U priči oko predstojećih izmjena poreza imamo posla s premijerom koji želi ispuniti predizborno obećanje o smanjenju PDV-a. Otkud odjednom, nakon 28 godina demokracije i stotina iznevjerenih obećanja, potreba jednog političara da ispuni predizborno obećanje kojeg se više nitko ni ne sjeća?
Plenkoviću nasušno treba neka pobjeda. Nakon politički loše vođenog projekta Agrokor u kojem je bio prisiljen žrtvovati kraljicu (a ekonomski će to na kraju možda izgledati mnogo bolje nego politički), nakon pretvaranja Pantovčaka u sjedište oporbe i nakon nekoliko mjeseci ozbiljnog pada popularnosti, premijer bi želio zabiti i poneki gol. PDV se iz te perspektive čini kao idealan odabir. Zahvaća široko – svi ga plaćaju, a relativno, u odnosu na dohodak, najviše ga plaćaju oni koji ne štede nego sve potroše (npr. umirovljenici) – smanjenje PDV-a je, dakle, «pravedno».
Međutim, nema jamstva da će potrošači imati koristi od smanjenja PDV-a. Potrošnja raste. Inflacija se pomalo vraća: zadnji podatak pokazuje 1,9% u odnosu na svibanj 2017. I to ne samo zbog goriva. Teško je, dakle, očekivati da će cijene pasti ako se smanji PDV. Dobitak će se – zavisno o nizu faktora – rasporediti od trgovaca preko dobavljača do proizvođača. Raspored povećanja marži među akterima u tom lancu i stanje na njihovim tržištima (primarno intenzitet konkurencije i elastičnost potražnje na promjene cijena kao i potražnje za inputima) odredit će hoće li promjena završiti smanjenjem cijena, povećanjem dobiti ili povećanjem plaća.
S druge strane, može se postaviti teza da bi smanjenje opterećenja rada imalo slične nepredvidive učinke: možda bi i neki poslodavci dio prostora stvorenog rasterećenjem iskoristili za povećanje potražnje smanjenjem cijena, ili bi dio razlike možda prisvojili kao dobit? Nije li onda svejedno smanjuju li se PDV ili tereti rada? Ako je svejedno, onda PDV!
Nije svejedno. Postoje četiri razloga zašto je u ekonomskom smislu iracionalno ispucati metak na PDV umjesto na direktne terete na rad.
- Izvoznicima PDV malo znači, a nekima ništa. Ovo domaće tržište je premalo; rast treba tražiti u izvozu (roba i usluga), a izvoznicima je PDV odbitak. Poduzeću koje 100% prihoda ostvaruje na stranom tržištu vraća se sav PDV plaćen pri kupnji inputa. Samo izravno rasterećenje faktora proizvodnje (kapitala i u ovom slučaju rada) koristi izvoznicima. Ovo bi trebao biti «killer» kriterij; i da nema nastavka, argument utjecaja na izvoz trebao bi biti dovoljan da se rastereti rad, a ne domaća potrošnja.
- Opterećenje rada je pretjerano progresivno. S najvišom stopom poreza na dohodak od 36% (plus prirez) Hrvatska i dalje ima najprogresivniji porez na dohodak među usporedivim zemljama (Slovenija ima nešto veću progresivnost, ali ona više nije usporediva jer je mnogo razvijenija). Zbog toga u Hrvatskoj ima premalo jako dobro plaćenih ljudi: premalo je istraživačkih centara i regionalnih sjedišta međunarodnih kompanija koje imaju vrhunski plaćene stručnjake i menadžere. A to je opet u vezi s izvozom – jer, ako želimo izvoziti više vrjednijih stvari, trebamo kompanije s takvim ljudima ovdje. Najvišu stopu treba rušiti ispod 30% za sve razumne razine plaća, a najbolje je uvesti flat tax.
- Porezna reforma može biti «pravedna» i ako se ne dira u PDV. Neki dan je Guste Santini (a Santini zna o porezima) uputio otvoreno pismo premijeru Plenkoviću u kojem ga poziva da ne dira PDV nego da maksimalno poveća neoporezivi dio dohotka (Santini je za 5,000 HRK na mjesec – sada je na 3,800). Kroz to bi se, smatra Santini, postigao najveći – izravan i siguran – pozitivan efekt za ljude s ispodprosječnim primanjima. Oni bi ta primanja u najvećem omjeru iskoristili za povećanje potrošnje pa bi se koristi još više proširile. Osim toga, ako bi se sadašnji sustav olakšica za djecu zamijenio izravnim dječjim doplatkom (sadašnji sustav doplatka je kompliciran i limitiran), još bi se veća korist postigla za obitelji s nižim primanjima i većim brojem djece. To bi bilo pravednije od sadašnjeg sustava u kojem najveću korist od olakšica imaju oni s višim primanjima. Brojalo bi se i kao mjera pronatalitetne politike.
- Radno zakonodavstvo i stanje na tržištu rada je takvo, da će efekti na plaće vjerojatno biti veći ako se smanje opterećenja rada. Ugovori o radu se sastavljaju tako da će poslodavcima biti teško reugovarati na način da prisvoje dio rasterećenja. Tržište rada je vrlo napeto; u mnogim strukama nedostaje radnika, pritisak na rast plaća je očit. Cjelokupno pravno i ekonomsko okružje je takvo da će se rasterećenje težiti preliti u neto plaće. To je i krajnji cilj – radi zadržavanja ljudi u zemlji. Osim toga, poslodavci su već dali toliko javnih obećanja da će svo povećanje ići u neto plaće da bi se medijskim i političkim pritiskom odstupanja od tog principa lako svela na minimum.
Kako je uz ovakve argumente moguće i dalje inzistirati na smanjenju PDV-a? Postavit ćemo dvije hipoteze – prva je o racionalnom, a druga o iracionalnom premijeru.
Racionalan premijer bi rekao: «Ok, zvuči dobro, ali negdje mora postojati kvaka 22?» Dobar savjetnik bi mu na to ispričao otprilike ovakvu priču: «Obzirom na rast potražnje i probuđenu inflaciju, ove bi porezne promjene mogle još više potaknuti rast cijena. A inflacija već poništava dio nominalnog rasta plaća. Ako želimo zadržati inflaciju razumno niskom – da ne pojede realne efekte na plaće, moramo paziti da ukupna potražnja odnosno potrošnja ne eskalira. To ćemo učiniti kompenzacijskim mjerama na strani rashoda. Drugim riječima, predsjedniče, ako smanjimo doprinose, moramo smanjiti državne izdatke.» «Uh! A možemo li mi to?»
Možda nije do kraja jasno zašto bi se racionalni premijer mogao odlučiti za PDV? Racionalnost nije samo ekonomska nego i politička. Premijer može reći ili pomisliti: «Porez na dohodak je prihod lokalnih jedinica, a o njihovim financijama mi zavise mnoge ruke u Saboru. Tu je i Bandić. Nema šanse da idem protiv njih sada kada sve zavisi o 1 ili 2 ruke; dakle, porez na dohodak, no pasaran.»
Ovo premijerovo razmišljanje vuče na PDV, ali još uvijek ne isključuje fokus i na smanjenje doprinosa. Iako spominjanje kompenzacijskih mjera na strani rashoda evocira onu ključnu rečenicu od malo prije: «A možemo li mi to?» Racionalan premijer vodi brigu i o “političkoj realnosti”, a u to, između ostaloga, spada i najvažnije organičenje – koga imam u timu?
Ne treba, dakle, imati muhu na zidu da bi se logičnim razmišljanjem došlo do grube ideje o tome što je u prvom planu na političkom meniju. No, ne može se isključiti niti mogućnost da u vladi sjedi iracionalan premijer koji možda razmišlja o tome da tresne dvije muhe jednim udarcem: «Pa zašto ne i PDV i rasterećenje rada – ako već ne porez na dohodak, onda barem neki doprinos? Prošle godine smo imali suficit u proračunu, zašto to ne iskoristiti! Pa nije Santini jedini koji mi piše preko medija; eno, i Vilim Ribić u otvorenom pismu piše da trebamo prijeći na deficitno financiranje – kaže da ne smijemo robovati ekonomskim dogmama!» Neki ministar ili savjetnik će na to: «Ali predsjedniče, imat ćemo kao Sanader deficit u dobrim vremenima, a sjećate se što se njemu i onda Kosor desilo kad je nakon 2008. izbila kriza? Kad dođe sljedeća kriza sve će otić kvragu, opet će se dizati porezi i doprinosi u nevrijeme, ne želite valjda da vas se po tome pamti?» «Pa po tome neće pamtit mene nego one koji dođu nakon mene… Ali, hmmm…»
Ljudi vole imati neke ideal-tipske slike o političarima pa su im oni pametni ili glupi, lijepi ili ružni, pošteni ili lopovi, dobri ili zli. No, političari su, kao i svi mi, ljudi od krvi i mesa, utopljeni u nijanse sive. Zato ne postoji racionalan ili iracionalan premijer – to su samo izmišljeni likovi. Svaki premijer nastoji donositi odluke u uvjetima rizika i neizvjesnosti i političkih datosti koje mu vežu ruke barem onoliko koliko on ili ona te datosti kreira. Najvažnije je to što premijer za razliku od ministara donosi odluke o stvarima za koje se nije školovao i kojima se nikad nije bavio. Takva je sudbina toga položaja, a to je ujedno i najveća opasnost svake politike: koga pitati, koga poslušati, koju intuiciju slijediti u stvarima o kojima nemamo pojma? Zamislite kako biste vi odlučili da morate odlučivati o doziranju kemoterapije, o čemu nekome zavisi život; hrvatskim premijerima je tako kad odlučuju o ekonomskim stvarima.
Ljudi se u takvim situacijama na kraju dana oslone na osjećaj. A osjećaj može biti: «Želim biti vjerodostojan!» Čovjek u tom trenutku i ne vidi da je jedino što vjerodostojno radi to što slijedi vlastite pogreške iz prošlosti. S druge strane, alternativa «Želim ispravljati pogreške iz prošlosti!» baš i nije neki osjećaj koji bi mogao doći iz želuca. A kamoli da bi to bila neka racionalna politička strategija. Zato smo tu gdje jesmo u odnosu na druge zemlje. I tu ćemo još dugo i ostati, osobito ako propustimo i ovu priliku.