Već drugu godinu zaredom živimo u vremenu u kojem se turizam i uslužni sektor općenito pojavljuju kao izvori velikih fluktuacija gospodarske aktivnosti i zaposlenosti. Međutim, ne smijemo zaboraviti da poremećaji o kojima je trenutno riječ nemaju izvorište u samome gospodarstvu, odnosno u ponašanju potrošača. Turizam i usluge najviše su pogođeni protuepidemijskim mjerama zatvaranja. Riječ je o onome što ekonomisti nazivaju egzogeni (vanjski) šok ponude (zabrane putovanja i poslovanja), a ne primarno potražnje.
Ovdje sam objasnio kako je u koronakrizi došlo do iznuđene i vrlo vjerojatno prolazne promjene strukture potrošnje. Stisnuti izdaci za putovanja, restorane, kulturna dobra, zabavu i razonodu doveli su do supstitucije potrošnje u korist trajnih dobara. Obnavljali su se stanovi, namještaj, kućanski uređaji … Rezultat: izlazak iz koronakrize, uz neizbježni ICT sektor, povukli su industrija, robni izvoz i građevinarstvo – sektori koji su u prethodne dvije krize u ovom stoljeću (na njegovu samom početku i 2008./09.) inducirali recesije.
Ako je koronakriza po mnogočemu bila specifična – pa i po tome što su njezina ishodišta i mehanizmi širenja u usporedbi s prethodnim recesijama bili obrnuti, onda se u predviđanju ishodišta i mehanizama budućih kriza moramo vratiti ranije uočenim pravilnostima. To osobito vrijedi ako vjerujemo da se šok poput pandemije neće tako skoro ponoviti, te će sljedeća recesija biti više nalik prijašnjima.
Korisni uvidi u ulogu turističkog sektora u kriznim vremenima već neko vrijeme nastaju na Institutu za turizam gdje skupina istraživača uz potporu Hrvatske zaklade za znanost primjenom modernih ekonometrijskih tehnika pokušava utvrditi ulogu turizma u stvaranju gospodarskih fluktuacija – ekonomskih ciklusa.
Prije vrhunca prošlogodišnje turističke sezone, koja je bila još više opterećena pandemijom od ovogodišnje, iskoristio sam istraživanje Kožića, Arčabića i Severa (KAS) u svrhu najave bolje turističke sezone od prošlogodišnjih očekivanja, što se tada i obistinilo. KAS su istraživali koliko na turističku potražnju s emitivnih tržišta utječu gospodarska kretanja na tim tržištima te su utvrdili da turistička potražnja u krizama pada manje od tamošnje gospodarske aktivnosti. Taj nalaz je potvrdio anegdotalno iskustvo poduzetnika u turizmu: putovanja u turističke svrhe prešla su iz faze „luksuza“, koji je 20. stoljeću bio veoma osjetljiv na recesije (ljudi su se prvo odricali najmanje nužnih roba i usluga), u fazu nužnih dobara kojih se odričemo tek na kraju, nakon što smo se odrekli nekih manje nužnih roba i usluga na koje u stisci prvo zaboravljamo.
Slikovito rečeno, ljudi će radije „starom ragom“ na put na more nego se odreći putovanja radi lakše otplate kredita za obnovu voznog parka. To je posljedica općeg rasta životnog standarda na emitivnim turističkim tržištima čijim se cestama, opet figurativno rečeno, vozi sve manje starih raga, pa velika većina ljudi ima drugačije profilirane potrebe i mogućnosti.
U novom istraživanju koje je također poduprla Hrvatska zaklada za znanost, Kožić i Sever su učvrstili spomenuti rezultat. Da bismo objasnili kako su to učinili, moramo imati na umu tri varijable:
- Cikličko kretanje gospodarske aktivnosti (ciklus BDP-a)
- Cikličko kretanje ukupne zaposlenosti
- Cikličko kretanje zaposlenosti generirane u turizmu
Autori su promatrali razlike u kretanju ukupne i turističke cikličke zaposlenosti te analizirali sličnosti i razlike u njihovome kretanju i odnos prema ciklusu realnog BDP-a.
Analiza je obuhvatila 24 države članice EU u razdoblju od 18 godina prije koronakrize. Autori su pronašli da cikličnost zaposlenosti u turizmu nije nalik ciklusu ukupne zaposlenosti te je sukladno tome i manje usklađena s cikličkim kretanjem BDP-a od cikličkog kretanja ukupne zaposlenosti. Drugim riječima, zaposlenost u turizmu ne pokazuje značajnu procikličnost i predstavlja stabilizator zaposlenosti.
Štoviše, autori su pokazali da takav efekt turizma jača u dugom roku. Podijelivši vremenski uzorak na tri pod-razdoblja (2002.-2007., 2008.-2012. i 2013.-2019.) pronašli su da veza turizma i ukupnog gospodarskog ciklusa s vremenom slabi i – nestaje. Izgleda da se turizam s vremenom pretvara u važan stabilizator gospodarskog ciklusa.
Ovaj rezultat ide protiv intuicije u današnje vrijeme u kojemu se spajaju tradicionalno pogrešno uvjerenje da je turizam luksuz kojeg se svi prvo odriču, i aktualno iskustvo u kojemu zabrane i zatvaranja osobito snažno pogađaju upravo turizam i povezane aktivnosti. Ispod te tamne površine ne vidi se druga mogućnost – da su upravo puno bolji ishodi ove i prošlogodišnje turističke sezone od prvobitnih očekivanja pokazali da potrošači turističkih usluga pokazuju tendenciju stalnih pozitivnih iznenađenja, što je i u toku pandemijskih turističkih sezona dovodilo do zaposlenosti u turizmu koja je bila mnogo veća od očekivanja prije sezona 2020. i 2021.
U domaćim raspravama na turizam se gleda ambivalentno. Svi su svjesni njegova značaja, ali često se ističu samo njegove negativne strane – sezonski karakter zaposlenosti, kratka sezona, navodna „Nizozemska bolest“ (odvlačenje faktora proizvodnje iz produktivnijih aktivnosti), nedovoljna kvaliteta ponude, velik udjel položajne rente, visoko vršno opterećenje lokalnih infrastruktura, itd. Daleko od toga da turizam nema probleme, da ne bi mogao biti bolji i da ni izbliza ne koristimo sve potencijale koje ima. Ipak, spomenuti rezultati istraživanja Kožića i suradnika bacaju sve više svjetla i na pozitivne strane ove djelatnosti. Njegova stabilizirajuća uloga u smislu generiranja zaposlenosti u „normalnim“ recesijama (ako takve recesije uopće postoje) nema samo opći značaj, već može utjecati i na raspodjelu dohotka. Turizam zapošljava slabije kvalificiranu (i lošije plaćenu) radnu snagu koja se u drugim industrijama u recesijama prva nalazi na udaru smanjenja plaća i otpuštanja, a turizam im ipak pruža ekonomsku osnovu za koliko-toliko pristojan život i u krizama. Ne ovakvim; u “normalnim” krizama.