Hrvatska se iz niza razloga koje ne treba ponavljati (jer su puno puta napisane na Labu) u ovom ekonomskom ciklusu pokazuje izrazito otpornom na vanjske ekonomske šokove. Europska komisija jučer je objavila redovite mjesečne indekse ekonomskog pouzdanja koji su potvrdili puno bolju kratkoročnu gospodarsku situaciju u Hrvatskoj u odnosu na prosjek Europske unije. Idemo kroz kratak prikaz podataka koji su anketom prikupljeni za svibanj, a zatim produžujemo pogled na dugi rok.
EU na rubu recesije, a Hrvatska daleko od ruba
Iako se još uvijek ne nalazi u recesiji, gospodarstvo EU u svibnju bilježi pogoršanje sentimenta u svim sektorima. Brojke koje pokazuju odnos optimista i pesimista (plus je kada prvi dominiraju) ili vrijednosti u odnosu na dugoročni trend (= 100 za kompozitne indekse ukupnog ekonomskog sentimenta ESI i očekivanog zapošljavanja EEI) nalaze se u padu. Sektor usluga i dalje je u plusu, dok je očekivano zapošljavanje (EEI) iznad 100, što ukazuje da se europsko gospodarstvo održava malo iznad recesijskoga praga iako situacija nije bajna.
Izvor: Europska komisija
S druge strane, svi indeksi, osim indeksa pouzdanja potrošača (CONSumers), koji svuda po defaultu iskazuju anksioznost (minus – dominiraju pesimisti), u Hrvatskoj su daleko u pozitivi i ne mijenjaju se bitno. Čak i među menadžerima u hrvatskoj INDUstriji prevladavaju optimisti premda je indeks industrijske proizvodnje na oko 3% nižoj razini u odnosu na isto razdoblje prošle godine (pa možemo govoriti o izoliranoj industrijskoj recesiji u EU koja zahvaća i Hrvatsku). No, uslužni sektor (SERVvices) i dalje leti visoko u pozitivi, kao i građevina (BUILding). I u bloku potrošača i RETAila vidi se poboljšanje, tako da zadržavanje kompozitnog indeksa ESI na razini iz protekla tri mjeseca uz blagi pad očekivanog zapošljavanja (EEI) koje se u Hrvatskoj događa daleko iznad dugoročnog prosjeka (vrijednosti iznad 100) ukazuju na nastavak trenda gospodarskoga rasta.
Prikazane brojke su objavljene dan nakon što je Državni zavod za statistiku objavio preliminarnu procjenu BDP-a za prvo tromjesečje ove godine koja je pokazala tromjesečni rast (Qoq) od 1,4%, zbog čega je godišnja stopa rasta (u odnosu na isto tromjesečje 2022. – Yoy) ostala na neočekivano visokih 2,6%.
Izvor: DZS, sezonski prilagođeni podaci
Gornja slika također pokazuje da je Hrvatskoj u drugoj polovici prošle godine zaprijetila tehnička recesija (dva kvartala zaredom bez rasta). Prijetnja je potvrđena negativnom stopom rasta u trećem tromjesečju 2022., ali je nakon toga poništena kroz dva uzastopna kvartala neočekivanog rasta.
Potrošači kolo vode
Potrošači (domaći, ali i strani koji djeluju kroz potražnju za turističkim uslugama) sada vuku gospodarstvo prema gore. To se vidjelo i u objavi o snažnom realnom rastu prometa u trgovini na malo u travnju. Rast od 4,2% predstavlja očit prekid u odnosu na nekoliko prethodnih mjeseci potrošačke anemije. Ljuljanje ovog pokazatelja oko nule bilo je potaknuto visokom inflacijom čiji je pritisak u međuvremenu oslabio (osim u sektoru hotela i restorana gdje cijene i dalje „luduju“ pod pritiskom snažne potražnje i nedovoljno elastične ponude).
Izvor: DZS
Izgledno je da će se pozitivni trendovi nastaviti u drugom i trećem kvartalu ove godine, i to ne samo pod utjecajem sezonskih faktora vezanih uz izgledno izvrsnu turističku sezonu. Pažnju stoga treba usmjeriti korak dalje prema kraju ove i početku sljedeće godine kada bi izgledno usporavanje europskog gospodarstva moglo postati uteg nastavku pozitivnih trendova.
Otpornost je tu, ako pođe po zlu
Zašto je daljnje gospodarsko usporavanje u EU izgledno (u mjeri u kojoj taj pojam ima smisla u ekonomskoj prognostici)? Inflacija se pokazala žilavom, Europska središnja banka će zbog toga nastaviti zaoštravati monetarnu politiku, blok graditeljstvo-nekretnine je posvuda osim u Hrvatskoj već oslabio, kinesko gospodarstvo se oporavlja sporije od očekivanja, a američko titra na rubu recesije, uz oslabljene pritiske na tržištu rada. Zbog toga bi rasplet u nekoliko narednih mjeseci i kvartala mogao biti neugodan no riječ „neugodan“ ovoga puta ne znači eksplozivnu recesiju nalik onima iz financijskom krizom pogođene 2009. i lockdownom induciranog kolapsa 2020. Prije bi se moglo raditi o „normalnoj“ recesiji, normalnoj po tome što se zaustavlja u okviru kriterija tehničke recesije ili godišnjeg pada gospodarske aktivnosti tek nešto malo ispod nule.
U tom scenariju koji se u ekonomskom žargonu ponekad naziva i „soft landing“ Hrvatska ima nekoliko aduta koji bi joj mogli pomoći održavanju gospodarstva izvan zona minusa dulje vrijeme. Priče o EU sredstvima, koristima od sigurnosne mreže europodručja i smanjenju transakcijskih troškova zbog eura i Schengena ne treba naširoko ponavljati kako bi prostor ostao širok za objašnjenje doprinosa otpornosti fiskalne pozicije koja danas izgleda održivije nego ikad.
Rasprave o fiskusu su uvijek pomalo politikantske. Uz približavanje izbora poprimaju i narav predizbornih prepucavanja. U tom kontekstu u proteklim je tjednima dominirala priča o poreznoj „reformi“ (iako nije riječ ni o kakvoj reformi, nego tek o blagom podešavanju). Zbog toga se propustilo uočiti da je rebalansom proračuna potvrđena najava o znatno boljoj ovogodišnjoj fiskalnoj izvedbi od ranijih očekivanja (ovdje je moj tekst o tome s početka travnja).
Ranije je planiran deficit opće države od 2,2% BDP-a, no rebalansom je smanjen na 0,7%, čime je otvoren prostor za pad omjera javnog duga i BDP-a ispod 63% i za skoro dostizanje maastrichtskog kriterija od 60%. Ako se ostvari takva fiskalna izvedba, uz gospodarski rast koji bi na valu aktualnog trenda ove godine mogao završiti iznad Vladine prognoze od 2,2%, vjerojatno nam slijedi poboljšanje kreditnog rejtinga. To će dodatno ojačati otpornost na vanjske šokove i ublažiti prijenos rasta kamatnih stopa u europodručju na domaće tržište.
Izvor: Eurostat i Ministarstvo financija RH
Kada se sve rečeno zbroji, realni BDP po stanovniku bi na kraju ove godine mogao dostići 75% prosjeka EU. To je razvojna razina na koju Hrvatska nikada u povijesti nije kročila (barem koliko znamo na temelju raspoloživih povijesnih mjerenja čija je kvaliteta ipak ograničena).
Unutarnji cinik: kratkoročni optimist, dugoročni pesimist
Ostaje pitanje zašto se ovako povoljan makroekonomski okvir ne iskoristi za prave promjene koje bi strukturno, dakle dugoročno, omogućile daljnje razvojne iskorake u razdoblju nakon 2026. Zašto spominjem 2026. kao prekretnicu odnosno zadnju godinu ovog iznimno povoljnog razdoblja? Tada ćemo ubrati svo voće s niskih grana EU fondova, eura i Schengena (i vjerojatno se približiti dojučer nevjerojatnom pragu od 80% europskoga prosjeka). Moj unutarnji cinik mi šapće da danas ovdje nema nikoga tko bi mario za razdoblje od 2027. nadalje, ni za 2030., a kamoli za 2040. godinu. Zbog toga je teško pomiriti kratkoročnog optimista (koji je ove dobre stvari koje se sada događaju najavio pred dvije godine) i dugoročnog pesimista (koji u periodu plime zamišlja oseke). Raskorak ta dva unutarnja glasa je stalni podsjetnik na to da ćemo ovo doba za deset godina možda zvati vremenom propuštenih prilika, kao što se danas sjećamo razdoblja 2009.-2014. kao vremena oseke u kojem smo gospodarskim padom i odlaskom ljudi skupo platili svo smeće koje se na plaži nakupilo u vrijeme plimnih godina (2001.-2008.) koje su tome prethodile.
Taj unutarnji raskorak kratkoročnog optimiste i dugoročnog pesimiste inspiriran je iskustvom nekoliko država južne Europe koje su u dugoročnoj perspektivi (relativno, u odnosu na prosjek EU) izgubile veći dio dobitaka stvorenih u vrijeme ranijih europskih integracija. Italija i Portugal su svoje maksimume imale još 90-ih godina prošlog stoljeća, dok je njihovo cijelo 21. stoljeće obilježeno postupnim relativnim padom u odnosu na prosjek EU. Dinamičnija drama novijeg datuma vidi se na primjeru Španjolske i, osobito, Grčke. Te zemlje su kasnile u startu, ali su hvatale priključak s europskim prosjekom sve do 2008/09. (Španjolska je u jednom kratkom povijesnom trenutku čak i prešla prag od 100%!). Zatim je uslijedio za sada nepovratan pad.
Izvor: Eurostat
Zajednički nazivnici prikazanih razvojnih priča dobro su poznati; od predimenzioniranih i neefikasnih državnih sektora zasnovanih na slabim institucijama opterećenima korupcijom, preko rigidnih tržišta rada i slabih obrazovnih sektora, do nedostatka inovacija u poduzećima. Prikazane linije su podsjetnik na to da bi ovako nekako mogli izgledati i hrvatski dugoročni trendovi kada se jednoga dana na osi x poredaju hrvatske godine od 2018. do 2040.
Zabilježio sam si u kalendaru 31.5.2041. kao podsjetnik da ponovo pogledam ovaj tekst. Zapratite me tada za još više detalja o dugoročnim ekonomskim prognozama. U međuvremenu imajte na umu da je svako slavlje i svaki dobar podatak tek vinska mušica u dugoj evoluciji društva kroz povijest u kojoj se pobjeđuje i gubi svaki dan, tako da sve što činimo danas utječe na događaje za 10, 20 godina, i na generacije koje dolaze.