Prema uvriježenom mišljenju, ponedjeljak je za većinu najgori dan u tjednu. Neugodan feeling u pravilu se javlja već u nedjelju poslijepodne, uz kolektivni uzdah koji se razliježe vremenskim zonama i tužnu spoznaju da je opušteni vikend na zalazu i uskoro će ustupiti mjesto novoj seriji od pet dana iscrpljujuće rutine i beskonačnih radnih obveza. Prema prastaroj anketi iz 2013. godine (a stvari su se u međuvremenu vjerojatno i pogoršale), čak 81% Amerikanaca pati od sindroma Sunday bluesa, koji bi se, kako navodi psihijatar Stuart Brown, mogao opisati kao osjećaj tjeskobe uvjetovan „početkom tjedna kojem se ne veseli ni staro ni mlado“.
Rezultati brojnih studija na temu Blue Monday fenomena prilično su nekonzistentni: iako se osjećaj doima itekako stvarnim, a konvencionalnom se smatra teza kako je raspoloženje velikog broja ljudi ponedjeljkom zamjetno lošije od ostalih dana u tjednu, istraživanje pod nazivom „How are you doing – Emotions and Personality in Facebook“ sugerira kako su negativni osjećaji iznenađujuće konstantni od ponedjeljka do četvrtka. Tek petak donosi olakšanje i bolje raspoloženje, ususret željno iščekivanom vikendu.
I kakve to sad veze ima s financijama? Iza užurbane aktivnosti na financijskim tržištima stoje ljudi koji hladne glave donose odluke na temelju opipljivih argumenata, pažljivo interpretirajući cijeli niz faktora i kvantificiranih izraza, bez obzira koji je dan u tjednu. Za to su jako dobro plaćeni. U tom mravinjaku nema mjesta emocijama, ili barem tako glasi uvriježena pretpostavka. Cijenu dionica neke kompanije u prvom redu uvjetuju fundamenti, a tržište je savršeni mehanizam vrednovanja financijskih instrumenata i definiranja ekvilibrija (određivanja cijene). Tako barem kaže ekonomska teorija.
Richard Thaler, laureat Nobelove nagrade za ekonomiju (točnije, njenoga surogata pod pokroviteljstvom švedske središnje banke) među prvima je otvoreno doveo u pitanje tu tvrdnju otkrivajući anomalije koje je nemoguće uklopiti u tezu o savršenom tržištu. Analizom gomile dostupnih podataka, Thaler je kao i njegov kolega Nobelovac Robert Shiller, zaključio kako su „oscilacije cijena dionica jednostavno prevelike da bi se mogle objasniti racionalnim procesom“. „Tržište raste u siječnju; cijene dionica rastu petkom i padaju ponedjeljkom; to naoko nema nikakvoga smisla“, govorio je agnostički nastrojen Thaler, ugledni znanstvenik, ali i savjetnik investicijskog društva Fuller & Thaler Asset Management koje se bavi upravo eksploatacijom bihevioralnih anomalija (pretpostavka je da njihovim uočavanjem mogu razviti investicijske strategije koje donose povrate iznad prosjeka tržišta).
Činjenica da investitori pažljivo važu čvrste činjenice i dalje ih ne mora činiti objektivnima: čine to iz minute u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan, a njihova je interpretacija redovito podložna promjenama raspoloženja, manje ili više optimistično obojena, te ostavlja traga na tržišni sentiment – to je jedan od onih bitnijih faktora koji utječu na svakodnevne fluktuacije na financijskim tržištima.
Pa, rastu li onda cijene dionica petkom? I padaju li doista ponedjeljkom?
Konačan i neoboriv odgovor na to pitanje nemoguće je pružiti. Ipak, brojke prilično uvjerljivo sugeriraju značajan učinak emocija. Umjesto pojedinačnih dionica, za analizu je poslužio bogat uzorak od gotovo pet tisuća trgovinskih dana. Gledaju se promjene dnevne vrijednosti burzovnih indeksa od početka 2000. godine naovamo. U tom su se razdoblju dnevne oscilacije CROBEX-a kretale u rasponu od negativnih 10,2% do pozitivnih 16,2% (naravno, ogromna većina dnevnih promjena sjedi negdje po sredini raspona), pri čemu su najgori rezultati zabilježeni u petak ili ponedjeljak, ali posve suprotno uvriježenom emocionalnom rollercoasteru. Slučaj je htio da se najveći gubitak u nepunih 20 godina promatrane povijesti CROBEX-a dogodi baš u petak (početkom listopada po svemu grozne 2008. godine), dok je najveći dnevni skok zabilježen jednog lijepog ponedjeljka (također u listopadu) davne 2003. godine.
U usporedbi s ekstremnim vrijednostima fluktuacijskog raspona, prosjek i središnja vrijednost doimaju se minornima i posve nebitnima, no stvari na duži rok izgledaju bitno drukčije, a prosječne vrijednosti neusporedivo informativnije. Naime, kad zumiramo potonje vrijednosti, jasno se naziru konture svojevrsne emocionalne klackalice koje se savršeno uklapaju u oscilacije raspoloženja prosječnog Hrvata koji tjedan za tjednom poslovično mrzovoljno raspoloženje ponedjeljkom uspijeva izgurati do impresivne razine optimizma uoči vikenda.
U usporedbi s razvijenijim tržištima, dijagrami emocionalne klackalice u Hrvatskoj zamjetno su prepoznatljiviji nego na Wall Streetu gdje su razlike među danima mjerene prosjekom i medijanom dnevnih promjena bitno manje. U Frankfurtu, tipično njemački, svaki dan je u prosjeku isti, dok je u Japanu cijela priča, kao uostalom i štošta drugoga, bitno čudnija, jer u zemlji izlazećeg sunca ulagači, po svemu sudeći, najviše zaziru od – utorka!
No, koliko je uistinu konzistentan taj jaz između ponedjeljka i petka, kako intenzitetom, tako i frekvencijom? Dvadesetak godina bogat uzorak dnevnih opservacija pokazuje kako je uočeni efekt na Zagrebačkoj burzi poprilično postojan. Usporedba srednjih vrijednosti dnevnih promjena evidentiranih ponedjeljkom i petkom (prosjek svih dana je dodan za lakšu usporedbu) otkriva tek kratkotrajnu anomaliju (unutar ove velike, emocionalne anomalije) koja se dogodila 2004. i 2005. godine: tada je premija bila na strani ponedjeljka, dok sve ostale godine ide u prilog veselju prema završetku tjedna i početku vikenda. Oscilacije možemo, po uzoru na krivulju prinosa, prikazati svojevrsnom krivuljom raspoloženja, koja u 2019. godini nudi rezultat manjeg intenziteta, ali još uvijek negativnog predznaka, kao što je to slučaj s podacima za cjelokupno dvadesetogodišnje razdoblje.
Efekt je, dakle, postojan, i stoga možemo otići korak dalje u smjeru nekakvog hibridnog modela koji bi bio kombinacija (kratkoročnog) trejdinga i dugoročnog ulaganja. Cijene dionica na duži rok svoje poklonike nisu iznevjerile (izuzev kataklizmičkih događaja, no tada u vodu pada puno više od investicijske strategije). Drugim riječima, u teoriji je moguće složiti buy & hold strategiju koja bi, na tragu opisanih spoznaja, igrala na dugoročno uzlazan trend na tržištu kapitala, uzimajući pritom u obzir utjecaj promjene raspoloženja ulagača pomoću kriterija dana u tjednu. Bio bi to portfelj koji igra na dugoročni rast vrijednosti CROBEX-a, ali bez ponedjeljka, samo od utorka do petka (kao da se portfelj prodaje svaki petak i kupuje u ponedjeljak).
S psihološkog aspekta ideja zvuči sjajno, jer je njome taj omraženi ponedjeljak naprosto moguće – preskočiti. A rezultat praktične simulacije izgleda još bolje. Ilustracije radi, s buy & holdstrategijom portfelj bi bio u plusu od 177,7%, no rezultat portfelja naslonjenog na emocionalnu klackalicu višestruko ga je nadmašio. Naime, inicijalni kapital od 10.000 kuna od 2000. do sredine ove godine u simulaciji je dramatično nabujao, dosegnuvši u konačnici gotovo 75.000 kuna, što predstavlja rast od čak 649,5%! To je posljedica konzistentne anomalije i gomile naoko minornih promjena koje s vremenom mogu stvoriti impozantnu hrpu, kako to zorno prikazuje simulacija.
Rezultat je stvaran, ali njime smo, na žalost, tek dokazali (i k tome, ruku na srce, bez odveć rigidnih metodoloških okvira) postojanje anomalije. Simulacija nema nikakvu praktičnu primjenu – provizije bi je naprosto uništile: svaki utorak ujutro nalog za kupnju, i svaki petak poslijepodne nalog za prodaju, i tako iz tjedna u tjedan, gotovo punih 20 godina.
Priča bi se teoretski mogla izgurati na nekom od razvijenijih tržišta. Primjerice, u SAD, gdje Robinhood Markets, a odnedavno i Interactive Brokers, nude brokerske usluge s 0% provizije, makar i u tom slučaju ostaje trošak bid-askspreada, a obzirom na mehanizam provedbe (kupnja krajem trgovine u ponedjeljak ili na samom početku trgovine u utorak), manja su odstupanja sasvim vjerojatna. Međutim, na razvijenim je tržištima anomalija već u značajnoj mjeri ispeglana, pa drastično gubi na konzistentnosti. Primjerice, za S&P 500 indeks smo testirali tjedni ritam utorak – četvrtak (čak dva slobodna dana), i rezultat je bio pozitivan, ali ni izbliza tako impresivan. Simulacija za Frankfurt već je u teoriji zvučala besmisleno (obzirom na ujednačene dnevne oscilacije), dok je u Tokiju, unatoč prilagodbi prilikama na domaćem tržištu (odmor od tržišta utorkom) iznjedrila lošiji rezultat od buy & hold strategije.
Ne, ovo jednostavno nije prikladna investicijska strategija, već samo puka demonstracija moći bihevioralne ekonomije koja, osim poučne lekcije o funkcioniranju tržišnih mehanizama (uz neke dosta rigidne pretpostavke kao što je ona o niskim transakcijskim troškovima), možda može poslužiti kao inspiracija za neku drugu, troškovno prihvatljiviju strategiju. Ali o tome nekom drugom zgodom …