Svake jeseni izlazi puno ekonomskih prognoza za iduću godinu pa je tako nedavno izašla jesenska prognoza Europske komisije koju sam već kritizirao zbog po mom sudu potcijenjene očekivane inflacije za Hrvatsku. Sada ću se osvrnuti na očekivanje rasta (realne) osobne potrošnje od 2,8% u idućoj godini.
Oko te brojke vrti se većina aktualnih službenih prognoza. Vlada je s očekivanih 3,2% malo iznad Komisije. Mislim da je na dobrom tragu. Rast osobne potrošnje u idućoj bi godini mogao biti još veći.
Veličine koje uglavnom određuju osobnu potrošnju su kretanje plaća, zaposlenosti i sklonost štednji. Pretpostavit ćemo da se sklonost štednji ne mijenja bitno u godinu dana. Stoga promotrimo kretanje zaposlenosti i plaća. Zaposlenost raste, doduše po nešto nižoj stopi od ove koju sugeriraju preliminarni podaci na slici. No nećemo puno pogriješiti ako pretpostavimo rast broja zaposlenih u idućoj godini između 1 i 2%. Komisija očekuje 1,1%, a Vlada 1,8%. Iako i nezaposleni i neaktivni koji će se zaposliti nešto troše, pa zbog toga zapošljavanje ne poveća potrošnju onoliko koliko naraste zaposlenost, doprinos većeg broja zaposlenih ukupnoj osobnoj potrošnji mogao bi biti do 1%. To nije puno, ali je važno jer ukazuje na nastavak pritiska na plaće na tržištu rada. A plaće su nam glavna tema.
I drugi indikatori ukazuju na nastavak razdoblja stisnutog tržišta rada. Broj nepopunjenih otvorenih radnih mjesta na HZZ-u u listopadu bio je 8,8% veći nego u istom mjesecu prošle godine. Kretanje broja nezaposlenih u studenom je sezonski uobičajeno i mjesec će završiti s nezaposlenošću ispod studenog prošle godine. Takvo stanje tržišta rada će se po svemu sudeći prenijeti u iduću godinu.
Logično je da prosječna neto plaća u takvim uvjetima bilježi snažan rast. Prosjek od 1.156 eura za rujan (isplaćeno u listopadu za rujan) nominalno je 14,3% veći u odnosu na isti mjesec 2022. Korigiramo li nominalni rast za stopu inflacije, dolazimo do izvanredne stope rasta realne prosječne plaće (dakle stvarne kupovne moći) od 8% (za plaće isplaćene u listopadu u odnosu na plaće u listopadu prošle godine korigirano inflacijom u listopadu što je drugačije ali točnije od onoga što mjeri DZS s mjesecom vremenskog pomaka). To je crvena linija na donjoj slici. Ona pokazuje potonuće zbog inflacije u drugom dijelu 2021. i u 2022. godini, te snažan oporavak u ovoj.
Pri promatranju slike treba uočiti da plava linija koja pokazuje razinu (a ne promjenu) realne plaće u proteklih nekoliko mjeseci zapravo stagnira. Realne plaće su se tek izvukle iz rupe u koju su bile upale u vrijeme ubrzanja inflacije i sada su približno na realnoj razini gdje su bile još u prvoj polovini 2021. A to je bilo pred više od dvije godine. U pravu su oni koji kažu (ako su oko prosjeka) „nije mi bolje nego pred 2-3 godine“.
Povučemo li liniju trenda od 2014. do početka 2021. i zamislimo da se ona produžuje, vidjet ćemo da se priča povezuje s činjenicom da su realne plaće još uvijek daleko ispod dugoročnog trenda. Naravno, ne postoji nikakva nužnost da bi se trend 2014.-2021. trebao zauvijek nastaviti. Prvo moramo gledati koliko je uopće bilo realno da se trend 2014.-2021. nastavi da nije bilo visoke inflacije.
Prosječna realna neto plaća narasla je (kumulativno tj. ukupno) 23,4% u proteklih 9 godina (I-X 2023 / I-X 2014). Od toga treba oduzeti oko 2% zbog metodoloških promjena, što znači da je prosječni godišnji rast iznosio oko 2% realno.
Ekonomisti vole uspoređivati rast realnih plaća i produktivnosti u dugom roku u kojem su te dvije stvari usko povezane. Evo kako to izgleda: broj zaposlenih prema jedinom metodološki usporedivom pokazatelju – broju osiguranika mirovinskog osiguranja – u istom se razdoblju povećao oko 200 tisuća ili za oko 14%, a proizvodnja (realni BDP) oko 32%. Stavimo li ta dva broja u omjer dobivamo mjeru rasta produktivnosti: ((1,32/1,14)-1)*100 = 16,1% ili oko 1,7% u prosjeku godišnje. To je malo ispod prosječnog godišnjeg rasta realne plaće u dugom roku.
Kako plaće ne mogu dugo rasti iznad produktivnosti rada, računica sugerira da nema osnove za očekivanje nastavka velikog rasta realnih plaća i potrošnje. Možda je trend od kraja 2014. do početka 2021., kada je realna prosječna neto plaća rasla čak 2,8% u prosjeku godišnje bio anomalija koja se sada korigira pa ulazimo u dugo razdoblje sporijeg rasta realnih neto plaća. Kada bi to bilo točno, onda uistinu ne bi imalo smisla očekivati nekakav spektakularni rast u idućoj godini.
Međutim, puno stvari govori suprotno. Prvo, puno je teže naći radnike nego recimo 2017.; radnici imaju veću pregovaračku moć nego prije pandemije, a velika većina ljudi intuitivno osjeća da im stvarna kupovna moć nije bitno veća nego prije vala inflacije te žele to kompenzirati. Drugo, tek kreće veliki rast plaća u javnom sektoru koji će kulminirati 12%-tnim povećanjem u ožujku sljedeće godine. Treće, prijenos ovogodišnjeg rasta plaća do prosinca na iduću godinu proizvest će pozitivnu stopu rasta plaća za 2024. Četvrto, minimalna plaća raste 20% od siječnja. U Hrvatskoj nema puno primatelja minimalnih plaća (oko 2-3% od ukupnog broja zaposlenih) pa neće jako utjecati na prosjek, ali je neki signal. Peto, inflacija koja je usporila ohrabruje potrošače. Ubrzali su i gotovinski nenamjenski krediti (8% rasta na godinu, što uz inflaciju ispod 6% znači ozbiljan realan rast kredita koji financiraju potrošnju). Šesto, ne postoji ništa što produktivnost i realne plaće drži usko u kratkom roku, osobito u izbornim godinama. U godinu-dvije, pa i duljim razdobljima, moguća su odstupanja u kojima nastaju makroekonomske neravnoteže.
U takvim uvjetima ne bi me čudilo da realna prosječna plaća nastavi rasti po veoma visokim stopama u većem dijelu 2024., a realna osobna potrošnja iduće godine prebaci sva sada aktualna očekivanja i uđe u zonu rasta iznad 4%.