Ovo je moj zadnji ovogodišnji tekst o pandemiji. Središnja teza glasi da nema podataka (informacija, znanja) da bi se dilema iz naslova mogla predstaviti kao znanstvena. Ona se gubi u magli moralnih fantazija – uglavnom fragmentarnih i fanatičnih, kakvima su preplavljene društvene mreže i mediji. Takve su i nove vladine mjere.
Iz gliba u koji smo upali nećemo se izvući prije nego što se rasprava o pandemiji i mjerama protiv zaraze vrati iz domene fantazija u znanstvenu domenu. Na žalost, to će se dogoditi tek nakon što glavni val pandemije prođe. Na sreću, taj povratak i akumulacija znanja mogli bi se dogoditi prije nego što sljedeća pandemija dođe.
S tom nadom na umu, u ovom ću tekstu prvo prikazati moralnu dilemu, zatim objasniti zašto najveći dio rasprava o mjerama počiva na moralnim, a ne na znanstvenim tezama, te raspraviti o nužnim uvjetima prijelaza iz faze moralnoga rata u fazu znanstvenog ispitivanja i zaključivanja od koje smo očito još uvijek daleko, o čemu svjedoče nove mjere zabrane kretanja građana u državi.
Moralna dilema
Glavna teza ovoga teksta je suprotna intuiciji. Naime, većinu ljudi i kreatora politike vodi pomisao da postoje čvrsta uporišta kada je riječ o mjerama protiv pandemije. Iluzija čvrstih uporišta povezana je sa sljedećom tvrdnjom:
Tvrdnja 1: Zatvaranje sprječava širenje virusa, pa time i teže oblike bolesti i smrti.
Nasuprot tome stoji tvrdnja:
Tvrdnja 2: Zatvaranje malo ili nikako ne usporava širenje virusa, ali se u isto vrijeme na bokovima otvara prostor za nove vrste gubitaka koje lockdown izaziva; ne radi se samo o ekonomskim, već i o psihološkim i socijalnim gubicima, od kojih neki također mogu rezultirati kraćim trajanjem ljudskih života.
Argumenti u prilog tvrdnje 2 su brojni, pa ćemo istaknuti samo neke koji se najčešće spominju ( i prigovore koji im se ističu):
- Gospodarski pad induciran zatvaranjem može smanjiti mogućnosti za financiranje javnog zdravstva u budućnosti, što može rezultirati gubitkom ljudskih života.
Ovaj argument se najčešće percipira kao slab, jer opasnost od COVID-19 je neposredna, a druge opasnosti su odgođene i nije ih moguće mjeriti i pouzdano predviđati. Štoviše, često se iznosi teza da takva dilema uopće ne postoji, jer su mjere protiv širenja zaraze ujedno i mjere za spas gospodarstva i proračuna. No, za takvu tezu nema dokaza povrh neke vrlo površne intuicije bez uporišta u podacima koja ide ovako: stegnemo (čekić) pa malo popustimo (ples), i onda ekonomiji bude bolje.
- Ako zbog isključivanja drugih segmenata zdravstvenog sustava i promjene ponašanja ljudi dođe do usporavanja dijagnostičkih i preventivnih postupaka za druge bolesti, te ako ljudi zbog nesigurnosti uslijed zatvaranja samoinicijativno odgode potražnju za dijagnostičkim i terapijskim postupcima, to može dovesti do gubitaka ljudskih života.
Ovaj argument se najčešće percipira kao slab, jer je opasnost od COVID-19 neposredna, a druge opasnosti su odgođene, te ih nije moguće mjeriti i pouzdano predviđati. Štoviše, često se iznosi teza da su mjere zatvaranja potrebne upravo kako bi se očuvao dovoljan kapacitet zdravstvenog sustava za borbu protiv drugih bolesti. Međutim, ništa nije tako jednostavno: ovaj argument naime polazi od toga da postoji samo problem ponude zdravstvenih usluga, ali ne i potražnje za njima. No, zatvaranje može dovesti do odgode potražnje – izbjegavanja kontakta sa zdravstvenim sustavom, što je jednako problematično kao i restrikcije na strani ponude zdravstvenih usluga. Ponuda ostalih usluga se može smanjiti i zbog pretjerane učestalosti hospitalizacija. I jedno i drugo rezultira odgodom terapija i pregleda drugih bolesti (sjetimo se proljetnog zatvaranja kada su bolnički kapaciteti bili ispod granice umjerenog opterećenja unatoč velikom broju hospitalizacija zbog samoga covida).
- Ako životna energija (i imunitet) ljudi treće dobi u domovima oslabe uslijed stresa, samoće i osjećaja bezizlazja pod radikalnim zatvaranjem, to može rezultirati gubitkom ljudskih života.
Ovaj argument se najčešće percipira kao slab, jer opasnost od COVID-19 je neposredna i mjeri se, te se o njoj izvještava stalno, dok se spomenute opasnosti za najstarije drže ispod radara statistike i javnosti, te se njihova eventualna pojava ne istražuje, ne mjeri i ne objavljuje. S druge strane, ovaj argument se ne može koristiti kao argument za ili protiv zatvaranja čitavoga društva, jer se i pobornici Tvrdnje 1 i pobornici Tvrdnje 2 slažu da je lockdown starijih osoba opravdan zbog čuvanja njihovih života.
- Ako zbog školovanja online od kuće značajno padne kvaliteta obrazovanja i razvoja osnovnoškolske i srednjoškolske djece, osobito djece nižeg socio-ekonomskog statusa koja nemaju stambene, obiteljske i tehnološke uvjete za kvalitetno pohađanje nastave od kuće (a poznata je pozitivna korelacija između obrazovanja i trajanja života), individualni i društveni gubici u dugom roku mogu biti veći od izravnih gubitaka života uzrokovanih samom pandemijom.
Ovaj argument se najčešće percipira kao slab, jer opasnost od COVID-19 je neposredna, dok je opisana opasnost odgođena do daleke budućnosti, te ju nije moguće mjeriti i pouzdano predviđati.
- Stres uslijed zatvaranja, nezaposlenost i druge posljedice zatvaranja mogu dovesti do brojnih problema, oboljenja, nasilja u obitelji, pa i do samoubojstava.
Ovaj argument se najčešće percipira kao slab, jer statistike i istraživanja o ovim pojavama ne postoje, a u zemljama za koje postoje rezultati se razlikuju.
Prema tome, kada se Tvrdnja 1 sučeli s Tvrdnjom 2 razni su ishodi mogući. Pitanje zatvarati ili ne teško pronalazi čvrsta znanstvena uporišta, pa se sudionici rasprave i donositelji odluka oslanjaju na mnoštvo informacija koje se ne mogu znanstveno provjeriti.
Prva bitna informacija je frekvencija statističkih informacija. Uočite: ne same statističke informacije, već učestalost njihova pojavljivanja.
Statistička i komunikacijska iluzija koju odašilju dnevne brojke o zaraženima i umrlima većinu ljudi i kreatora politike navodi ka davanju prednosti Tvrdnji 1 naspram Tvrdnje 2, u čemu važnu ulogu imaju i vjerovanja da Tvrdnja 1 ima znanstvena ili barem zdravorazumska uporišta.
Međutim, dokaza za to nema. Zbog toga odabir Tvrdnje 1 ili Tvrdnje 2 predstavlja čisti moralni izbor.
Moralne dileme su neizbježna pojednostavljenja
Važno je i to što je Tvrdnja 1 (Zatvaranje sprječava širenje virusa, pa time i teže oblike bolesti i smrti) kraća i jasnija, te samim time lakše razumljiva i intuitivnija, dok je Tvrdnja 2 (ona kompliciranija tvrdnja s puno ako i pozivanja na uzgredne učinke i dugi rok) u moralnom smislu apstraktna – ne budi onu količinu emocija koju bude dnevne statistike o broju zaraženih i umrlih. Zbog toga dolazi do neizbježne redukcije – pojednostavljenja – veoma složenog problema. U takvim uvjetima, Tvrdnja 1 uglavnom odnosi pobjedu u većini zemalja, od Velike Britanije i Njemačke, preko Slovenije, do Hrvatske.
Međutim, zagovornici Tvrdnje 1 gube iz vidokruga problem uzgrednih i dugoročnih posljedica, te nastoje isključiti one koji nameću širi vidokrug. Isključenje najčešće postižu uz pomoć moralističkih diskvalifikacija. S druge strane, zagovornici Tvrdnje 2 gube iz vidokruga problem neposredne opasnosti koja može eskalirati ukoliko dođe do proboja kapaciteta sustava liječenja bolesti. Oni gube iz vida činjenicu da opasnost proboja može opravdati restriktivne mjere makar u pokušaju djelotvornosti, čak i ako nema čvrstih znanstvenih dokaza o njihovoj učinkovitosti.
To je silčno porivu bježanju od lava čak i kada znate da su vam zbog njegove brzine šanse minimalne; nećete čekati da vas pojede. Zvuči logično, zasad. Jer, što ako je opasnost više nalik živome pijesku, pa bi vam šanse za preživljavanje bile mnogo veće ako se samo primirite?
Nadalje, na strani zagovornika Tvrdnje 1, koji su usredotočeni na službene dnevne statistike, postoje dvije vrste problema zbog kojih Tvrdnja 1 nema znanstvena, nego isključivo moralna uporišta (možda ipak nije lav?):
- Statistički podaci o broju umrlih ne razlikuju umrle od i sa COVID-19. Problem je poznat od početka pandemije, o njemu se dosta pisalo, oko njega su se razvile brojne teorije zavjere, no za našu je raspravu bitno to što navodi na zaključak da se realne opasnosti po život ljudi ne mogu izvoditi iz trenutnih statistika, nego iz podataka o višku umrlih. Tome ćemo se vratiti malo dalje u tekstu.
- „Zatvaranje“ (lockdown) se percipira kao jedinstvena, jedna mjera čije zaoštravanje do najradikalnijega intenziteta (potenciometar mjera na najjače možemo nazvati wuhanski ili kineski pristup) u skladu s Tvrdnjom 1 usporava pandemiju. Pritom se ne problematizira jesu li neke mjere (ne)učinkovite u danim okolnostima pojedine države i koje su njihove uzgredne posljedice. U stvarnosti, mjere su veoma heterogen skup socijalnih (fizičkih) restrikcija koje pojedinačno, kao i u raznim kombinacijama, imaju različite stupnjeve učinkovitosti u različitim zemljama. U nastavku ćemo detaljnije razložiti oba ova problema.
Ususret „prirodnom eksperimentu“ (I): statistika o broju umrlih
S obzirom na nepoznat udjel osoba umrlih sa SARS-Cov-2, ali ne i od SARS-Cov-2, a vode se u istoj rubrici COVID-19, o stvarnom učinku pandemije na mortalitet može se procjenjivati na temelju ukupnoga broja umrlih. Naime, mjerenje broja zaraženih toliko je neprecizno (poznat je problem pogreške različitih testova i takozvanoga tamnog broja neregistriranih zaraženih) da smo usmjereni na ex post zaključivanje na temelju broja umrlih. To samo po sebi predstavlja problem. Iako je manje nepouzdan od broja zaraženih, broj umrlih od/sa COVID-19 daleko je od upotrebljivoga broja i prezentira se izvan šireg konteksta mortaliteta populacije. Upravljanje pandemijom uz pomoć broja umrlih sa/od COVID-19 nalik je vožnji unatrag s pogledom u napukli retrovizor koji lomi sliku (jer u prosjeku prolazi oko tri tjedna između zaraze i smrti od COVID-19). Statistika o ukupnom mortalitetu kasni još i više (retrovizor je manji), ali ne lomi sliku: na primjer, u preliminarnu statistiku umrlih u listopadu, koja se objavi krajem studenoga, ulaze i osobe koje su se zarazile još u kolovozu. Stoga ta statistika ne može služiti za donošenje javnozdravstvenih odluka. One moraju biti donesene u kraćim vremenskim intervalima – reakcije moraju biti brže. Ipak, brojka o ukupnom broju umrlih predstavlja važan korektivni i kontrolni faktor koji valja uzeti u obzir ex post, jer omogućava učenje o procesu kroz koji smo prošli pred nekoliko mjeseci.
Dodatna prednost statistike o ukupnom broju umrlih je to što omogućava sagledavanje aktualnoga trenda u svjetlu recentnog mortaliteta i višegodišnjeg prosjeka. Drugim riječima, vremenska serija ukupnoga broja umrlih omogućava identifikaciju događa li se doista nešto neobično s ukupnim mortalitetom u zemlji.
Ovogodišnje brojke (zaključno s mjesecom listopadom) pokazuju da Hrvatska ima manjak, a ne višak mortaliteta. S jedne strane, to je dobro. S druge strane (a o tome sam pisao u tekstu o pandemiji 25.10. koji je objavljen u ovoj istoj rubrici), ovogodišnji „manjak“ mortaliteta predstavlja opasnost zbog koje u listopadu nije bilo moguće reći hoće li se epidemija u Hrvatskoj razvijati prema optimističnom scenariju smiraja zaraze zbog razmjerno široko stečene otpornosti (kolektivni imunitet), ili prema pesimističnom scenariju udaranja u granice izdržljivosti kapaciteta zdravstvenog sustava prije nastupanja spomenutog smirenja (ovo je bio citat iz toga teksta).
Statistika koja je u međuvremenu objavljena potvrdila je da je Hrvatska u listopadu gazila po rubu pesimističnog scenarija. Slika naime pokazuje da se broj umrlih u Hrvatskoj u dosadašnjem dijelu 2020. (debela plava linija) kretao oko ili ispod višegodišnjega prosjeka, ali je u listopadu došlo do povećanja broja umrlih koje nije samo sezonalnog karaktera. Doduše, listopadska promjena bila je još uvijek blaga; ukupan broj umrlih u listopadu bio je malo veći od najgorih listopada iz 5-godišnjega razdoblja 2015.-2019. Međutim, znajući za izvještaje o broju umrlih od i sa COVID-19 u studenome i prosincu, ne treba sumnjati da je plava linija poletjela prema gore u zadnja dva mjeseca u ovoj godini. Sada samo treba čekati da službena statistika to potvrdi.
Izvor: DZS, preliminarni podaci.
Kolikogod to grubo zvučalo, ovo što gledamo na slici 2020. je svojevrsni „prirodni eksperiment“. Vidimo da je ukupan mortalitet u Hrvatskoj u prva tri mjeseca 2020. bio najniži u proteklih šest godina (usporediva je samo blaga 2016.). Zaključak se odnosi na cijelu prvu polovicu 2020.
To nije slučajno. Državna intervencija u svakodnevne živote ljudi u tom je razdoblju bila najveća od rata naovamo. Stoga se može postaviti teza (ne zaključak, nego hipoteza koju bi tek trebalo istražiti uz kontrolu utjecaja ostalih bitnih faktora poput kolebanja temperature) da je izostanak nekog faktora (normalnog života?; sezone respiratornih bolesti?) u prvoj polovici 2020. doveo do odgode ukupnog mortaliteta. Drugim riječima, postoji opasnost da, trenutačno, povrh uobičajenog sezonskog rasta mortaliteta, svjedočimo (a isto bi se moglo nastaviti i u narednim mjesecima) i učinku odgođenog mortaliteta iz prve polovice godine.
Ako je tako, kada se objave podaci za studeni i prosinac, debela plava linija na gornjoj slici zabilježit će dramatično visoke vrijednosti. Stoga, kada se kompletira statistička slika za cijelu 2020. i početak 2021., otvorit će se sljedeća bitna pitanja:
- Ako podaci za studeni, prosinac i prvo tromjesečje 2021. ne pokažu iznimno visoke vrijednosti (a očekujem da će se one pokazati), bit će to indicija da smo se nalazili u velikoj zabludi o iznimnoj prijetnji COVID-19. Podaci za Hrvatsku imaju širu važnost, jer upravo oko stanja u mjesecu studenome nema prijepora: i zagovornici Tvrdnje 1 i zagovornici Tvrdnje 2 slažu se da mjere restrikcija nisu mogle imati značajan učinak te je rezultat predstavljao ishod “prirodnog” procesa bez upliva državne intervencije. Vidjet ćemo koliki je mortalitet proizašao iz toga. Već sam u ranijim tekstovima najavio da u mortalitetu 2020. na razini godine covidu neće biti ni traga pa će zbunjeni istraživač 2050. morati posegnuti za mjesečnim podacima kako bi shvatio što se događalo.
- Ako podaci pokažu iznimno visoke vrijednosti koje će međutim biti usporedive s ranijim težim sezonama respiratornih bolesti (npr. 2017.), postavit će se pitanje što je u ovoj bolesti toliko posebno u usporedbi s ranijim sezonama gripe, a da je izazvalo opću paniku; drugim riječima, zašto su iznimne sezonske smrti (i iznimna opterećenja zdravstvenog sustava) ranijih godina bile društveno prihvatljive pojave koje nisu izazivale radikalne društvene reakcije, dok su ovogodišnje bolesti pretumbale društvo naglavačke? Jedini suvisao odgovor glasio bi da su: (a) raniji viškovi mortaliteta bili potaknuti velikim temperaturnim kolebanjima (iako, ako je tako, postavlja se pitanje zašto vlasti i mediji nisu dizali uzbunu zbog temperatura), i/ili (b) bili su uzrokovani poznatim uzrocima (gripa, kardiovaskularne bolesti koje su opake u uvjetima velikih temperaturnih kolebanja?), i/ili (c) ključna respiratorna bolest bila je gripa za koju je postojalo cjepivo (pa se odgovornost uz postojanje cjepiva ipak selila iz domene kolektivne u domenu individualne odgovornosti). Dodajmo i (d): ovaj put je drugačije jer smo se jednostavno jako uplašili. A ako je (d), pitat ćemo se zašto smo se toliko uplašili.
- Ako podaci o ukupnom mortalitetu za studeni i prosinac pokažu iznimno visoke vrijednosti koje će značajno prijeći ranije najlošije iskustvo, postavit će se pitanje je li se ranijim preventivnim zatvaranjem moglo spriječiti eskalaciju. Pitanje nas vraća na raspravu o učinkovitosti mjera.
Ususret prirodnom eksperimentu (II): učinkovitost mjera
Već smo utvrdili da se zatvaranje (lockdown) uglavnom percipira kao jedinstvena, jedna mjera za koju se pretpostavlja da zaoštravanjem do najradikalnijega intenziteta sigurno usporava pandemiju. Prihvaćanjem takve pretpostavke izbjegava se propitivati jesu li neke mjere (ne)učinkovite u danim okolnostima.
Ova pretpostavka se često prihvaća zbog uobičajenog brkanja korelacije i uzročnosti odnosno zbog primjene logike post hoc ergo propter hoc (prethodi, dakle uzrokuje). Ako do smirivanja zaraze dođe nakon što su neke mjere uvedene, većina će pretpostaviti da su mjere uzrok smirivanja. Ignorirat će se razuman vremenski rok koji je potreban da bi neke mjere doista djelovale, i što je još važnije, ignorirat će se i činjenica da na tempo zaraze djeluje velik broj pojava povrh samih mjera (npr. stupanj prirodno stečenog imuniteta uslijed trenutne i ranijih zaraza, gustoća naseljenosti, navike stanovništva, kultura tj. obrasci ponašanja, kombinacija i sekvencioniranje mjera itd.).
Usto, ako neki model pokaže da se efektivni reprodukcijski faktor R (ili, jednostavnije, stopa rasta broja zaraženih) značajno smanjio prije proteka 10-15 dana od uvođenja mjera (koliko je, navodno, potrebno da bi one počele djelovati), to neće biti uvjerljivo kao ono što je svima očito – da se zaraza primirila nakon uvođenja mjera. Neki će spekulirati i o anticipativnom učinku mjera – da sama najava može utjecati na usporavanje zaraze (o tome tek nema nikakvih dokaza).
Osim toga, ako reproduktivni faktor R padne ispod 1 (uvjet smiraja zaraze), to još uvijek ne znači da se zbog promjene neke vanjske okolnosti (temperature, imuniteta, ponašanja ljudi, mutacije virusa) R ne može vratiti iznad 1 iako su na snazi jake mjere. Međutim, ako se to dogodi, nećemo znati je li to uzrokovano restriktivnim mjerama (npr. zbog prisiljavanja ljudi, od kojih su neki zaraženi, na dugotrajan boravak u zatvorenim, suhim prostorima koji se zimi slabo provjetravaju u uvjetima kada ljudima imunitet prirodno sezonski slabi zbog manjka vitamina D i drugih razloga), ili restriktivne mjere, možda, ipak sprječavaju još veće širenje zaraze (zbog smanjenih fizičkih kontakata među osobama iz različitih obitelji). Drugim riječima, uglavnom nemamo pojma o mjerama i doista mi nije jasno zašto se ljudi izruguju medijskim nastupima epidemiologa Bernarda Kaića koji na pitanja o predviđanju učinaka mjera odgovara sa ne znam. To je puno poštenije nego kada bi rekao: ja sam znanstvenik, ja znam, i nešto onako od oka blebnuo.
Većina ljudi živi u strahu od pojma „ne znam“. Ljudi vjeruju da ima netko tko brine (vlada, stožer, epidemiolozi, struka, znanstvenici, nije bitno, samo da je netko), i da taj netko ima dovoljna znanja i moć da zaštiti narod od opasnosti; to je ekvivalent uvjerenju da vlasti služe kao naše noge što nas nose dalje od lava.
Podsvjesno odlučivši da virus nije živi pijesak nego lav, svatko odabire neki fragment priče i pronalazi pojedinačne slučajeve koji se uklapaju u argumentaciju u korist odabranog fragmenta. Zagovornici Tvrdnje 1 tako upiru prstom na Irsku (koja je do sada iznimno dobro kontrolirala drugi val uz restriktivne mjere), a zagovornici Tvrdnje 2 na Japan (koji je bez zatvaranja dobro kontrolirao cijeli tijek pandemije) ili Češku, Sloveniju i Njemačku (gdje je u prva dva slučaja lockdown tek nakon proteka značajnoga vremena i vrlo ograničeno, i možda, utjecao na usporavanje, a u trećem je tek nakon zatvaranja došlo do ubrzanja širenja zaraze).
Prevladavajući fragmentarni moralizam potvrđen je na društvenim mrežama gdje je jedna od rijetkih dobrih studija o učincima mjera dijeljena desecima puta, samo što je tumačenje njezinih nalaza zavisilo o tome tko ju dijeli. Zagovornici zatvaranja često su na mrežama dijelili studiju koja je objavljena u Lancetu u listopadu kao dokaz u prilog učinkovitosti zatvaranja, iako su rezultati te studije uputili na relativno blage i razmjerno dugotrajne efekte koji se mogu postići i zabranama okupljanja većeg broja osoba, umjesto radikalnim mjerama.
Problem predviđanja djelovanja mjera je u tome što je veoma teško izolirati njihove učinke od učinaka drugih procesa (kao što su stjecanje kolektivnog imuniteta, nailaženje na prirodne barijere daljnjem širenju koje može, ali ne mora, zavisiti o gustoći naseljenosti, navikama stanovništva i sl.). Zbog toga će još mjesecima trebati prikupljati podatke kontrolirajući njihovu pouzdanost i koristiti vrlo sofisticirane i različite analitičke tehnike (analize panel podataka s varijabilnim koeficijentima, neparametarske metode uz kontrolu početnih uvjeta i sl.), prije nego što se počnu nazirati čvršći zaključci. A oni će se na kraju vjerojatno razlikovati među pojedinim zemljama.
Ljudima je teško prihvatiti da odgovori na postavljena pitanja za sada ne postoje. Ljudi vole priče s čvrstim konturama (otud i prirodna sklonost različitim „tumačenjima“ koja imaju strukturu teorija zavjere), te ne žele biti svjesni da se rasprave vode, a mjere donese, u mraku (ili u najboljem slučaju, polumraku). Stoga, ljudi sami teško primijete da im racionalnu kalkulaciju odluke zamagljuje ona moralna, kao na primjer; hoću li više brinuti za živote naših starih, ili za budućnost naše djece; brine li me više jačanje državne moći i gubitak sloboda, ili ubrzani odlazak naših starih.
Naravno, i tako predstavljene moralne dileme predstavljaju nepodnošljivo pojednostavljenje. Unatoč tome, na odluke o mjerama utječe i ta, pojednostavljena moralna kalkulacija, što otvara vrata i za kalkulacije političkoga oportuniteta. To su one kalkulacije koje ne zavise samo o osobnom moralu i informiranosti donositelja odluka, nego i o medijskom i političkom ambijentu, pa i očekivanju kako će na mjere reagirati rejting političara. To nije ništa neobično ili nedozvoljeno, sve dok je (polu)mrak toliko gust da se uvođenjem političke jednadžbe u model ne istiskuje neki razuman rezultat koji ima čvrsto znanstveno utemeljenje. Takvih je zasad jako malo.
Ako u takvom ozračju promotrimo najnovije mjere, nameće se zaključak da je zabrana kretanja između županija još jedna u lancu mjera koja potvrđuje da se vlasti mjerama služe kao maljem. Uglavnom ne čine to zbog toga što žele da bude tako, nego zato što ne znaju drugačije. Jasno, slično rade i Nijemci, pa bi Hrvatima valjda to trebao biti krunski argument za oponašanje („tko će znati, ako neće Švabo“). Da se u Njemačkoj nije dogodilo to što se dogodilo (eskalacija epidemije dugo nakon što su nove radikalne mjere uvedene), zagovornici Tvrdnje 1 bili bi još agresivniji u traženju totalnog zatvaranja (kineski pristup). Međutim, problem je očito toliko težak da poput jegulje migolji među prstima kreatora politike. Otežali malj državne moći lako klizne iz stiska oznojene, nesigurne ruke politike (čak i kada ju podržava mudra znanstvenička ruka).
Tako smo ušli u nastavak prirodnog eksperimenta s mjerama. Znam da je eksperiment riječ koju ne volite čuti; navodi na pomisao da smo zamorčići (samo se tješite da nismo). No, htjeli ne htjeli, pozitivna strana eksperimenta jest to što će olakšati neke buduće znanstvene napore. Naime, ako aktualni (blagi) smiraj epidemije bude privremen, ili ako se nastavi prema već uspostavljenom padajućem trendu broja potvrđeno zaraženih, bit će to dobro uporište da se u nekom budućem složenom modelu ova mjera uvrsti uz očekivanje da je neutralna. Međutim, podaci možda pokažu i da će ova mjera ojačati usporavanje, ali s druge strane možda pokažu i da će zatvaranje ljudi zbog ranije navedenih razloga oslabiti usporavanje ili (opet privremeno) pogurati faktor R prema gore. I dalje je sve moguće (jer smo u polu/mraku), a i ne znamo kako će se ponašanje ljudi promijeniti.
Kao što smo zaključili u poglavlju o višku smrtnosti (i kao što pišem od proljeća ove godine): treba proći još nekoliko mjeseci prikupljanja i čišćenja podataka, dolaženja do pouzdanijih procjena i skupljanja informacija kroz radove desetina i stotina istraživačkih timova, što će uzeti još godinu, dvije, koji će primjenom različitih analitičkih tehnika doći do sličnih zaključaka. Tek tada ćemo nešto pouzdano znati. Do tada, verbalni rat u prazno (i veliki eksperiment) se nastavlja.
Između straha i metode pokušaja i pogrešaka: prijedlog za rad nekog budućeg istražnog povjerenstva
Laicima će zvučati nevjerojatno da je znanost brže došla do cjepiva za jedan nepoznati virus nego do odgovora na pitanja o socijalnim, ekonomskim, psihološkim i političkim aspektima pandemije.
Kompleksnost predmeta istraživanja ne umanjuje znanstvenost procesa bavljenja njime. To što (još) nema pouzdanih znanstvenih rezultata o učincima mjera može izazvati strah pred nepoznatim. U isto vrijeme, taj nedostatak znanja nameće ogromnu odgovornost pred donositelje odluka koji su jednostavno prisiljeni služiti se metodom pokušaja i pogrešaka miješajući pritom, ponekad na kaotičan način, svoja moralna uvjerenja i političke kalkulacije.
Greške se u takvim uvjetima događaju. Okolnosti nisu opravdanje za njih, no određeni stupanj neizbježnosti pogreške uvijek postoji u ovakvim situacijama. Pravo pitanje glasi jesmo li pogreške mogli uočiti ex ante. Stoga, bez obzira je li riječ o grešci tipa I (trebali smo zaoštriti, a nismo), koju ističu zagovornici Tvrdnje I, ili o grešci tipa II (zaoštrili smo, a nismo trebali), koju vide zagovornici Tvrdnje II, jedino što je u ovim uvjetima bitno je kakva je bila kvaliteta procesa donošenja odluka. Drugim riječima, je li eksperiment s mjerama proveden prema pravilima postupanja s ljudima i društvom u cjelini (kao što se i eksperiment s cijepljenjem u svim fazama razvoja mora ustrojiti prema strogim pravilima) i je li bio razmjeran objektivnim informacijama o opasnosti po živote ljudi.
Ako uvodite jednu duboko problematičnu mjeru kao što je zabrana kretanja u državi i ako ta mjera na neki (običnom smrtniku) nedokučiv način može proći ustavne odnosno pravne filtre, onda je jedino bitno da se netko nije takve mjere dosjetio tek tako, da malo zaplaši i kroz to primiri ljude. Naime, maske, higijena i distanca, koje dokazano usporavaju širenje zaraze, minimalno utječu na naše svakodnevne živote, dok je zabrana kretanja u državi primjer mjere koja dramatično utječe na naše živote, a do sada nije podastrijet niti jedan dokaz o tome da ona značajno usporava zarazu.
Stoga je važno da kao građani putem zastupnika naših interesa imamo pravo i mogućnost demokratski prekontrolirati je li ta mjera donesena nakon dugog i pažljivog vaganja i saslušavanja različitih stavova, pa i analize dosadašnjih znanstvenih pokušaja (ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu) koji, makar ne bili konkluzivni, ipak daju neku naznaku o tome što bi od mjera moglo biti djelotvorno, a što ne. Vjerujem da devet mjeseci od početka pandemije postoje opširni zapisnici, mišljenja i stručne i znanstvene podloge koje će javnost prije ili kasnije dobiti na uvid kako bi se jednoga dana mogao rekonstruirati proces donošenja odluka pri donošenju mjera u pandemiji. Dio neslaganja među utjecajnim stručnjacima već je procurio u javnost u vidu rata znanstvenika. Možemo samo zamisliti što se sve nalazi u zapisnicima i pratećim dokumentima. Naime, ako nije tako, ako toga sadržaja koji objašnjava kako su odluke donesene nema, i ako je sam proces odlučivanja bio faličan, te ako je doista riječ o pukom voluntarizmu koji se ne može pravdati ničim drugim do najboljim željama i strahom onih koji su tu odluku donijeli, onda je to ozbiljan problem koji prelazi problematiku same pandemije.
Naravno, prethodni paragraf i naslov ovoga odjeljka možete protumačiti kao kiselu šalu. Jasno je, naime, da istražna povjerenstva u zemlji poput Hrvatske imaju veliku šansu biti više potkapacitirana od onih čije bi odluke trebali istraživati. Pamti li itko neko istražno povjerenstvo koje je produktivno zaključilo svoj rad nakon političkih fanfara i medijskih objektiva kojima su detaljno, i uz navalu adrenalina, popraćene prve dvije-tri sjednice, a da bi se cijeli proces „istrage“ nakon nekoliko tjedana slomio pod teretom složenosti problema (od Večernjeg lista 90-ih do Agrokora nedavno)?
Prepušteni smo sami sebi. Sami su građani dovoljno iskusni i demokratski zreli da znaju kako od političkog „show must go on“ efekta do „presude“ vodi dug put, pa te hipotetičke presude ili istine u pravilu ostaju lebdjeti u zraku; ostaju maglovite i nedorečene, skrivene iza mnoštva različitih perspektiva, ideja i interesa, baš kao i naše brojne sudske presude i kolektivne ocjene povijesnih događaja. Vjerojatan budući izostanak još jednog čvrstog intelektualnog i političkog sidra – odnosa prema svemu što se događalo u pandemiji – stoga neće biti ništa novo. Novost neće predstavljati niti svađe, podjele i moralističke gungule oko pandemije koje slijede i koje će mjesecima i godinama opterećivati javni prostor. Utjeha ipak glasi: ovoga puta gungula nije samo u Hrvatskoj i, štoviše, ne najviše u Hrvatskoj. Teško je naći zemlju koja nije zaglibila u odnosu društva prema pandemiji.
Ipak, sada ima jedna važna novost. Za razliku od tema poput ustaša i partizana, privatizacija i medijsko-političkih ratova i afera, u temi o pandemiji – našoj prvoj digitalnoj podjeli u povijesti – svaki će, pa i najbezvrjedniji stav, imati aspiraciju znanstvenosti. Znanstvenost (ne znanost) je kategorija koja je u pandemiji afirmirana kao glavni (dis)kvalifikacijski kriterij da bi se sugovornika saslušalo ili izbacilo iz dvorane. A ulaznica u svijet znanstvenosti danas je jeftina. Barijere su pale. Neki znanstveni ili stručni rad nalazi se tek na klik udaljenosti! Samo šuša iz Špičkovine (isprika građanima spomenuta mjesta, ali znate da nisam ja kriv za to) dopustit će si iznošenje par rečenica bez dodavanja 2-3 klika na znanstvene i stručne radove i par grafikona. Naravno, većina promatrača nije u stanju procijeniti je li Šuša napravila copy-paste bez puno razmišljanja (jer joj se učinilo zgodno), ili je predočene znanstvene artefakte duboko proučila ili sama proizvela. Zbog toga će sve postati znanstveno i ništa neće biti znanstveno, a mi ćemo se i dalje pokušavati nekako u tome snaći, reducirajući poimanje svijeta na oblike koje možemo shvatiti. I čineći sve to da bismo na kraju obitavali i hranili se disciplinirano, odgovorno i bez pretjeranih moralnih dilema, kao simpatične ptičice u kavezu.
