U biblioteci Ekonomski lab izašla je nova knjiga: Ekonomika javnog sektora s hrvatskim primjerima Hrvoja Šimovića i Milana Deskara-Škrbića. Pažljiviji čitatelji sjetit će se serije njihovih tekstova na Labu, koji su izlazili od kraja 2018. do početka 2020. Sada su unaprjeđeni, osvježeni i uvezani u logičnu cjelinu knjige. Iskoristit ćemo naredne dane i tjedne za približavanje knjige čitateljstvu; bit će tu izvadaka iz recenzija, intervjua s autorima, osvrta … Današnji uvodni tekst iskoristio sam za odgovor na pitanje čemu knjiga «Ekonomika javnog sektora s hrvatskim primjerima»: zašto je uopće napisana i ukoričena?
O čemu je knjiga
Prije rasprave čemu (zašto) knjiga, nekoliko redaka o tome o čemu je knjiga.
Ekonomika javnog sektora s hrvatskim primjerima Hrvoja Šimovića i Milana Deskara-Škrbića sveobuhvatna je knjiga o ulozi države u gospodarstvu i društvenom životu zemlje. Napisana je tako da može poslužiti kao udžbenik, kao dodatna literatura za studente i kao uvod i izvor informacija za širu zainteresiranu publiku.
Ekonomika javnog sektora bavi se načelima i ekonomskim teorijama o ulozi države u gospodarstvu, poviješću te uloge, pitanjima veličine države, oporezivanja i efikasnosti javnih rashoda, teritorijalnim ustrojem zemlje i fiskalnim federalizmom, javnim financijama na višim i nižim razinama organizacije vlasti, posebnim područjima državne intervencije, kao što su mirovine, zdravstvo, infrastruktura, znanost i obrazovanje, općim načelima javnog izbora te problematikom javnog duga.
Posebnu aktualnost knjizi daje poglavlje o povezanosti krize izazvane pandemijom virusa COVID-19 i uloge države. Bogatstvo podataka o hrvatskom fiskalnom sustavu i gospodarstvu jamči osobitu životnost teksta za čitatelje u Hrvatskoj.
Knjiga je organizirana u sedamnaest poglavlja i opremljena sa stotinu devetnaest slika te četrdeset i sedam tablica, što čitatelju omogućuje dubok uvid u stvarnost fiskalnih i gospodarskih odnosa u Hrvatskoj. Jasnoća pojmova, razumljivo izlaganje teorija, bogatstvo primjera i stil koji je, osim jednostavnosti, težio k neutralnosti izlaganja, čitateljima će omogućiti informirano oblikovanje vlastitih stavova o aktualnim ekonomsko-političkim pitanjima moderne Hrvatske, kao što su: treba li u Hrvatskoj provesti porezno rasterećenje, treba li uvesti porez na nekretnine, je li fiskalni ugriz države u gospodarstvu prevelik, jesu li parafiskalni nameti veliki, je li mirovinski sustav ugrožen zbog starenja stanovništva, gdje su granice države u razvoju infrastrukture, kako financirati obrazovanje, jesu li javni izdatci efikasni. To su samo neke od tema koje su obrađene u ovoj knjizi koja će, u mjeri u kojoj bude pažljivo čitana, obogatiti prostor javne rasprave o ključnim ekonomskim i političkim pitanjima u Hrvatskoj danas.
Čemu knjiga o javnom sektoru: tri povoda i jedan dobar razlog
Odgovor na pitanje o čemu je ova knjiga ne pruža ujedno i odgovor na pitanje čemu ova knjiga – zašto je napisana i izdana. Kao urednik i izdavač koji smatra da dobar dio knjiga nastaje kao komunikacijski «višak» ili «šum» koji nikada nije ni trebao biti ukoričen (zbog ponavljanja, površnosti, pogrešaka i drugih ljudskih slabosti), dužan sam opravdati trud oko izdanja jedne knjige.
Razloge izdanja Ekonomike javnog sektora s hrvatskim primjerima mogu podijeliti na površinske (tri ih je – nazovimo ih povodima) i suštinske (za što postoji samo jedan dobar razlog).
Prvi površinski povod je očekivana potražnja za knjigom i skučena ponuda. Iako su ekonomisti starije generacije izdavali knjige iz područja ekonomike javnog sektora (npr. Pero Jurković, Guste Santini, a sigurno nisu bili jedini), ta su se djela ili bavila pojedinim dijelovima ove oblasti (npr. poreznim sustavom), ili je od nastanka tih knjiga prošlo mnogo godina, što samo po sebi postavlja zahtjev za osvježenjem. Od osobite je važnosti to što nova knjiga dolazi iz pera autora koji su rođeni 80-tih godina prošlog stoljeća, no unatoč tome nalaze se među najistaknutijim stručnjacima za javne financije i ekonomiku javnog sektora u Hrvatskoj (Šimović je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a Deskar-Škrbić je stariji analitičar u Hrvatskoj narodnoj banci).
Drugi površinski razlog otkriven je u podnaslovu knjige: s hrvatskim primjerima. U proteklih 20 godina u Hrvatskoj su prevedeni međunarodni udžbenički standardi (npr. Stiglitz i Musgrave & Musgrave), no kao i drugim područjima ekonomike, standardi na najbolji način uvode u kategorijalni aparat i teorije, ali nedostaje im hrvatski kontekst i rasprava o otvorenim pitanjima i problemima koji pune medije i odjekuju saborskom govornicom. Drugim riječima, nedostaje im “soka”.
Treći površinski povod je sve veći interes javnosti. Ne radi se samo o interesu za javne financije (kako, zašto i tko plaća javni sektor i kako, te zašto i tko od njega nešto dobiva), nego i za ulogu države općenito. Teme koje su se pred petnaestak godina raspredale dalje od očiju javnosti, u političkim kabinetima, na fakultetima, stručnim konferencijama i – prilično površno – u medijima, danas su sveprisutne, osobito na društvenim mrežama kojima su se izlile kao duh iz boce. I medijski komentari bogatiji su sadržajem nego ranije.
Strahovito se povećao broj ljudi koji sudjeluju u javnim raspravama. Demokracija se nezaustavljivo širi, ali s uključivanjem sve većeg broja ljudi u rasprave raste i odgovornost za pametno, promišljeno i informirano sudjelovanje. Tome bi ova knjiga, nadam se, mogla doprinijeti.
Suštinski razlog zašto sam odlučio izdati ovu knjigu: bacanje rukavice u lice
Treći površinski povod uvodi nas u suštinski razlog za izdavanje ove knjige: demokratizacija javne rasprave često je praćena produbljivanjem ideoloških rovovskih sukoba, s čime se teško pomiriti.
Lako je ideološki se podijeliti oko pitanja poreza, državnih poduzeća ili društvene solidarnosti. Stoga, doista, ima smisla pomisliti kako se o takvim stvarima ne može odlučivati bez upliva ideologije.
Jasno je da s povećanjem broja ljudi koji sudjeluju u raspravi opada udjel informiranih, a raste udjel onih koji zaključuju i ulaze u raspravu naprečac. To nije apriori loše, ali projekcija budućnosti u kojoj će se rovovske ideološke podjele produbiti, ne izgleda odveć privlačno. Stoga suštinski razlog izdanja ove knjige leži u pokušaju da se između rovova pokuša ubaciti zrno racionalnosti. No već smo naveli ključan problem koji se pritom pojavljuje: može li se o ovim temama govoriti na temelju apstraktnoga racia, neke hipotetičke i ničim dokazane objektivnosti?
Ako takvo što, makar i tendencijski, nije moguće, onda bi bilo bolje ostaviti se ćorava posla i pustiti ljude da galame u medijima i na trgovima, pa makar se na kraju s njih povukli samo zato da uzmu puške u ruke i vrate se s “ojačanim” argumentima. Takav bi scenarij bio u skladu s prvim od dva moguća pogleda na ulogu države.
Prema prvome pogledu, država je (samo) supstrat moći, a oni koji njome upravljaju zastupnici su dominantnih interesa kojima je društveni život predodređen (i podređen). A ako je tako, jedino bitno pitanje glasi tko kontrolira moć.
Društvene skupine – klase, bore se za kontrolu. Ako pobijede kapitalisti, oni će koristiti državu za to da osiguraju predvidivu naplatu, zaštitu vlasničkih prava i druge institucionalne pogodnosti koje im odgovaraju, a sve kako bi ekstrahirali višak vrijednosti iz preostaloga stanovništva. U međunarodnoj areni podržavat će snažnu vojsku radi širenja prostora ekstrakcije i više ni lipe poreza neće dati povrh spomenutih javnih usluga. Ako pak pobijede radnici, oni će spriječiti kapitaliste i više vrijednosti prisvojiti za članove svoje klase.
Prema ovome poimanju, gubitnici uvijek stradaju u poimanju društva kao nulte sume, pa je jedino preostalo bitno pitanje tko su dobitnici, a tko gubitnici (a ne postavlja se pitanje je li društvo uopće igra nulte sume). U političkoj igri su, naravno, i birokrati – administracija. I oni mogu postati klasa za sebe i prilagoditi djelovanje države u svoju korist.
Doduše, u demokraciji dolazi do pluralizacije (disperzije) interesa koji polažu potraživanje naspram javnog, no u konačnici opet pobjeđuje neka od velikih klasa, samo što parcijalnim interesima pruža (plaća) koncesije u zamjenu za potporu držanja uzdi moći u svojim rukama.
Ako vjerujete da je time rečeno sve bitno o prostoru javnog, zaboravite analizu, objektivnost i teorije. Pustite sanjare neka pišu i izdaju knjige i prokazujte pozadinske interese kojima svjesno ili nesvjesno služe. Sve osim ekstrakta moći (i novca, naravno, koji se uz to plete) mrtva su slova na papiru. Znanost, struka – i to se prodaje, kao i sve drugo.
Ako ćemo ovaj argument dovesti do krajnjih konzekvenci, onda jedini mogući zaključak glasi: u boj, u boj; ponizi i uništi onoga tko nije tvoj, bezuvjetnu podršku daj svome. Heroji lijepe plakate i pišu pamflete, a budale pišu i izdaju knjige.
Tako i Viktor Ivančić, moj najnovi kritičar iz palete onih koji u Novostima 2-3 puta godišnje napišu poneki tekstić uzimajući me na zub i pokušavajući se izrugivati mome stilu i stavovima, jasno kaže: «… temeljna magla našeg vremena upravo je sveprisutna ekonomistička retorika koja nas, uz pomoć svojih grafova, statistika i recitatora poput Velimira Šonje, vodi od nužnosti do nužnosti, tj. od moranja do moranja, tj. od prisile do prisile …” Ivančić je, umno protumačivši moju prošlotjednu kolumnu o demografskim problemima, shvatio da ja zapravo – mrzim starce.
Uz ispriku Šimoviću i Deskaru-Škrbiću što nisam mogao odoljeti djelomičnoj privatizaciji rasprave o razlozima izlaska njihove knjige (poznato je da sam “apologet” privatizacije – ipak je ovo moja redovna kolumna), mislim da je dobro prikazati taj krajnje ideologizirani diskurs u kojem se negira svaka mogućnost objektivnosti i analize, u kojem se i iza grafikona ne vidi podatak, nego tek ideologija i interes.
Važno je uočiti da razumijevanje države (i društva) koje u svemu vidi samo interese i ideologiju negira mogućnost opsatanka u društvu kroz razgovor i apriori odbacuje zasade prosvjetiteljstva u vidu mogućnosti da ljudski um (makar donekle) nadzire svoje impulse i pristranosti (i interese koji na njih utječu) i aktivira racionalistički neokorteks ne bi li što bolje shvatio stvarnost i došao do najmudrijih preporuka za organizaciju društvenog života. Takvo poimanje svijeta i društva implicitno negira mogućnost da u artikulaciji javnog interesa (i nadzoru kako se on provodi) sudjeluju ljudi motivirani rezultatima mukotrpnog učenja i analize.
Naravno, i prosvjetiteljski pogled ima svoj ekstremni rukavac – scijentistički racionalizam kao ideologiju, odnosno tehnokratizam kao njezin politički iskaz. Scijentizam negira demokratsku politiku (osim ako nositelj scijentističke ideje ne dobije demokratski mandat) i polaže pravo na svu pamet ovoga svijeta (u pravilu odričući to pravo drugima). Nešto iz toga repertoara vidjeli smo kod dijela znanstvenika u toku pandemije – mislim na one koji su pretendirali na jedinu istinu iako su se njihove istine o zarazi jako razlikovale.
Postojanje takvih ideoloških zastranjenja ipak nije dovoljan razlog za prepuštanje pukoj borbi impulsima, sa ili bez ideološkoga začina (jer, ne moramo se pobiti, kao neki Rusi neki dan, oko tumačenja Kanta, lakše je to učiniti oko pitanja vjere, nacije, «ljubavi» ili lockdowna).
U racionalnost kao mogućnost ne smijemo prestati vjerovati (kao ni u društvo koje teži nekom vidu kolektivne racionalnosti). Doruše, ta vjera (ili bolje: povjerenje) uvijek treba biti praćena kritičkim preispitivanjem svega što se deklarira kao racionalno. Utoliko Ivančić ima pravo kada sumnja da su moji grafikoni i statistike samo paravan ideologije neke vladajuće klase. No nema pravo kada se ne trudi to dokazati, već samo to izjavljuje jer mu se uklapa u neku njegovu apriori konstruiranu ideološku priču.
Vratimo se knjizi, jer jedino je ona danas važna. Knjige poput Šimovićeve i Deskar-Škrbićeve nisu sveta pisma, ali predstavljaju sublimat znanja i pažljivo strukturiranih podataka koji nam žele prenijeti neku istinu o našoj društvenoj stvarnosti. Takve knjige ne samo da nisu sveta pisma, već pozivaju na promišljanje i kritiku. No, to ne može biti «kritika» uz pomoć ideoloških etiketa, čak i ako u predmetu kritike – knjizi, ima ostataka ideologije.
Knjige poput Ekonomike javnog sektora s hrvatskim primjerima strukturirane su tako da pozivaju na kritiku pažljivo domišljenim argumentima koji, u metodološkom smislu, makar nalikuju argumentaciji koju iznose (i metodi koju koriste) autori ozbiljnih knjiga. Stoga su takve knjige zahtjevne za ozbiljne kritičare čiji se broj progresivno smanjuje zbog toga što je zahtjevno i teško pojmiti ono što bi se željelo kritizirati. U takvim uvjetima, progresivno raste broj ideologa koji se prerušavaju u kritičare tako što svako takvo djelo proglašavaju ideologijom, jer naprosto – ne znaju i ne mogu drugačije, što je, u osnovi, plod intelektualne lijenosti ideologa koji repliciraju stoput prožvakane ideološke obrasce površno naučene pred četrdeset, pedeset godina.
Znoj koji treba proliti da se ovlada ekonomikom javnog sektora predstavlja životnu tekućinu koja gasi vatru ideologa koji žele osvojiti državne poluge moći kako bi žarili i palili idejama. Zato svaka takva knjiga predstavlja bacanje rukavice u lice onima koji se snalaze samo u galami, uvredi i blatu, bez obzira kojoj strani pripadali. I bez obzira što niti jedna knjiga koja se bavi društvenim pitanjima ne može biti potpuno očišćena od uvjerenja autora. Nasuprot tome postoji neki kvantum znanja i truda autora koji ideološke ostatke, ako ih ima, čini prihvatljivima, čak toliko prihvatljivima da se sadržajem takve knjige smiju «zaraziti» mlađe generacije (uz nužan poziv na kritičko čitanje, ali bez etiketa).
Nadam se da sam uspio izdati takvu knjigu. Točnije, izdao sam knjigu jer vjerujem da je takva – intelektualno poštena. Uklapa se u moje (ideološko!) uvjerenje da čovjek ima um koji je sposoban nadvladati uvrede, podmetanja, varke i druge ideološke zamke, čak i ako u realizaciji te sposobnosti nadvladavanja nije savršen. Povjerenje u čovjeka i mogućnost intelektualnog poštenja povezano je s vjerom u mogućnost društva s otvorenim, demokratskim institucijama koje djeluju ravnopravno prema svim građanima. I zbog toga sam zahvalan autorima što su Amini i meni povjerili uređivanje i izdanje ovog važnog djela.
Hrvoje Šimović i Milan Deskar-Škrbić: “Ekonomika javnog sektora s hrvatskim primjerima”