skupa nekako snađemo na što pametniji način.
A što bi bilo pametno? Najgore bi bilo da opet zavlada onaj birokratski um koji nešto dijeli i uvjetuje prema administrativnim kriterijima tipa Mare ima omjer X, njoj ćemo dati Y, Pero ima omjer P, njemu ćemo dati iznos Q, a Josipu ne damo ništa, on je dobar. X,Y,P i Q (i 0) su birokratske izmišljotine koje će unijeti distorzije na tržište i kroz to (loše) utjecati na alokaciju kapitala i usporiti dugoročni gospodarski rast. Politika ima sklonost takvim rješenjima jer ne razmišlja o dugoročnim učincima na ekonomsku dinamiku. U gotovo uvijek kratkoročnoj političkkoj perspektivi, cilj je sa što manjim utroškom sredstava pokazati da se nekome pomaže (alibi politika) kako bi se stišali najglasniji (zato svi galame da im nešto od države treba, jer to je najefikasniji, a najčešće i jedini način da se od nje nešto i dobije). No, jedino što ima smisla je jednako pomoći svima. Tržišne odnosno troškovne strukture i sposobnost prilagođavanja će odlučiti tko će proći kroz sito i rešeto. Razmjerno jednaka pomoć (u % troška) znači da će relativno više dobiti oni koji troše više energenata, no njih će i onaj dio koji neće biti pokriven državnom pomoći relativno najviše pogoditi, te će unatoč subvenciji ostati najviše motivirani da provedu energetske uštede.
Dakle, ne mislim da bi se porast troškova trebao neutralizirati. To je za državu preskupo (može biti riječ je o desecima milijardi kuna za koje Hrvatska nema fiskalni kapacitet – prije bi kolabirale javne financije). Na koncu, ako je ovo početak definitivnog razlaza EU od Rusije, onda je u redu da se to odrazi na cijenama energenata u nekoj razumnoj mjeri, na primjer puta jedan i po ili puta dva. Jasno vam je da su ovi brojevi koje navodim samo ilustracije, a ne plod preciznijih izračuna, ali želim objasniti princip iz kojeg se nameće pitanje: a što s pustim milijardama koje čine razliku između recimo puta pet i puta dva; otkud namaknuti sredstva za državnu intervenciju na tržištu električne energije i plina?
Prvo, država se treba odreći svih nameta. PDV je poduzećima manje bitan jer im je predporez tj. odbitak, pa su im ključne trošarine, no ima onih koji nisu u sustavu PDV-a, tako da bi trebalo maknuti i PDV i trošarine, a ako treba, može se biti i malo neposlušan prema EU (ne znam točno koliki su minimalni nameti prema europskim propisima).
Drugo, na taj način propušteni prihod u proračunu treba dijelom namaknuti od HEP-a. HEP je prošle godine imao milijardu kuna dobiti, 6,6 milijardi kuna zadržane zarade i 4,3 milijarde kuna casha, i sada sve to vjerojatno raste. U isto vrijeme, HEP ima oko 20 milijardi kuna temeljnog kapitala i svega 7 milijardi dugoročnih obveza, što znači da je nisko zadužena kompanija i može se financirati na tržištu. Prema tome, vlada može povući u proračun nekoliko milijardi od HEP-a a da to ne naruši bitno njegov financijski položaj, investicijske i operativne planove. Čemu služi državni kvazi-monopolist ako njegova tekuća i zadržana dobit, koju smo svi mi formirali, ne posluži kad stvarno zatreba?
Treće, iz tih i drugih sredstava može se financirati najvažniji dio intervencije – pomoć distributerima. Prema modelu koji se koristi za goriva na benzinskim crpkama utvrdi se razumno uvećana cijena energenata (u odnosu na početno stanje), koja će biti ispod ulazne cijene koja je međunarodna, a utvrdi se i minimalna marža koja će distributere zadržati u poslu u vrijeme krize; razlika se pokrije subvencijom iz proračuna. Na taj način sustav i dalje funkcionira, a poduzeća plaćaju znatno uvećanu, ali još uvijek podnošljivu cijenu koja će boljeti, ali neće potopiti prevelik broj proizvođača (pa će najsposobniji biti potaknuti da što prije krenu u investicije s ciljem ušteda).
Trebalo bi mi nekoliko tjedana koje nemam da uđem u detalje regulative i eventualno prikupim podatke za izračun proračunskog učinka takvih mjera (stoga se unaprijed ispričavam za eventualne pogreške koje proizlaze iz mojeg nedovoljnog znanja o regulaciji i mikrostrukturi energetskog tržišta). Ionako mi je cilj bio komunicirati samo načela rješenja koje će, ako se rukovodi načelom minimalizacije tržišne distorzije, po mom mišljenju biti: a) izvedivo; b) Hrvatska će za nj imati fiskalni kapacitet, c) neće izazvati preveliku suspenziju funkcioniranja tržišta i d) uravnotežit će stvari tako da se s jedne strane izbjegne prevelik troškovni šok, a s druge strane jasno komunicira cjenovni signal koji upućuje na neophodnost ulaganja u energertsku efikasnost. Zadnje, ali ne i najmanje važno, takav pristup sprječava novu afirmaciju birokratskog uma koji nešto množi, dijeli i određuje birajući pobjednike i poražene, potrebita poduzeća i ona koja to iz perspektive administracije nisu. I vjerujem da je sada jasno zašto mislim da su solari u cijeloj ovoj priči najmanje važni.
Ovo je tema oko koje se vlastima isplati potruditi jer Hrvatska je zemlja koja ima preduvjete da kroz predstojeću recesiju, kao i kroz prošlu 2020., prođe bolje od većine drugih država članica Europske unije.