Točno, nikada nisu bili na vlasti od hrvatske neovisnosti i stoga ne mogu biti odgovorni u klasičnom, političkom smislu. Međutim, ovdje je riječ o nečem drugom: o prostoru ideja, u kojem je nova ljevica doprinijela stvaranju društvenog ambijenta koji je pogodovao lovu u mutnom i općoj stagnaciji društva u proteklih gotovo 20 godina.
Hrvatska nova ljevica u proteklih dvadesetak godina profilirala se kroz zelene stranke i udruge, anti-kapitalizam Radničke fronte i dominantno zagrebački i riječki urbani aktivizam koji ima ishodišta u raznim kulturnim festivalima, gay pride-u, pobunama protiv Centra Cvjetno, za Kino Europa i sličnim projektima. U tome je bilo dobro to što je lijeva intelektualna elita koja je vezana uz kulturnu industriju i akademski sektor dobila svoj politički glas neovisan od arhaičnog i petrificiranog SDP-a. Taj je glas najviše usmjeren prema ljudskim pravima, a protiv opskurnih lokalnih šerifa koje personificira tragični politički lik Milana Bandića. Međutim, taj dobrodošao glas za manje korupcije, više lokalne demokracije, čiste vode i zraka, ljudskih prava, kulture i pametnog urbanizma, kidnapiran je i preusmjeren na dva slijepa kolosijeka.
Prvi je kolosijek interesa – borbe za veću krišku u zadanom proračunskom odnosno javnosektorskom okviru. Ostavivši pitanje stvaranja ukupne torte po strani, nova ljevica je uklopljena u uske interese koji se bore za veće kriške – više izdvajanja javnog novca za ovo ili ono, iz postojećeg kolača. Svoje zahtjeve za kriškama unaprijedili su do neskrivenog fokusa na više javnog novca za vlastite kvazi-neovisne udruge (čiji budžeti najvećim dijelom zavise o „dobrohotnosti“ moćnijih političara). Ili za zalaganja za privilegirane stambene rente savršeno radnosposobnih ljudi, te druge oblike državne pomoći s nejasnim razlozima.
Drugi je kolosijek devetnaeststoljetnog antikapitalizma, veličanja kolektivističkog industrijalizma, jednakosti, oštrog progresivnog oporezivanja, uravnilovke, državnog poticanja svega i svačega. Na taj su se kolosijek preusmjerili vagoni u čijem je intelektualnom formiranju ključnu ulogu odigrala drugorazredna marksistička literatura čija su empirijska uporišta pred stotinu ili stopedeset godina možda postojala, no u današnjemu svijetu ih više nema. Baštinik na drugom kolosijeku je Radnička fronta, koja je danas dio koalicije nove ljevice koja se naziva Možemo.
Tu, na ta dva kolosijeka, počinje problem. Umjesto da naglasi svoje jake strane (zeleno, ljudska prava i slobode, ravnopravnost u pristupu neovisnim demokratskim institucijama, borbu protiv korupcije, jednake šanse za sve i sl.), nova ljevica je naglasila svoje unutarnje suprotnosti. Zbog toga je ostala bez rješenja za probleme proizvodnje, koji su u Hrvatskoj primarni, i posvetila se problemima (pre)raspodjele. Pritom je svoje arhetipske protivnike identificirala u izmišljenim neoliberalima, tim imaginarnim zagovornicima navodno „slabe države“, „grobarima socijalne države“, „sebičnim ekonomskim darvinistima“ i „agentima kapitala“, koji navodno misle da „tržište može riješiti sve“. Svjesno ili nesvjesno, preuzeli su retoriku stare garde SDP-a, koju su pred mnogo godina najviše koristili kadrovi starog kova, formirani u vrijeme SKH poput Komadine i Leke.
Tako se u srazu s nepotističkim oktopusom izraslim iz relativnog neuspjeha hrvatske post-komunističke tranzicije nova ljevica zadovoljila galamom (gubeći utakmicu za utakmicom dok je on svoje pipke širio na sve). Primarnog neprijatelja, moguće i konkurenta kojeg je poželjela idejno zgaziti, prepoznala je u liberalizmu. Učinila je to zbog toga što su zagovornici liberalizma rješenja za temeljni problem proizvodnje vidjeli u pro-tržišnim reformama, dakle u sferama više (fer!) tržišnog natjecanja, manjim opterećenjima (ne samo za poduzetnike, nego i za radnike!) i proračunskoj disciplini u smislu strožeg nadzora nad opravdanjima za javne rashode i (ne)efikasnostima u trošenju javnog novca. Dakle, svemu onome što su velike hrvatske političke stranke smatrale prijetnjom za njihov dominantni politički položaj.
Umjesto da shvati bit razvojnog problema, potrebu rekonstrukcije marksističkog polgeda na proces proizvodnje, i činjenicu da među takozvanim „neoliberalima“ nema nikoga tko bi ukidao javno obrazovanje, nova ljevica je u tome vidjela nepremostiv problem. U pojavi pet marginalnih libertarijanaca koji su po društvenim mrežama bulaznili o ukidanju javnog obrazovanja vidjela je dovoljan razlog da križ obrane od nečastivog usmjeri prema svakome izvan svoje male grupice tko im se učinio sumnjivim.
Iako među ljudima koji su tražili smanjenje poreznih i drugih opterećenja nije bilo gotovo nikoga tko bi se zalagao za to da ukine ili oslabi javno zdravstvo, nova ljevica je uglavnom tražila veće i „pravednije“ oporezivanje, a zahtjev za reformom zdravstva protumačila je kao zahtjev za ukidanje. Javni dug im se činio kao neograničen “resurs” u koji se deficitom uvijek može zagrabiti kad ponestane novca. A tek na privatizaciji, na kojoj su svi polomili zube, nova ljevica se dogmatski postavila na stražnje noge negirajući svaku njenu dobru stranu i glorificirajući državno vlasništvo nad „narodnom imovinom“.
Uzalud je prolivena tona tinte ne bi li se objasnilo kako i skandinavski model snažne države i velike preraspodjele počiva na proračunskoj disciplini, ekonomskim slobodama, snažnoj konkurenciji, otvorenosti gospodarstva, europskoj integraciji, stranim ulaganjima i kontroli vlasti, a ne apologetskom jačanju njene moći. Uzalud upozorenja da život nije igra nulte sume u kojoj se proizvodnja može zanemariti, a društveno djelovanje posvetiti samo podjeli kolača / novca za kulturu, obrazovanje i “rješavanje stambenih pitanja”. Nije pomoglo ni očito: da, primjerice, Njemačka nema ponajbolje javno obrazovanje i javno zdravstvo zato što je država sveprisutna, velika, moćna i kontrolira velika poduzeća, nego zbog toga što je gospodarski jaka, efikasna i strogo nadzirana od strane građana, i prije svega zbog toga što ima snažne poduzetnike – kapitaliste i inovatore, koji su gradili produktivnost svojih poduzeća u okviru nepristranih institucija koje ne osiguravaju samo ljudska i radnička prava, nego i ona vlasnička, kao i fer tržišno natjecanje.
Slijepa pred drugom stranom jednadžbe koja opisuje proizvodnju, hrvatska nova ljevica ostala je začahurena u starim mentalnim obrascima, projiciravši ih na čitavo društvo. Na taj je način, nenamjerno i neizravno, pogodovala stvaranju društvenog ambijenta u kojem su nepotizam, neprofesionalizam i „ruka ruku mije“ javnosektorski dealmaking mogli ostvarivati svoje dugoročne planove. Naizgled paradoksalno, jer u Zagrebu su se pokušali suprotstaviti Bandićevom modelu upravljanja gradom, no zagledamo li prostor ideja uočit ćemo kako se gotovo izgubila svaka razlika između političkog mainstrema i njih u izricanju obećanja o „zaštiti“ od stranaca, trgovaca, korporacija, privatizacija, tržišnih nevolja i globalnih nepravdi. Tako su i ove autohtono nastale nove domaće nepravde lakše pospremane pod tepih, jer pretvorene su u neku vrstu trajnog, frustrirajućeg trpljenja sudbine koja je prihvatljiva dok iza ugla vreba mitski, još gori neprijatelj – neoliberalizam.
Ne želim reći da i liberali nisu bez grijeha. Ta ideja, koja u Hrvatskoj nema ni tradicije ni institucionalne memorije mnogima je poslužila kao gruba podloga za također često interesno obojene preporuke i politike koje nisu dovoljno naglašavale sveukupan društveni okvir – potrebu da se tržište razvija u čvrstom i efikasnom institucionalnom okviru koji sprječava privilegij, a nudi fer tretman i jasna pravila igre. Međutim, moj je dojam da danas više nitko ne zagovara tržišna rješenja, privatizaciju, niže poreze i druge reforme u vakuumu; među liberalima, čak i onima koji se primarno određuju kao ekonomski liberali, proširila se svijest o važnosti vrednota, funkcioniranja političkih institucija i kvalitetnih javnih usluga. I nejednakosti su postale prihvaćena tema.
Međutim, nova ljevica nastavila je replicirati stare obrasce o bauku neoliberalizma. Tako smo ovih dana na društvenim mrežama imali prilike pročitati čuđenje kako se jedan liberalni kandidat koji se zalaže za niže poreze – Davor Huić – vozi javnom željeznicom od Kutine do Zagreba propagirajući bolje korištenje EU fondova radi ulaganja u infrastrukturu. Kao da se sam nečastivi preobukao u anđela ne bi li zavarao naivne! Takav stav je najbolja ilustracija komedije zabune od koje profitiraju oni koji sve to gledaju sa strane.
Dakle, ako želite da Hrvatska jednoga dana bude kao Danska, Finska, ili barem kao Austrija, zaboravite na intelektualne i političke obrasce koji su se usidrili na ovim prostorima nakon što su ovamo stigli s naplavinama nesretne balkanske povijesti. Pogledajte realnost, činjenice, jer one govore da je upravo nabujali javni sektor plodno tlo za post-komunistički (partijski, rodijački i ini) nepotizam – klijentelizam.
I to nije ideološki, već empirijski učvršćen stav. Hrvatska ima najveći javni sektor u Srednjoj i Istočnoj Europi mjeren udjelom opće države u BDP-u, i jednu od najviših razina korupcije, koja se pogoršava. Zbog Covida, visina stupaca će tek eskalirati …
Napomena: opća država nije najširi obuhvat javnog sektora jer ne uključuje većinu državnih poduzeća koja se ne uključuju u obuhvat sektora opće države prema metodologiji Eurostata.
I to nije sve: upravo taj javno-sektorski i „javno-privatni“ humus stvorio je hrvatski status quo koji nije samo gospodarske naravi, nego ima i snažnu vrijednosnu obojenost u smislu ugrožavanja individualnih prava i sloboda. To je dovelo do toga da su se u ovoj kampanji, čim smo se teškom mukom riješili ustaša i partizana, prve na udaru našle – žene. Putujemo dalje u povijest, u srednji vijek!
Netko će sada reći da pretjerujem, spajam nespojivo, jer kakve veze ima „konzervativna revolucija“ i reafirmacija takozvanog „pro-life“ stava, s velikom državom? Zar se na toj, Škorinoj strani, ne nalaze i neki veliki poduzetnici kao i ljudi koji su ponikli u anglosaksonskom kulturnom okružju, a koji zagovaraju američki tip kapitalizma – “neoliberalizma”?
Pitanje je površno postavljeno. Ako dublje razmislimo, bit konzervativne revolucije je u petrifikaciji – zamrzavanju nečega što je bilo, što je tradicionalno (npr. uloga žene u obitelji i društvu). To zamrzavanje, ili povratak, na jednoj dubljoj razini predstavlja bit filozofije mnogih državnih intervencija i protivljenja tržištu, natjecanju i promjenama. Zaustaviti (svaku) promjenu, obraniti postojeće, sama je bit radikalnog konzervativizma. Taj stav se na desnici primarno gaji u vrijednosnim, a na ljevici u ekonomskim pitanjima, pri čemu krajnja desnica, koja raste na ekonomskoj ideji „samodostatnosti“, pokazuje jednaku sklonost gospodarskoj petrifikaciji kao i krajnja ljevica.
Prema tome, veličina državnog sektora nije problem per se ako država osigurava gospodarski i svaki drugi društveni dinamizam i ako je dobro nadzirana od strane građana. Skandinavske države, kao ni Njemačka, nisu ugušile društveni dinamizam. Problem nastaje tek kada veličina iznjedri tromost i zamračivanje prostora javnog, pa grandiozni javni sektor prvo dovede do nedostatka demokratske kontrole – stvaranja mračnih kutaka u kojima se privatni interes preoblači u javni – i kao drugo uguši stvaranje novog, kreativnog i inovativnog, iz čega bi trebale rasti buduće vrijednosti. A to je definicija našeg problema.
Dakle, ako želite bolje plaće za učitelje i bolje javno obrazovanje, poželite Hrvatsku koja će dostići europski prosjek razvoja, ali ne na EU fondovima, jer oni sami za sebe ne mogu to isporučiti (i nigdje nisu), već na krilima rasterećenih hrvatskih poduzetnika i radnika. Ako se plašite da će vam mirovina biti crkavica, pitajte se kako se stvaraju nove vrijednosti iz kojih bi moglo priteći više vrijednosti za buduće mirovine. Ako želite bolje javno zdravstvo koje neće grcati u dugovima, a ljudi se neće teško razbolijevati u redovima za preglede, nećete ga dobiti ako povećate zdravstveni doprinos za tri postotna boda. Dobit ćete ga samo ako udvostručite vrijednosnu osnovicu na koju se taj doprinos obračunava; rastom broja zaposlenih i plaća u privatnom sektoru. Jer, i ako porezom ili nekom drugom frontovskom metodom uzmete sav profit poduzetnicima, napravili biste mali pomak u prvoj godini, a za godinu-dvije dobili biste natrag šipak.
Moramo se, dakle, pitati što sve treba učiniti da bi ovaj užasan sukob javnog i privatnog u Hrvatskoj prestao, a sve kako bi i javni i privatni sektor prihvatili ono što trebaju postati – saveznici u uravnoteženom i uključivom razvoju društva.
Prvi korak leži u shvaćanju da javno-privatni sukob u Hrvatskoj nije nastao zbog ideologije neoliberalizma, nego zbog nedostatka kritičkog preispitivanja najšire shvaćenog javnog sektora i slabe demokratske kontrole. Da je do sada bilo više tih sastojaka, i na ovoj razini razvoja ostalo bi manje “sala” za nepotizam, korupciju i neefikasnost, a više za vrijedne zaposlenike u javnom sektoru. Nova ljevica to ne razumije ili skriva. Kao što ne razumije ili skriva pitanja proizvodnje vrijednosti, podgrijavajući iluziju redistribucijskih rješenja u kojima se radničkofrontovske eskapade s oduzimanjem štednje koja je po njima prekomjerna za čovjeka iznad nekoga iznosa, ne pokazuju kao aberacije na rubu nove lijeve koalicije, već kao neizbježan proizvod njihove ekonomske konfuzije.
Zaključno, nalazimo se pred prvim izborima nakon dugo vremena na kojima su ustaše i partizani pospremljeni u povijest. Na tome bismo si, bez obzira na različite svjetonazore, trebali čestitati. Međutim, neki okoštali, a naslijeđeni idejni obrasci, još uvijek smetaju otvorenijoj i zdravijoj političkoj borbi novim idejama, programima i rješenjima. S desna, radikalni konzervativizam koketira s regresijom stečenih prava pojedinaca. Danas su to ženska prava, sutra će to biti nešto drugo. Time se možda i planirano skreće pažnja sa stvarnih problema ovoga društva, bez obzira kome odgovara takav plan, krajnjoj desnici kojoj moderna ljudska prava nisu posve po volji, ili novoj ljevici koja na to (s pravom) burno reagira. Na koncu, Škoro je zagonetno šutljiv o ekonomskim pitanjima iako bi njima, da je suditi po tituli, trebao suvereno vladati. S lijeve strane, suština problema je u tome što je za rješavanje problema proizvodnje nove vrijednosti potrebno ono što je novoj ljevici izvan njenoga dogmatskog dometa. Dok ne prevlada to ograničenje, nova ljevica će kao doktrinarni i nekritički branitelj državnog i javnog od imaginarnog bauka neoliberalizma ostati slučajni saveznik političkoga mainstreama u projektu očuvanja hrvatskog statusa quo.