Prošli tjedan je protekao u znaku dobrih vijesti koje uvjerljivo potvrđuju optimizam koji širimo na Labu od kraja prošle godine. Lista je impresivna:
- Vrijednost fiskaliziranih računa u trgovini u tjednu od 9. do 15. kolovoza povećana je za 14% u odnosu na isti tjedan 2019. (na 2020. se više nitko ni ne osvrće).
- Vrijednost fiskaliziranih računa u ugostiteljstvu u istom je tjednu povećana za 23% u odnosu na usporedivi tjedan 2019.
- Broj zaposlenih u srpnju bio je veći za 2,3% u odnosu na srpanj 2020. i što je još važnije, za 0,5% u odnosu na srpanj 2019.
- Stopa nezaposlenosti naglo je pala na 7,4% u srpnju i bliži se povijesnom minimumu.
- Prosječna neto plaća isplaćena u srpnju veća je za 5,9%, a realna za 3,8%, a rast više nije koncentriran u državnom sektoru nego je raspoređen na gotovo sve sektore.
O široj slici oko ovih brojki mogli ste se informirati u tekstu Ivice Brkljače, ovdje, i u mojoj ljetnoj seriji tekstova Gdje je nestao pesimizam, ovdje, pa neću trošiti vrijeme na objašnjavanje što se zapravo događa, nego ću uzeti dalekozor i pokušati izoštriti binokulare ne bi li se pogled u (vremensku) daljinu malo izoštrio.
Već dulje vrijeme u krugu prijatelja i klijenata ponavljam da sam kratkoročno optimist, a dugoročno pesimist. Iako trag koji će pandemija ostaviti u našim društvenim odnosima i institucijama prestavlja razlog za pesimizam, tu ključnu temu ostavljam za jednu od sljedećih kolumni. U ovoj se vraćam našim tradicionalnim boljkama – visokim poreznim i neporeznim opterećenjima, slabim institucijama, korupciji, nereformiranoj administraciji, slabašnom poslovnom i investicijskom okruženju, ukratko svemu onome što nam ne dopušta sanjati kako će i moja generacija (rođeni 60-tih) dočekati dan kada će životni standard u Hrvatskoj dostići europski prosjek ili ga barem učiniti bliskim nadohvat ruke.
Povod za vraćanje tim pitanjima je prezentacija koju nisam nikada objavio. Napravio sam ju za izlaganje na konferenciji Jutarnjeg lista povodom 30 godina hrvatske samostalnosti, koja je održana pred malo manje od dva mjeseca. Uhvatio sam se nezahvalnog zadatka da u samo nekoliko slika pokušam sažeti proteklih 30 godina, pa evo kako je to izgledalo.
Prva slika pokazuje da je hrvatsko gospodarstvo u većem dijelu razdoblja nakon stjecanja državne samostalnosti raslo znatno brže nego u zadnjem desetljeću SFRJ. Iznimke su, naravno, period raspada bivše države i rata, kada je zabilježen gospodarski pad bez presedana (kumulativno oko 40%), te šest godina nakon Velike recesije (2009.-2014.). Tada su unutarnje slabosti i krivi potezi gospodarske politike zadržali zemlju u dugom periodu stagnacije.
Slika 1
Potkraj Domovinskog rata i u godinama koje su uslijedile Hrvatska je rasla na krilima obnove, obaranja visoke inflacije, početka reformi i međunarodne integracije. Jedna slaba recesija, uglavnom uvezena izvana, i tek malo pojačana problemima u lokalnim bankama, uslijedila je potkraj 90-ih. Zatim je uslijedio period brzog rasta na krilima investicija u infrastrukturu i međunarodne integracije financijskog sustava. Zaduživanje u uvjetima visokih kamatnih stopa, tradicionalno loša kakvoća insitucija i ekonomske politike, te kašnjenje s ulaskom u EU, tada su posijali sjeme šestogodišnje stagnacije od 2009. do 2014. Nakon toga je stigao novi ciklus rasta koji je bio obilježen većem fiskalnom disciplinom nego u proteklome razdoblju i blagim poreznim rasterećenjima. Pomogle su i povijesno najniže kamatne stope. Na ovom se prikazu vidi da je koronakriza samo kamenčić (ok, kamen, gromada) na putu oporavka, koji se sada nastavlja po stopama koje u dugoj historijskoj usporedbi djeluju respektabilno.
Hrvati su ogrezli u pesimizmu i podcjenjivanju vlastitih rezultata. Stoga sam pomislio da je apstraktne brojke o „BDP-u“ (ljudima to malo znači) zanimljivo ilustrirati podacima o rastu životnog standarda koji se vide kroz prizmu trajnih potrošačkih dobara čija je konzumacija bliža svakodnevnom životnom iskustvu. Druga slika lijevo pokazuje da je od 1998. do 2019. udjel kućanstava u Hrvatskoj koja imaju hladnjak dostigao 100% (1998. bio je za 10 postotnih bodova niži). Posjed automobila značajno se povećao s oko 50% na preko 70%, a drugi automobil u obitelji – taj simbol dobrog života više srednje klase, povećao se sa zanemarivih 7-8% na preko 20%. Toliko o onim frazama o „uništavanju srednje klase“.
Slika 2
No, druga slika desno pokazuje ono što frustrira – Hrvatska nije među šampionima post-socijalističke tranzicije. Dosegnuvši 64% realnog BDP-a po stanovniku Europske unije, Hrvatska je na razini Grčke i Turske, a ispred Bugarske (i znatno ispred istočnog i južnog dijela bivše SFRJ); štoviše, nikada nismo postigli brzinu približavanja europskome prosjeku kakve su u pojedinim periodima u protekla tri desetljeća bilježile zemlje koje su se puno brže od nas približavale europskom standardu – Baltičke države, Češka, Poljska i Rumnjska.
Na temelju ovih podataka rađa se frustrirajući osjećaj propuštene prigode. Taj osjećaj je posebno prisutan u mojoj generaciji koja je krajem 80-ih živjela san o promjenama koje će Hrvatsku brzinom katapulta lansirati prema statusu jedne prosječne, normalne i dosadne europske zemlje. Postavlja se pitanje koliko rat, a koliko subjektivni faktori na koje smo mogli utjecati objašnjavju spomenuti propust.
Postavljeno pitanje ima povijesnu važnost zbog još jedne pojave koja cementira frustrirajući osjećaj propuštene prigode. Riječ je o emigraciji. Treća slika pokazuje usku vezu između promjene broja stanovnika 2008-2020 (na osi y) i dostignute razine gospodarskog razvitka (os x). Zemlje koje su dostigle 80% razine razvitka EU nemaju značajnu (neto) emigraciju, te zbog toga ne dolazi do značajnoga utjecaja na pad broja stanovnika. Hrvatska se, nažalost, nalazi u krajnje lijevom dijelu slike s procijenjenim padom broja stanovnika oko 6% u promatranom razdoblju.
Slika 3
Prikazani rezultat je iznimno važan, jer pokazuje da se politikama koje pogoduju, to posebno treba naglasiti – dugoročnom gospodarskom razvoju, broj stanovnika može stabilizirati i na neko vrijeme spriječiti negativan utjecaj starenja stanovništva. Stoga sam ovo nazvao motivacijskom slikom desetljeća: neće nas spasiti subvencije stambenih kredita ili subvencije za novorođenčad – samo dugoročan gospodarski razvoj može zaustaviti trendove.
Na kraju se neizbježno postavlja pitanje: kako dostići 80% prosječne razine razvoja EU? Ekonomisti, za razliku od epidemiologa, ne uvjeravaju ni sebe ni druge da posjeduju kamen mudraca. Naprotiv, u pravilu su u međusobnoj zavadi u pogledu identifikacije faktora dugoročnog gospodarskog razvitka. Neki čak misle da je dugoročan razvoj zapravo nemoguć bez dodira povijesne sreće. Ipak, većina će se suglasiti da su efikasna administracija, dobra poslovna klima, općenito dobre institucije (npr. vladavina prava) i obrazovanje, važni za razvoj. No, već u sljedećem koraku posvađat će se oko redoslijeda prioriteta. Jedni će tvrditi da dobra poslovna klima sama po sebi ne znači ništa bez ostalih faktora; drugi će tvrditi da kvalitetne institucije doprinose razvoju i ako poslovna klima nije obećavajuća; treći će pak tvrditi da se sve to skupa može baciti u vodu ako je obrazovni sustav loš. A onda se na sve to nadovežu i oni koji vjeruju u presudnu ulogu dodira povijesne sreće. Kako god bilo, ove nesuglasice očito proizlaze iz kompleksnosti problema i samoga sustava u kojemu je veoma teško rasplesti koloplet važnih utjecaja i izdvojiti jednu ili mali broj relacija koje otkrivaju uzročno-posljedičnu vezu koja će se uvijek i svuda manifestirati.
Ipak, institucije su očito važne (bez obzira na to jesu li primarne ili nisu). Stoga sam prezentaciju povodom 30 godina hrvatske samostalnosti završio povratkom u stvarnost – hladnim tušem podataka koji podsjećaju na slabosti naših institucija.
Serija grafova na slikama 4 i 5 konstruirana je tako da gledamo podatak za Hrvatsku, zatim Austriju, koja služi kao prikaz europske norme, te prosjek i minimum za zemlje koje su nekada bile socijalističke (EU-11). Mogao sam odabrati i mnogo drugih pokazatelja institucionalne kvalitete (danas ih se mnoštvo nudi), no oni uglavnom upućuju na slične zaključke:
- U pogledu institucionalne kvalitete Hrvatska ne zaostaje samo za europskim normama, nego i za prosjekom bivših socijalističkih zemalja.
- Kod većine pokazatelja se vidi da se Hrvatska jedva približava, ne europskome prosjeku, nego prosjeku za bivše socijalističke zemlje.
- Ušima vladajućih milo će zvučati činjenica da je jedina iznimka politička stabilnost i kontrola nasilja (Slika 5 pokazuje da smo tu iznad prosjeka EU-11 i „lovimo“ Austriju koja se prema ovom pokazatelju nalazi u institucionalnoj regresiji), no ta činjenica ima i drugu stranu: politička stabilnost i kontrola nasilja nisu jamstvo koje automatski dovodi do institucionalnog napretka na drugim područjima.
Slika 4
Slika 5
Prema tome, unatoč sjajnim kratkoročnim rezultatima nakon izlaska iz pandemijske rupe (koji nisu nastali samo zbog efekta „odbijanca“ izazvanog njezinom dubinom), veliko je pitanje koliko se u temeljima mijenjamo. Ta činjenica objašnjava moj kratkoročni optimizam i dugoročni pesimizam.
Tek kada bi netko tko ima moć shvatio da se razvoj ne može temeljiti na EU fondovima nego na puno dubljim socio-ekonomskim čimbenicima, te kada bi iskoristio prikaz uske veze između razine gospodarskog razvitka i promjene broja stanovnika („motivacijski grafikon desetljeća“), počeo bih preispitivati svoj dugoročni pesimizam. Moguće je da je moj pesimizam posve subjektivan, generacijski uvjetovan, no čak i da je tako, mislim da pravih reformatora nema na vidiku. Stoga ostajem pri stavu iz naslova, a javit ću vam kada mi se učini da se nešto možda doista iz temelja mijenja. Pritom se rukovodim se Keynesovom „When facts change, I change my mind, but what do you do, sir?“, tako da i dalje čekam sljedeću promjenu (povijesnih) činjenica kako bih promijenio mišljenje.
Jedina je nevolja u tome što se činjenice mogu mijenjati i na bolje i na gore.